- Odgovornost za ono što se desilo u Siriji prije svega snosi bivša vlast u Damasku, ali je i činjenica da je, uz novac Katara, postala centar za logistiku islamskih ekstremista koje u krajnjoj liniji kontrolišu zapadne zemlje. Generalna ocjena poslije onoga što se desilo u Siriji je da se Turskoj – više ne može vjerovati
- Turska je po obimu peti trgovinski partner EU sa 4,1 odsto ukupne EU razmjene sa svijetom. Istovremeno, EU je najveći turski partner u izvozu i uvozu. Prema podacima iz 2023. godine – 41 odsto ukupnog turskog izvoza ide u EU a 29 odsto uvoza je iz zemalja Evrope. U BRIKS-u većina smatra da ne bi trebalo žuriti sa prijemom Turske, zemlje članice NATO pakta i EU ambicijama. Vjeruje se da bi u BRIKS-u Turska bila Trojanski konj Zapada
- Rusija izbjegava da zaoštri odnose sa Turskom ali se problemi gomilaju. Od marta prošle godine se najavljuje posjeta ruskog predsjednika Putin ali on još nije otišao u Tursku. Rusija može da izdrži mnogo izdaja i uvreda ali kada prelomi onda je prelomila. Tada ne pomažu Erdoganovi rođendanski pokloni Putinu
- Turska je veoma prisutna i na takozvanom Zapadnom Balkanu, u stvari – u srpskim zemljama. I tu je u primjeni multi-vektor Redžepa Erdogana i to se ne bi smjelo smetnuti sa uma, posebno njena uloga u operativnom „njegovanju“ islamskih ekstremista
Piše: Siniša LjEPOJEVIĆ
MALO koja zemlja na svijetu ima tako važan geostrateški položaj kakav je istorijska sudbina dodijelila savremenoj Turskoj. I evropska i azijska Turska tu geostratešku privilegiju intenzivno koristi u procesima formiranja nove geopolitičke karte u nastajanju, mada je politika vlasti u Ankari još uvijek nedovoljno jasna.
Koji su, u stvari, dometi te politike i koje su njene posljedice za Tursku?
Javno, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, koji je gruzijskog etničkog porijekla, tvrdi da se Ankara bori za svoju, nezavisnu politiku ali sve ono što se dešava potvrđuje da je Turska ipak država klijent Zapada, prije svega Amerike, i da ta nezavisna politika postoji samo do mjere do kojoj joj se dozvoli.
Turska je, kako izgleda, na kraju samo podizvođač američkih geopolitičkih radova i interesa a nada se da će i njoj nešto u toj velikoj igri pripasti. Turska je članica NATO od 1952. godine i u njoj je baziran najveći broj nuklearnih projektila izvan Amerike. To nije znak nezavisne politike.
To je, naravno, svima u svijetu sada jasno i mnoge zemlje su postale poprilično oprezne u odnosima sa Turskom i ocjenama njene politike. I u samoj Americi, kao predvodniku NATO bloka, dominira vjerovanje da Turska nije „pouzdan partner“. A američki Savjet za spoljne poslove je ocijenio da Turska „nije ni prijatelj ni neprijatelj“. Mada, kad se dođe do „duvara“ Ankara ipak vjerno slijedi Ameriku.
I to je uvijek tako uprkos „nezavisnoj retorici“ Ankare a među novijim primjerima su i dešavanja u Siriji.
Još nije sasvim jasno šta se stvarno desilo u toj zemlji ali se zna da je Turska bila zemlja koja je, parama Katara, „njegovala“ i kontrolisala islamske ekstremiste u sirijskom Idlibu. Istovremeno, Turska je bila dio takozvanog Astanskog sporazuma, zajedno sa Rusijom i Iranom, navodno svojim saveznicima, o mirnom političkom rješavanju sirijske krize.
Naravno, odgovornost za ono što se desilo prije svega snosi bivša vlast u Damasku, ali je i činjenica da je Turska „izdala“ svoje saveznike i slijedila američke interese u Siriji. U stvari, Turska je, uz novac Katara, postala centar za logistiku islamskih ekstremista koje u krajnjoj liniji kontrolišu zapadne zemlje. Generalna ocjena poslije onoga što se desilo u Siriji je da se Turskoj više ne može vjerovati.
Takva ocjena u većem dijelu svijeta je dominirala i prije Sirije. Tako je bilo i na nedavnom godišnjem samitu zemalja grupe BRIKS u ruskom Kazanju kojem je prisustvovao i turski predsjednik Erdogan. Turska je među kandidatima za BRIKS članstvo, ali među zemljama te grupe se ocjenjuje da Turska, u stvari, „flertuje“ sa BRIKS-om kako bi ucijenjivala Zapad i pokušala da reorganizuje svoje odnose prije svega sa Evropskom unijom (EU).
Turski šef diplomatije Hakan Fidan je izjavio da Turska neće prihvatiti članstvo u BRIKS-u ako postane članica EU. Ali, i velike su sumnje među članicama BRIKS-a.
I zaista kontakti Ankare i Brisela su se posljednjih mjeseci intenzivirali mada nema vidljivih naznaka perspektive članstva. Turska slijedi Brisel pa je tako uvela dodatne takse na električne automovile i proizvode od čelika iz Rusije, Kine, Indije i Japana. Dodatne takse su između 6 i 9 odsto. A na kineske proizvode od čelika u Turskoj su sada takse 43 odsto. Uprkos tome Rusija i Kina i dalje javno podržavaju članstvo Turske u BRIKS-u.
Turskoj je, vjeruje se, BRIKS potreban zbog trgovinskih veza sa azijskim zemljama ali i tu su primjetna ograničenja zbog vezanosti za EU. Prema Eurostatu, Turska je po obimu peti trgovinski partner EU sa 4,1 odsto ukupne EU razmjene sa svijetom. Istovremeno, EU je najveći turski partner u izvozu i uvozu. Prema podacima iz 2023. godine – 41 odsto ukupnog turskog izvoza ide u EU a 29 odsto uvoza je iz zemalja Evrope.
U BRIKS-u većina smatra da ne bi trebalo žuriti sa prijemom Turske, zemlje članice NATO pakta i EU ambicijama. Vjeruje se da bi u BRIKS-u Turska bila Trojanski konj Zapada.
U toj igri ambicija i samovažnosti Turske najsloženiji su odnosi sa Rusijom. To je posebno došlo do izražaja tokom rata u Ukrajini. Dok javno tvrdi da ima prijateljske odnose sa Rusijom Turska razvija vojnu saradnju sa Ukrajinom koju kontroliše član uže porodice predsjednika Erdogana. Turska gradi dvije korvete za mornaricu Ukrajine. Turska pokušava da izvuče korist i od saradnje sa Rusijom i sa Ukrajinom.
Turski predsjednik javno podržava i ambiciju Ukrajine da povrati Krim i zahvalio se ukrajinskom predsjedniku Zelenskom na zaštiti krimskih Tatara koji su protiv Rusije.
U pripremama rata još 2021. Turska je sklopila sporazum sa Ukrajinom o isporuci dronova Bajraktar. i 2022. su ispporučena 24 turska drona. Planirano je da Turska u Ukrajini, blizu Kijeva, otvori fabriku i servisni centar za te dronove. Ta fabrika bi trebalo godišnje da proizvede oko 120 dronova Bajraktar.
Turska snabdeva Ukrajinu i oklopnim vozilima kao i raketnim sistemima i artiljerijom a velike količine oružja NATO zemalja se dostavljaju preko Turske. Drugim riječima, tursko oružje Ukrajinci koriste za ubijanje ruskih vojnika i civila.
U julu 2023. Erdogan je vratio Ukrajini lidere neonacističkog bataljona Azov iako je po sporazumu sa Rusijom dogovoreno da oni ostanu u Turskoj sve do kraja rata u Ukrajini.
Dok javno tvrdi da razvija saradnju sa Rusijiom Turska istovremeno pravi programe u Centralnoj Aziji, a u ime NATO i Zapada, protiv Rusije. To je navodno vizija „Turskog vijeka“ a na temelju Organizacije turskih država (OTD) kako to tumači predsjednik Erdogan.
Tursko ministarstvo obrazovanja je saopštilo da će od sada Centralna Azija u školskim udžbenicima imati status Turkestana. To se nekada zvalo i Ruski Turkestan, a tu su Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan, Kazahstan i Turkmenistan. Ali, to je sve američko-zapadni projekat da se iz Centralne Azije potpuno eliminišu ruski uticaj i Rusija. To je dio ambicije Erdogana i Turske da ima presudan uticaj u zemljama koje su nekada bile Otomanska imperija a mnoge od njih su sada dio i Ruske federacije.
Politika poznata kao neoosmanizam.
Turska se naravno tome nada ali i to je pod kontrolom Amerike. Novembra 2015. godine predsjednik Barak Obama je formirao takozvanu C5+1 platformu, pet država i Amerika, kao ambijent u kome će i Turska da djeluje.
Iako je Turkestan navodno duhovna organizacija ona ima i energetsku ambiciju, da integriše energetski sistem i transportnu infrastrukturu tih zemalja, takozvani Zeleni koridor. To, međutim, nije samo protiv Rusije nego i Kine i njenog projekta Jedan pojas jedan put.
Trebalo bi ipak podsjetiti da Turska nikada nije imala dugoročne prijateljske veze sa Rusijom.
Rusija izbjegava da zaoštri odnose sa Turskom ali problemi se gomilaju. Od marta prošle godine se najavljuje posjeta ruskog predsjednika Putin ali on još nije otišao u Tursku.
Rusija može da izdrži mnogo izdaja i uvreda ali kada prelomi onda je prelomila. Tada ne pomažu Erdoganovi rođendanski pokloni Putinu.
Posebno je interesantna i uloga Azerbejdžana. Ta bivša sovjetska republika ima bliske veze sa Rusijom i Amerika sada preko Turske nastoji da to pokvari. Azerbejdžan je poslije rata u Nagorno-Karabahu praktično postao turski protektorat. Azerbejdžanci su etnički Turci Seldžuci ali su dio šiitskog islama.
Zanimljiv je i slučaj upotrebe pada-obaranja putničkog aviona azerbejdžanske državne kompanije AZAL u Aktauu, u Kazahstanu, koji je letio iz Bakua za Grozni. Azerbejdžanski mediji su prvo javili da je pogođen ukrajinskim dronovima a onda potom promijenili verziju da su ga Rusi oborili.
Kao po komandi i bez čekanja na zvaničnu istragu.
Onda je oštro reagovao predsjednik Ilham Alijev što je izazvalo oduševljenje u zapadnim medijima. Zapad tvrdi da su budući odnosi Azervejdžana i Rusije dovedeni u pitanje pa će tako Rusija izgubiti bilo kakav uticaj na južnom Kavkazu.
Na Azerbejdžan se računa kao na velikog snabdevača Evrope gasom. U 2023. godini EU je polovinu svojih potreba gasom dobijala od Azerbejdžana, Italija kompletno. Ali, ono što se prećutkuje je da Azerbejdžan nema dovoljno svoga gasa nego velike količine kupuje od Rusije i onda taj ruski gas prodaje Evropi.
To je multi-vektor program Erdogana. Ali, u realnosti ipak je mali manevarski prostor Turske.
Turska je, uprkos svom potencijalu, u poprilično teškoj ekonomskoj situaciji. Uz to turska lira je vezana za dolar i Amerika može da obori tursku valutu kada god želi, kao što se to često dešavalo posljednjih godina.
Javni dug Turske je, barem koliko je poznato, oko 525 milijardi dolara što je u odnosu na Bruto društveni proizvod (BDP) 51 odsto. Turska ima niskoakumulativnu privredu i iz BDP-a može da servisira samo 20 odsto duga. Ostalo su novi krediti koje ona nastoji da dobije od Zapada. Ali, uslov za te kredite je pogoršanje odnosa sa Rusijom i uvođenje sankcija.
Za sada se Turska obavezala da Americi dostavlja sve podatke o kompanijama koje posluju sa Rusijom a turske banke odbijaju da rade sa ruskim bankama i kompanijama. Posebno je Turska zavisna od priliva kapitala na kratak rok, pozajmica na kratak rok. To je veoma skup kapital. U 2022. godini takvog je kapitala bilo između 15 i 20 milijardi dolara a samo u prvom polugođu 2024. je dostigao 57 milijardi.
Turska je u kandžama američkog bankarskog sistema.
U takvom ambijentu nameće se i pitanje: da li Turska ima dovoljno kapaciteta za svoju multi-vektor politiku.
Teško je vidjeti kako kao NATO klijent može da ispuni svoje ambicije.
Turska je veoma prisutna i na takozvanom Zapadnom Balkanu, u stvari – u srpskim zemljama. I tu je u primjeni taj multi-vektor Redžepa Erdogana i to se ne bi smjelo smetnuti sa uma, posebno njena uloga u operativnom „njegovanju“ islamskih ekstremista.
I utoliko prije što je došlo vrijeme da Turska odluči na koju će stranu ako se ona uopšte za to i pita.