„Nama je potrebno da sa stanovišta onoga što Hrvatska može da učini u okviru EU, nemamo rigidnu i protivnu Hrvatsku našoj poziciji Republike Srpske. To se mora razumjeti. Kao članica EU, Hrvatska može da procesuira ili da napravi mnogo loših stvari za Republiku Srpsku“.
Ovo su riječi Milorada Dodika izgovorene na skupu sa (grado)načelnicima SNSD-a 30. oktobra 2016. u Banskom dvoru u Banjoj Luci, nakon pobjede na lokalnim izborima. Budući da su se u tom govoru svi zakačili na famoznu „crnu knjigu“ onih koji su na bilo koji način nanijeli štetu SNSD, malo ko je obratio pažnju na ostale elemente Dodikovog govora koji se, gledano s ove distance, mogu smatrati političkim programom koji se i danas provodi. U tom programu posebna pažnja je posvećena odnosima s komšijama Hrvatima za koje je tadašnji predsjednik RS rekao da nas „nisu hvalili jer ne mogu, ali nisu nas ni osporavali, a mogli su na različitim mjestima“.
Svih ovih godina, odnos Dodika (čitaj Srpske) prema Hrvatskoj u najmanju ruku je zanimljiv, za većinu nerazumljiv. Oni koji taj odnos posmatraju kroz prošlost ne mogu da shvate da jedan Srbin, nakon Jasenovca i devedesetih, može čak i da pomisli na neko zbližavanje sa Zagrebom. Plus partnerstvo sa Draganom Čovićem, plus sumnjivi poslovni aranžmani hrvatskih firmi po Srpskoj. Nije da nema osnova za kritike.
Međutim, Dodik je pragmatičar koji stvari posmatra isključivo u datom trenutku, a on je definisan na početku ove priče – ne treba nam Hrvatska protiv nas. Šta to znači? Da smo otvoreno podržali gradnju pelješkog mosta, da smo protivljenje odlagalištu nuklearnog otpada u Trgovskoj Gori umotali u zaključke Predsjedništva BiH, da se zločina hrvatske vojske po RS sjetimo samo na njihovu godišnjicu i nikad više. To znači da nas previše ne zanima sudbina imovine RS u Hrvatskoj, baš kao ni djelovanje hrvatskih obavještajaca u BiH. Za razliku od britanskih.
Dvije i po godine poslije govora u Banskom dvoru, Dodik je u Vatikanu na sastaku s papom Franjom, poglavarom svih katolika, pa i onih u Hrvatskoj. Dodik u Vatikanu nije mogao da uradi bilo šta za BiH, ali je mogao za Republiku Srpsku. Ako će nakon tog susreta pritisci katoličkog svijeta na Srpsku biti i za promil manji, možda Dodiku možemo oprostiti predaju jasenovačke građe, možda i to što Franji očigledno nije, kao što je obećao, objasnio zočine Hrvatske nad Srbima u Jasenovcu. Ali, ne bude li koristi od viđenja sa „svetim ocem“, Dodikovi politički grijesi vratiće mu se kao neoprostivi.
Šta je Republika Srpska od ovakve politike dobila zauzvrat? Odnos Hrvatske prema nama očigledno nije prijateljski, ali nam trenutno nisu ni na spisku najvećih neprijatelja. Hrvatska predsjednica je svojevremeno u Banjoj Luci dočekana uz zvižduke, ali i aplauz. Stavovi banjalučkog buskupa Franje Komarice i kojekakvih udruženja raseljenih Hrvata Posavine dvaput su radikalniji od onih iz Zagreba. Hrvatska je napokon pristala da pravi most na Savi u Gradiški.
Istina, povukli su ambasadora iz BiH Ivana Del Vekija zbog prisustva proslavi 9. januara u Banjoj Luci, ali se stiče utisak da je takav potez bio iznuđen. Osim toga, Del Vekio je već bio na kraju mandata. Istim povodom, Kolinda Grabar Kitarović je osudila dodjelu odlikovanja „ratnom zločincu“ Slavku Lisici, ali ko se još sjeća toga? Na nivou EU ne vidimo konkretne hrvatske poteze protiv RS, a ako se bave Bosnom, onda su to Federacija, Izborni zakon, treći entitet i Željko Komšić. Pitanje granice sa RS stoji zamrznuto.
Da li je malo? Možda. Ali, ako zvanični Zagreb imalo racionalno važe stvari u BiH, jasno je ko ima prednost – Dodik koji bi im pomogao da naprave most ka Pelješcu ili Bakir i Komšić koji bi ga sutra minirali.
Odnos Srpske i Hrvatske nije odnos Srba i Hrvata, jer je on neuporedivo kompleksniji i širi, a epicentar mu je između Beograda i Zagreba, a ne između Banje Luke i Mostara. Zategnu li Srbija i Hrvatske odnose (poput situacije kada su se „Zvezdini“ vaterpolisti od noževa i palica spasavali skokom u more u Splitu) vrlo je moguće da će se oni reflektovati i nas. Ali, zbog svega rečenog, ipak su manje šanse da se takve stvari odraze na nas tako jako kao na Beograd.
U našim krajevima kažu „od starog neprijatelja nikad novog prijatelja“. U slučaju Hrvatske, niko ne očekuje da budemo prijatelji. To bi bilo suludo nakon ratnih zločina, aktuelnih politika koje koketiraju s osobama osuđenim za ratne zločine i neobjašnjive potrebe Hrvata da u Srbima traže krivce za sve.
Ali, ako je moguće, dovoljno je da više ne budemo (ovoliki) neprijatelji. Što se mene tiče, hvala svima koji su radili ili rade na tome.
Izvor: nspm.rs
