– Povodom 65-godišnjice objavljivanja poeme BOJANA –
(Deo peti)
Kad je izašao iz zatvora Akademik Burović je novinarima iskreno rekao svoje pravo ime – Kaplan BUROVIĆ. Do tada je u Albaniji bio poznat sa pseudonimom Kaplan Resuli. U Jugoslaviji je bio poznat sa pseudonimom Kaplan Kaluš. Još od prvog dana hapšenja u Albaniji, on je nadležnim vlastima izjavio ne samo da je jugoslovenski državljanin, već da je Jugosloven (srpsko-crnogorskog porijekla) i po nacionalnosti, pa je za to više puta štrajkovao radom i gladju, tražeći da se tretira kao Jugosloven. Odmah po izlasku iz zatvora, on je preko svih medija, sa pozicija svijetskog disidenta, nastavio da demaskira Titoiste i Enverovce kao krvave bandite, koji ne poštuju nikakve zakone, pravila i principe civilizovanog svijeta, ponajmanje komunističke. U nemogućnosti da mu se suprotstave i dokažu da su komunisti, Enverovci su iskoristili njegovu izjavu da nije Albanac i odmah su regrutovali šljam albanskog naroda, sve indoktrinirane šovinizmom i rasizmom i bacili ih protiv njega, tobože on negira Albancima identitet, tobože da kaže ne samo za sebe, već i za sve Albance da nisu Albanci, već Srbi. Prethodio im je Ramiz Alija, svojim punim imenom i prezimenom. A kad je Akademik istupio i sa svojim albanološkim tezama, po kojima Albanci nisu ni autohtoni, niti Iliri, ponajmanje Pelazgi, tada su i ovo upotrebili da huškaju svoje Albence protiv njega do monstruoznog sataniziranja.
Naravno da se njegove izjave rasistički indoktriniranim Albancima nisu svidjele. Ponajmanje im se svidjelo da jedan nealbanac, preko svega i Srbin, bude njihov najveći književnik, najveći borac za slobodu i demokratiju. Iskorišćavajući to, ne samo Enverovci, već i Titoisti, mobilizuju ne samo sve svoje snage, već i sav ološ društva, okreću ga protiv njega, pa ga i instruiraju da laju najmorbidnije, najprljavije i najbezobraznije, kako bi zaglušili njegov glas i primorali ga ili da ćuti, kako su ućutali sve druge i nisu se čuli živi, ili da izvrši samoubijstvo, kako su izvršili neki, protiv kojih su isto tako odmah ustali, ali ne i silom kojom su napali našeg Akademika. Koliko za primjer spominjemo dr Ardiana Kljosi, pokoj mu duši, koga su primorali da izvrši samoubijstvo, jer više nije mogao da suportira sataniziranje i mobing. Monstruozni tretman Akademika Burovića je učinjen i zato, da uplaše sve druge, da vrše na sve druge pritisak i šantaž da se mane demaskiranja socijal-fašističke klike Envera Hodže, jer će se inače i oni tretirati kao on, Akademik Burović. Tako, od obožavanog književnika i borca za slobodu i demokratiju, heroja i genija, Mandela Albanije, odjednom nam pretvoriše Akademika Burovića u najomraženiju ličnost istorije albanskog naroda, od heroja nam ga napravise kukavicom, a od genija – umno nenormalnim, pa i bez srednjeg obrazovanja, i bez djela, jer i za njegov roman IZDAJA „pronađoše“ da nije njegov, da su ga napisali mrtvi. Sam samcat, Akademik Burović je istrajao i nastavlja da istraje, ne samo protiv Enverovaca i Titoista, vec i protiv Stalinista cijelog svijeta. Srpski književnik u emigraciji Radovan Milić, godine 2012, objavio je u Sloveniji djelo SVETSKI RAT PROTIV JEDNOG ČOVEKA – Akademik Burović disident Br. 1. Eks-ministar Kulture u Crnoj Gori Budimir Dubak, inače poznat kao književnik, ne samo usmeno, već i pismeno, izjavljuje: „Kaplan Burović je prošao i još uvijek prolazi istinsku Golgotu“.
I samo za to što je izjavio da je Srbin, Albanci su ga osudili na smrt i, preko interneta, pozvali svoje junake da pođu u Ženevu, gde aktuelno živi, da ga ubiju. Preko interneta su mu očitali i opelo. Do sada su na njega izvršili više atentata, uz aktivno učešće i jugoslovenskih vlasti, aktuelno srpsko-crnogorske i makedonske, koje mu se ovako zahvaljuju za njegov izuzetno značajan doprinos stvari integriteta njihovih državnih granica i – posebno – stvari Kosmeta i razgraničenja sa Albanijom.
U međuvremenu ga srpski narod odlikovao zlatnom krunom, proglasio ga za Srpskog viteza, pa i za Svetog ratnika. Iz Rusije su mu, ličnim potpisom kozačkog atamana puk. Vojislava Vidakovića, stigla dva odlikovanja: Sveslovenska nit i Aleksandar Nevski. Srpska Pravoslavna Crkva ga odlikovala zlatnim likom Petra II Petrovića Njegoša. Srpsko naučno društvo – International Assotiation of Urban Ekology EKOMAN, odlikovalo ga sa zlatnom medaljom PEČAT NISA, III VEK. Preko medija narod traži da se proglasi za počasnog građanina, da mu se sred Beograda podigne za života spomenik, pa i da je kao retko ko zaslužio i Nobelovu nagradu, ne samo za njegovu herojsku borbu za slobodu i demokratiju, već i za naučna otkrića, pa i za značajna književna ostvarenja.
Nema ličnosti na svijetu koja se borila, doprinela i žrtvovala kao i koliko on za stvar slobode i demokratije; nema ličnosti na svijetu koja je demaskirala stalinizam kao on, niti koja se borila i bori kao on protiv šovinizma i rasizma. Za srpsku stvar Kosmeta nema te ličnosti koja je doprinela kao i koliko on. Zasluge Akademika Burovića su prevazišle nacionalne okvire. Svojim stavom, borbom i stvaranjem, djelima, on danas pripada cijelom svijetu, svim vjerama i svim narodima.
Do sada je objavljeno preko 170 knjiga za i protiv Akademika Burovića, da ne govorimo o studijama, člancima i člančićima, koji su na hiljade. I pored medijske blokade, cenzure, persekutiranja svake pozitivne riječi o njemu, albanska medija Albanije i njene dijaspore ne skidaju njegovo ime sa svojih stranica, poglavito najprljavijim psovkama, morbidnim uvredama, lažima i falsifikatima. Akademija nauka i umjetnosti Prištine, nastojeći da bude objektivna i da kaže za ovog Kaplana istinu, piše: „Kaplan Resuli bio je bez sumnje jedan od književnika i intelektualaca koji je najviše ogovaran, najviše napadnut, najviše blasfemiran, najviše polemiziran u albanskom svijetu…“
Bio je i jeste! Ali je sve to inscenirano od Enverove crne bande, da bi otstranili pažnju naroda od dokumenata kojima Akademik Burović dokazuje da klika Envera Hodže na vrhu PRA nije bila komunistička, već banditska, koja nije poštovala nikakve zakone, pravila i principe civilizovanog svijeta. U jednoj pjesmi Akademik Burović piše da se dr Karlo Marks vratio sa onog svijeta i stigao u Albaniji kao politički emigrant, pošto je čuo da na ovom svijetu samo je Enver Hodža marksista-lenjinista. Čim je pod nogama osjetio albansko tlo, Enver Hodža ga ščepao za vrat, uhapsio i optužio da je agent Svetoga Petra. Sva lajanja protiv Akademika Burovića imaju za cilj da prikriju ovu istinu, jer je i albanski književnik Sterio Spasev rekao da je Makedonac ipo, pa ga nisu satanizirali kao Akademika Burovića, dok je Francuz Ami Bue izjavio da su Albanci „srpski bastardi“, pa ni njega još nisu ni spomenuli negativno.
Bes Albanaca protiv Akademika Burovića je bes Enverovaca, koji postoje iza rulje, koja čoporativno laje sa nadom da će i Akademik Burović izvršiti samoubijstvo.
Naravno da nisu svi Albanci takvi. Ima i Albanaca koji javno, preko medija, istupaju u njegovu odbranu. Dr Ardian Kljosi, kako naglasismo, u odbrani njega i njegovih albanoloških teza, položio je i svoj život. Drugi su ga proglasili bardom malih naroda i nacionalnih manjina, pa i rušiocem lažnih idola. Proglasili su ga i za sveca, za Isusa Hrista, pa i za Boga. Pjevali su mu i himne, ode i ditirambe, poeme.
Akademik, prof. Dr Kaplan Burović je disident Br. 1 ne samo eks-jugoslovenskih naroda, već i Evrope, i svijeta. Sa pozicija disidencije on je doprinio jako-jako mnogo za rušenje stalinizma i uspostavljanje slobode i demokratije ne samo u njegovoj domovini, već širom svijeta. Doprinio i žrtvovao kao niko drugi. Njegovo književno i naučno stvaranje je od posebne važnosti ne samo za njegov narod, već uopšte za sveljudsku umjetnost i sveljudsku naučnu istinu.
Kao disidentnog pesnika, a u okviru proslave 65 godišnjice objavljivanja poeme BOJANA i neprekidne, neposustale samopregorne borbe za slobodu i demokratiju, pretstavljamo ga našim čitaocima ovim ciklom pjesama:
Danilo DANČETOVIĆ
DUBROVČANKA
Kad s’lazi Stradunom1) lepotom blista,
Ni da je Danica2) sišla sa neba.
Da si mrtav, brate, uskrsnuti treba,
Videt’ je, pa opet mreti odista.
Nežnim, lakim hodom divlje košute,
Oko sebe radost razdaje svima;
S osmehom od svakog pozdrave prima,
Ni da skuplja ruže gradom rasute.
Boginja lepote ravna joj nije
Kad se plažom šeće rasplete kose;
San li su il’ java te noge bose?!
Kakve li to čari prslukom krije?!
I još kada pliva, kad na hrid staje,
Primorkinja vila rek’o bi da je.
Dubrovnik,
Januar 1953.
1) Stradun – glavna ulica u tvrđavi Dubrovnika.
2) Danica – boginja lepote.
DRŽITE SE !
Pitate za oca – lažima vas kljuju,
Krv prečistu vašu dan za danom truju.
Vi tražite oca – pesnice vam daju…
Držite se, deco, patnje su pri kraju!
Zatvor u Burelju,
Albanija, 27. maj 1975.
* * *
Pregorak je hleb, majko, u tuđini,
I nemiran san,
I oblačan dan,
Svakome smo za sve sumnjivi i vini.
Ljušnje – Albanija,
Februar 1963.
– K r a j –
