“Dogodine u Prizrenu”

1
1556

Pesma Beogradskog sindikata „Dogodine u Prizrenu“ objavljena 6. oktobra (drugosrbijanski teoretičari zavere rekli bi „simbolično“) duboko je potresla sve one koji se bore za ljudska prava, a protiv „mitova“, za „modernu i evropsku“ Srbiju, a protiv one „retrogradne“, ponosne na svoju prošlost i istoriju. Pitanje je zašto bi pesma jedne rep grupe u kojoj se ne peva o drogiranju, prostituisanju, ubijanju i drugim vidovima kriminala bilo koga uznemirila. Zbog čega mogu biti sporni stihovi u kojima se ne poziva ni na kakvo istrebljenje (ili „genocid“) bilo koga, nego na poštovanje svoje svetle prošlosti i žrtava? Zašto su time isprovocirani ne samo lokalni autošovinisti, koji su odmah skočili kao opareni, već i globalna kompanija poput „Jutjuba“ koji je odlučio da ovaj spot cenzuriše ograničivši mu pristup?

Retrogradni i zatucani, kakvim nas vide, pomislili bismo da je to zbog toga što je tu pesmu samo za vreme pisanja ovog teksta odslušalo više od 40.000 ljudi, a tokom tri dana, koliko postoji u etru, više od 750.000, i to najviše mladih. Nije, naravno, problem u tome što publika može čuti i, nedajbože, prihvatiti patriotsku poruku koja se njom šalje, nego je muka principijelne prirode, jer, kako nam je to u svom tvitu objasnio jedan od osnivača nečega što se naziva „Kućom ljudskih prava“ Dragan Popović, pesma ne sadrži ni neophodni minimum samomržnje. Britka sablja srpskog autošovinizma, vispreni Popović, vrlo koncizno i jasno kaže šta je problem: „Stavili bi fini ljudi iz Beogradskog sindikata u svoju pesmu o Kosovu teror Miloševićeve policije na Kosovu 90ih, streljanje dece u Podujevu, masakre u Suvoj Reci, Izbici, Ćuškoj, Trnju, pucanje zoljom u hladnjaču punu leševa da bi potonula… nego nije im se rimovalo.“ Nedozvoljeno je i u neskladu s humanističkim i evropskim vrednostima, dakle, uopšte pominjati muku svoju i svojih sunarodnika, a da se ne pomenu zločini počinjeni tokom borbi protiv ekstremista i terorista.

Da Vas podsetimo:  Srbi sa KiM odlučni: Formirano srbsko nacionalno veće

Problem je kompleksniji i slojevitiji čak i od toga, ali principijelnom Popoviću to nije moglo stati u tvit. Prazninu i nedoumice koje je za sobom ovom opravdanom reakcijom ostavio bivši član „Levice Srbije“ nekadašnjeg pregovarača Borka Stefanovića (u stranci je bio tek toliko da se ponada da bi mogao postati narodni poslanik i da se principijelno razočara kada je partija na parlamentarnim izborima 2016. osvojila 0,94 posto glasova), inicijator „Apela sto javnih ličnosti“ da se podrži predsednička kandidatura časnog Saše Jankovića i osnivač fantomske organizacije „Građanski stav“ (koja je potrajala koliko i njegovo članstvo u „Levici“) popunio je velelepnim tekstom srpski „VICE“.

Autor čiji su talenat i znanje obrnuto srazmerni njegovoj ambiciji, Mihailo Tešić, ukazuje nam da pesma Sindikata predstavlja „Memorandum SANU za 2018, sveden i po formi i po temi sadržaja taman na ono kakva je Srbija danas u odnosu na pre 30 godina“. On ovo tvrdi iako smo spremni glavu na panj da stavimo da dotični dokument nikada u svom životu nije ni video, a kamoli pročitao. To smo skloni da zaključimo jer se u tekstu pokazuje da ni stvari za koje bi bilo mnogo prirodnije da ih zna, on zapravo ne zna.

Tako nam Tešić, na primer, piše da se ne radi o repu jer je „po svom sadržaju, po ideji i poruci koju šalje, ovo čisto propagandna pesma“. Ne zna on da je rep u izvornom obliku, onakav kakvim su ga širom sveta proslavile grupe poput „Pablik enemija“ ili NWA (Niggers with attitude – Crnčuge sa stavom), bio revolucionarna muzika sa snažnom političkom i antisistemskom porukom, dok je današnja verzija ovog žanra nastala tek u drugoj polovini 90-ih godina 20. veka, pod uticajem američkog establišmenta koji je želeo da otupi oštricu crnačkog otpora i zameni je – za sebe daleko benignijim – pesmama o kriminalu i sličnom (o ovome postoje brojna svedočanstva i knjige među kojima je verovatno najzanimljivije delo jednog od prvih francuskih repera Matijasa Kardea „Užasna rep obmana“ (L’effroyable imposture du rap).

Da Vas podsetimo:  Šta će biti s Generalštabom: Mnogo buke ni oko čega

On, potom, ovu pesmu posprdno poredi sa – takođe rodoljubivom – pesmom „Volimo te otadžbino naša“ Radivoja Radivojevića, tvrdeći da je ona iz 1999, iako je i napisana i otpevana dve godine ranije. U žaru inspiracije, Tešić navodi da se radi o „čistoj desničarskoj propagandi, koja udara na najprostije emocije“. Po ovoj logici u isti koš „desničarskih propagandista“ trebalo bi svrstati i Đuru Jakšića i Milutina Bojića, pa čak i Svetozara Markovića, koji se zalagao za oslobođenje starih srpskih teritorija.

Tešić je u svom tekstu počinio i ozbiljnu klevetu zbog koje bi članovi Beogradskog sindikata trebalo da ga tuže. Naime, naveo je da su oni svoj patriotizam „već uspeli da dobro unovče“, što je laž, jer se, pouzdano znamo, svaki dinar zarađen od njihovih pesama i koncerata troši u dobrotvorne svrhe. Pre bi se moglo postaviti pitanje koliko su Tešić, Popović i slični „dobro unovčili“ svoj autošovinizam.

Tešić, kao glasnogovornik napredne i moderne Srbije, u ovoj pesmi vidi i „direktan poziv u borbu“, jer se svi Albanci nazivaju „dušmanima“. Ovde izbija i Tešićeva sklonost ka generalizovanju i pojednostavljivanju, jer za razliku od njega, koji je sve patriote svrstao u desničare, Beogradski sindikat ni u jednom trenutku ne naziva sve Albance dušmanima, nego one koji pale srpske kuće i crkve, ubijaju nejač… Koliko je takvih među Albancima niko ne može tačno reći, ali je sigurno da je takve ljude nazivati „dušmanima“ sasvim ispravno.

Kad smo već kod toga, kako se može nazvati Tešićeva tvrdnja da su oni sa srpske strane koji se protive predaji Kosova „mračnjaci koji profitiraju na švercu i bezakonju koje vlada pre svega na severu Kosova“? Generalizacija? Tešić pravi i logičku akrobaciju prebacujući autorima pesme tvrdnju da je Kosovo oteto, „jer zna se da za otimanje mora da postoji i otimač“. A šta je, ako nije oteto? Izgubljeno? Pa čak i kada se nešto vredno izgubi, nalazač, ako je pošten, to vrati vlasniku, a ako nije, zadrži za sebe.

Da Vas podsetimo:  Godina prođe, izdaja nikad!

Tu je i ključno pitanje: „Ali kako da izgovoriš ’Kosmet večno zemlja naša’ a da samog sebe ne podsećaš na Miloševića na Gazimestanu ili, pre će biti, Boška Obradovića za skupštinskom govornicom?“ Koja je doza primitivnosti ili pokvarenosti potrebna za ovakav iskaz? U pravu je, međutim, pero američkog medija koji se diči svojom ljubavi prema svemu razvratnom (vice je engleska reč za razvrat, porok) u svojoj proceni poruke iz ove pesme: „I poručuju nam sindikalci, ako svi u to zdušno verujemo, i ako shodno tome uverenju delamo kao nacija, moći ćemo da živimo tu želju izraženu u naslovu pesme i već sledeće godine se okupimo u Prizrenu pod srpskim trobojkama, sa tri prsta visoko podignuta u vis.“ Tačno tako! I zato, dogodine u Prizrenu!

Filip Rodić
izvor: Pečat , ceopom-istina.rs

1 KOMENTAR

  1. Ma nemaju drugosrbijanci razloga za brigu. Mi smo zemlja u kojoj jedan dino merlin puni arenu i pritom zabranjuje vijorenje nase zastave, a kao kaznu dobije aplauz. Tako i ovo, slusaju klinci koji verovatno ne umeju kosovo ni na karti da nadju, a pored istog ce proci jedino na putu do grcke.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime