Dragomir Anđelković: IDENTITETSKA (GEO)POLITIKA

0
1044

Ako se menja Ustav važno je da se ne odbaci srpski karakter naše države, što građanski ekstremisti traže. Međutim Srbiju treba definisati i kao maticu onih naroda koji je tako doživljavaju. Bunjevci, Šokci i Vlasti nju tretiraju kao svoju jedinu domovinu a izloženi su asimilatoskim udarima iz inostranstva.

U duhu kominternovske politike slabljenja Srpstva koje je doživljavano kao temelj predratnom Sovjetskom Savezu neprijateljske Jugoslavije, KPJ se zalagala ne samo za uspostavljanje republičkih (do 1935 i državnih) granica među jugoslovenskim narodima i manjinama na štetu Srba, već je zagovarala i izdvajanje delova našeg nacionalnog korpusa u vidu novih nacija. Dok je na tim osnovama posle preuzimanja vlasti komadan sprski državni i etnički prostor, suprotno tome, sistematski se delovalo u pravcu asimilacije specifičnih delova srpskog naroda ili pak vekovima osobenih južnoslovenskih grupa od strane Hrvata i Makedonaca (Srba na severu i zapadu Makedonije, Srba katolici, Bunjevaca, Šokaca). Mi smo metodama državnog etno-menadžmenta agresivno usitnjavani dok su drugi veštački ukrupnjavani ili čak i u celini konstruisani (Crnogorci, Muslimani). Srbija je sa početkom kakve-takve nacionalne obnove takvu politiku odbacila krajem 80-ih godina, iako se nikada radikalno nije suprotstavila njenom mračnom nasleđu. S druge strane Zagreb i neki drugi regionalni centri moći nastavljaju, čak i na području danas nezavisne Srbije, da napadno deluju u skladu sa njom, na način koji u hrvatskom slučaju podrazumeva kombinaciju (neo)titoizma i (neo)ustaštva. U kontekstu toga se koriste i mogućnosti koje EU integracije pružaju za ne samo antisrpsko, već i generalno nacional-hegemonističko delovanje.

SLOBODA IDENTITETSKOG IZBORA

Rumuni su prvi počeli da uslovljavaju naše kretanje ka članstvu u EU rešavanjem „vlaškog pitanja“ na način koji njima odgovara. U pitanju je etnička grupa koja živi na istoku centralne Srbije a rezultat je vekovnog romansko-slovenskog etničkog i kulturnog mešanja. Svakako nemali deo građana Srbije vlaškog porekla sebe smatra Srbima, retki se identifikuju sa Rumunima a oko 35 hiljada ili 0,5 posto stanovništva naše zemlje izjasnilo se 2011. kao Vlasi. Bukureštu to nije po volji. Rumunija bi želela da Srbija Vlahe tretira kao Rumune, uprkos tome što ljudi koji se tako deklarišu sebe smatraju pripadnikom posebnog naroda čija matična država je Srbija a ne Rumunija.

Njima, kao i Hrvatima koji slično postupaju kada su u pitanju Bunjevci i Šokci, odgovor Beograda se jasno prepoznaje iz reči direktorke kancelarije za ljudska i manjinska prava. Suzana Paunović je više puta naglašavala da Srbija nikoga neće terati da se nacionalno izjašnjava na bilo koji način, odnosno nikoga neće sprečavati da se deklariše kako sam želi. Konkretno, u vezi sa ovih dana ponovo aktuelnim „bunjevačkim pitanjem“, kako je rekla: „Nijednog Bunjevca u Srbiji Hrvati neće moći da nateraju da se izjašnjava kao Hrvat. U tom pogledu će ih naša država uvek štititi svim raspoloživim zakonskim sredstvima. Isto tako, ako neki Bunjevac želi da se izjašnjava kao Hrvat, naša zemlja ga u tome neće sprečavati“.

A da je Srbija u tom pogledu principijelna i sebi na štetu, vidi se i na osnovu našeg oficijelnog odnosa prema nacijama koje su na račun srpske proglašene od strane režima Josipa Broza Tita od 1945. godine do 1968, kada se SKJ odlučio da uz izmišljene Crnogorce i napola veštačke Makedonce (J. Cvijić ih je prepoznavao kao zaseban etnos u središnjem i južnom delu Makedonije dok su na njenom severu živeli Srbi), pridodati i Muslimani u – gle paradoksa – nacionalnom smislu. Bez obzira što je nesporno da su ti „narodi“ produkt političko-partijskog voluntarizma, ko god želi da se na teritorije Srbije izjasni kao Crnogorac ili Bošnjak (novo ruho za Muslimane) u vezi sa tim nema bilo kakve prepreke. Štaviše, te „manjine“ imaju podršku naše države u skladu sa najvišim evropskim standardima. To ide dotle da, bez obzira na istinu, prihvatamo da i u Srbiji svoj srpski jezik zovu „bosanski“ ili „crnogorski“ pa i da se on pod tim imenima oficijelno koristi.

Da Vas podsetimo:  Šta je sa obećanim spomenikom Zoranu Đinđiću?

PRAVO NA (NE)ISTINU

Identitetski izbor je kod nas slobodan, ali istina ipak mora da bude nedodirljiva. O tome da su Crnogorci uistinu Srbi nema potrebe ni da se podrobnije priča. Stvari su potpuno jasne čak i onim hrvatskim nacionalistima kojima je svakako cilj da maksimalno oslabe Srbe, ali ipak dovoljno drže do svog intelektualnog poštenja da nisu spremni da se upuštaju u potpune laži kada one nisu baš direktno u funkciji izgradnje hrvatskog nacionalnog bića. Tako je nekadašnji bliski Mačekov saradnik Branko Pešelj, koji je posle sloma NDH živeo u emigraciji, posvedočio sledeće: „Ja sam dobro poznavao pokojnog Sekulu Drljevića, koji je bio oličenje crnogorske samostalnosti. Ja ga pitam: ‘Što si ti sada?’ ‘Pa’ kaže ‘Crnogorac.’ Kako? Pa kojim jezikom govoriš? ‘Pa, srpskim.’ Po čemu si onda Crnogorac? ‘Ja sam za državu Crnu Goru. Mi smo imali državu davno pre Srba. Ali, etnički ja sam Srbin’“. (M. Galić, „Politika u emigraciji“, Globus, Zagreb, 1990, str. 54).

Šta god javno zagovarao čak i ekstremni zelenaš kakav je bio Drljević znao je, i tokom privatnog razgovora priznavao, da je Srbin. Javno je pričao nešto sasvim drugo. Uveren sam da je i danas tako kada se radi o većini onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci u nacionalnom smislu. Dobro znaju da su Srbi ali neki interes, strah ili inat navodi ih da to bagatelišu. Doduše, kako vreme odmiče, pod uticajem državne i generalno političke indoktrinacije, verovatno je sve više i onih koji odrastaju sa ubeđenjem da su Crnogorci. Kako je Fihte s pravom konstatovao: „Mi smo ono što pamtimo“. Ispiranje mozgova kod mnogih ne može da ne da rezultat. U početku je su bile prisutne isključivo represija i mimikrija, a sada već crnogorsko hibridno drvo počinje da daje svoje autentične plodove.

U krajnjoj liniji – to priznajem – nema sumnje da nacija nije statične prirode. Nisu ni Srbi izuzetak. Svaka nacija je rezultat mešanja, spajanja, razdvajanja. U svemu tome, čak i kada se ne bavi fokusirano etno-menadžmentom, država ima značajnu ulogu. U dužem roku same po sebi državne granice neretku utiču na nacionalno oblikovanje. Valonci su se na tim osnovama evolutivno izdvojili iz ostatka francuskog korpusa kao što su se Oksitanci sa njim spojili, ali Austrijanci, bez obzira na svoju vekovnu državnost, sve do nedavno sebe su smatrali Nemcima. Da nije bilo pada Trećeg rajha i savezničke okupacije, zasigurno bi i danas bilo tako. Kako tvrdi renomirani austrijski istoričar Karl Vocelka na razvoj austrijske nacionalne posebnosti umnogome je uticalo ciljno delovanje bečkih vlastodržaca posle 1945. („Istoriя Avstrii. Kulьtura, obщestvo, politika“, Vesь mir, Moskva, 2007, str. 1-2).

