Dronovi u beloj vodi…

0
1532

Simo S. Stokić, dipl. Pravnik

Otac je prvo probudio brata koji je stariji od mene. I ja sam se podigao iz kreveta brzinom munje, jer znao sam gdje idemo. Bilo je jedan sat poslije ponoći u decembru. Snijeg je okovao naše selo, a mjesečina je u sadejstvu sa snijegom noć pretvorila u dan. Znalo se da naši roditelji imaju izvesnog stida što kukuruz nije obran ni u decembru. Našli su izgovor da je prava prilika po snijegu i mjesečini obrati preostalu njivu pod kukuruzom, svima poznatu po imenu “bijela voda“. Imaju Bele vode i u Beogradu, ali su ovo moje „bijele vode“ koje iskonski određuju moje pravo porijeklo. Koliko je na selu cijenjena zemlja i plodovi koje daje pa zbog toga mnoge njive imaju svoja imena koja su u selu svima znana. Čak se i svi seljani iz toga dijela sela, po imenu njive u žargonu, bez izuzetka nazivaju „bjelovodčanima“. Kada se kaže to su oni bjelovodčani, tada se odmah zna da je neko iz toga kraja koji je nekada bio izrazito poznat po nekim svojim posebnim odlikama karaktera. Te osobine mogu biti i po dobru i po zlu ne daj bože.

Nisam imao više od osam godina, a brat tri godine više. Moja glavna preokupacija su bile skije domaće izrade, koje po uglačanosti ne zaostaju mnogo za ovim modernim iz fabrike. Vezovi na mojim skijama su bili od kože starih opanaka. Iako smo te noći pošli u berbu kukuruza u bijeloj vodi, znao sam da ću naći momenat da se spustim skijama niz brdo. Volovi su čekali upregnuti i po zaleđenoj stazi, na velikim radnim sankama brzo smo stigli u bijelu vodu. Nas četvoro smo djelovali sablasno u decembarskoj noći, svi nečujno berući klipove kukuruza i odmah srpom sečući stabljike, tzv. klasuru. Očeva glavna ideja vodilja je bila da se krišom pod okriljem noći obere njiva i spasi obraz pred seljanima. Da oni jednostavno ne vide kada smo mi to uradili. Svima je bilo čudno što kukuruz još nije pobran, a očev izgovor je bio da mu ništa ne fali i da je prirodno zaštićen i obmotan na stabljiki listovimaа „komušine“. Međutim, u sebi je duboko znao da je pogriješio što je sve ušlo u duboku zimu i jedini način da se izbjegnu neprijatna seoska ogovaranja jeste da se sve to izvede krišom, pod okriljem vedrog noćnog svoda. U gluvo doba noći svi spavaju i nikome ni na pamet ne pada da smo mi naumili da beremeo kukuruz. Danju bi prolazile komšije sa zajedljivim pitanjima na koja nema pravog odgovora. Ovako mi smo sami u noći na radnom zadatku, a zbog ciče zime moraš brzo da radiš da bi se ugrijao. Iz daljine smo podsjećali na prave utvare, prave preteče dronova koji su poslati da završe tajno neki posao.

Da Vas podsetimo:  VUKOVAR: NE BLEDI SEĆANJE NA UBIJENU SRPSKU DECU I CIVILE IZ ULICE NIKOLE DEMONJE

Berba u to gluvo doba i pod takvim uslovima asocira na krađu i tajnu zadaću. Nije to uobičajeno, niti moralno opravdano u sredini gdje se zna kako ko diše. U to vrijeme živjelo se jako oskudno. Po cijeli dan na trpezi je bila samo tzv. klasovna čorba u koju je ubijeno jedno jaje. Bijeli hljeb i meso na red su dolazili samo za velike vjerske praznike o Božiću, Vaskrsu i naravno za krsnu slavu. Tada bi pokoji gost donijeo i bombone, ili čak i čokoladu, što je bio pravi kuriozitet i iznenađenje od koga se gubi dah. Za praznike mojoj sreći nije bilo kraja. Znam da je za Vaskrs trebalo poraniti prije izlaska sunca i na obližnjoj livadi pronaći mravinjak. Tu bi se izmrvilo pokoje jaje da i mravi osjete čari praznika. Sa ove distance smatram da je to jedan od najhumanijih običaja i pravog odnosa prema prirodi. Isti takav odnos je postojao i prema „pauku“, tzv. „radaku“ u mom kraju. Prema njemu seljani imaju najveće poštovanje i bio bi smrtni greh ne daj bože da namerno zgaziš radaka. To se meni toliko urezalo u moju genetsku strukturu da ja i sada imam obožavajući odnos prema „pauku“. Kada ga vidim u kući uvijek se obradujem, jer po običaju iz moga sela on samo sreću donosi. Takav odnos prema pauku je po meni opravdan jer je to živo biće koje veoma puno radi, hvata štetoćine u svoju mrežu a njemu nema ravnog u pogledu vrednoće. Zato su pauci moji najbolji prijatelji i ja ih veoma oprezno i sa poštovanjem iznesem iz svoje sobe na neko mjesto gde mogu opstati i dalje nastaviti sa svojim neumornim radom na pletenju mreže.

Da Vas podsetimo:  Nikola Milovančev: Draža Mihailović o broju žrtava – 600.000 Srba ubijeno u NDH (januar 1943)

Preko ljeta otac je išao negdje za mene tada daleke i nepoznate prostore, na privremeni radu u Bačku i Srem. Kada bi prilazio kući moja sreća i naglo ozarenje su bili nemerljivi, vidjelo se da nosi grožđe u papirnoj kesi i čokolade sa šarenim omotima što je zaista bio trenutak za nezaborav i užitak koji se ničim drugim ne može mjeriti. Na tom privremenom radu on se obučio za pravog zidara. Poslije je u cijelom selu svima po narudzbi gradio moderne kuće od najboljeg materijala. Cijelo selo je ekonomski živnulo od onda kada su masovno otišli na rad u Njemačku i Švajcarsku. Mnogi su i danas tamo. Volovska kola su zamijenili pravim mercedesima. Dok selo nije ispražnjeno odlaskom u inostranstvo u njemu su se poštovali i održavali stari običaji. Priredbe su najčešće bile kada se komiša kukuruz, kada prelje zapjevaju i kada se na sijelu ostane po cijelu noć.

Jedan moj djed je bio toliko originalan u načinu svoga življenja, da još uvijek od kada sam napustio bijele vode, nijesam sreo ni približno sličnu takvu personu. On je bio moj idol zato što je bio nepredvidljiv, originalan i nedokučiv, iako je pričao o sebi mnogo više od svih drugih djedova zajedno. Svaki njegov događaj je priča za sebe. Bio je veom autoritativan u selu, da su se mnogi i plašili u njegovom prisustvu. Kada on priča o nekoj temi svi koji ga slušaju nisu smjeli da ga prekidaju. U suprotnom bi bio veoma nezgodan za onoga koji ga ometa, jer bi ga mogao izvrgnuti kakvom ruglu i momentalnom presijecanju njegove upadice. Kada je neki zajednički ručak šire porodice, po njegovom nalogu nije smjelo puno da se priča kada se obeduje. Posle obeda mogao si da pričaš samo ako djed nije započeo neku svoju dogodovštinu, kojih je imao na pretek. Uvijek je znao da nađe izlaz iz najteže situacije svojim zrelim promišljanjem i dovitljivošću. Često je angažovao radnike druge vjere i nacije iz susjednih sela i njegova je filozofija bila da kada priča sa njima on priča njihovim dijalektom i naglaskom, jer im je na taj način iskazivao neku vrstu domaćinske dobrodošlice i poštovanja. Ta njegova neobična navika je urodila plodom jer mu je jednom i glavu spasila.

Da Vas podsetimo:  O OVOME SE NE PIŠE! Nekažnjeni zločini bosanskih muslimana nad Srbima u Sremu

Za vrijeme nesretnog drugog rata djedu su spopali partizani da ode u zaselak jednog sela u kome su živeli etnički muslimani radi prenošenja poverljive poruke. Tada su neprijateljstva sa višeg nivoa preneta i na lokalni nivo, što se običnim građanima nikada nije dopalo. Djed je tada partizanskoj komandi izrekao ove riječi: „Ako sam ja određen da tamo odnesem poruku, onda je bolje da me ubijete sada ovdje“. Odluka štaba je bila čvrsta i on je morao da izvrši taj zadatak. Djed je imao svoje zasluge od prije rata, lijepo je sa svima sarađivao, njihovim jezikom sa njima pričao i vratio se obavljenog posla bez da mu je iko i ružnu riječ rekao. Ni sanjao nije koliki ugled uživa kod Muslimana. Drugom prilikom je sticajem okolnosti usred rata bio stavljen i pred streljački stroj. Nijesu znali da je tu i on. Kada ga je prepoznao jedan od neposrednih izvršilaca (dzelata) moga djeda je izvukao iz stroja za odstrel.

P.S.

Priča je u cjelosti zasovana na istinitim događajima. Koristio sam ijekavicu iz poštovanja prema svom izgovoru koji sam koristio kao dijete. Sada se služim ekavskim izgovorom. Nalik na djeda.

Simo S. Stokić, dipl. pravnik

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime