Dijalog i odgovornost

0
516
Foto: Peščanik

Čuveni dijalog na FPN-u završio se pogubno po onaj deo opozicije koji je verovao organizatorima i celom procesu. Da se podsetimo, stranke koje su odlučile da istraju u ovom dijalogu i u njemu učestvuju do kraja, izašle su na „izbore“ 21. juna i doživele fijasko, ne uspevši da pređu čak ni onaj spušteni cenzus od tri posto, koji im je benevolentni diktator poklonio. Ovo se desilo uprkos tome što su ove stranke dobile nešto više vremena na nacionalnim televizijama (istina, po cenu toga da ne pominju nelegitimno izabranog predsednika) i što su bile donekle pošteđene najteže paljbe režimske tabloidne artiljerije, usmerene prvenstveno na tzv. bojkot opoziciju.

S druge strane, stranke i pokreti koji su odustali od dijaloga, a zatim i bojkotovali junske „izbore“, mogu smatrati da su doneli ispravnu odluku, jer je bojkot, u bar jednom važnom smislu, nesumnjivo uspeo – razobličio je ne vladavinu jedne partije, već jednog čoveka, koji po svojoj volji manipuliše kako partijama, tako i skupštinom i ministarstvima. Činjenica da su demokratske institucije u Srbiji u potpunosti razvaljene više se ne može sakriti ni od domaće ni od, što je još važnije, inostrane javnosti, čak ni uz najbolju volju stranih partnera koji su do sada pokazivali nepriličnu popustljivost prema autoritarnom režimu. Ovo, međutim, ne znači da je odluka da se „izbori“ bojkotuju bila nedvosmisleno korisna. Kako je već primetio Dejan Ilić, pred strankama i pokretima koji su se odlučili za bojkot, sada stoji najvažnije pitanje – šta dalje?

U jednom pogledu, međutim, i oni akteri koji su odlučili da izađu na „izbore“, i oni koji su se odlučili za bojkot, nalaze se u sličnoj situaciji. I jedni i drugi doneli su odluke za koje su znali da će ih skupo koštati, i sada trpe posledice svojih odluka. Opozicione stranke koje su na „izbore“ izašle, u međuvremenu su promenile rukovodstvo i na taj način preuzele odgovornost za fijasko koji su doživele. Bojkot opozicija plaća drugu vrstu cene – lišena sredstava i čak i minimalne medijske vidljivosti, ona povrh svega trpi i lomove prouzrokovane odlukom da se na „izbore“ ne izlazi (dovoljno je samo pogledati situaciju u DS-u). Ne treba ih sažaljevati – ovakve odluke i njihove posledice cena su bavljenja politikom, i onaj ko nije spreman da tu cenu plati, politikom ne bi trebalo ni da se bavi.

Da Vas podsetimo:  ZAŠTO VUČIĆ VERUJE U TRAMPA

Postoji, međutim, jedan akter koji nije pretrpeo, niti će pretrpeti ikakvu štetu zbog svog učešća u dijalogu (ovde, naravno, ne računamo vlast, koja ne samo da ne trpi nikakvu štetu, već je izvukla i jasnu korist iz dijaloga – fingirajući još jednom spremnost na razgovor, naravno, samo iza zatvorenih četamskih vrata). U pitanju je upravo glavni organizator „dijaloga“ – Milan Antonijević iz Fonda za otvoreno društvo, koji ovih dana veselo najavljuje još jednu rundu, pritom se iskreno čudeći zašto opozicioni akteri ne dele njegov entuzijazam. Na kritiku Ljubana Panića iz Stranke slobode i pravde da se prva runda dijaloga završila katastrofalno i da zbog toga organizatora treba menjati, Antonijević odgovara ovako:

„Nisam želeo da polemišem o tekstu koji je objavljen. Svaka stranka ima pravo na svoju borbu, sama bira ciljeve i mete, a ako je glavna meta neko ko je na dijalog pozvao i učestvovao do kraja i zajedno sa brojnim organizacijama, stručnjacima, Evropskim parlamentom… doveo proces najdalje što je moglo u tom trenutku, onda ostajem bez teksta. U svakom slučaju, ne možete nikome braniti da bude kritičan, pa čak i kada u tekstu, kako kažete, tvrdi da nešto ’ne možete da budete’. Jasno je da u Srbiji svako može da bude zaista sve što poželi, to je taj srpski san, nešto poput američkog sna, koji se kod nas ostvaruje učlanjenjem u vladajuću partiju. Oduvek je tako bilo, a i biće, sve dok se radikalno ne promeni, kada se shvati da će zemlja jedino tako napraviti taj kvantni skok. Da se vratim na lični stav predsednika SSP-a, zarad budućeg dijaloga, na takve napade ne odgovaram. Ne očekujem ni izvinjenja za sve te napade, ne očekujem ga čak ni u narednim godinama.“

Ovo je loš signal. Ne samo zato što se promoter dijaloga ne usuđuje da uđe u dijalog sa onima koje na dijalog zove, i ne samo zato što je nespreman da odgovori na njihove (bar delom osnovane) kritike, već pre svega zato što ne pokazuje ni elementarnu spremnost na samokritiku, pa ni na minimalnu refleksiju o rezultatima prve runde dijaloga. Umesto toga, dobijamo fraze koje neprijatno nalikuju frazama kakve izgovaraju predstavnici režima kada im se postavi pitanje zašto nisu ispunili obećano – ja sam se toliko trudio, a vi me napadate. Ali nije reč o trudu (koji niko ne dovodi u pitanje), nego o rezultatima. Koliko god truda i dobrih namera da je uloženo u organizovanje dijaloga, naprosto je činjenica da je nakon njih situacija mnogo, mnogo gora nego pre njih – dobili smo parlament bez opozicije. Nije moguće da Antonijević nije spreman da se bar jednom rečenicom osvrne na ovu činjenicu i da preuzme bar delić odgovornosti za ovakav ishod?

Da Vas podsetimo:  Stefan Savkić: Peti oktobar – najjači trip građanske Srbije

Nažalost, izgleda da nije. Štaviše, u njegovim nastupima u poslednjih nekoliko nedelja lako je uočiti da se pitanje kriterijuma uspeha dijaloga, kao i pitanje njegovog osnovnog zadatka, sve više zamućuje i izmešta iz sadašnjosti u neodređenu budućnost. Na pitanje kako komentariše kritike da prva runda dijaloga nije uspela, Antonijević odgovara ovako:

„Ko god je očekivao da se u nekoliko meseci razreši i očisti sve što se nataložilo u tri decenije političkih mahinacija, sve savršenijih mehanizama za kontrolu i manipulacije, taj je imao nerealna očekivanja. U ovom okruženju započeti dijalog o ozbiljnim temama, postaje zadatak koji sebi zadajete samo ukoliko želite tome da posvetite godine, ne mesece. Tako i posmatram ono što smo započeli prošlog jula zajedno sa Fakultetom političkih nauka, a što je pre tačno godinu dana nastavljeno zajedno sa Evropskim parlamentom i njihovim jasnim naporima da dijalog vrate u institucije, iako za to nije bilo spremnosti na svim stranama. Ono što je naš cilj je da pokažemo da i unutar Srbije ima snage za rešavanje problema.“

Mesec dana ranije, u autorskom tekstu, slično:

„Prvo da pojasnim, Evropski parlament, kao i prethodno mi na FPN smo dijalog otvorili kao dugoročan proces, ne kao Tisin cvet, čudo za jedan dan, već kao višegodišnji niz pritisaka da se ojačaju institucije, profesionalizuju mediji, da se odustane od sistematskog kršenja zakona, pritisaka na birače i da tužilaštvo izađe iz svog ušuškanog betonskog bunkera i započne borbu za Ustav.“

Ko je očekivao da se dijalogom između vlasti i opozicije „razreši i očisti sve što se nataložilo u tri decenije političkih mahinacija“? Ko misli da je preko noći moguće „da se ojačaju institucije, profesionalizuju mediji“, itd? Odgovor je jednostavan – niko to ne očekuje, niti se smatralo da dijalog tome treba da služi. Ako dijalog treba da ima ikakvu funkciju, ona je vrlo jasna i jednostavna i zavisi samo i isključivo od političke volje vlasti – otvoriti medije (ne „profesionalizovati“ ih) i obezbediti minimalno pravične izborne uslove pod kojima će imati smisla da na izbore izađe i opozicija. Izmeštajući zadatak dijaloga sa rešavanja ovih vrlo konkretnih pitanja na dugotrajne procese poput „razrešavanja i čišćenja svega što se nataložilo u tri decenije političkih mahinacija“, Antonijević ne samo da relativizuje katastrofalne rezultate prve runde dijaloga, već unapred opravdava mogućnost da se i naredna runda završi sličnom katastrofom. Ako je cilj dijaloga „da pokažemo da i unutar Srbije ima snage za rešavanje problema“, onda se skoro svaki ishod može nazvati uspehom. Ako je dijalog uistinu „dugoročan proces“, koji za cilj ima „višegodišnji niz pritisaka da se ojačaju institucije“, onda na takvom dijalogu ne samo da ne treba, već se i ne sme učestvovati, jer će on služiti isključivo saučestvovanju u održavanju demokratske fasade autoritarnog režima. „Višegodišnji niz pritisaka da se ojačaju institucije“ naprosto ne znači ništa. Niko pri zdravoj pameti ne bi angažovao vodoinstalatera koji unapred kaže da mu cilj nije da popravi slavinu, nego da izvrši „višegodišnji niz pritisaka da ojača instalacije“.

Da Vas podsetimo:  Svako da radi svoj posao

Da bi, ne „dijalog“, već pregovori, između vlasti i opozicije, imali ikakvog smisla, već se unapred moraju jasno odrediti njihovi ciljevi i rok za njihovo ostvarivanje, kao i konkretna odgovornost koju na sebe preuzimaju oni koji te pregovore organizuju ukoliko ovi ciljevi ne budu postignuti. U suprotnom, „dijalog“ će biti samo još jedan način na koji sada već sasvim ogoljeno autoritarni režim kupuje vreme i glumi demokratiju.

Rastislav Dinić
Izvor: Peščanik.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime