Dimitrije Boarov: Marić kao klozet-frajla

4
292
Milomir Maric
Foto: Facebook

Nekako mi je žao što je moj poznanik Milomir Marić, glodur TV Hepi, postao prilježna klozet-frajla jedne televizijske proseraonice srpske desnice, u kojoj su Vojislav Šešelj i njegovi kompanjoni i naslednici postali domaće životinje i na kojoj je, kako čujem, emitovana i famozna emisija u kojoj su advokat organizatora ubistva Zorana Đinđića, neki funkcioner SNS-a i onaj “kapetan” iz krajinskog rata od pre trideset godina – tražili da se osuđenici za ubistvo srpskog premijera okrenutog Zapadu – rehabilituju kao nacionalne veličine i čak oslobode sudske kazne.

Marić se sada brani da je tu emisiju priredio zbog “radoznalosti” jer je “sramota da ni posle 20 godina nismo otkrili političku pozadinu ubistva Đinđića”, pa on neće žaliti truda da bi “osvetlio” to ubistvo njegovog prijatelja, “koji ga nije zaboravio kada je došao na vlast”. A jeste bio Đinđićev prijatelj i privatno.

Frapantno je da Marić, koji deluje kao bistar “đavolov advokat”, ne razlikuje (neuspelo) sudsko utvrđivanje “političke pozadine” ubistva jednog reformskog premijera od onog društveno i moralno odavno jasnog odgovora na to pitanje, pa sa fušeovskom poniznošću i surovošću, navodno, stalno pokušava da baš sa “šampionima srpskog primitivizma” identifikuje jednu “pozadinu” u kojoj se, izgleda, sam utopio i u čijoj reinkarnaciji kao da udarnički pokušava da učestvuje. Prema Marićevim rečima, ispada da je on “naš čovek u njihovim redovima”, što bi ličilo na blagovremeno građenje neke buduće priče za neko novo primicanje nekom novom “ognjištu moći”, čemu je izgleda sklon, navodno iz egzistencijalnih razloga.

Jednom prilikom sedeo sam na nekom ručku prilično velikog društva baš naspram Marića i on nas je zabavljao na veoma šarmantan i zabavan način. Dakako, šarm podrazumeva miks poluistina i laži, obaveštenosti iz visokih krugova i iz podzemlja, te slatkorečivost i verbalne vratolomije. Svih tih salonskih đakonija bilo je kod Marića napretek, a vrhunac je dostigao kada je posle nekog nemuštog razgovora preko mobilnog telefona u magnovenju rekao da mu se upravo javio onaj Srbin koji leži u zatvoru u Južnoj Americi zbog jahte sa onih famoznih 10 tona kokaina, te da taj tip želi da ga bar “digitalno” uključi u svoju emisiju Ćirilica ili neku drugu. Pošto ne gledam Marićeve emisije, iz nekog razloga, ne znam da li je tu ideju preneo i svojim odanim gledaocima.

Da Vas podsetimo:  Novinarka KRIK-a na sudu: Sigurna sam da čitaoce interesuje sve u vezi sa Nikolom Petrovićem

U stvari, Marić me je pre nekoliko godina jednom prilikom čak pozvao u neku svoju emisiju, ali sam se izgovorio bolešću (umesto da sam mu rekao da ne patim od otvorenosti, tačnije rečeno – imam nedostatak iskrenosti kad su “javne stvari” u pitanju). Uzgred, za taj poziv na TV Hepi verovatno ga nije motivisala moja novinarska “privredna analitika” već verovatno jedna stara trilerska afera moga oca u diplomatskoj službi u Budimpešti.

Elem, žao mi je što je Marić, zarad “svetlosti pozornice”, stigao, volens nolens, do pozicije uslužnog domaćina srpskim desničarima i političkim desperadosima, koji uvek hrabro veslaju niz vodu. Nije ovde reč o nekakvom moralnom zgražavanju ili nadobudnoj kolegijalnoj osudi od neke svetačke gromade ili velike naivčine (nagledao sam se i mnogo gorih luftika od Marića) nego o izvesnom razočaranju u intelektualni mehanizam jednog naizgled okretnog TV novinara (za razliku od mnogih drugih sa sličnih televizija). Jer, hteo bih da u tome ima bar zrno soli, Marić izgleda ne razume “da govori prozu” (poput onog Molijerovog junaka iz komada “Bourgeoi jentey homme”) koja će nam svima doći glave. Prozu koja je upropastila Srbiju.

autor:Dimitrije Boarov

https://www.cenzolovka.rs/

4 KOMENTARA

  1. Što se tiče ubistva premijera Djindjića, danas postoje različite verzije. Ipak, ono sa čim će se ogromna većina sloziti, jeste, da u zvaničnoj verziji nema trunke , ni istine , ni logike. Pozadinu zločina, navodno nisu otkrili, a za izvršioce je izvjesno da nisu oni koji su u zatvoru ,iako se vjeruje da dosta toga znaju. Tačno je da je Djindjić bio miljenik zapada, ali pod uslovom da je bezgranično poslušan. Upravo tu treba traziti i lice i naličje ubistva. Tko god moze da pomogne pri otkrivanju atentatora na Srpskog premijera, šta god mislili o njemu, dobro je došao. Svojim prostačkim riječnikom, autor se u potpunosti uklopio u ambijent koji kritikuje.

  2. UMESTO KOMENTARA
    Metamorfoza jednog seljačeta

    Definicija pojmova:

    Selo – manje naselje, više ili manje neurbano, u kome žive ljudi, uglavnom tu i rođeni.

    Seljaci – ljudi koji žive na selu.

    Grad – veće urbano naselje u kome žive građani.

    Građani – ljudi koji žive u gradovima, kako oni koji su se tu rodili, tako i oni koji su se tu doselili.

    Seljačina – kolokvijalni naziv za građanina koji se ponaša na seljački način shvaćeno u kolokvijalnom smislu kako se to u životu obično i podrazumeva.

    Pročitavši tekst Živana Haravana pod naslovom “MILOMIR MARIĆ nam je srozao novinarstvo sa: „Maca trljala ribicu..“, „Zmaj vadio svoj polni organ“…”, objavljen u Intermagazinu od 3. Jula ove godine, poželeo sam da i ja, opet, napišem nešto na tu temu, jer “rijalitizaciju” države smatram jednim od glavnih razloga našeg moralnog i svakog drugog posrnuća. A onda sam u želji da nešto više saznam o Milomiru Mariću, junaku ove priče, pronašao tekst pod naslovom “Milomir Marić, novinar – Jedino Tita nije sreo”, izvorno objavljen u “Politici” od 27.03.2011. godine, koji me je bacio u dilemu o kojoj evo javno razmišljam.

    Tekst “Jedino Tita nije sreo”, pisan u direktnom govoru od strane samog autora bih u skali vrednosti od 1 – 10 ocenio (rangirao – nisam ja pozvan da ocenjujem) čistom desetkom, što važi i za tekst Živana Haravana, dok bi ono zlo o čemu Živan Haravan piše ocenio čistom jedinicom. I tad mi se pojavila ta dilema. Od početka emitovanja rijaliti programa “Parovi” čiji je Milomir Marić glavni protagonista, prošlo je najmanje dve godine, a od pomenutog autobiografskog teksta u “Politici” pet godina. Kako je moguće da čovek šezdesetih godina u tako kratkom periodu od samo tri godine doživi totalnu metamorfozu ličnosti.

    I sad razmišljam gde da u gore navedenu kategoriju pojmova svrstam Milomira Marića. Da je seljačina, tu dileme nema. Ali ostaje i dalje ono pitanje o metamorfozi njegove ličnosti i kada se to desilo. Nisam pristalica teorije da je u tim godinama to moglo da mu se desi preko noći pa stojim na stanovištu da je on to oduvek i bio – još od vremena kada je svojih pet godina, umesto da juri loptu išao u biblioteku da čita Marksa, te da je kao takav i došao u grad kao seljače, vešto se pretvarajući sve dok to što zapravo jeste nije konačno izbilo iz njega – seljačina.

    A što se tiče obrazloženja za ovu kategorizaciju – pročitajte tekst Živana Haravana. Ja ne umem bolje.

    Dragiša Čolić, 06.07.2016.

  3. UMESTO KOMENTARA Metamorfoza jednog seljačeta
    Definicija pojmova:
    Selo – manje naselje, više ili manje neurbano, u kome žive ljudi, uglavnom tu i rođeni.Seljaci – ljudi koji žive na selu.
    Grad – veće urbano naselje u kome žive građani.
    Građani – ljudi koji žive u gradovima, kako oni koji su se tu rodili, tako i oni koji su se tu doselili.
    Seljačina – kolokvijalni naziv za građanina koji se ponaša na seljački način shvaćeno u kolokvijalnom smislu kako se to u životu obično i podrazumeva.

    Pročitavši tekst Živana Haravana pod naslovom “MILOMIR MARIĆ nam je srozao novinarstvo sa: „Maca trljala ribicu..“, „Zmaj vadio svoj polni organ“…”, objavljen u Intermagazinu od 3. Jula ove godine, poželeo sam da i ja, opet, napišem nešto na tu temu, jer “rijalitizaciju” države smatram jednim od glavnih razloga našeg moralnog i svakog drugog posrnuća. A onda sam u želji da nešto više saznam o Milomiru Mariću, junaku ove priče, pronašao tekst pod naslovom “Milomir Marić, novinar – Jedino Tita nije sreo”, izvorno objavljen u “Politici” od 27.03.2011. godine, koji me je bacio u dilemu o kojoj evo javno razmišljam.

    Tekst “Jedino Tita nije sreo”, pisan u direktnom govoru od strane samog autora bih u skali vrednosti od 1 – 10 ocenio (rangirao – nisam ja pozvan da ocenjujem) čistom desetkom, što važi i za tekst Živana Haravana, dok bi ono zlo o čemu Živan Haravan piše ocenio čistom jedinicom. I tad mi se pojavila ta dilema. Od početka emitovanja rijaliti programa “Parovi” čiji je Milomir Marić glavni protagonista, prošlo je najmanje dve godine, a od pomenutog autobiografskog teksta u “Politici” pet godina. Kako je moguće da čovek šezdesetih godina u tako kratkom periodu od samo tri godine doživi totalnu metamorfozu ličnosti.

    I sad razmišljam gde da u gore navedenu kategoriju pojmova svrstam Milomira Marića. Da je seljačina, tu dileme nema. Ali ostaje i dalje ono pitanje o metamorfozi njegove ličnosti i kada se to desilo. Nisam pristalica teorije da je u tim godinama to moglo da mu se desi preko noći pa stojim na stanovištu da je on to oduvek i bio – još od vremena kada je svojih pet godina, umesto da juri loptu išao u biblioteku da čita Marksa, te da je kao takav i došao u grad kao seljače, vešto se pretvarajući sve dok to što zapravo jeste nije konačno izbilo iz njega – seljačina.

    A što se tiče obrazloženja za ovu kategorizaciju – pročitajte tekst Živana Haravana. Ja ne umem bolje.

    Dragiša Čolić, 06.07.2016.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime