Disident akademik Burović – (2)

2
1273

– Povodom 65-godišnjice objavljivanja poeme BOJANA –

(Deo drugi)

U zloglasnom zatvoru Bureli Akademiku nisu dozvolili da se sretne ni skim od svojih, niti da sazna da li su mu djeca živa. Pa ni osuđenicima nisu dozvolili da mu priteknu u pomoć zalogajem hljeba. Deset puta su ga na živo odrali u doslovnom smislu riječi, tražeći od njega da se odrekne svojih ubjeđenja, jugoslovenske (srpsko-crnogorske) nacionalnosti i državljanstva, pa i svoje rođene djece. Više puta su ga okupali u krvi. Slomili mu sve zube, pa i ruke i noge. Tretman je imao za cilj ili da ga usmrte, ili da ga izbezume, kako bi ga ispratili u koju umobolnicu i tamo likvidirali fizički. U ćeljiji su mu ubacili i umobolne, koje su huškali na njega da ga ubiju. Svijestan toga on je uprego sve svoje fizičke i intelektualne snage da sačuva i život i svijest. Jednom prilikom, od gladi i krvoliptanja, pretrpio je kliničku smrt. Umalo su ga živog sahranili. Došao je pri sebi upravo u momentu kad su policajci htjeli da ga ponesu i sahrane.

Da bi sačuvao svijest i pamćenje nije ispuštao knjigu iz ruku, a ni svesku i olovku, iako je to bilo zabranjeno. Svojim sitnim rukopisom ispunio je oko 100.000 stranica, koje je uspio i da iznese iz zatvora, pa nam ih je i prikazao na ekranu jedne televizije. Akademik Burović je postigao i dva neobična uspjeha, bez presedana u istoriji istočnih zatvora, pa i čovječanstva:

1.- On nije samo dodavao za čitanje svoja djela sapatnicima, već je uspio iz zatvorske ćelije i da objavi, i to u centralnom organu štampe Saveza književnika Albanije NËNTORI. Tu je 1987. objavio svoj sada poznati disidentni sonet DOĆI ĆU!, kojemu je dodjelena i godišnja nagrada, ne znajući čije je to djelo.

Da Vas podsetimo:  Srbija se budi, Srbija se buni protiv korona diktature

2.- Svojim pismima iz zatvorske ćelije, kojima je demaskirao aktuelne vlasti, on je ubjedio Envera Hodžu da izjavi usmeno i pismeno: „Oni, koji danas rukovode državom i Partijom u Albaniji su jedna crna banda, kriminalna i omražena od čitavog naroda!“

Za svo vrijeme zatvora njegovo ime je bilo tabu, niko nije smio ni da ga šapatom izusti. Iako su albanske vlasti o njemu širile svakojake besmislice, da je tobože kažnjen kao agent UDB-e, za neke – da je izludeo, a za druge – da je umro, većina Albanaca je sačuvala svoje posebno poštovanje prema njemu, koje je iz dana u dan raslo i dostiglo vrhunac sa saznanjem da je potpuno nevin u zatvor i da je upravo Josip Broz Tito taj koji je od Envera Hodže tražio likvidiranje Akademika Burovića i njegovih djela kao uslov za uspostavljanje diplomatskih odnosa na rang ambasada.

Tada se stvori Problem RESULI i pred albanskim ambasadama po svijetu počeše demostracije za njegovo puštanje iz zatvora, što nije učinjeno za nijednu drugu ličnost albanskih zatvora. Zbog toga Enverovci i Titoisti organizuju na Universitetu u Prištini najmonstruozniju demostraciju na svijetu, protiv puštanja Akademika Burovića iz zatvora. Prethode im Enverovac Ismail Kadare i Titoista Adem Demači. Kako se zna, za nevino osuđene ljude se po svijetu demostriralo da se puštaju iz zatvora, dok Albanci, i to akademski građani, demostriraju da se Akademik Burović ne pusti iz zatvora.

Da bi dokazali da su počeli sa demokratiziranjem vlasti, pustiše ga iz zatvora. Kao jugoslovenski državljanin on je odmat zatražio u Jugoslovenskoj ambasadi u Tirani zaštitu, svijestan da će ga albanske vlasti sada likvidirati fizički. Nisu ga prihvatili. Naprotiv, jugoslovenske vlasti su nastavile svoju saradnju sa albanskim vlastima protiv njega i učinile sve da se u Albaniji fizički likvidira, sarađujući sa albanskim vlastima u atentatima, koji su mu učinjeni jedan za drugim. Nisu mu u ambasadi zadržali ni rukopise, za što ih je zamolio da mu ih spase. A kad je počeo da objavljuje te rukopise, jugoslovenski ambasador u Ženevi izjavio je: „Da sam znao ko je Kaplan Burović, uhapsio bih albanskog ambasadora u Beogradu i rekao Enveru Hodži: „Pusti mi Kaplana, da ti pustim ambasadora!“

Da Vas podsetimo:  Srbiji preti ekološki udes, ako vlada dozvoli da Rio Tinto uđe u Srbiju

Sina, koji je bez znanja oca ilegalno prebjegao u Jugoslaviju sa svojom nevjestom, jugoslovenske su ga vlasti u roku od 24 sata vratile albanskim vlastima. Nisu mu dozvolili ni da se vidi sa svojim stricom – pukovnik JNA. Dan-danas se Akademiku Buroviću ne dozvoljava ni da registrira djecu u matični otsjek svog Ulcinja, niti brak. Naprotiv, drže ga tamo kao da je oženjen sa onom prvom ženom, Jugoslovenkom, koja se u međuvremenu preudala za drugog, pa je i umrla.

Albanske vlasti su iskoristile Akademika Burovica da Albancima i cijelom svijetu dokažu da su eto poceli sa demokratizacijom zemlje, jer – kad su pustili iz zatvora njega, svog najvećeg neprijatelja, koga neće pustiti?! Za ovo su mu stavili u ruke i mikrofon Radio-Televizije Tirane, pa su i preko svoje štampe pisali da je oslobođen, i preko Hrvatske Telegrafske Agencije, preko podgoričkog lista POBJEDA, preko prištinskih i skopskih medija, i preko francuskog lista L’HUMANITE, do tada primeri ovi bez presedana u njihovoj praktici. Pušteni su iz zatvora i generali, ministri i članovi Politbiroa PRA, ali o nijednome od njih nisu ni riječ prozborili ni preko svojih medija, kamoli i preko stranih. Kao simbol demokratizacije zemlje izneli su i propagandirali samo Akademika Burovića, čime su – nolens-volens – priznali da je ovaj Jugosloven bio njihov glavni neprijatelj. A i jeste, jer se niko do njega nije držao kao on, niko im kao on nije pljunuo u lice da su uzurpirali narodnu vlast i proletersku diktaturu izvitoperili u svoju socijal-fašističku diktaturu.

DOĆI ĆU!

                   Deci svih uhapšenika na svetu.

Koliba je hladna. Ničega nema.
U očima dečjim – ledene suze.
Razumeli niste što sudba sprema
I koja to neman oca vam uze.

Bezbroj vas pitanja u korak prate,
Gložu vaša srca…i majke…jadnoj,
“Hoće l’ doći, Duško, de kaži, brate?”
“Naš je tata, Šano…u ćeliji tamnoj!”

Od studeni drhte na mokroj slami.
Da me u snu vide žudno prizivaju…
…Doći ću, anđeli, tu – u toj tami,

Poljupcima toplim, ma da ne daju,
Pokriću vas nežno, jer vi ste sami…
Doći ću! Doći ću…i ja…na kraju!

Zatvor u Burelju,
Albanija, 03. novembar 1973.

Da Vas podsetimo:  Epilog Drugog svetskog rata u Srbiji

(Nastaviće se…)

2 KOMENTARA

  1. Srbo, gde ste se to sreli sa komunizmom ? U praksi Stalina, Tita ili Envera Hodže?! Pošto sigrno ne znate, pročitajte samopriznanje Envera Hodže, koji se busao da je najveći komunista na svetu: „Oni koji aktuelno vladaju Albanijom i komunističkom Partijom rada, nisu ništa drugo do jedna crna banda krvavih kriminalaca, omrznutih od čitavog naroda“. (Enver HOXHA: RAPORTE E FJALIME 1980-1981,Tirana 1983, str. 388.)
    Nazovimo sve njihovim pravim imenom. Da su Marks, Engels i Lenjin potražili sklonište kod Stalina, Tita i Envera Hodže, nepečene, žive i sa cipelama bi ih pojeli

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime