Tog jutra na današnji dan prije 31 godinu napali su na kasarnu u Žunovnici i na Kasatiće. Ubrzo je počelo jako granatiranje Remontna i nasumično granatiranje po civilima u Hadžićima. Dan nije slutio na dobro, pritiskali su sa svih strana. Postalo je guravo i probili su liniju u Kasatićima. Borina ekipa sa Tinova otišla je na ispomoć. Moralo se, jer malo boraca imamo, a na Tinovu još nema udara. A oni su već iskusni borci i tuku se skoro svaki dan na Tinovu. Čitav mjesec od kako je počeo rat, svaki dan su muslimani na Tinovo napadali. Svi su znali, da ako Tinovo padne pali su Hadžići.
Borba na Kasatićima je trajala satima. Tukli su se momci iz blizine. Rafalima, tromblonima i bombama. Naši su pokušavali da stabilizuju liniju i povrate izgubljeni rov. Na vrhu Tinova ostalo je njih nekoliko i đed Aka. Đed Aka je dan ranije doveo i psa vučijaka. Govorio je, da sad može da odmori, jer ga pas čuva. Tuku se danima i minut sna je dragocjen.
A Aleksa Aka Krajišnik bio je siromašan i pošten čovjek. Čovjek, koji nije imao nijednog lakog dana u svom životu i od onog soja što se nikad ne predaje.
Negdje oko podne granata je zapalila neko gorivo u Remontu i gust dim je kuljao niz Hadžiće. A odma zatim počeo je napad na Tinovo. Bio je to glavni napad. Bilo ih je mnogo i došli su iz Konjica i Jablanice, da pomognu muslimanima sa naše opštine. Bila je tu i Riječka brigada. Brigada regularne Hrvatske vojske mahom sastavljena od muslimana nastanjenih u tim krajevima Hrvatske.
Olistala šuma i slaba vidljivost omogućili su im da blizu priđu. Vrh su zasuli ručnim bacačima, tromblonima i bombama. Prva eksplozija granate vučijaka je prepala i počeo je da bježi. Đed Aka je bacio drvo za njim i opsovao ga. A onda je počeo da puca.
Muslimani su napadali sa svih strana, pa čak i uz stjene na samom vrhu. Naši su morali da se povuku i javljaju komandi. Nastaje blaga panika i svi osim đeda Ake se povlače pedesetak metara ispod vrha. Njemu kad su rekli da idu, rekao im je, da mu ostave municiju i još jednu pušku. Nisu ga mogli ubjedit da krene. Znao je da mu je mlađi sin na Malom vrhu i da ako vrh Tinova padne u gradu su za 10 minuta i nastaje pokolj.
Tu počinje borba đeda Alekse Ake Krajišnika sa stostruko jačim neprijateljem. Držao ih je četiri debela sata. Potpuno sam i bez ikakve pomoći. Nadirali su sa svih strana. Ali, Tinovo nije padalo. Palo je, kad je đed Aleksa punio okvir nakon četri sata neprekidne borne.
Prišao mu je na metar neki Mujo Mustafić učitelj iz Čelebića i rekao mu, da ga za milost moli. Aka mu je rekao da puca i nastavio puniti okvir. Pucao mu je od bjesa iz naslonjene puške na čelo. Hvalio se poslije da je ubio najhrabrijeg četnika u Hadžićima, koji mu se nije htio predat.
Taman u to doba kad je utihla borba đeda Alekse, završena je bitka na Kasetićima. Boro i ekipa su stigli ispod vrha. Stiglo je sve ono najbolje što su imali Srbi u Hadžićima. Vrh Tinova je vraćen. Spriječen je prodor u Hadžiće i neviđen pokolj. Đed Aleksa Aka Krajišnik je odbranio Hadžiće. Potpuno sam i kao u nekoj epskoj pjesmi što se uz gusle pjeva.
Našli su ga mrtvog i nasmijanog. Odlikovan je đed Aka još 1993. od Radovana i sigurno je neko kome Srbi iz Hadžića duguju mnogo. Mislio sam, kad se završi rat, da će se bar jedna ulica zvati po đedu Aleksi Aki Krajišniku, ali ne zove se nijedna.
Autor: Bojan Vegara