DUPLI STANDARDI

Nema sumnje da nacije nisu na nepromenljiv način date od Boga. Da ponovim: menjaju se, prekomponuju, spajaju, razdvajaju pa i nastaju, odnosno nestaju. „Egzistencija jednog naroda“ – u pravu je bio Ernst Renan – „svakodnevni je plebiscit“ („Šta je narod?“, Beograd, Štamparija kod Sv. Save, 1883, str. 32). I nisu grešili marksisti što su, razrađujući svoj koncept modela rešavanja nacionalnih problema, od toga pošli, te su se sledstveno tome zalagali za pravo na emancipaciju etničkih zajednica kojima je negirana osobenost. Svako najbolje zna šta je i država nema pravo da mu nameće identitet. Problem je bio u tome što su boljševici tome pristupali proizvoljno i krajnje politikanski. Bilo bi sasvim prihvatljivo da su se borili za priznavanje onoga što se tokom vekova ovako ili onako iskristalisalo a negirano je. Problem je što su se posvetili etničkoj alhemiji i neprincipijelnom arbitriranju u korist jednih naroda a ne štetu drugih.

Da Vas podsetimo:  PORAZNO! Srednjoškolci u Mitrovici ništa ne znaju o ubistvima 8000 civila na čijim humkama se deca sankaju!

Umesto da uvažavaju tzv. Renanov „plebiscit“ tj. volju naroda, oni su se samo pozivali na nju a protivno njoj brutalno nametali rešenja koja je definisala partija. U našem slučaju ona su bili dosledno antisrpska. Kominterna je Jugoslaviju tretirala kao nepoželjnu kariku u geopolitičkom bedemu oko SSSR te se zalagala za njeno razaranje. Radi toga je sve one koji su bili na separatističkim pozicijama podržavala te njihove fantazmagorije prihvatala kao „realnost“. S druge strane Srbe je doživljavala kao stub neprijateljske države i negirala im je skoro sve što je mogla. A kada je posle dolaska nacista na vlast Moskva odustala od antijugoslovenskog kursa, u „našoj“ partiji su se već ustoličili antisrpski kadrovi, odnosno takve ideje su kao „progresivne“ već nametnute vodećim srpskim komunistima.

Tako smo došli do toga da posle preuzimanja vlasti „naši“ komunisti u nacionalnom pogledu vode politiku drastično duplih standarda. U ime „ravnopravnosti“ i „poštovanja nacionalnih prava“, na osnovu državne specifičnosti proglasili su crnogorsku naciju dok su Dalmatince, koji su takođe vekovima živeli u posebnoj administrativnoj jedinici i uz to su velikim delom srpsko-katoličkog a ne hrvatskog porekla, utopili u hrvatski milje. Bunjevce i Šokce, koje su vekovima relevantni nemački i mađarski naučnici shvatali kao panonske Srbe katolike (a oni sebe doživljavali kao zasebne grupe bliske Srbima), titoisti ne da su izdvojili iz srpskog konteksta već su nasilno gurali u hrvatski. O tome svedoči uredba komunističkih vlasti od 14. maja 1945, kojom su naredile da se pripadnici Bunjevačke etničke grupe mogu izjašnjavati samo kao Hrvati. Nikako kao Srbi ili pripadnici samostalnog naroda. A pravedno je bilo ostaviti im mogućnost da budu ono što žele, kao i Crnogorcima, Dubrovčanima ili stanovnicima Makedonije.

Neko je tu smatrao da pripada posebnoj nacionalnoj zajednici, nego se identifikovao sa Srbima (u Crnoj Gori gotovo svi pravoslavni stanovnici), itd. Država je dužna da omogući svakome da se izjasni kako god želi a ne da mu natura identitet. Nažalost, to se i danas dešava, kako u okvirima EU tako i država koje teže ulasku u tu Uniju i kunu se u „evropske vrednosti“. U Crnoj Gori vlasti pokušavaju da sprovedu identitetski genocid nad Srbima. Propagandom, socijalnom diskriminacijom pa i zastrašivanjem deluju u pravcu nametanja lažnog crnogorskog nacionalnog opredeljenja još nacionalno svesnim i dovoljno hrabrim građanima da se izjasne kao Srbi, odnosno tako podgorički režim učvršćuje u kapitulaciji one koji su već slomljeni. U Hrvatskoj slično tretiraju ono malo preživelih Srba. Putem pokatoličavanja pretapaju ih u Hrvata. Ono što je u prvoj generaciji pretvaranje, nažalost, već u drugoj postane dubinsko opredeljenje.

SRBIJA KAO MATICA

Takva antisrpska ali i antibunjevačka (anitšokačka) politika prisutna je širom regiona. Najpre Hrvati ali i podgorički vlastodršči pa i drugi drsko deluju i nameću svoje nedemokratske, totalitarno-nacionalističke stavove kojima se anulira pravo na lični izbor. S druge strane Srbija, iako se kod „kuće“ tome opire, van svoje teritorije je pasivna. Tako, vodeći se logikom manjeg otpora, mnogi pristaju na zahteve naših bezobraznih suseda. U životu, to je surova istina, agresivni često pobeđuju. Tako su rumunske vlasti umnogome dopustile šovinističko hrvatsko delovanje sa ciljem asimilacije Krašovana, južnoslovenske etničke grupe poreklom iz istočne Srbije (doseljeni u istočni Banat Srbi iz oblati reke Timok koji su primili katoličanstvo pod austrijskom vlašću). Još dalje su otišli Mađari kada se radi o Bunjevcima i Šokcima. Pod uticajem Zagreba Budimpešta je negirala Bunjevcima i Šokcima pravo da se tako izjašnjavaju te ih samovoljno kategorizuje kao Hrvate. Ne treba ni reći da im ne daje mogućnost da svoj jezik zovu kako žele, ne obezbeđuje im uslove za adekvatno manjinsko školovanje, uskraćuje im finansiranje.

Da Vas podsetimo:  AFORIZMI-NAŠA SPREMNOST

Sada Hrvati idu još dalje. Tako nešto očekuju da uradi Srbija. Srećom, već su dobili odgovor sa relevantnog mesta, da se to neće dogoditi. Ali Srbija mora da ode i dalje te da počne ofanzivno da deluje. Pri tome ne mislim da počne da se ponaša isto kao crnogorske ili hrvatske vlasti tj. da opresivno bilo kome nameće identitet. Po „stoti“ put da ponovim: svako ima pravo da o njemu sam odlučuje. No, kada se drugi ne ponašaju na taj način već deluju asimilatorski, mi moramo da se borimo za pravo na identitetski izbor pripadnika srpskog i nama srodnih naroda. Prvi korak u tom pravcu treba da bude, ako se već radi na promeni Ustava, razrada dela koji definiše Srbiju kao matičnu državu srpskog naroda. Naša država mora još posvećenije da se opredeli i u skladu sa tim deluje, na polju odbrane ugroženog identiteta i nacionalnih prava Srba u okruženju Srbije. Ne samo načelno, već i konkretno tu se mora posvetiti pažnja Srbima u Crnoj Gori i drugim zemljama gde su autohtono stanovništvo. Drugi korak je da se oni narode koji Srbiju doživljavaju kao matičnu državu takođe na taj način „ugrade“ u Ustav. Zašto on ne bi tako prepoznao i Bunjevce, Šokce, Vlahe, Gorance? Zapti Srbija ne bi bila definisana kao njihova matična država te se tako ponašala gde god oni živeli?

Ko od njih želi da se izjasni na neki drugi način na to ima pravo, ali oni koji sebe smatraju pripadnicima posebnih nacionalnih zajednica treba da imaju podršku Srbije ne samo na našoj teritoriji već i van nje. Uostalom, ne zaboravimo, da nije bilo Bunjevaca i njihove privrženosti bratstvu sa Srbima, veliko je pitanje da li bi Subotica sa značajnim delom Bačke bila u sastavu Srbije. Oni su nas na taj način, ali i kao važan činilac generalno u ujedinjenju Vojvodine sa Srbijom (tu odluku je donela 25. novembra 1918. Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena) zadužili. To moramo da pamtimo i poštujemo. Uz to i državni pragmatizam nam nalaže da stanemo iza ugroženih prava onih koji nas smatraju bliskima. Na kraju krajeva, ko se samo brani taj priziva nevolje. Utemeljenim ofanzivnim delovanjem one se umanjuju. Srbija koja definiše kao svoj ogranak sve one koji je doživljavaju kao svoju maticu, imaće i veću regionalnu geopolitičku težinu, i veći prostor da pomogne Srbima!

Dragomir Anđelković, Pečat

vidovdan.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime