Dr Jasmina Ćirić: Tragična sudbina srpskih hramova u Severnoj Makedoniji

4
1861

Na teritoriji sadašnje Republike Severne Makedonije ostalo je, posle raspada Jugoslavije i proglašenja Republike Makedonije,  preko 50 sačuvanih (od 800) srpskih srednjovekovnih zadužbina nemanjićkih i onih koje su zidali oblasni gospodari.

O ovim “zabravljenim” biserima našeg duhovnog i kulturnog blaga razgovaramo sa dr Jasminom S. Ćirić, docentom Filološko-umetničkog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu i spoljnim saradnikom Instituta za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu.  Ona je glavni inicijator naučnog skupa  “Kralј Milutin i doba Paleologa: Istorija, književnost, kulturno nasleđe” i jedan od  najboljih poznavalaca srpske srednjovekovne kulture 14. veka, posebno zadužbina kralja Milutina kojih je i najviše u Severnoj Makedoniji.

Uspeli ste da obiđete neke od manastira koje je prisvojila nepriznata Makedonska pravoslavna crkva. Kakva je situacija sa hramovima Srpske pravoslavne crkve u Severnoj Makedoniji?

 -Srpska srednjovekovna baština koja se danas nalazi u Republici Severnoj Makedoniji žrtva je trijumfa izvitoperenih shvatanja. Uistinu je tragična sudbina srpskih hramova jer sve one velike, umne, duhovne ideje naših vladara i vlastelina pretočene u zidove od opeke i kamena, pokrivene freskama, danas ne razumemo adekvatno jer su neretko žrtve poništenja srpskog identiteta.

Otuda, nije nimalo jednostavno odgovoriti na Vaše pitanje zbog slojevitosti problematike koja je ništa drugo nego rana koja se nikada nije zacelila. Pokušaću da Vam koliko mogu pojasnim stvari, kako bi Vaši čitaoci makar ovlaš razumeli zamršenost odnosa, kao i problem nomenklature i lošeg stanja spomenika.

Najpre neophodno je pojasniti kako je došlo do gubitka srpskog identiteta. Nakon propasti srpske srednjevekovne države Nemanjića i njihovih rođaka-nasednika oblasnih gospodara Brankovića, smrti despota Кonstantina Dejanovića i kralja Marka 1395., veze sa matičnom Crkvom su bile prekinute. Кasnije je srpsku i slovensku svest naroda vodila Pećka patrijarhija. Važno je imati u vidu da je kult slovenskih svetitelja Sv. Ćirila i Metodija, Кlimenta, Nauma, Sv. Joakima Osogovskog, Sv. Prohora, Sv. Gavrila Lesnovskog i Sv. Jovana Rilskog počeo oživljavati upravo Sveti kralj Uroš II Milutin, objašnjava dr Jasmina S. Ćirić.

Crkva Uspenja Bogorodičinog, manastir Mateič, Foto: printscreen

Najveći udarac na srpski identitet

-Posebno teška okolnost za Staru Srbiju i spomenike na ovoj teritoriji zadala je Velika seoba 1690. godine, kada uz jaku helenizaciju počinje i islamizacija srpskog življa. Bez države i crkve, narod je opkoljen i u okruženju uticaja Islama, helenstva i kasnije najvećeg neprijatelja – bugarizovanja  osnivanjem raskolničke paracrkve Bugarske egzarhije (od 1872/1878). Upravo je to bio najveći udarac na srpski identitet.

Navešću samo kratku epizodu vezanu za Hram Svetog Dimitrija u Markovom manastiru. Tamo je 1869. za igumana postavljen monah i zograf Dionisije iz Carigrada, koji je pod izgovorom da popravlja fresko-slikarstvo prekrečio povorku živopisanih likova u zoni stojećih figura za koje je smatrao da predstavljaju povorku Nemanjića, a zatim preko njih naslikao ptice i zmije. Prva zona živopisa tog Hrama bila je u fokusu i za vreme posete ruskog konzula Jastrebova, u čije vreme su svi natpisi već bili oštećeni od strane egzarhista. Freske su ponovo po nalogu skopskog egzarhijskog mitropolita Maksima prekrivene. To se dogodilo 1894. godine kada je cela prva zona živopisa, od zapadnog portala do oltarske pregrade premazana masnom bojom, dok su u oltarskom prostoru prebojene one figure za koje su bugarski egzarhisti smatrali da prikazuju srpske svetitelje.

Dok prema Grcima, Turcima i Arnautima postoji lingvističko-verska ,,prepreka” pojavom Bugarske egzarhije proces asimilacije postaje veoma jednostavan, čak ubrzan. Srbi su upravo posredstvom potiranja i ništenja srpskog identiteta sakralnih spomenika uvideli da je Egzarhija sredstvo bugarizacije. Ovu bugarsku (bugarašku) matricu kasnije su preuzeli komunisti, naročito od vremena osnivanja VMRO (1925.) od strane Kominterne, zatim Drezdenskog kongresa i davanju prava makedonskog naroda na odcepljenje (1928.) sve do formiranja posebne nacije (1934.godine nimalo slučajno u godini atentata u Marseju), kaže dr Jasmina S. Ćirić.

Da Vas podsetimo:  Đoković: Da ne dolazim iz Srbije, odavno bi me dizali u nebesa
Grafit nastao 2001.godine prilikom upada albanskih ekstremista u crkvu, freska na kojoj je prikazan Sveti Apostol Pavle, foto: printscreen

Sloboda tek 1912.

-Srpstvo je svoju prâvu slobodu doživelo tek 1912. godine kada ponovo dobija svoju državu i Crkvu. To je na primer posvedočeno i u Letopisu hrama sv. Đorđa u Starom Nagoričinu u kojem je rečeno da ,,u Starom Nagoričinu postoji vrlo lepa moderno uređena osnovna škola koju je podigao 1926. godine Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar I Ujedinitelj. To je sa hramom druga Kraljevska zadužbina, sa kojom se nagoričanci ponose. Crkva je sa školom versko – nacionalno – prosvetni rasadnik u St. Nagoričinu”. Zanimljivo je da su nagoričanci posvedočili da su za svo vreme robovanja ostali ,,nepokolebivi sinovi svoje nacije” i da za njih ne postoje veći ideali nego što su Srpstvo, Vera, Slava.

Oni su zapamtili i 1912. godinu što je između ostalog takođe zabeleženo u Letopisu: ,,Kralj Petar I Oslobodilac došao je 1912. da oslobodi Nemanjićku Južnu Srbiju od petstogodišnjeg ropstva. Na čelu Srpske vojske bio je njegov sin, onda prestolonaslednik Aleksandar I. Na prolazu kroz Staro Nagoričane viteški komandant stao je pred hram, smerno se prekrstio, ušao unutra s vojskom, pomolio se svetom velikomučeniku Đorđu da pobedi petvekovnog neprijatelja. Posle trodnevne krvave bitke mnogobrojni ljudstvom i naoružaniji neprijatelj bio je pobeđen. Kosovo je osvećeno, lanci ropski raskinuti, neprijatelj petvekovni vraćen u Aziju, pitanje srpske prevlasti rešeno za uvek. Tu je srpska vojska sa svojim komandantom prinela blagodarnu molitvu Bogu za pobedu”.

Aleksandar I Karadjordjevic, Kumanovo, fotografija u javnoj upotrebi

Proces poništenja srpskog identiteta

U ovom periodu od 1912. sve do 1941. godine urađeno je zaista mnogo na izgradnji do tada nepostojećih modernih građevina, unapređenju privrede, prosvete, kulture, obnovljeni su stari i izgrađeni novi spomenici, crkve, memorijali. Prvi put su proučena brojna dela srpskog srednjeg veka, osnovan je čuveni Muzej Južne Srbije u kojem zavidne aktivnosti ima teolog i arheolog Radoslav Grujić, osnovano je Skopsko naučno društvo, Filozofski fakultet u Skoplju na kojem su predavali velikani poput Svetozara Radojčića, zatim Vladimira Mošina, France Mesesnela, Anice Savić Rebac i dr. U ovom intervalu popisano je detaljno stanje crkava, arhitekture, fresaka. Ti izveštaji su dragoceni i danas, posebno jer su objavljeni u onovremenoj naučnoj periodici, priča dr Jasmina S. Ćirić.

Ceo proces poništenja srpskog identiteta zapečaćen je nakon 1941. godine odlukama partijskog skupa ,,bez kvoruma” (Jajce 1942.i 1943.), odlukama ASNOM 2. avgusta 1944. u okupiranom manastiru Sv. Prohora Pčinjskog i naposletku Ustavom NFRJ od 29. novembra 1945. Dakle, narod bez države i svoje crkve, kroz višedecenijsku etničko-versku-lingvističku mimikriju pogubio je čvrste veze svog porekla. Poreklo se jasno ogleda kroz običaje (krsna slava – porodična i seoska/gradska litija, prisustvo srpskog epskog pesništva), toponimiju (sela Кosovo, Srbjani, Srbinovo i sl.).

Veliki pritisci na SPC

Na Saboru SPC održanom 23. maja 1966. konstatovano da je Ustav Makedonske pravoslavne crkve usaglašen s preporukama Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve iz 1959. godine.

U odluci je istaknuto: ,,Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve konstatuje da je Makedonska Pravoslavna Crkva time sprovela svoju organizaciju i da i dalje ostaje u jedinstvu sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom preko srpskog patrijarha, tako što će se u svom delovanju upravljati u saglasnosti s tim Ustavom čije odredbe, koje su sada formulisane po preporukama Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, se ne mogu menjati bez saglasnosti Svetog arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve”. Izložen velikim pritiscima oko statusa MPC Patrijarh German je zatražio hitan prijem kod Josipa Broza. Zanimljivo, Tito je kratko odgovorio: ,,Ne želim da se miješam u crkvene stvari.”

Deo nekadašnjeg konaka sa natpisom albanskih ekstremista (UČK), manastir Mateič, foto: printscreen

Zakasnele diplomatske inicijative

-Razlog zašto Vam ovo pominjem je da se sve navedeno dodatno komplikuje novonastalom okolnošću: od 27. marta 2020. godine Republika Severna Makedonija je država članica NATO. Kulturna baština je na taj način dobrovoljno predata u ruke onima koji štiteći vlastiti nacionalni interes istresaju balast prošlosti koja ih opterećuje na deponiju zaboravljene istorije. Taj proces i dalje traje.

Da Vas podsetimo:  Srbi nisu deo Zapada, kada to shvatimo – pobedili smo

U savremenoj perspektivi ovaj problem se usložnjava samim tim što pripadnici vladajućih struktura u Republici Severnoj Makedoniji trasiraju puteve krupnih ustupaka Albancima zarad članstva u NATO i u Evropskoj Uniji. Na primer, ustanovljenje albanskog kao jednog od zvaničnih jezika. Redovno su takve odluke silom administrativnih i političkih pritisaka nametane stanovništvu koje koristi ćirilično pismo, uz povremene, nedorečene pokušaje da se navodno zaštite interesi kulturne baštine. Diplomatske inicijative su nažalost prečesto zakasnele, tako da je status srpske kulturne baštine između čekića i nakovnja, zaključuje dr Jasmina S. Ćirić.

Izgled freske Loza Nemanjića na severnoj srani zapadnog zida hrama, stanje enterijera hrama, 2012.godine, foto printscreen

Preimenovali imena srpskih svetitelja

-Svedoci smo da je čak i prošle godine preduzeta izmena natpisa uz likove srpskih srednjovekovnih vladara u crkvi Svetog Joakima Osogovskog. Podsetiću, na ulazu u manastirski hram, na južnom i severnom zidu umesto originalnih natpisa iznad likova svetitelja Sv. Car Uroš, Sv. Car Lazar, Sv. Kralj Milutin, Sv. Stefan Dečanski, Sv. Nikodim – arhiepiskop srpski i Sv. Stefan Prvovenčani preslikani su novi natpisi: Sv. Car Vladimir Kievski, Sv. Car Jovan Milostivi, Sv. Car Konstantin Veliki, Sv. Nićifor Foka, Sv. Konstantin Kavasila, arhiepiskop ohridski i Sv. Car Justinijan Prvi.  Veoma je važno pomenuti da je navedena izmena natpisa sprovedena bez dozvole Uprave za zaštitu kulturnog nasleđa Ministarstva kulture Republike Severne Makedonije.  Ovo je samo pokazatelj koliko nas istina mora čuvati od neistina!

Tako je u popularnoj kulturi marginalizovan pomen imena kralja Milutina i kraljice Simonide u poznatom i toliko puta publikovanom natpisu nad portalom crkve Sv. Đorđa u Starom Nagoričinu. Kao posledica delovanja egzarhata, pre gotovo jednog veka tragalo se za zemnim ostacima Mihaila Šišmana u pomenutom Hramu. Politika zaboravljanja rezultovala je i gubicima memorije koja se vezuje za ime Stefana Dečanskog koji se uoči bitke sa bugarskim carem Mihailom Šišmanom 1330. godine molio ispred ikone Sv. Đorđa Pobedonosca na severnoj strani ikonostasa ovog hrama.

Naime, Dečanski je odlazeći u boj sa Bugarima zajedno sa svojom vlastelom najpre posetio zadužbinu njegovog oca crkvu Svetog Đorđa Pobedonosca u Staro Nagoričane u kojoj se zavetovao svetitelju svetom ratniku, a posle toga se pomolio i u kultnom mestu Svetog Joakima Sarandapovskog. Iako na slavnu prošlost srpskog srednjovekovnog društva, vladara i velmoža, podsećaju hramovi koji se u većoj ili manjoj meri mogu dodati listi ugroženih spomenika od izuzetnog nacionalnog značaja, svedoci smo da se u modernoj istoriografiji hramovi skopske Svete Gore neretko pominju jedino kao spomenici od univerzalnog značaja, podseća dr Jasmina S. Ćirić.

Oslobođenje Južne Srbije

-Dakle, suočavamo se sa okolnošću da od ustanovljenja 1870. do danas Bugarska egzarhijska crkvena organizacija nastoji na procesu koji se u istorijskoj nauci naziva damnatio memoriae. Tačnije, izuzev problema sa albanskim ekstremistima što je problem za sebe, suočavamo se više od jednog veka sa činjenicom da se tendenciozno briše srpsko nasleđe, istinita prošlost hramova, briše se slavljenje krsne slave kao srpskog običaja. Posebno bih istakla brisanje poštovanja srpskih svetitelja, među kojima naročito dominira brisanje sećanja na Svetog kralja Stefana Dečanskog.

Da Vas podsetimo:  Oktobarski prevrat – „posle 90 godina”

Čitav poduhvat motivisan je duhom stare egzarhijske teze o etnički bugarskom karakteru ne samo današnje Republike Severne Makedonije nego i pojedinih oblasti Srbije, čak i Grčke. Naročito, kultura zaborava, doprinela je okolnosti i zaboravljanju oslobođenja Južne Srbije. Podsetiću, da ne bi bilo zabune, pod Južnom Srbijom, podrazumevaju se predeli koji su posle balkanskih ratova oslobođeni od petovekovnog Otomanskog ropstva i Londonskim i Bukureškim ugovorom, 1913. godine, prisajedinjeni Kraljevini Srbiji i Kraljevini Crnoj Gori. O oslobađanju ove teritorije svedoče brojni izvori, fotografije. Fotografska građa ujedno svedoči o stanju ovih crkava. S tim u vezi, zadovoljstvo mi je da, u svojstvu recenzenta, najavim da je u pripremi reprint knjige Spomenica 25 godina od oslobođenja Južne Srbije. U predgovoru knjige navedeno je da je Južna Srbija kolevka naše duhovnosti iz vremena Nemanjića, da je puna spomenika i različitih tragova srpskog identiteta o kojem će Vaši čitaoci imati prilike da se uvere.

Dramatično stanje u Mateiču

Naposletku valja reći da je najdramatičnije stanje u crkvi u Mateiču. U selu Mateič (Opština Lipkovo) na padini Skopske Crne Gore, terra sacra Nemanjića, nalazi se manastir sa crkvom posvećenom Uspenju Bogorodice. To je vrlo verovatno crkva Bogorodice Crnogorske koja se pominje u hrisovulji kralja Milutina darovanoj Sv. Đorđu Gorgu 1300. godine. Prema biografiji cara Uroša IV koju je napisao patrijarh Pajsije, na njenom mestu je car Dušan započeo izgradnju hrama Uspenja, koji je završila carica Jelena sa Urošem. Manastir je u XV veku postao izuzetno značajan kulturni centar, posebno jer je u njemu živeo Isaija Srbin, srpski kompozitor, poznati himnograf koji je napisao i kompoziciju ,,Polijelej Servikos“.

Zadužbina carice Jelene i cara Uroša IV, manastir Uspenja presvete Bogorodice u selu Matejče, tokom ratnih sukoba između regularnih vojno policijskih snaga vlade u Skoplju i paravojnih grupacija pobunjenih ekstremista Albanaca 2001., pretvoren je u teroristički štab i lokaciju za pohranjivanje arsenala albanskog naoružanja. U tom periodu u oružanim sukobima razrušen je i manastirski konak koji je godinama ranije služio kao dečje odmaralište. Devastirani su i delovi crkve, oštećene freske, čak je prekopavan i pod u oltarskom delu. U hramu su albanski teroristi mučili i maltretirali deo lokalnog pravoslavnog srpskog življa iz Matejča, koje je danas etnički u potpunosti očišćeno od pravoslavnog stanovništva.

Oštećenja u crkvi Uspenja Bogorodičinog, manastir Mateič, foto: printscreen

Reagovalo se prećutno

Od  2001. godine na situaciju u manastiru Mateič reagovalo se uglavnom prećutno iako je reč o spomeniku kulture koji je najugroženiji od svih hramova na teritoriji Republike Severne Makedonije. Razvlačenje cigle i drugog građevinskog materijala u okvirima manastirske porte se nastavilo, a manastiru koji je sredinom XIV veka uživao status Vrta Majke Božije, oduzet je u potpunosti status Domostroja Spasenja.

Dvadeset godina posle toga, ostala je samo opustela Crkva, iako je reč o manastiru koji  je remek delo Bogom nadahnutog stvaralaštva svojih ktitora, kada su okruženje tvorevine Božije ukrasili jedinstvenom arhitektonskom celinom sazdanom u Njenu slavu.  Duboko verujem da je na nama danas da ispravimo višedecenijsku nepravdu i manastir ponovo uzdignemo ka nebu Svete Skopske Crne Gore kakvom ju je načinio još srpski kralj Milutin, upozorava dr Jasmina S. Ćirić.

Gordana Radisavljević-Jočić

Izvor: MediaSfera

4 KOMENTARA

  1. Najvece stratiste srpskog naroda je makedonija sto u toku rata sto posle u pricesu asimilacije.
    Ako su bugari atakovali na srbe u ratovima a makedonci vrsili asimilacije znaci da su oboje protiv srba tuzno.

  2. Popisati sbe sto je unisteno i traziti od Makedonske drzave da isplati stetu koja je nemerljuva reda stotone miliona evra.
    Od tih para preseliti manastire u juznu srbiju .

  3. Osim aktuelnog zatiranja srpstva na kosovu to se decenijama odvija u makedoniji mozda
    Najvecem stratistu srba u 20 veku. Udruzeni sa bugarima a podrzavani od siptara unistice sve sto podseca na prisustvo srba sramota
    necuvena taj primitivni i osioni svet nema skrupula ni za nokat. Nema te kazne kojom ih treba kazniti srbija je slaba i ne moze nista
    uraditi.

  4. Одличан чланак.
    Било би добро, када би се исти појавио на некој од ТВ кућа са националном фрекфренцијом у Србији, Црној Гори и Републици Српској. Да смо нормална држава, свим грађанима Републике Србије који прелазе граничне прелазе Прешево и Прохор Пчински, требало би делити писане публикације да знају где улазе и шта да мисле о братском народу „Северне Македоније“.

    Истину не треба никада крити у име „виших“ интереса.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime