Dragoslav Bokan: O pravom uzroku najstrašnijih revolucija u zemlji Srbiji

1
2709
Da bi se došlo do prave istine, moramo biti nemilosrdno iskreni prema sebi, bez obzira na to da li nam se dopadaju ili ne krajnje posledice ovakve spoznaje.
A strašna istina o svim najstrašnijim revolucijama na ovim prostorima je za mnoge šokantna: to da iza najkrvavijih zločina i najužasnijih nepravdi PO PRAVILU STOJI – ŽELjA ZA PRAVDOM. Pravo, često sasvim iskreno i naizgled bezazleno romantično, dobronamerno i istovremeno, zloćudno PRAVDOLjUBLjE.

I u vreme samoubilačkog bogumilskog pokušaja (na početku vladavine dinastije Nemanjića) da se od ratničkog, junačkog naroda pretvorimo u laku metu tuđinskih osvajačkih pohoda; i u vreme najvažnijeg ustanka u istoriji srpstva (onog Karađorđevog) kada su neophodno i krhko jedinstvo ove opštenarodne pobune rušili oni što tada zavapiše k nebu da su, navodno, ”Voždove vojvode gore od Turaka”; i tokom svih bitaka sa krvnim (spoljnim) neprijateljima, kada su pripadnici opozicije, rušeći vlast, istovremeno rušili i svoju sopstvenu državu (ne dopuštajući ratne kredite i boreći se na krv i nož u Skupštini za svoje ”de fakto” izdajničko osećanje ”nedostajuće pravde”); i tokom jezivo surovog građanskog rata u Srbiji od 1941-1945. godine, kada je ogoljena ”volja za moć” čuvenog ideološkog avanturiste i bivšeg austrougarskog vojnika (koji je pucao po Stepinim i Mišićevim vojnicima na Ceru i Kolubari) prerušena u isti taj očajnički vapaj za pravdom i osvetničkim ”oduzimanjem bogatima da bi se dalo sirotinji”…

Isto je bilo i neposredno nakon NATO bombardovanja Srbije kada su nezadovoljne mase, željne pravednijeg političkog sistema, pošle za ”čarobnom frulom” sumnjivog porekla i krajnje licemernih, lukavih namera. Pravdu horski, ogorčeno prizivaju i nesvesni rušitelji Republike Srpske: prvo kroz lik nesrećne i ovakvim ”pravdoljubivim” mislima zavedene Biljannje Plavšić, a onda u kolektivnim, ko zna odakle sve sponzorisanim protestima protiv Milorada Dodika (sa već poznatim moralističkim motivima navodne ”borbe protiv lopovluka”). Pravdu i ”samo pravdu” i danas traže raznorazne razgoropađene vođe i vođice, sve usput merkajući dedinjske vile (koje im više neće smetati, samo kad ih silom prisvoje i zatim, bez trunke griže savesti, upišu na svoje ime)…

Sve najužasnije izdaje srpstva i Otadžbine su, po pravilu, počinjene ”pozivom na pravdu” i sumnjivim istinoljubljem (poput onih autošovinističkih pisanija nesrećnog Dimitrija Tucovića o tobožnjim eskluzivnim, ničim izazvanim ”zločinima srpskih vojnika nad šiptarskim stanovništvom” 1912. godine).
A priče o ”jednakosti”, uz one o ”slobodi”, su uzrokovale okeanske talase nevino prosute krvi, sve tamo od pariskih ulica 1789-te, pa do petrogradskih 1917-te i beogradskih 1945-te.

Da Vas podsetimo:  Vučić sa Putinom tokom posete Kini u oktobru?

Iza ovog lakonskog ”pozivanja na ostvarenje pravde” čuči stara zmija (iz biblijske priče o dešavanjima u Edenskom vrtu), nepomenik u svom omiljenom, revolucionarnom obliku.
Od Prometeja i Spartaka, preko Matije Gubca i Čaruginih hajduka, pa do streljačkih strojeva ČEKE i OZNE, mučitelja po kagebeovskim i udbaškim isledničkim zatvorima i drugih ”uterivača pravde” u krvlju poprskanim kožnim mantilima… uvek je ”u igri” proverena bajka o pravdi (”ovog puta istinskoj, ne kao ranije!”).

I tako su se rušile, redom: hrišćanska Francuska, pravoslavna Rusija, domaćinska i svetosavska Srbija… – uvek istim metodom: moralističkim pozivom na barikade i obaveznim traženjem pravde. I, obavezno, napadom na Crkvu – pravog protivnika ovih ”pravdotražitelja”, dalekih potomaka svih sinova tame u istoriji čovečanstva.
Njihova istinska meta je, u stvari, Hristos i Njegovo prisustvo na zemlji kroz Crkvu. To ide, kao garnirung i obavezni refren, uz svaki ovakav revolucionarni, demonizovani poduhvat izluđene mase predvođene mutnim i sumnjivim likovima (sa od naroda vešto skrivenim, onim stvarnim ciljevima).

I radovaće se mnogi među ovakvim bednicima stradanju sopstvenih vladara i heroja, jer su, ovi nevaljalci, ”živeli bolje od njih”, sa palatama i kočijama, luksuznim imanjima i automobilima: skičaće od radosti i kada bude bio ubijen Karađorđe, i kada budu ustreljeni i iskasapljeni knez Mihailo i kralj Aleksandar Obrenović, i kad Nemci sa Dunava opale 1915-te po srpskoj prestonici, i kada budu bili ”razvlašteni kulaci i nenarodni elementi” 1945-te (uz ono prigodno: ”Smrt fašizmu – SLOBODA NARODU!”), i kada bude gorela prestonička Skupština u oktobru 2000-te, i kada beslovesna rulja bude siktavo i sa mržnjom prozivala srpskog patrijarha i naše vladike zbog famoznog voznog parka, sve ”tražeći pravdu”, a na radost svih naših najgorih, udruženih neprijatelja…
Oni prizivaju i spaljivanje vile predsednika Dodika (na Banjici, pogrešno adresovanoj kao da je ”dedinjska”, samo da bi što uverljivije zazvučala ova vešto projektovana afera), i podsmevaju se stradanju Srba na Kosovu i Metohiji (ubeđujući nas da su to, sve od reda i ”na naš račun”, ratni profiteri i bogataši)…, tražeći od sudbine dozvolu za još jednu suludu otimačinu već pre sedamdeset godina otetih vila i kućerina (po mogućsttvu sa bazenom i velikim dvorištem).

Nije problem ovde u tome što su ljudi prosto obuzeti pohlepom i zavišću (to nije ništa novo), već u tome što se gnusno kriju iza moralističkih tirada o ”nepravdi”, koje stoje na početku ovakvih političko-propagandnih, vlastoljubivih operacija…

Da Vas podsetimo:  Da je sutra referendum o ulasku u EU: Za ulazak 46, protiv 37 odsto građana Srbije

Zloupotrebljavajući ljudsku nesreću i istinsko siromaštvo, uz već postojeći psihološki set revolucionarne težnje za pobunom protiv ”krune i oltara”, ovi mračni tipovi glasno i besno traže svežu krv za podmazivanje svojih ambicija i kurto-murtoaznih skokova na istorijskom konju sa hvataljkama…

Tražeći pravdu, napadajući Crkvu i stavljajući ono ”socijalno” visoko iznad ”nacionalnog” pitanja, ovi rođeni izdajnici svoje države i vere vitlaju verbalnim buzdovanima svoje neutoljive mržnje, moleći se svom ”bogu osvete” da im pruži priliku (tih tako željenih ”pet minuta vlasti”) da i oni zahvate malo kajmaka i zasednu u kakvu udobnu i privilegijama ispunjenu fotelju. Što da budu gori od ovih sada (i onih pre njih), kada i oni imaju ”pravednu” želju da malo osete šta je ”pravi život”?

”Moralizam” je potpuno različit od morala i lako ćete ga prepoznati, ako budete imali oko za ovakvu više nego važnu selekciju.

Moral je, naime, oštro i kritički okrenut – i ka sebi, a ne samo prema (svim drugima) ”grešnicima”. Obavezno u sebi nosi plemenitu samokritiku i iskrenu (ne samo retoričku) čežnju za tuđim pokajanjem i ponovnim obnavljanjem zajedništva sa ”bludnim sinovima” (nakon njihovog pokajničkog povratka u dom Oca). I, kao najvidljivije, moral se ne zasniva na onome što drugi imaju (poreklom toga, načinom trošenja, količinom imovine), već pomaganjem konkretnim siromasima i nevoljnicima i svakodnevnom MOLITVOM BOGU ZA SPASENjE, PRAVDU I ISTINU.

Moralizam je formalni, hladni, sekularni način prozivanja drugih i u mnogim (protestantskom, na primer) slučajevima je pokušao da zameni svete tajne, veru u Boga i autentičnu ideju Hristove Crkve kao ”zajednice grešnih” (a ne tobože ”savršenih”) na bogotražiteljskom putu ka pokajanju i Spasenju.
Moralistički propovednici nisu zainteresovani za tajnu ispovesti, pokajanje i preobraženje uma (na način Savla koji, na putu za Damask, postaje Pavle, budući apostol). Oni kamenuju, prete, proklinju, viču, sladostrasno uživajući u zamišljanju paklenih muka koje čekaju njihove ”grešne savremenike” čim umru.

To, naravno, ne znači da se ne treba i politički boriti za popravljanje stvari u društvu, ali se moraju znati prioriteti. To da su na vrhu svega – borba za odbranu Otadžbine i ispovedanje vere u Boga (koga su nam predstavili Ćirilo i Metodije, a, onda, i Sveti Sava) je najvažniji prioritet od svega postojećeg, imperativ i aksiom, daleko iznad drugih stvari.
Priča o pravdi i njenom zadovoljenju je mnogo ispod ovih prioriteta, te ne može biti najvažniji kriterijum, jer se onda sve odjednom i neizbežno ruši. Moralizam je društvena atomska bomba koja, kad eksplodira, uništava sve oko sebe i ne ostavlja ništa celo i nedirnuto, normalno i očuvano.

Da Vas podsetimo:  Oktobarski prevrat – „posle 90 godina”

Traganje za pravdom, bez ljubavi za bližnje i osećanja važnosti pokajanja (a ne samo ”trpljenja kazne” i suđenja), vodi u provaliju i sigurnu propast. Usput rušeći sve oko sebe i uništavajući i ono malo još postojeće, realne pravde.
Otud i revolucije, mračna kruna i vrhunac bezbožništva, kao krvavi vagoni koji su sudbinski vezani za crnu lokomotivu na kojoj, u oblaku dima i piske, piše ”Tražimo pravdu!” i ”Narod se pita! (Hoćemo Tita!)”…

Ne smemo to nikada zaboraviti, bez obzira na to ”koliko nam je teško” i šta nas je sve zadesilo u životu; bez obzira na to da li imamo manje ili više od nekih drugih koji to (zaista ili tobože) zaslužuju ili ne zaslužuju; bez obzira na to da li nam i šta sve fali u životu (a što nam, uvereni smo, ”pripada”).

Pravda je opasna zver, neobično čudovište i krvava životinja sa osvetničkom penom na naoštrenim zubima. Nešto što ne mora da nam bude uzoriti ideal, plemeniti saveznik i ”dobar cilj”.

Zato je važno da ”osećanje za moral” čuvamo od njegove mehaničke zloupotrebe, koja ruši pravu meru stvari i prirodno ustrojstvo, gde je moral ”samo” deo priče, u kojoj je (ne manje) važno i – rodoljublje, kao i hrabrost, dobronamernost, spremnost na ličnu žrtvu za druge, ljubav prema bližnjima… i još toliko drugih ideala i vrlina.

Ako ”pravdoljublje” nadjača sve drugo, to je onda samo korak do neizbežnog pada u ambis. I zbog toga nemojte da tu čudnu reč (sa osobenom istorijskom radijacijom) uzimate olako i bez rezerve.

Čuvajte se da vas moralizam ne potera nasuprot moralu i Dobru, a pravda počne da zamenjuje smisao, ljubav, veru u Boga i sve ono drugo (bez čega ovakva ”pravda” postaje neuporedivo gora od svake nepravde).

Dragoslav Bokan

vidovdan.org

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime