Dijabolični cinizam

Srpski premijer – politički Hrvat?

1
1253

 

Pre svačiji sužnji no ičije sluge

Jovan Dučić

tumblr_m4yb4xSrbP1runhg8o1_500 www.tumblr.comKada je Aleksandar Vučić rekao da je Srbiju podveo NATO-u da bi NATO štitio Srbe sa Kosova i Metohije, on je izgovorio jedan dijabolični cinizam. To je kao kad bi neko rekao da je Hitler Srbe, Ruse, Poljake, Jevreje i Rome smeštao u konclogore da bi ih zaštitio od zalutalih metaka koji su od 1939. do 1945. leteli širom Evrope.

Jer, Srbija sa Kosmetom i danas stravično umire od NATO bombi s osiromašenim uranom.(1)

A evo i jednog pravog cinizma iz Drugog svetskog rata. Logore za srbsku decu čije su roditelje ustaše pobile (preko tri hiljade mališana je tu, od «nege», umrlo) u Jastrebarskom su vodile rimokatoličke časne sestre. Upraviteljica logora bila je sestra Berta Pulherija iz reda Vinka Paulskoga, koja je, kad vidi mrtvu srbsku decu, govorila da je podsećaju na Isusa koji leži u «Vitlejemskoj štalici.»

Tako zvuči rečenica da će NATO štititi Srbe sa Kosova i Metohije.

Zamišljam sestru Bertu Pulheriju kako izgovara ovu rečenicu. Zaista – ima nečeg kroatopolitičkog u Vučićevoj rečenici, izgovorenoj posle svega što su NATO bombe i Šiptari učinili Srbima od kada je 1999. godine okupirana sveta srbska zemlja.

POLITIČKI GLEDANO, KO SU HRVATI?

Predrag R. Dragić Kijuk bio je jasan – to je narod konvertita. Mnogi od njih su, pre no što su prešli u rimokatolicizam, bili Srbi; kasnije, postavši Hrvati, bili su najžešći mrzitelji svog bivšeg porekla. Početkom 20. veka, pravili su pogrome nad Srbima u Zagrebu. U Prvom svetskom ratu, bili su odani vojnici Beča i vršili pokolje po Srbiji, kao vojnici i oficiri Vražje divizije. A onda su, da bi izbegli posledice slugeranjstva Beču, iznanada postali pristalice južnoslovenske zajednice. I čekali, dok skupe snagu, i istorija im otvori mogućnost, da opet kolju Srbe. Mic po mic, malo po malo: Trumbić i Supilo prvo, pa onda Stjepan Radić i Vladko Maček, i na kraju, Ante Pavelić; i, posle kraja, kad Jasenovac proždere na stotine hiljada živih, Jožek Broz iz Kumrovca, koji će Srbima pustiti krv u posleratnim represijama, na Sremskom frontu, Golom otoku… I koji će odgajiti mnoge Srbe-janičare, spremne da se odreknu sebe, samo da bi vladalo «bratstvo-jedinstvo». Pa onda Titov general, Franjo Tuđman, koji, iako ponosan na to što mu žena „nije ni Srbkinja ni Židovka“, dobija simpatije klintonovske Amerike i velikog broja američkih Jevreja (zaboraviše Jasenovac), i ostvaruje „tisućletni san“ Hrvata – pobada šahovnicu na kninsku tvrđavu 1995. godine.

Da Vas podsetimo:  Vreme je za novi pristup

Tako je Hrvatima uvek išlo. Dok su, u proleće 2008, Srbima otimali Kosovo, Džordž Buš je pozdravljao NATO Zagreb. A gde je Buš, tu su i oduševljeni građani Agrama, koji su se oduševljavali i 1941, kada su plavokosi Evropljani, predvođeni crnokosim brkicom iz mile im Austrije, pobednički ušli u Agram, zasuti cvećem (tako je počelo oslobođenje od „pasmine slavoserbske“, zvane „nakot za sjekiru“).

IVAN TRTANj, TIPIČNI HRVAT

Evo još jednog primera hrvatske konvertitske «postojanosti». Minorni pesnik Ivan Trtanj je taj primer. Dotični je, godine 1916, kad je Stjepan Sarkotić, komandant Vražje divizije, osvojio Lovćen, pevao u slavu Beča i Sarkotića, a protiv «srbske aždaje»: „Hrvati zato hvalu ti kliču,/hosana pjeva Dukljanin svaki,/ u grudim nade nove im niču/na bolji život, ponosni, laki;/ satro si glavu gladnoj aždaji,/slobodu dao zetskoj domaji!»

Šta se zbiva dalje?

Srbska vojska ulazi u Zagreb. Trtanj menja pesmu.U „Ilustrovanom listu“ 8. decembra 1918, Trtanj objavljuje pesmu „Hrvat bratu Srbinu“. Pesma glasi: „Ja ne mrzim tebe, brate,/kleveta to bješe pusta,/ ja bih dao život za te/ i zalogaj zadnji usta!» Sedam godina kasnije, u starčevićevskim novinama «Hrvatsko pravo», Trtanj poziva na dizanje mača protiv srbskih «okupatora»: „A kad dođe čas taj zlatni,/pripaši ga protiv vragu;/pa osveti sa Hrvati,/Hrvatsku ti majku dragu.»

I onda dolazi 1941. I dolazi 1991.

O ČEMU SU PRIČALI PAVELIĆ I KRLEŽA?

Dok su u Beogradu saradnici okupatora u oblasti kulture bili streljani (čak i ako nisu bili saradnici okupatora, poput Grigorija Božovića), u Zagrebu je bilo manje takvih stradanja.

Miroslav Krleža je živeo u Pavelićevoj prestonici u strahu od ustaša, ali nije odlazio u partizane, poput Nazora i Gorana. Pravdao je to strahom od osvete predratnih partijskih oponenata, govoreći da mu je svejedno da li će ga ubiti Dido (Kvaternik) ili Đido (Đilas). Štitio ga je moćni Mile Budak, dok je njegova žena bila zvezda na sceni Hrvatskog narodnog kazališta. O tome piše Snježana Banović u tekstu „Bela i Miroslav Krleža u NDH – vedri repertoar kao cijena za život“: „Potičući Belu u intenzivnom razvoju njezine karijere, ustaški je aparat imao sve veću želju privući Krležu na svoju stranu i aktivno ga angažirati na nekoj kulturno – političkoj funkciji u čemu nikada nije uspio. Bila je to za Krležu prava faustovska pat-pozicija: Belin svakodnevni angažman na sceni najvećeg kazališta u NDH omogućio im je egzistencijalnu i svaku drugu sigurnost, ali je ona za čitavo vrijeme trajanja NDH bila izložena ogromnom publicitetu – voljele su je i kritika i publika, ali i obje uprave koje su se prema njoj ponašale zaštitnički. Sve je to, nakon pada NDH i dolaska nove ideokracije na vlast bilo nužno prešutjeti/…/ Ujesen 1945., dok su njezine kolege osuđivane na tzv. „sudu časti“, nju je od svakog progona spasila upravo četverogodišnja Krležina uporna šutnja. Njegovo pomirenje s Titom i Partijom uključilo je očito i tajni paket i aboliranje Bele Krleže kao iznimno istaknute umjetnice endehaške kulture „novog duha“. Novoj Titovoj kulturnoj politici koju je u velikoj mjeri trasirao upravo Miroslav Krleža nije odgovarala puna istina o njihovu životu u NDH, otud su informacije o tome i danas vrlo rijetke“.

Da Vas podsetimo:  Mi smo krivi što svet ne zna pravu istinu ko je stradao u Norveškoj za vreme Drugog svetskog rata

Dobro, ovo smo razumeli. Broz prašta Miroslavu neodlazak u partizane i Beli igranje u ustaškom HNK.

Moglo mu se.

Ipak, jedno pitanje nas muči: o čemu su razgovarali Krleža i Pavelić prilikom susreta 1943, dok Jasenovac radi punom parom? Ognjen Bojadžijski,u knjizi „Krleža i Makedonija.Fragmenti“ (Prometej, Zagreb, 2005), veli da je u tom razgovoru Krleža pokušao da dokaže Paveliću kako su Albanci bliži Hrvatima od pravoslavnih sa Balkana. Po piscu „Zastava“, za hiljadu godina pravoslavci se nisu makli s mesta, pa se kod njih „više slegao janičarski talog, nego autentične turske vrednote. “Kod Skipetara je stanje bolje, tvrdio je Meštar Poglavniku – Istok se kod njih zadržao samo u maloazijskim kategorijama. Pavelić mu reče da je sve to jedna „povjesna i kulturna šikara“, puna opasnih iznenađenja (tih dana i godina, on je „krčio šikaru“ kamom i jamom). Optužio je Srbe da su gonili jadne Šiptare sve do Zagreba, i objasnio Budakovom štićeniku: “Dok su od nas bili povučeni i mirni kao jagnjad, dolje, u takozvanoj Južnoj Srbiji, tamo su po danu živjeli s nožem i barutom, a noću spavali s puškom pod jorganom“.

Kad se ovo zna, nije čudno što je Bogdan Radica, u svojoj knjizi „Hrvatska 1945“, ovako opisao susret sa Krležom i njegov komentar o genocidu nad Srbima: “Rat je Krleža teško propatio, ali se ipak spasio. U Zagrebu svi znaju da ga je Mile Budak spasio, rekavši da najvećem hrvatskom književniku ne smije ni vlas s glave pasti. Upitam ga za to. On se tek osmjehnu./…/Pitam Krležu kako on objašnjava pokolje? Njegov je odgovor: “Dvadeset i pet godina Srbi su psovali majku majčinu Hrvatima. Kad se ovima pružila prilika da im vrate milo za drago, učinili su!“

Da Vas podsetimo:  Šta nas čeka na novim izborima?

Kratko, jasno, krležijanski.

I taj je posle bio tvorac titoističke kulture, i urednik „Enciklopedije Jugoslavije“, koji je, posle svega, pričao o „bratstvu – jedinstvu“.

KAKVE OVO VEZE IMA SA VUČIĆEM?

Ima. Jer, politički gledano, Hrvati su, iz primera smo to videli, vrhunski balkanski konvertiti, i, za razliku od Srba, svačije sluge. Što se tiče Vučića, reč je o konverTITU, koji, pogotovo pred penzionerima, glumi pravog Tita, onog istog Broza koji je Srbima zapržio čorbu, učlanivši ih, još polovinom prošlog veka, u Balkanski pakt za borbu protiv Sovjetskog Saveza na strani NATO-a, ako zatreba. Vučić je tako krenuo stopama nekad vatrenih Srba iz Crne Gore, Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, koji su u Drugom svetskom ratu postali „Crveni Hrvati“ i zalagali se za savezništvo NDH-a i Crne Gore.

Srbi su, od 1989, strašno postradali od političkih konvertita, poput Vuka Draškovića, koji se pozivao na cara Lazara i pretio sečenjem ruku sa zelenim barjakom u Raškoj oblasti, da bi na kraju završio kao NATO propagandista i odani sluga vašingtonsko – briselske osovine.

Sudbinu im je, ovih dana, zapečatio Aleksandar Vučić, zapenušani borac na liniji „Karlovac – Karlobag – Virovitica“, koji je oplakivao malu Milicu Rakić i proklinjao NATO zbog zločina. To je onaj što je govorio: „Ako nas NATO napadne, siguran sam da ćemo se odbraniti (1998.) – Niko nema pravo da se u ime Srbije odrekne nijedne srpske njive, nijedne livade (2005.) – Jedina nada da sačuvamo Kosovo je da nas podrže Rusija i Putin (2005.)“

Ali, Srbi, ne zaboravite: ništa nije gotovo dok sve nije gotovo. Dijabolični cinici – konvertiti odgovaraće Bogu Pravde, Kome peva srbska himna. A taj Bog će nam pomoći, ako se vratimo Njemu, Svetom Savi i Caru Lazaru. Tada ćemo se Vučića sećati samo kao noćne more iz doba naših lutanja i kolebanja.

Dimitrijevic

Vladimir Dimitrijević

Fond strateške kulture

1 KOMENTAR

  1. Svakakve budalaštine se mogu čuti ovih dana od „vladara“ ove tužne i utučene države Srbije, kao i od i njihovih satrapa, da se prosto zapitamo, a gde mi to živimo?
    Imali smo priliku da čujemo od Veljka Odalovića, povodom pogibije dvoje zaposlenih u našoj ambasadi u Libiji, da je ambasada Srbije ostala otvorena, jer je i ambasada Libije u Beogradu bila otvorena tokom bombardovanja Srbije 1999. god. Divan rezon! Nije nastavio sa obrazlaganjem, ali je verovatno mislio kako je i posle bombardovanja libijska ambasada nastavila sa radom iako je u Srbiji zavladala anarhija i gde su građani Srbije naoružani šetali i usput otimali i ubijali strane državljane, jer nije bilo nikakvih zakona ni vlasti!? Evo poruke za gore pomenutog mislioca: G-dine Odaloviću, ne može da se poredi situacija u Srbiji i Libiji posle bombardovanja. U Srbiji se nastavilo sa životom, a u Libiji je zavladao zakon džungle i opšte bezvlašće! Zbog toga je trebalo zatvoriti našu ambasadu u Libiji još pre četilri godine i ne bi došlo do tragedije kakva se desila.

    Ne znam kako da nazovem odluku srpskih dahija da dozvole pripadnicima NATO alijanse da slobodno i nesmetano šetaju državom Srbijom, ako se za našu zemlju, posle ovakve odluke, uopšte može reći da je država. Srbija je sve samo ne suverena država, kada joj strana vojna sila defiluje teritorijom. Pre bi se moglo reći da je Srbija samo teritorija.

    Tu alijansu pamtimo dobro, a nikako po dobru, još od 1999. god. Šta ima za cilj ova odluka naših „lidera“? Zaštitu srpskog stanovništva na KiM? Zašto bi oni to radili? Pa zar nije to ona ista vojna sila koja je pomenute godine pokrenuta kako bi se jedan deo suverene države na silu oteo i predao na upravljanje teroristima OVK (za CIA oni si u dalje teroristička organizacija), narko dilerima i kriminalcima koji se bave trgovinom ljudima! E ta ološ je od strane američke administracije, ali i onih iz EU predstavljena kao „borci za slobodu“. Zar iko može da zamisli da će NATO da inetrveniše protiv „boraca za slobodu“? Pa šta će onda NATO u Srbiji? Na to pitanje treba odgovor da daju srpske dahije! Na to, ali i na pitanje šta će na to da kažu Rusija, Kina i ostale zemlje koje nisu članice NATO, a sa kojima smo imali kako-tako dobre odnose i koje smo nazivali prijateljskim državama.

    Čuju se i priče da je prisustvo NATO alijanse još jedan pritisak na one koji vode ovu državu, da priznaju Kosovo kao nezavisnu državu. Da li ovakve priče imaju osnova ili ne, ja ne znam. Ali ono što zna svaka iole pismena osoba u Srbiji je da mi, sve da hoćemo, ne možemo da priznamo Kosovo. Ne više zbog nas samih, već i zbog svih zemalja koje nisu priznale tu narko-dilersku tvorevinu kao državu! Ako bi bilo koji vladar Srbije to uradio, možemo samo da zamislimo kako bi se to tumačilo u državama koje ne priznaju Kosovo, što zbog principa, što zbog prijateljskih veza koje imaju sa Srbijom.

    Zato se i dalje pitam šta to satrapi srpski imaju za cilj dozvoljavanjem stranoj vojnoj sili da „šara“ po Srbiji? Ako se neko tokom devedesetih godina prošlog veka stideo zato što živi u Srbiji, eto mu prilike da mu se danas zgadi što živi ovde. Sve više mi deluje da je gorak život u Srbiji ne smao činjenica, nego i presuda. Ako je presuda, voleo bih da znam kakve i čije grehe mi to okajavamo?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime