Doći će Bošnjaci, Incko i Zapad do toga da spasavaju `Dejton` – da ne bude još gore

• Pod pritiskom Incka skinuta tabla sa imenom Radovana Karadžića sa studentskog doma na Palama. Srbi ukazali na mnoštvo sarajevskih ulica koje nose muslimanska imena koja vrijeđaju srpsku kolektivnu memoriju: od kolaboranata osmanskog osvajača, preko šuckora za austrougarske okupacije, te saučesnika zločinačke NDH i bojovnika SS Handžar divizije, do crnih bisera koji su terorisali Srbe u ratnom Sarajevu ’92 –’95
• Eto posla za OHR. Treba promijeniti nazive pola ulica u Sarajevu, a ako to izostane u ` bliskoistočnom `, u Istočnom se može pojaviti ` Ulica Draže Mihailovića `, koji je spasavao američke pilote i bio ` prvi gerilac Evrope `, ili čak Slobodana Miloševića koji u Hagu za Bosnu nije bio ni optužen… Da ne zavape iz Sarajeva: vraćajte onom domu Karadžićevo ime?!
• Dejton je, kažu njegovi američki kreatori, donio samo mir, ali ne i političko rješenje. Upravo je obrnuto: da nije pronađeno svima prihvatljivo političko rješenje – ne bi ni bio uspostavljen mir. Zato , ako se dovede u pitanje političko rješenje na osnovu koga je mir i postignut – neće biti održiv ni mir
• Decembrski jubilej je počeo sa pričom da je Dejton prevaziđen. A čak da se isti dokument danas ponovo stavi na sto – teško bi se sabrala tri potpisa, a još teže bi se složile države supotpisnici i garanti. Krajem 1995. unipolarni poredak je bio u zenitu, a danas je na zalasku…

POSLJEDNJI mjesec 2020. počeo je sa pričom da je Dejton prevaziđen, a završiće se sa „spasavaj ga da ne bude gore!“

Godišnjica potpisivanja Dejtona ovog decembra obilježena je burnije nego ikad, kako i priliči jubilarnoj dvadeset i petoj.

Do sada je to bio pomirljiv zvnični praznik samo u Srpskoj. U Herceg-Bosni je proticao u mučnoj šutnji zbog prisjećanja kako su izvisili za konfederaciju FBiH sa Hrvatskom. U bošnjačkoj Bosni decembar je po tradiciji bio mjesec medijskog osporavanja rješenja koje su ’95. Bošnjaci jedva dočekali da potpišu.

Svaki dan Bajram

Ovog decembra, međutim, kada je Dejton napunio četvrt vijeka, Bošnjaci su se ponašali kao da im je svaki dan Bajram.

Slavlje je počelo već povodom tada još neizvjesnog izbora Bajdena za predsjednika SAD. Jer , on je bio Obamin potpresjednik, oba su demokrate kao i Klinton, a tu su Danijel Server i Januš Bugajski, koji u glas ponavljaju da je Dejton prevaziđen, da su Srpska i Dodik remetioci, da treba ukinuti entitete i kantone, da treba nametnuti ustavne reforme.

Čak su repertoar obogatili detaljima: „neophodna koordinacija SAD i EU“, „pojačan NATO kontingent u Brčkom da sprječi secesiju“, „25 godišnjica je pravi povod za reforme“. I , eto ti Bošnjacima jedinstvene BiH, samo da je još malo i sami finansijski poguraju.

Stari „muslimanski eksperti“ – Server i Bugajski – sastali su se pod krovom američkog Kongresa, sa propusnicama koje su obezbijedili odlazeći kongresmen Eliot Engel i bivša državna sekretarka Olbrajt. A onda su izveli predstavu: dvoje bivših političara saslušali su izvještaj dvojice eksperta, postavljali im dogovorena pitanja itd.

U američkom sistemu plaćeni lobisti su legalni, a svakojake interesne grupe mogu da predstave svoje želje. Sami lobisti pri sklapanju skupih aranžmana pošteno upozore klijente da je to samo jedan od brojnih inputa za koje je neizvjesno da li će uopšte i koliko uticati na spoljnopolitičku agendu novog predsjednika.

Ali, sarajevski naručioci, čim su iz Vašingtona čuli eho svoje omiljene priče, koju su sami debelo sponzorisali, povjerovali su da su već završili posao.

Poput Nasradin-hodže, koji je nasred pijace u šali uzviknuo: „Eno pred džamijom se džaba dijeli halva!“ A kada je pijaca opustila i sam je potrčao za masom: „Možda je stvarno i dijele …“

Draža Mihailović umjesto Radovana

Srpska je, naprotiv, iako nevoljko, skinula tablu sa imenom Radovana Karadžića postavljenu na studentskom domu na Palama i time uvažila pravosnažnost haške presude…“

Postojao je, istina, Inckov ultimatum, ali on je odavno izgubio autoritet i u Sarajevu, i pogotovo u Banjaluci, a njegov ultimatum je bio oročen tek na polovinu iduće godine. Karadžićeva ćerka Sonja, olakšala je situaciju: „Ako ne može na ponos, neka ne bude ni u prkos…“

Ali , umjesto da Bošnjaci to prihvate kao akt dobre volje i uvažavanje komšijskih trauma i frustracija zbog ishoda u minulom ratu, Sarajevo je reagovalo likovanjem i trijumfalizmom.

Kao odgovor je upućen poduži spisak sarajevskih ulica koje nose muslimanska imena koja vrijeđaju srpsku kolektivnu memoriju: od kolaboranata osmanskog osvajača, preko šuckora za austrougarske okupacije, te saučesnika zločinačke NDH i bojovnika SS Handžar divizije, do crnih bisera koji su terorisali Srbe u ratnom Sarajevu ’92 –’95.

Biće to za Incka i njegove sarajevske domaćine veliko iskušenje da u ime suživota promijene imena pola ulica u gradu, jer, kako svjedoči reakcija studenata, promjene ne idu lako ni na Palama. Na ploči je umjesto pravog imena, nalijepljen pseudonim ` dr Dragan Dabić `.

Ne bude li simetrične intervencije OHR-a u „bliskoistočnom Sarajevu“, mogla bi u Istočnom neka ulica ponijeti ime Draže Mihajlovića.

Jesu neke odmetnute četničke jedinice počinile masovni zločin na Drini, ali šta će Incko pred referencama: prvi gerilac u pokorenoj Evropi, spasavao američke pilote, odlikovan od Ruzvelta, branjen od De Gola, strijeljan od komunista.

Ili , zašto ne – Slobodana Miloševića!? Nije osuđen u Hagu, a nije ni optužen za Bosnu, po želji SAD je pregovarao u Dejtonu u ime RS i hvaljen kao faktor mira na Balkanu. Možda će Bošnjaci zavapiti: „Vratite na ploču ime Radovna Karadžića!“

Intervju ministrice Bisere

U nedavnom intervjuu na TV Fejs ministrica Bisera Turković je iznijela ne samo svoje puste želje da se ukine RS i Dodika uporedila sa Hitlerom, nego je o tome sladostrasno govorila kao o gotovoj činjenici o kojoj je ona povjerljivo obaviještena iz Vašingtona i Brisela, a „ponešto i sama povezala kao iskusan diplomata“.

Domaćin Senad Hadžifejzović je ohrabrivao: „Evo ja sam spreman da za početak ukinemo Federaciju i kantone“. I posprdno je podsticao: „Poznato je da su mnogi važni zapadni dužnosnici bivali kod vas na kućnim sijelima, večerama i spavanju“. A ona se kikotala kao da je škaklji po tabanima.

Ali , da je samo efendum ministrica pa ni po jada, nego se čitava bošnjačka javnost uspalila u očekivanju inauguracije Bajdena, kao da se ovaj i kandidovao samo da bi im napravio jedinstenu Bosnu.

Poslije dan-dva oglasili su se ne samo lideri „bosanskih“ Srba i Hrvata nego i predsjednici Hrvatske i Srbije: „Nema izmjena Dejtona bez saglasnosti sve tri nacionalne strane u BiH“. I taman su iz Sarajeva povikali kako se Milanović i Vučić miješaju u unutrašnje stvari suverene BiH, a onda je zapaljive izjave ministrice Bisere osudila i američka amabasada…

Ovo miješanje ispostave SAD su, naravno, krotko otćutali.

Milanovićeva pouka: sapun i parfem

Bošnjaci su tako morali da se prešaltuju na novu temu: „prvo sapun, pa onda parfem“.

Zoran Milanović je ovu metaforu upotrijebio u kontekstu reagovanja na bošnjačko osporavanje Dejtonskog sporazuma u prilog „građanske Bosne“, ali je već pomenuti ugledni novinar Hadžifejzović prvi to protumačio kao specifičnu uvredu.

Onomad je iskreno revoltiran dao precizno objašnjenje, kako muslimani, da oproste čitaoci, brišu stražnjicu poslije velike nužde: „prvo papir, pa sapun ili tuširanje“. Ne znam kako su to uspijevali u predratnim sarajevskim javnim klozetima kada im iznenada prituži, ali neukusno je ulaziti u detalje.

Sažetijim i uopštenijim reagovanjem na nacionalnu uvredu pridružio mu se i bošnjački član Predsjedništva Džaferović i SDA: „To je uvreda za sve u BiH“!

No , ako i jeste, ni Hrvati ni Srbi u BiH ničim nisu pokazali da su uvrijeđeni.

Komentar sajta Vijesti.ba povodom Milanovićeve islamofobije uvredu je podigao čak na panislamski nivo: „Uvrijedio je sve muslimane u svijetu!“ Elem, predsjedniku Hrvatske prijeti fetva, kao da je nacrtao karikaturu proroka Muhameda.

Posjeta Lavrova i državnici Šefik i Željko

Sergej Lavrov je doputovo u Sarajevo u pravom trenutku da spusti temperaturu podsjećanjem da Rusija, kao jedan od garanata Dejtona, poštuje ovaj međunarodni sporazum, koji mora biti polazište za sve eventualne promjene i da se ništa ne može mijenjati bez saglasnosti sva tri naroda u BiH.

Komšić i Džaferović nisu željeli to da čuju, ali je zato dobio više vremena da porazgovara sa Dodikom, najprije kao sa liderom Srpske, a onda i kao sa prvim među jednakima u Predsjedništvu BiH. A što se tiče Šefikovog i Željkovog opravdanja sa zastavama, Lavrov svakako nije došao da rješava lokalne protokolarne razmirice, i ponudio im je opravdanje da to nisu uradili po svojoj pameti.

Kao što i nisu, a zna se i po čijoj jesu.

Dodik , poznat po svojim nediplomatskim istupima, nikad nije demonstrativno odbijao susrete sa visokim inostranim gostima koji su prethodno zvanično pozvani ili bar najavljeni u BiH.

Dva člana kolektivnog Predsjedništva zorno su pokazala koliko je zemlja kojoj su na čelu zaista država, a oni državnici.

Ministrica bi im se rado pridružila, da nije dobro procijenila da joj poslije prethodno opisane brljotine u tako kratkom roku ne treba još jedna, a što je najvažnije, imala je i ukor amabasade SAD zbog „zapaljivih izjava“.

Gaf Dodikovog protokola?

Nakon odlaska Lavrova, otkrivena je neprijatna greška, ako je uopšte greška.

Ruskom ministru Dodik je poklonio ikonu navodno sumnjivog porijekla, ali i da je sumnja osnovana nigdje u svijetu ne bi se vezala za ličnost predsjedavajućeg države, nego za njegov protokol, koji se bavi razmjenom poklona sa visokim gostima.

U Bosni je sve drugačije, pogotovo u decembru 2020. o 25. godišnjici Dejtona.

Komšić , koji je istog dana bio lično vinovnik diplomatskog skandala, trudio se da svoga pretpostavljenog predstavi kao maltene kradljivca ili švercera umjetničkim starinama. Drugi put u istom danu pokazao je kako bi izgledala njegova normalna BiH.

Nesporno kompetentni Nikola Kusovac odmah je prepoznao da se ne radi o rarititetu, nego serijski pravljenoj ikoni, koja vrijedi samo simbolički kao poklon.

Šta nam sve ovo kazuje?

Ostaje još desetak dana decembra i ko zna šta će se još dogoditi na uzburkanoj bosanskoj političkoj sceni, ali i ovo do sada dovoljno je za zaključak.

Uprkos svim bajkama o suživotu i toleranciji, tri naroda u Bosni imaju toliko međusobnih afera iz prošlosti i sadašnjosti da gotovo sve što uradi ili kaže jedna strana, neka od preostale dvije, ili obje, naći će se uvrijeđene i uzvratiće.

Tri naroda ne samo da ne slave iste praznike nego dok su praznici za jedne trijumf za druge su poraz, u svim ratovima bili su na različitim stranama, ni jednim mirom nisu bili svi zadovoljni, iste ličnosti za jedne su heroji, za druge zločinci.

Ne pripadaju samo različitim vjerama i nacijama, nego i različitim kulturama i civilizacijama, ali da će doći dotle da se spore i oko toga „ko bolje briše guzicu poslije velike nužde“, to, vjerujem, ni najveći pesimisti nisu očekivali.

Očito , treba ponovo čitati Samjuela Hantingtona! Njegov Sukob civilizacija, koji je svojevremeno naljutio neoliberalne globaliste, danas je postao ne samo bosanska realnost. Američki protestanti, ruski pravoslavci, kineski konfučijanci, evropski katolici, muslimani od Maroka do Indonezije, ko će protiv koga, a u nevelikoj Bosni razgraničeni tankim entitetsko-kantonalnim linijama, čak troje, kao potencijalni globalni detonator.

Možda bi izgradnju jedinstvene BiH trebalo početi odozdo nagore, od sitnog i konkretnog kompromisnog ujednačavanja higijenskih navika, pa onda, korak po korak, za jedno stotinak godina, ukoliko do tada izdrže zajedno, eventualno stići do nenasilne promjene ustava.

Nakon 25. godina Dejtonski sporazum ostaje najviši stepen saglasnosti koji je realno moguće postići između tri ravnopravna naroda u petovjekovnoj antagonističkoj koegzistenciji.

Dejton je, kažu njegovi američki kreatori, donio samo mir, ali ne i političko rješenje. Upravo je obrnuto: da nije pronađeno svima prihvatljivo političko rješenje – ne bi ni bio uspostavljen mir. Zato , ako se dovede u pitanje političko rješenje na osnovu koga je mir i postignut – neće biti održiv ni mir.

Kako rekosmo u uvodnoj rečenici: decembrski jubilej je počeo sa pričom da je Dejton prevaziđen, a završiće se sa „Spasavaj ga da ne bude gore!“.

Čak da se isti dokument danas ponovo stavi na sto, teško bi se sabrala tri potpisa, a još teže bi se složile države supotpisnici i garanti.

Krajem 1995. unipolarni poredak je bio u zenitu, a danas je na zalasku…

Nenad KECMANOVIĆ
Izvor: Sve o Srpskoj