Dragomir Anđelković: Jankovićev trenutak

1
1205

Našu opozicionu scenu potresao je sukob između Jankovića i DS. Lider novostvorenog Pokreta slobodnih građana (PSG) optužio je Šutanovca za „kolaboraciju“ sa Vučićem. Brzo je otišao korak dalje. Proširio je broj meta. Za većinu prvaka proizašlih iz DS – od Mićunovića, preko Jovanovića do Tadića – rekao je: „Sve su to ljudi koji su na našoj političkoj sceni jako dugo, a rezultat je loš“. Takvim potezima, naizgled iracionalno, Janković pred beogradske izbore seče granu na koju može da se popne i ubere relevantne plodove, koji bi mu predstavljali odskočnu dasku za dalje delovanje.

ISKRIVLJENA META

Dragomir Anđelković / Foto: intermagazin

Saša Janković je, iskoristivši poziciju „zaštitnika građana“ – na koju ga je reizabrala sadašnja vlast dok se pretvarao da je prema njoj kooperativan – uspeo maksimalno da se politički promoviše. U jednom trenutku počeo je i da se ponaša kao da je šef neke opozicione stranke, a zapravo je bio deo sistema, sa određenim resursima koji su iz toga proizilazili. Aktivan, drzak, naizgled ideološki fanatizovan u tzv. građanskom duhu, brzo je uspeo da postane zvezda radikalno opozicionog, neoliberalnog biračkog tela i nemalog dela njegove „elite“. Čak su mnogi iz tog društva zaboravili njegov julovski bekgraund.

Tako je Janković, kao „novi“ igrač na starom političkom terenu kojim su nekada dominirali DS i LDP dočekao predsedničke izbore. Cilj mu je bio da se pred njih u očima dela javnosti nametne kao osveženje i opozicioni favorit, a onda će i oni kojima je ta ciljna grupa bitna (ako ne svi, bar deo njih), a ranije bi nastojali da ga ignorišu u svojstvu samostalnog političkog činioca, morati da ga podrže. Tako je i bilo. Šutanovac je bio svestan da nije popularan. Posle serije preotimanja liderske pozicije u okvirima DS, on – kao što ne bi bio ni bilo koji drugi nekadašnji Tadićev doglavnik – nije imao kredibilitet kod potencijalnih glasača. Da ne bi egzaktno izmerio koliko je nepopularan, pogotovo u okolnostima kada se to može uporediti sa novim opozicionim igračem usmerenim ka sličnom biračkom telu, odlučio se da ga podrži. To mu je bila manja šteta.

Tako, oslanjajući se na svoj napumpani „lik i delo“, infrastrukturu DS, buku koju su podizali njegove „nezavisne javne ličnosti“ i još ponešto, Janković je postigao solidan rezultat od 16 posto. Naravno, ne u poređenju sa Vučićevih 55 procenata, već sa Jeremićevih 5,7 ili Radulovićevih 1,4 odsto. Saša je ubedljivo pobedio na izborima u kojima je učestvovao, a to nije bila trka za predsednika države, već za prvog čoveka anacionalne i antinacionalne do kraja prozapadne opozicije. Tu mu nisu bili bitni ni Vučić ni Šešelj iako je formalno odapinjao strele u pravcu šefa SNS. Mada Jankoviću bi na neprijatan način bio bitan Beli, da se našao ispred njega. Pošto nije, samo je ponizio i dotukao njegove opozicione takmace.

OPOZICIONA KLACKALICA

Bez obzira na rečeno, posle izbora nastupio je problem za Jankovića. Njegovi koalicioni drugovi a ujedno i oponenti iz istog dela političkog spektra, nisu nameravali da mu daju podijum na koji bi se šampionski popeo. Kada su već morali da ga istrpe tokom predsedničkog maratona, kada je on prošao, probali su da se prave kao da se ništa nije dogodilo. Imali smo izbore, pobedio je Vučić, sada nastavljamo borbu protiv njega. I to je to. Janković je, šta god umislio, tu bitan koliko i drugi. Razume se, iz njihovog, ali ne i iz njegovog ugla. On takva pravila igre nije nameravao da prihvati. Doduše, verovatno je i očekivao da će oni kojima se nametnuo prvom prilikom probati da ga se ratosiljaju.

Logično je da, kao što je on pokušao da iskoristi DS, i ta partija isto postupi sa njim. Slično važi i za druge Jankovićeve „partnere“. Međutim, niko iz tog društva ne sme glasačima da pokaže da je tako. Opoziciono nastrojeni birači žele stvaranje fronta protiv vlasti ili tačnije nekoliko „pokreta otpora“ – npr. nacionalni i građanski – koji se međusobno ne bi sukobljavali dok se ne izbore sa Vučićem. I jako su osetljivi na podele i sukobe u opoziciji, pogotovo u okvirima istih, uslovno rečeno, ideoloških zona. Koga tu dožive kao izazivača problema, taj loše prođe. Doduše, i drugi ne prođu dobro kada je u prvom planu predstava o opozicionoj podeljenosti i slabosti.

Da Vas podsetimo:  KAKO POSTATI DIPLOMIRANI IZDAJNIK

Da bi se aktiviralo umnogome demoralisano i pasivizovano opoziciono biračko telo, potrebno je da mu protivnici vlasti pošalju poruku da imaju neku šansu u borbi sa njom. Parlamentarni izbori iz 2016. pokazali su da, kada opozicija deluje koliko-toliko objedinjeno (u nekoliko koalicija) te otuda izgleda kao da ima realne osnove da nešto postigne – makar se radilo i samo o preskakanju cenzusa – dolazi do reaktiviranja birača koji su negativno nastrojeni u odnosu na vlast. Pomenute godine opozicija je dobila oko 200 hiljada glasova više nego 2014, kada je bila potpuno usitnjena i zavađena. Za takvu opoziciju neretko nisu hteli da glasaju ni oni kojima je vlast vrlo odbojna.

JANKOVIĆEV GAMBIT

Polazeći od svega rečenog, Janković je čekao priliku da krene u ofanzivu na DS i druge opozicione konkurente, a da pri tome deluje principijelno. Nije mu padalo na pamet da se pomiri sa time da bude iskorišćen i odbačen umesto da on druge iskoristi i odbaci. Ipak, nije srljao. Želeo je da ostavi utisak da je on za jedinstvo, ali da bi se bilo šta postiglo, mora se razdvojiti „žito od kukolja“, ili od ostatka opozicije oni koji navodno rade za vlast. Za radikalno opoziciono biračko telo to je najgora optužba, te je takvo stanje duhova lider PSG pokušao da iskoristi.

Procenivši da je za to pogodan trenutak, ovih dana je Šutanovca eksplicitno optužio zbog spremnosti na saradnju sa vlastima u vezi sa promenom Ustava, dok je ostale lidere partija koje se obraćaju sličnoj publici prozvao zbog jalovosti i istrošenosti. Otuda, implicitno i za krivicu u vezi sa uspehom vlasti. Da li sve to znači da je nastupio definitivan razlaz između Jankovića, DS i drugih iz političkog kruga kojim se bavimo? Odmah da kažem: ne! Janković je samo izvršio operaciju blickrig tipa kako bi stvari postavio kako on želi. Na neki način reketira „partnere“ koji su probali njega da svedu na meru za koju misle da mu pripada. On to hoće da uradi sa njima, ili bar nekima od njih, dok bi druge izgurao iza margina.

Rat u tzv. građanskoj opoziciji šteti svim njenim segmentima, ali ipak najviše onima koji su već istrošeni. Iskreno podeljeni, oni koji čine taj u Beogradu vodeći deo opozicije nemaju ni teorijsku mogućnost da uzmu vlast u prestonici i tako trasiraju put za dalji prodor. Druga stvar bi bila ako bi nekadašnje DS bratstvo, sada podeljeno u nekoliko partija i pokreta – od Šapićeve ekipe do one koja i dalje nastupa pod starom firmom ili grupe oko Jankovića koja bi mogla da kandiduje za gradonačelnika Đilasa (kako se priča) – nastupilo planski u više kolona. Ali za to im treba sloga i međusobni fer-plej. No, ako to izostane, Janković će imati najmanju štetu. Dok će se mnogi podaviti, on će nastaviti da pliva, uz nadu da će dočekati svoje vreme.

To, umesto da zaigra ozbiljno, kao ključni čovek objedinjene ili promišljeno podeljene i usaglašene „žute“ opozicije, naravno Jankoviću manje odgovora. Međutim, dobro zna da je ostalima gore. Zato ih je sada kockarski pritisnuo, očekujući da će svi ili bar neki od njih popustiti i pristati da bude krunisan kao opozicioni car. Opet, do gradskih izbora ostaje dovoljno vremena da se na novim (imperijalnim) osnovama opozicija konsoliduje, odnosno da budu popunjene pukotine koje se, radi zadovoljavanja ambicija šefa PSG, sada prouzrokuju. Videćemo da li će Jankovićev rezon ispasti ispravan, tj. da li je izabrao pravi trenutak i pravu strategiju da istera svoje. A to, da ponovim, ne mora da znači da će postati formalni prvak objedinjene tzv. građanske opozicije, već i onaj ko ima glavnu reč ako nastupe višeslojno. Drugo je štaviše opasnije jer se lokalno-inostrani mehanizmi „komandovanja“ teže vide, a sve deluje navodno „demokratski“.

Da Vas podsetimo:  Kako je veterinarska stanica u Inđiji postala crkva

SPOLJNE KALKULACIJE

Rečeno je unutrašnji aspekt Jankovićevog plana. Postoji i spoljni. Saša je svestan da EU i pogotovo Berlin u ovom trenutku ne žele veće turbulencije na Balkanu. Kako geopolitičke, tako i unutar Srbije. Drago bi im bilo kada bi tzv. proevropska opozicija bila jača, kao korektiv vlasti i podstrek da bude uslužnija, ali trenutno ništa više od toga neće. Zato Janković ne želi da se sastane sa Mekalisterom. Ali, s druge strane, ekstremno evroatlantskim krugovima unutar EU, a tim pre u SAD, šalje poruke koje su im po volji, od one o potrebi da se suočimo sa (izmišljenim) genocidom u Srebrenici, do nužnosti našeg distanciranja od Rusije.

Janković zna da Zapad želi da u Srbiji ima pripravnu svoju opoziciju. I to ne tek kao divizije na papiru, već upotrebljive jurišne snage. Kao što sam rekao, u ovoj fazi na toj strani preovlađuju oni kojima nije cilj eskalacija krize u Srbiji ili oko nje, ali ne znači da ni „odmereni“ berlinski stratezi neće uskoro proceniti da im se isplati veći pritisak na Beograd. Tim pre to važi za vašingtonske strukture, pri čemu treba imati u vidu da su tu stare „klintonističke“ snage u mnogome već bacile senku na Trampa i njegovo uveliko demoralisano okruženje.

Janković sada zapadnjacima poručuje: ili nećete imati svoju opoziciju ili ćete mene uvažiti; rasteraću vaše stare pione, a sa mnom ćete morati drugačije da se dogovarate. To podrazumeva, kako podršku njemu da se ustoliči u opoziciji, tako i prihvatanje radikalnijeg opozicionog delovanja u odnosu na vlast. Svakako ne i pokušaj da se izbori za bilo koji od srpskih interesa (do kojih je Jankoviću stalo kao i Č. Jovanoviću). A agresivnim stavom prema vladajućim krugovima kratkoročno Janković sebe ograničava na već naglašeno opoziciono biračko telo. Ako se analiziraju fluktuacije na relaciji DSS–DS iz prve decenije našeg veka, ili brzo kretanje od 2012. do 2014. birača od DS ka SNS, vidimo da u Srbiji postoji veliki broj „lakih“ glasača. Oni se ne obaziru na „ideologiju“ i obično opredeljuju za jaku vlast ili nastupajućeg pobednika, odnosno beže sa broda za koji misle da tone. Brzo se zagreju, još lakše razočaraju. Plaše se radikalizma, ali im nije strana ni prekomerna agresivnost kada misle da neće izazvati opasne posledice po njih.

Te birače trenutno plaši i odbija ono što im deluje kao Jankovićev ekstremizam. Opet, ako ga malo umije i ozvaniči uz pomoć široke koalicije koju okupi i, konačno, dobije vidljivu podršku stranih silnika, a vlast napravi neku veću grešku ili vremenom dojadi (što se svakoj vlasti pre ili kasnije desi), ono što danas odbija mnoge amorfne birače sutra može da ih privlači kao znak snage i odlučnosti. Zato je Janković napadno i oholo krenuo u široku ofanzivu koja danas deluje iracionalno. Ako bude pasivno čekao, svakako će ga progutati ponor političke beznačajnosti; ako drsko nastupi, možda nešto, pre ili kasnije, postigne za sebe. Državi svakako priziva probleme, ali to, uostalom, i mnogim drugim političarima nije bitno.

Da Vas podsetimo:  Postoji li održivo rudarstvo i da li je moguće u Srbiji?

AMERIČKI FAKTOR

Zapadni mediji priznaju da je Mekalisterova misija – konsolidovanja proevropske opozicije u Srbiji – u startu doživela neuspeh. Nije uspeo ni da je okupi, a kamoli sa njom nešto uradi. Zar to ne podseća na slučajeve Makedonije i Albanije gde Mekalister i Han nisu uspeli da reše krize? One su tinjale i povremeno kulminirale sve dok se nije pojavila američka konjica na čelu sa Brajanom zvanim munja. A, kada je ona izletela iz magle, Hojt Ji je brzo postrojio lokalne političare i rešio stvari u interesu Vašingtona.

Možda neko ovde i u inostranstvu hoće da tako bude i kod nas. Šta ako Janković ne baca samostalno rukavicu u lice briselskim birokratama, opozicionim kolegama i, sada tek uzgred, Vučiću? Ako je instruisan od strane nekih američkih i NATO centara moći kako da se ponaša? Da munjevitim potezima dezavuiše trulu opoziciju i nagovesti spremnost na radikalizaciju stanja u Srbiji na relaciji vlast – opozicija. Kada to učini pojaviće se pravi ili neki novi Hojt Ji da prvo uredi stanje u opoziciji, obezbedi joj podršku i ohrabri za ozbiljne udare na vlast. A onda počne i nju ozbiljno da proziva i pritiska.

Jankovićevo pre neki dan iskazano mišljenje da je veliki deo naglašeno prozapadne opozicije u Srbiji istrošen svakako dele i bitni činioci u Americi. Oni žele one koji pale vatre kada im se da signal umesto da mirno i prijatno provode opozicione dane. A Saša, iako nije mlad, ima polet i ambiciju političkog poletarca. Njegov životni put pokazuje da mu ideologija nije bitna, ali i da je radi ličnog uspeha spreman fanatično da se posveti onoj za koju misli da mu donosi uspeh. Zato je idealan za globalne činioce koji žele da oduvaju stare igrače na našoj „žutoj“ sceni i iznutra efikasno pritisnu Srbiju radi toga da vodi „dijalog“ po raznim pitanjima na način koji odgovara NATO kartelu moći.

To im je bitnije od promene vlasti, ali Janković shvata da, s obzirom da je sada od nje udaljen hiljadama kilometara, učestvujući u navedenoj kombinaciji, bar dobija realnu šansu da je u nekom trenutku dograbi. To je moguće uz pomoć onih koji širom sveta stvaraju krize da bi ih onda rešavali, a ne njihovih metiljavih evropskih satrapa. Tim pre što se sadašnja vlast ipak oslanja na nacionalno opredeljene birače, te, i da hoće drugačije da postupi, u nekom trenutku će se pokazati da ne sme da uradi ono našta je čak i „revolverom“ budu terali NATO silnici. To bi za nju bilo opasnije od sukoba sa njima (pogotovo dok se nada da će se pitati i EU atlantska frakcija), i tu nastupa onih pet minuta koje čeka Janković i za koje se sprema. Sve pre toga je samo u funkciji njegovog zauzimanja položaja i prikupljanja vojske.

Uz to, Janković radi i ono što samo po sebi godi njegovom egu: udara, nameće se, afirmiše se. I tako pomaže da uz američku koordinaciju Srbija dobije ozbiljnu političku krizu koju će onda neki vašingtonski čelični izaslanik rešavati. Tamo uostalom i misle da EU, u čiju perifernu zonu žele da nas teritorijalno osakaćene uguraju, malo ili čak i ništa ne vredi. Takvi su joj i komesari koji kod nas dolaze. Sa tim se slažem. Jedino je pitanje da li su Amerikanci dobro promislili da li je Janković stvarno sposoban išta da uradi? Jedno je opasna poza i beskrupuloznost, a drugo politički kapacitet da se nešto veliko učini. Pozitivno ili razarajuće – nije bitno – sada govorimo o tehnici, a ne o vrednostima. Pragmatizam, koji u najbrutalnijem vidu ne manjka Jankoviću, samo je element političkog kapaciteta, ali ne i njegov sinonim. Srećom!

www.vidovdan.org

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime