Disciplinovanje

0
1238

Srbija se probudila – kaže Dragan Đilas. I to u decembru 2018. Što bi trebalo da znači da je donedavno bila u dubokom snu, sve dok on nije došao ne samo da je probudi nego i da svima koji to nisu primetili jasno stavi do znanja da je Srbija od pre par nedelja – budna.

Ispada da su žitelji Niša protestovali protiv zaposedanja aerodroma od strane vlade čvrsto zatvorenih očiju. Da je u protestima Inicijative Ne davimo Beograd zbog ilegalnog rušenja kuća u Savamali desetine hiljada građana (otprilike isto onoliko koliko ih je sada na ulici) hodalo u snu. Da su pre par godina spavali i prosvetni radnici kada su mesecima protestovali i odolevali pritiscima dok njihov otpor na kraju režim nije na nezakonit način brutalno slomio.

Budan, Đilas je krenuo da šamara uokolo – valjda da bi probudio i druge. Ti šamari su i svojevrsne pretnje. Po principu – ko nije s nama, protiv nas je, Đilas je obznanio da svi koji nisu uz Savez za Srbiju kolaboriraju sa režimom. Ovako on: „Zato, potpuno svestan posledica svoje tvrdnje, jasno poručujem svima koji se predstavljaju kao opozicija režimu, a kritikuju opoziciju češće, ponekad i žešće nego vlast, da direktno rade za Aleksandra Vučića.“ Dobro, recimo i da je poruka jasna (a nije), sasvim je nejasno šta se misli pod „posledicama“?

Recimo, može li se u Srbiji biti opozicija, a ne biti za Savez za Srbiju? Nova Stranka, Inicijativa Ne davimo Beograd, Pokret slobodnih stanara… pa i Pokret slobodnih građana (i sa i bez Saše Jankovića) nisu se učlanili u Savez za Srbiju. Da li je pristalica neke od ovih političkih grupa, kada kaže zašto je za njih, a ne za Savez za Srbiju, kolaborant vlasti? Ako jeste, šta bi bile „posledice“ po Đilasu? Da li su „posledice“ upravo ono što se dogodilo Saši Jankoviću, koji je proglašen za režimsku hulju u redovima opozicije? Da li Đilas kao odgovor na fašizam vlasti nudi svojevrsni opozicioni fašizam?

Da Vas podsetimo:  Stadionska groznica u Srbiji: „Čika Dača“ u obećanjima

Jeftini je retorički trik kada Đilas kaže opozicija a misli na Savez za Srbiju. On čisti i homogenizuje opoziciono polje na način na koji vlast to radi sa svojim saučesnicima. Moguće je da on iskreno veruje da se drugačije protiv ovog režima ne može. Možda i on, kao Vučić, deli jedno šmitovsko, populističko shvatanje politike, skriveno pod krinkom deklarativnog zalaganja za slobodu govora i demokratski pluralizam. Ako je tako, Đilas greši, i to treba reći bez obzira na posledice. Ako je tako, on samo ponavlja klasičnu autoritarnu mantru – zaboravimo na razlike dok ne stignemo do cilja, šta god da smo proglasili za cilj.

Đilas bi trebalo da odgovori kako se našao u poziciji da druge upozorava na posledice i razvrstava ih na opozicionare i kolaborante. Tim pre što za sebe (i ostale čelnike Saveza) kaže da nije savršen. Evo njegovog solilokvija (tj. razgovora sa samim sobom): „Da li smo mi koji danas činimo opoziciju u Srbiji idealni? Ne da nismo idealni, nego smo daleko od toga. Da li smo grešili u prošlosti? Jesmo. Da li su i danas neke naše odluke ili izjave neadekvatne i neprimerene? Apsolutno da.“ Ali, sve je to bacanje retoričke prašine u oči, jer sledi preokret: „Ali, gospodo, mi se trudimo da budemo bolji, za svoje greške smo i te kako kažnjeni…“ (Otkud sad „gospoda“ tu?)

Zalud je taj trud ako neće da čuju gde greše i ako svaku kritiku proglašavaju za kolaboraciju sa režimom – moglo bi se reći Đilasu. Ali, on ne ostavlja prostor za razgovor. Dok je sebi spreman sve da oprosti i da se čak predstavi kao žrtva na oltaru srpske demokratije, svoje opozicione oponente on automatski diskvalifikuje: „Nažalost, i dalje ima onih koji to ne shvataju, koji smatraju da imaju tapiju na pravovernost, da su bezgrešni, da su oni ti koji svima mogu da dele lekcije jer, zaboga, oni sve znaju i ’imaju pravo da bace kamen na nas grešnike’. Ubiše se objašnjavajući kako opozicija ne valja…“ I tako biblijski kamen nije poleteo iz ruke nekog beslovesnog bezgrešnika, nego ga je bacio, kako sam Đilas priznaje, upravo on – okoreli grešnik.

Da Vas podsetimo:  OVO JE NAJPOPULARNIJE SRPSKO SELO TOKOM POSTA: Ljudi dolaze sa svih strana da kupe ribu, najveća potražnja je za Nikoljdan, a evo i zašto!

Evo u čemu se sastoji ovaj retorički manevar: prvo se diskvalifikuju kritičari kao osobe koje pretenduju na moralnu superiornost i bezgrešnost. (To je zaista imbecilna pretenzija i teško ju je s dobrim razlogom bilo kome pripisati, zna to i Đilas.) Zajedno sa diskvalifikacijom, kreira se istovremeno i mesto sa koga se sudi. Pa ceo argument u stvari glasi: na mesto sudije stali su oni koji na to nemaju pravo. Zatim se na diskvalifikacijom upražnjeno mesto kao sudija postavi sam autor da bi izrekao osudu – svako ko nije sa Savezom sa Srbiju, kolaborant je kriminalnog režima. To je opet jeftin trik, izgrađen na pogrešnim premisama. Da ponovimo – niko pri zdravoj pameti ne pretenduje na bezgrešnost, dok sudija može biti samo onaj koji ima moć da zapreti kaznom, to jest „posledicama“. Stoga ovde nije reč ni o kakvoj moralnoj superiornosti; naprotiv, reč je o distibuciji moći unutar opozicionog tabora.

Ne zato što trenutno niko u opoziciji još ne raspolaže nikakvom moći (dakle ni Savez ni njegovi kritičari: čelnici Saveza bi toga morali biti svesni), nego upravo iz principa nema razloga da pod pretnjom pristanemo na Đilasovu podelu uloga na opozicionare i kolaborante. Bilo bi dobro i za samog Đilasa da uvidi da ni za koga u Srbiji ne bi valjalo da se opozicioni krug svede na granice ovako sklopljenog Saveza za Srbiju. Ako su se čelnici Saveza između sebe dogovorili da svako od njih disciplinuje svoje pristalice i deo javnosti nad kojim veruje da ima nadležnosti, onda se Đilas loše dogovorio i na sebe preuzeo obavezu koju ne može da ispuni.

Dejan Ilić
Izvor:Peščanik.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime