Darvinitis, levica i pravoslavlje

1
1208

charles-darwin_largeZa predstavnike jednog izma, čovek je nastao kao miroljubiva životinja, društveno biće (u”prirodnom stanju” nije bilo ”rata svih protiv svih”), koja se pokvarila kada je nastala privatna svojina, kada je došlo do akumulacije kapitala.

Za predstavnike drugog izma, čovekova prvobitna priroda je rđava, u čoveku je urođena sklonost ka zlu, čovek je sebična životinja, u prvobitnom društvu dominirao je najjači mužjak, kralj među životinjama. Za predstavnike trećeg izma, čovek nije ni dobar ni rđav, može da bude dobar ili rđav, ima mogućnost prevazilaženja, čovek je ”mogu biti”, ”moguća egzistencija” (Jaspers). Šta čovek može biti? Natčovek?

Na bogatom i srećnom Zapadu, u bogatom i nasmejanom Holivudu – toliko nesreće i agresivnosti. Toliko estetske i etičke egzistencije u demokratskom, ”slobodnom svetu”, i toliko – egzistencijalnog straha. Moderna psihologija vrti se oko raznih izama – ne nudi izlaz. Čovek lako upadne u zamke psihologizma i ostalih izama – zatim se vrti u krug. ”Nesklad između Maslovljeve samoaktuelizacije i Jungove individuacije, i stvarnosti svakodnevnog života, vodi ka dubokom razočarenju” (Pol Vic). Poraženi i potlačeni služe za podmirivanje potreba elite. Poraženi ulazi u depresiju pošto nije ostvario ”standarde uspeha” (ili, ako nije našao ”novu tablicu vrednosti”). Pobednik se suočava sa drugom vrsta pitanja (be)smisla i odnosa sa spoljnim svetom. Na kraju i on završi na ”kauču”.

To su posledice povratka antičkim i paganskim učenjima, zatim (pre svega) prihvatanja origenizma, avgustinizma i protestantskog (kalvinističkog) učenja da je ljudska priroda od samog početka grešna, da je duša zatvorena u telu po kazni, da su svi ljudi podjednako grešni i da ljudi mogu samo da greše – učenja koje je naglasak stavilo na starozavetni moral i podsticalo individualizaciju (subjektivni doživljaj, lično spasenje) – unutar katolicizma koji je otvorio put čovekoboštvu. Katolici su verovali da je Božja suština isto što i Božja energija, da su ”izabrani”, delili su indulgencije (iskupljenje, oproštaj grehova za novac). Bacali su anatemu na svakog ko je negirao da se racionalno može spoznati Bog. Jezuiti su doneli dogmu o nepogrešivosti pape i bulu da se u svaku odluku (osudu) koju Rim donese – mora verovati. Među hrišćanima na Zapadu širio se i pelagijanizam (učenje da čovek može postati savršen bez Boga, tj. Blagodati). Kalvinisti razvijaju učenje o predestinaciji. Pojedinci misle da su ”izabrani” da postanu osnivači novih crkva, umnožava se broj protestantskih crkava. Takođe, raste i broj tajnih društava i sekti.

Sve se to, vremenom, unutar Zapada isprepletalo: tomizam sintetizuje antička učenja i katoličko učenje (npr. za Cicerona, ”pravi zakon je ispravan razum u saglasnosti sa prirodom”; za Akvinskog, prirodan zakon je u skladu sa ljudskom prirodom, koja je razumna); zatim katolicizam prima uticaj reformacije, a reformacija prima uticaje katolicizma. Nakon renesanse i reformacije, sve se to isprepletalo sa prosvetiteljskim (nehrišćanskim) učenjima (racionalizmom i romantizmom), a jedan deo sa (nehrišćanskim) misticizmom i okultizmom.

Ono što nije protivno razumu nije protivno ni pravdi (Hobs). Moral je ukorenjen u našim osećanjima, moralni sudovi izražavaju lične želje ili osećanja (Hjum). U ljudskom srcu postoje zakoni nepoznati ljudskom razumu, čovek ne može da shvati kako je telo povezano sa duhom (Paskal). Možda zaista postoji nešto što ne obuhvata prirodan svet i što je nedostupno našem saznanju (Kant). Ateisti i radikalni racionalisti tvrde da ne postoji. Okultisti su uvereni da postoji i da je dostupno njihovom saznanju. Još po neki katolik ili protestant to tvrdi. Javni prostor i sistem obrazovanja osvajaju ateisti – empiristi, pozitivisti, evolucionisti i materijalisti. Egoisti su pobedili utilitariste unutar elite; čovek-masa je razmaženi narcis koji se usmerava ka ”potrošačkom društvu”.

Tako čovek koji je ”greška”, nakon kopernikanskog obrta, shvata da je i ”niko” i ”ništa” u odnosu na svemir. Međutim, čovek koji je izašao iz prirode, udaljio se od prirode nakon što je počeo da otkriva njene zakone, počeo je da stvara kulturu i utiče na prirodu. Čovek postaje mera svih stvari. ”Čovek je sam u svemiru… On je upravo sada jedan i sve. Zato i ima u sebi zakon i sam jeste sav zakon… On od sebe zahteva da se povinuje ovom zakonu u sebi, zakonu svog Ja, da bude samo zakon” (Vajninger). Nije više antropocentrik, sada je egocentrik. Čovek koji je bio ”greška”, sada misli da može postati savršen bez Blagodati – kao pojedinac, individua. O sebi misli sve najbolje, ”drugi su pakao”, a ljudski rod je i dalje ”ogrezao u grehu” (ne više kao pali Adam, već kao obična životinja). Masovno se prihvata evolucionizam, tj. darvinitis (sinteza raznih izama).

”U Frojdovom tumačenju, priroda je zamenila Boga kao apsolutni izvor autoriteta… Frojd je samo preoblikovao avgustinovske ideje o iskvarenosti ljudskih bića i zaodenuo ih ‘naučnim’ sekularizmom… Neofrojdizam predstavlja sekularizaciju Avgustinove verzije priče o Padu, priče koja vekovima zaokuplja kolektivnu imaginaciju zapadnog čovečanstva… Tako, neofrojdizam, kao i klasični avgunistizam, sprečava razvijanje sposobnosti za ljubav” (Set Farber).

Sve je u skladu sa prirodom, a ono što nije smatra se bolesnim – mentalni poremećaji izazvani su biološkim faktorima. Sve je u skladu sa matematičkom logikom – psihološki nije moguće ono što je geometrijski besmisleno (Huserl). ”Unutrašnje svetlo” je prirodno svetlo (lumen naturale), tavorska svetlost spada u prekognitivne i parapsihološke fenomene, koji nisu čudo prirode (nasilje nad razumom), već su u skladu sa prirodom i mogu se racionalno objasniti. Onostrano je empirijski dokazano nesvesno. Nesvesno je u skladu sa prirodom. Učenje o predestinaciji isprepletalo se, nakon upoznavanja sa Indijom i Tibetom, sa učenjem o karmi, a onda se pojavila filosofija determinizma. Slično se može reći i za učenje o kolektivno nesvesnom.

Čovek je deo prirode – ”život svestan sebe”. Čovek je biće koje je steklo razum (sposobnost mišljenja). Priroda je finalni uzrok prirode i razvija (kreće) se putem zakona evolucije. Tako je i mozak čoveka evoluirao, sa njim i svest, sa svešću i moral (savest). Čovekovo delovanje je proizvod njegovih sila. Do sada je sve bila ”borba za opstanak”, i šta donese slučaj. Sada se veruje samo u moć razuma i nauke. Nema više ni ”samovolje” prirode – u determinističkom univerzumu čovek može da izmeni odnos uzroka i posledice. Ako je nešto determinisano, determinisano je od samih ljudi (onih ”izabranih”). Čovek je iznad (vladar) prirode, iznad slučajnosti i nužnosti – samo je pitanje vremena kada će pobediti ”strah od slobode” i ovladati ”vrhovnim zakonom prirode”. ”Čovekova gordost je opravdana. Vrlinom svog razuma on je sazdao materijalni svet koji prevazilazi čak i vizije bajki i utopija… Mada mnogi ciljevi još nisu dostignuti nema sumnje da su vrlo blizu i da je problem proizvodnje – koji je bio problem prošlosti – načelno rešen” (From). Prometej je postao ”antropoplast, tvorac čoveka, što znači da čovek više nije povezan sa božanskim poretkom, nego je sam sebi odgovoran i obeležen samosvešću svoga znanja i umenja. Čovek koji stvara je bog” (Gadamer). Čovek se najbolje ”razvija iz sebe samog u svojoj samosvojnosti” (Humbolt). Čovek poseduje nestvorenu slobodu, koju nije stvorio Bog, koja je slobodna od Boga – čovek je slobodan u otkrivanju svog stvaralaštva – ”osmi dan stvaranja” podrazumeva prvenstvo čoveka nad Bogom (Berđajev). ”Osmi dan stvaranja” podrazumeva (i) prvenstvo čoveka nad prirodom.

Da Vas podsetimo:  Od silnih obećanja SNS spali smo na jeftiniji parizer

Kako se razvija empatija i kako dolazi do moralnog napretka? Pojedinac, kao slobodan strelac, kažu evolucionisti iz društvenih nauka i biolozi, pridružuje se grupi lovaca, stvara se ”lovačko-sakupljačka zajednica”. Pojedinac unutar takve zajednice ostvaruje ličnu korist – smanjuje rizik prilikom napada, dobija svoj deo plena. Rađa se empatija među lovcima, nastaju moralna pravila. (Po nekim biolozima, empatija ne postoji samo među ljudima, može se naći i u biljnom i životinjskom svetu, odnosno ljubav prema drugim ljudima je urođena, čovek je oduvek društveno biće. Po nekim drugim biolozima, pošto je čovek evoluirao kao lovac, ima naslednu biološku sklonost ka ubijanju; altruizam je samo prikrivena sebičnost). Sebičnost se sankcioniše, nastaje disciplina. Moral koji važi unutar jedne ”lovačko-sakupljačke zajednice”, ne važi za pripadnike druge zajednice. Moral koji važi za većinu članova zajednice, ne važi za vođu ili vođe zajednice. Nastaje klasni ili kastinski sistem. Novi vođa na vlast dolazi ”oceubistvom”.

***

Krajem 19. i početkom 20. veka, posle Hrista, kako to lepo objašnjava evolucioni biolog i genetičar (i levičar) Biljana Stojković ”Darvinova objašnjenja prirode veoma lako su pronašla put do teoretičara društva. Herbert Spenser (1820–1903), uticajni britanski filozof, smatrao je da načelo evolucije može predstavljati okosnicu ‘sintetičke filozofije’, to jest da prirodna selekcija jeste filozofsko načelo koje može ujediniti različita polja nauke. Videći sebe kao napredne i liberalne mislioce, mnogi industrijalci i filozofi poput Spensera lako su prihvatili biološki determinizam po kome društvene klase predstavljaju manifestaciju prirodnih razlika između ljudi, pri čemu su bogataši biološki superiorniji u odnosu na siromašne članove društva. Time je dat ‘naučni’ legitimitet klasnoj segregaciji, a na evoluciju društva gledalo se kao na ‘prirodno’ čišćenje od inferiornih članova jer oni i jesu znatno češće bolesni i imaju kraći životni vek. U to vreme nije bilo ni naznaka razumevanja činjenice da životni uslovi u najvećoj meri određuju izloženost bolestima, uhranjenost ili bilo koje merilo inteligencije (kroz obrazovanje)… U svakom slučaju, ugrađivanje principa evolucije u društvene teorije doprinelo je utemeljenju liberalne ekonomije zapadnog sveta. Nije bilo neobično ni to što se takva zloupotreba biologije proširila i na druga društvena pitanja. Naime, biološki redukcionizam, to jest svođenje svakog aspekta individualne različitosti isključivo na biologiju i postojanje biološki nasledne superiornosti jednih nad drugima, vrlo brzo je od pitanja društvenih klasa preraslo u biološko razumevanje superiornih i inferiornih naroda, ‘rasa’, polova, itd. Epilog su bili rasistički i eugenički zakoni u zapadnim državama i, konačno, genocidi tokom svetskog rata i kasnije. Celoj stvari nije ni najmanje pomogao napredak biologije početkom 20. veka kada u evolucionu teoriju biva uveden pojam gen, materijalna jedinica nasleđivanja. Ideološka matrica je, naravno, ostala potpuno ista: društvena uloga svakog čoveka predodređena je nasleđenim genima, pri čemu se polovi, porodice, etničke grupe, narodi i ‘rase’, bitno razlikuju po svojim sposobnostima, to jest genima… Iz premise o glavnoj ulozi prirodne selekcije u evolucionoj liniji naše vrste proizlazi: 1) da su ne samo svi oblici ponašanja ljudi već i karakteristike ljudskih društava direktno određeni genima (genocentrizam), i 2) da sve ove karakteristike predstavljaju adaptacije, ako ne sada onda u nekim drevnim životnim sredinama (panselekcionizam). Ovako jednostavne ideje veoma su prihvatljive laicima (ili na ‘brzinu stvorenim’ evolucionistima), posebno onima kojima je bliska konzervativno-liberalna ideologija, jer navodno i ‘sama nauka’ potvrđuje ispravnost njihovih stavova. Darvinitis, to jest guranje evolucione biologije i tamo gde joj nije mesto, i danas ima veliku popularnost… Danas, međutim, malo koji obrazovani biolog podržava darvinitis… Životna sredina nije samo selekcioni filter koji će favorizovati prilagođene a eliminisati neuspešne. Životna sredina aktivno kreira fenotipsku različitost, što znači da jedinke nisu predodređene svojim genotipom… Istraživanja nam potvrđuju da se međusobno razlikujemo u genima koje smo nasledili, ali da njihov uticaj na fenotip ponašanja jeste, u konačnici, oblikovan socijalnim kontekstom”.

Hrišćani nemaju nikakve veze sa darvinitisom, ”sintetičkom filozofijom” i biološkim determinizmom i redukcionizmom. Darvinitis je proizvod pozitivizma (Kont) i socijalnog darvinizma (Spenser), eugeniku je osnovao rođak Darvina, vođa nacista bio je levičar… U svakom slučaju, više je proizvod nauke, tj. ljubitelja nauke, nego hrišćanstva. LJubitelji nauke bili su, i ostali, najkrupniji kapitalisti i industrijalci. Nije svaki desničar i kapitalista – hrišćanin. Postoji i nehrišćanska desnica. Među desničarima – konzervativcima, kapitalistima i nacionalistima – mogu se naći oni koji podržavaju darvinitis, ali među hrišćanima (iskrenim vernicima) ne mogu, jer Sveto Pismo uči drugačije.

Da Vas podsetimo:  Priča o Kosovu i Metohiji i papi kao srpskom savezniku

Čovek je proizvod kulture, čovek stvara kulturu. Čovek je delo istorije, čovek stvara istoriju. Čovek je deo prirode, čovek deluje na prirodu. U pravoslavlju nema sukoba ili suprostavljanja između pojedinca i društva, između čoveka i prirode, između Blagodati i prirode. Ako je fenotip ponašanja oblikovan socijalnim kontekstom, koliki je udeo religije, konkretno hrišćanstva, unutar socijalnog konteksta? Koliko su na moralni napredak uticali hrišćanski duhovnici, povezani sa svetom za koji i evolucioni biolozi (levičari) i socijalni darvinisti (neoliberali) – ateisti, racionalisti – tvrde da ne postoji? Koliko je pravoslavnog hrišćanskog (svetootačkog) vaspitanja u osnovi humanističkog vaspitanja?

Ko je bliži neoliberalima u kulturnom i etičkom smislu – levičari ili hrišćani? Koliko su nacionalisti i neopagani daleko od hrišćana, odnosno blizu neoliberala i levičara? Ako je darvinitis sinteza raznih izama, šta je neoliberalizam?

Ako levičar ne razume kako pravoslavni hrišćanin dolazi do istine, i zašto je za pravoslavne vernika istina Jedna (”čovek nije tvorac Istine, stoga je akt saznanja – akt usvajanja već objektivno date istine”), dovoljno je da se poštuju njegove vrednosti. Isto važi i u obrnutom smeru. Naravno, sa poštovanjem treba da ide konstruktivna kritika. I jedni i drugi treba da ostanu otvoreni za kritiku na svoj račun. Hrišćanin se bori protiv greha, on mora da ukaže na greh, da probudi savest, ali tako da ne nameće drugima moral i vrline, mora da razlikuje greh od grešnika. Takođe, prihvata kritiku na svoj račun, i sam je (ponekad) grešnik (a Bog mu se i kroz druge ljude obraća).

Pravoslavni podvižnici nisu ideolozi, isihazam nije ideologija. Hrist je ustao protiv zakonopoklonstva. Kod vernika koji teži Carstvu Božjem nema (prikrivenog) klasnog interesa – u Carstvu Božjem nema klasa, mogu da uđu ljudi iz svih društvenih klasa.

***

Oni koji su na Zapadu širili hrišćanstvo, učili su da čovek može biti samo grešan. Neki su verovali da do spasenja ili savršenstva mogu doći bez Božje blagodati. Sve je počivalo na institucionalizovanom autoritetu, umesto na duhovnom autoritetu. Oni koji su se na Zapadu borili protiv hrišćanstva, učili su da egoizam nije greh, da treba gledati samo ličnu korist, da jaki opstaju dok slabi propadaju, da stvari pokreću ljude, da ”seks sve prodaje”. Komunisti su se zalagali za ”ukidanje svakog morala”, Marks je čak stao na stranu moralnog zla pošto zla strana pokreće život i dovodi borbu do ostvarenja.

Pravoslavno hrišćanstvo uči suprotno i od jednih i od drugih. I od onih trećih, kod kojih je sve to izmešano, isprepletano – koji i (pravoslavno) hrišćanstvo ”prilagođavaju i ujednačavaju” sa drugim verama, filosofijama, ideologijama.

Levičari (ateisti) ne razumeju moralnu slobodu (pravih) hrišćana – da je okretanje ka Bogu slobodan izbor – da tu nema nametanja i prisiljavanja na pokornost i odricanje, da tu nema straha od kazne, ili očekivanja nagrade. Po pravoslavnom učenju, čovek spoznaje Božje energije, nikada Božju suštinu – Bog i postoji i ne postoji, On je i dostupan i nedostupan, postoji i vidljiva i nevidljiva Crkva. Božanska priroda nije stvorena energija. Stvorene energije razlikuju se od nestvorenih koliko i tvar od Tvorca. Savršenstvo je dar nestvorene blagodati Božje. Zato levičar (ateista), kada razgovara sa pravoslavnim hrišćaninom, pred sobom ne treba da ima sliku Boga obučenog kao Deda mraz – ako zaista želi da se upozna sa njegovim mišljenjem, sa njegovom verom. Pošto je za levičare (ateiste) Bog plod mašte, kvar neurona u mozgu vernika, i tome slično, ne shvataju da se hrišćanin, uz podvig vere, i Blagodat, zaista susreće sa Licem Drugog, sa živim Bogom, sa NJegovim nestvorenim energijama; ne priznaju takvu vrstu empirije pošto to nije dostupno njihovom saznanju i iskustvu. Nije dostupno zato što ne mogu sebi da priznaju da postoji nešto više od njih samih. Traži i dobićeš – stekni Hristov um i osvojio si Carstvo Božje, koje je u tebi. Kad stekneš Hristov um, razlikuješ dobro i zlo, ne činiš zlo. Vredi samo vera koja kroz ljubav dela. Ako svesno činiš zlo, tu odluku donosiš slobodan. Čovek ima slobodnu volju. Bog ne tera čoveka da čini dobro, niti ga sprečava da čini zlo. Nema nametanja morala (dobra). Svako je slobodan, i svako slobodno bira, i svako može da stekne Hristov um – da ne čini zlo, da ne zida svoju sreću na nesreći drugih.

Po pravoslavnom učenju, čovek je više duhovno nego fizičko biće. Izvor fizičkog sveta je u duhovnom svetu. ”Životinje su prešle u status nehumanosti tek tokom napredovanja uma i humanizma. Oni koji su nekad žrtvovali životinje, nisu ih smatrali životinjama” – primetio je Bodrijar. Hrišćanin je hrišćanin ako ima ”ekološku svest”. Post obuhvata i poštovanje prema životinjskom i biljnom svetu (čovek nije, ne želi da bude, na vrhu ”lanca ishrane”), ali i ističe razliku. I čoveka i životinje stvorio je isti Tvorac. Međutim, ljudsko telo nije isto što i ljudsko biće. Čovek ima skoro isti DNK kao šimpanza, ali šimpanza nema besmrtnu dušu, duhovnu stranu.

”Proučavanjem čovekovog duševnog sveta, traženjem sredstava i mehanizama u duševnom radi sticanja duhovnog bavi se asketika – svetootačko učenje o borbi protiv strasti i opstajanju u vrlinama (grčka reč askeo znači ”vešto obrađujem, vežbam se u nečemu”)… Asketska tradicija smatra oblast telesnosti daleko sigurnijim putem k razumevanju onoga što se događa u duhovnoj oblasti, nego što je to duševnost… Asketska tradicija nas upozorava na opasnost sadržanu u duševnosti… Duševno zdravlje je temelj unutarnjeg hrišćanskog uzrastanja… Duhovno se ispoljava u duševnom životu kroz glas savesti. Savest je univerzalni oblik naravstvene (moralne) svesti, to je realnost, zakon s kojim se svaki sreće unutar sebe. Po svedočenju Svetih Otaca to je sredstvo za nepogrešivi izbor dobra, zaštita koja ne dozvoljava čoveku da potone u bezdan greha… Većina psihičkih patologija nije ništa drugo do zapušteni oblik ovih ili onih grehovnih strasti (gordosti, taštine, umišljenosti, srebroljublja, bluda, uninija i tako dalje) koje odbacuju čoveka van granica opšteprihvaćenih pojmova o razboritosti i pravilnoj samoproceni… U Pravoslavlju već oko dvehiljade godina postoji ‘psihoterapeutska škola’ sa svojom jasno razrađenom koncepcijom i detaljno razrađenim sredstvima” – piše Iguman Evmenije.

Da Vas podsetimo:  Prekid partnerskih odnosa sa EU poguban za budžetske prihode Srbije

Bog je istovremeno stvorio dušu i telo. Duša posreduje između duha i tela. ”Ako apostol i naziva telo smrću… to pod ovim shvati čulno i plotsko mudrovanje. Nije telo krivo, nego naklonost ka grehu. Ne naziva se plot zlom, nego ono što živi u njoj. Evanđelje kaže: ‘Ne pogani čoveka ono što ulazi u usta, nego ono što izlazi iz usta, to pogani čoveka. Iz srca izlaze zle misli i pomisli’. Dakle, srce je skriveni hram uma i prvi plotski organ misaone sile. Nadziranje naše misaone sile moguće je sabiranjem našeg rasejanog uma i njegovim uvođenjem u srce koje predstavlja hram pomisli” (Sv. Grigorije Palama).

Vaskrsenje podrazumeva vaskrsenje onoga što umire – to je telo. Sa dušom, vaskrsava i telo. ”Telo nije nešto što Gospod omalovažava, nipodaštava, odbacuje. Naprotiv, On Sobom tako osvećuje, obožuje, obesmrćuje telo, da ono postaje, i večito ostaje, sastavni deo NJegove Bogočovečanske Ličnosti. Veće časti i vlasti telo ljudsko nije doživelo ni od koga, niti može doživeti. Nema sumnje, Celo Evanđelje Spasiteljevo je u ovome: telo je za Gospoda, i Gospod za telo. Obično se svaki greh začinje u duši, i ako ga podržavamo, razvija se u njoj tako, da se, ili prelije u telo, ili sav ostane u duši. Unoseći greh u svoje telo, čovek greši svome telu, kao što greši i svojoj duši. Svakim svojim grehom on ogreši dušu, ogreši i telo. To naročito biva kroz greh bluda. Jer ništa što je u čoveku, i što sačinjava čoveka, nije za greh, pa ni telo. Sve je to sazdano Bogom i dato čoveku da ga čuva u božanskoj svetosti i čistoti, i usavršava. Tako je telo bilo sazdano da bude hram bogolike duše, njen verni saradnik i besmrtni saputnik, da bi se i jedno i drugo ispunilo Bogom, i živelo NJime večito. To nam pokazuje i sam Gospod Hristos, kao Bog Logos postavši telo” (Sv. Justin Ćelijski).

Nema dualizma materije i duha, tela i duše. Čovek vodi dijalog sa prirodom. Čovek i Bog vode dijalog. Bog je u odnosu na biće – nebiće, zato što je nadbiće; Bog je istovremeno i transcendentan i imanentan čoveku – nalazi se u čovekovom srcu, ali je dostupan samo preko energije Božje, preko koje se vodi dijalog, odvija susret, sjedinjenje, dok suština Božja ostaje nedostupna za čoveka. Čovek ne vlada nad svetom, on ga nosi u sebi i preobražava, ukida dualizam materije i duha. Čovek je stvoren da bi se kroz njega slobodno sjedinio sav stvoreni svet sa Bogom i tako dostigao besmrtnost. Čovek je most između prirode i Boga, između anđela i prirode. To je Tajna Hristova.

Nikada čovek sam ne spasava sebe, niti se spasava od sveta – kad spasava sebe on i drugima oko sebe svesno i nesvesno pomaže u spasenju – spasava se zajedno sa svetom koji ga okružuje. Dakle, nema individualnog spasenja, pojedinac se spasava zajedno sa ostalim ljudima, ljudski rod zajedno sa prirodom – priroda kroz čoveka, čovek u zajednici sa Bogom. Spas dolazi od Boga. Blagodat je nestvorena energija. Spasenje se nikome ne nameće nasilno. Spasitelj ga predlaže i daje. Traži i dobićeš. Pošto svako može da traži i dobije, i nikad se ne zna ko će i kada tražiti, ništa nije determinisano.

”LJubav prema Bogu i bližnjemu – težak rad, sveti rad, neprekidni rad. Cilj je ljubavi da dvoje postanu jedno, i to – jedno suštinom. Bogočovečanska ljubav je uvek time nova što je besmrtna i večna i što ljubećeg i ljubljenog sjedinjuje do jednosušnosti. Zato je ta ljubav znak po kome se hrišćani razlikuju od nehrišćana. Oni vole čoveka i u grehu njegovom, i nikada ne izjednačuju greh sa grešnikom. Hristolika ljubav voli sve ljude: i pravedne i grešne. Univerzalno ostvarenje te ljubavi jeste krajnja želja i poslednji zavet Hristov… Niko od nas ne sačinjava celo telo, nego je svaki samo delić tela, da bismo uvek osećali i znali koliko zavisimo jedan od drugoga: svi od svakoga, i svaki od sviju. I koliko smo neophodni jedan drugome: svi svakome, i svaki svima; i još: svaki svakome… Celokupnim svojim bićem čovek je vezan sa svima svetovima. U njemu ima pomalo od svačega. Na neobjašnjiv način u njega se utkivaju vidljive i nevidljive sile svih postojećih svetova. A kada pomoću evanđelskih vrlina obradi i preradi svoju dušu, onda sve svetove oseća kao organski deo svoga bića: sve tajne svih tvari stiču se u njega i žive sa svima svojim beskrajnostima i beskonačnostima… Bogočovečanskom ljubavlju, koja obuhvata sva bića u svima Božjim svetovima, hristolika duša postiže najvišu sintezu života… Savršena i apsolutna harmonija je mogućna samo u savršenoj i apsolutnoj ljubavi: Bogu. Osećanje i viziju te harmonije ima samo čovek, čije srce stalno kuca i živi beskrajnom ljubavlju za sve i sva” (Sv. Justin Ćelijski).

Takav je pravoslavni ”fenotip ponašanja” oblikovan pravoslavnim ”socijalnim kontekstom”, takva je pravoslavna ”sintetička filosofija”, odnosno tako ”hristolika duša postiže najvišu sintezu života”.

Izvodi iz: Promena svesti 27. deo i Promena svesti 28. deo

Nikola Varagić

www.srpskikulturniklub

1 KOMENTAR

  1. Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh
    Bilo je tesko ispratiti ceo tekst. Nikola, lepo i svaka cast ali – naporno za prosecnog coveka. Pisimo jednostavno, da nas svako moze osetiti sta je u biti teksta i komentara. Iskreno, iskopirao sam tekst da ga ponovo citam, ponekad,kad dobijem napad zedji za naucnim istinama i Bozijim zaposvestima. Cudan miks nauke i vere.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime