Država 1 : tetkice 0

0
151
Foto: printscreen

Vrhovni sud, vrhunska nepravda. Tako se ukratko može sumirati nagla promena stava u pravosuđu kada je reč o isplati regresa za godišnji odmor i naknade za ishranu na radu zaposlenima u prosveti koji primaju minimalne zarade. Za nju je odgovoran Vrhovni kasacioni sud (dalje: VKS), tačnije petočlano sudsko veće koje je 6. aprila 2022. godine donelo izuzetno kontroverznu presudu kojom se temeljno poništava sve ono što su nižestepeni sudovi, pa i sam VKS, do sada presuđivali u ovoj vrsti sporova.

Nekoliko godina unazad traju stotine (možda i hiljade) radnih sporova koje su pokrenuli zaposleni u školama koji se nalaze na minimalnoj zaradi, tvrdeći da im je uskraćeno pravo na regres za godišnji odmor i naknadu za ishranu na radu (takozvani regres i topli obrok). Pravno uređenje primanja zaposlenih u javnom sektoru je inače užasno komplikovano i kao da je ta šuma propisa napravljena baš zato da bi se u njoj izgubili i digli ruke. Zaposleni koji primaju minimalnu zaradu u školama pripadaju pomoćnom, tehničkom osoblju. Oni nisu želeli da dignu ruke a advokati su uvideli da u masovnim tužbama koje će bez sumnje dobiti postoji i njihov interes da zastupaju ove ljude. Iako je na mesečnom nivou ovaj iznos relativno mali, mogućnost da se tuži tri godine unazad, sa kamatama, kao i činjenica da je broj tužbi izuzetno veliki, od malog problema načinila je očigledno ozbiljan problem za vlast. I onda je u pomoć pozvan VKS koji je volšebno odredio da ti ljudi neće moći da svoje pravo ostvare pred sudom.

Ali da krenemo redom. U čemu je zapravo problem koji imaju zaposleni u školama? Reklo bi se – u svemu. Naime, njihova zarada je prema koeficijentima zarada koje je odredila Vlada Republike Srbije, niža od minimalne zarade. Iako je ovo nezakonito, bez problema se primenjivalo na zaposlene godinama. Svima koji su primali niže od minimalne zarade na ovaj način, dotiran je dodatak na zaradu (zaista ne znam kako bih ga drugačije nazvao) do iznosa minimalne zarade. Opet, nezakonito. I onda se postavilo pitanje, šta zapravo sadrži ta minimalna zarada koju primaju zaposleni? Da li se njima još nešto duguje, ili minimalac može da obuhvati i druga primanja na koja imaju pravo po zakonu? Konkretno, da li minimalna zarada može da obuhvati i regres i topli obrok?

Problem nastaje u tumačenju više zakonskih tekstova koji ne prepoznaju mogućnost ovakve situacije, da neko prima minimalnu zaradu u koju su uračunate i naknade troškova. Zakon o radu (član 118. stav 1) van ikakve sumnje utvrđuje da je pravo zaposlenog da od poslodavca dobije regres i topli obrok, i to kao vid naknade troškova (a ne kao deo zarade!). Zakonodavac pri tome postavlja neoborivu pretpostavku da zaposleni ima određene troškove za ove dve kategorije (kao i za neke druge koje su obuhvaćene istom odredbom) tako da je poslodavac dužan da mu te troškove naknadi. Nažalost, Zakon o radu ne daje precizne smernice kolika ta naknada mora da bude pa nesavesni poslodavci često pribegavaju zloupotrebama i uplaćuju minorne iznose. Ali to je drugi deo problema koji nije relevantan za ovu priču. Poenta pominjanja člana 118. Zakona o radu jeste da utvrdimo da pravo na regres i topli obrok postoje, u odnosu na svakog radnika, a u posebnim režimima radnog odnosa se njihov obračun može rešiti na poseban način. Istovremeno, trebalo bi napomenuti i da je novčani iznos ovih prava isti kod jednog poslodavca za sve radnike.

Da Vas podsetimo:  OVAJ UČITELJ OBOŽAVA DECU: Sam sredio učiniocu za svoje đake, postavio ormariće da ne vuku rančeve!

Relevantan je dalje svakako Zakon o platama u državnim organima i javnim službama (dalje: Zakon o platama), kojim su regres i topli obrok „rešeni“ na poseban način. Na osnovu odredbe člana 4. ovog Zakona, koeficijent na osnovu kojeg se obračunava plata zaposlenih u državnim organima i javnim službama (pa i školama) obuhvata složenost poslova, odgovornost, uslove rada i stručnu spremu, kao i dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora. Ovakvo rešenje je samo po sebi sporno jer se u platu „uvlače“ delovi koji tamo ne pripadaju ali to je zakonsko pravilo, takvo kakvo je, i mora se primeniti dok Ustavni sud ili zakonodavac ne odluče drugačije.

Vraćamo se na Zakon o radu. Članom 111. uređena je minimalna zarada. Kao što sam i ranije pisao ni ovaj deo normiranja nije baš najsrećnije izveden, ali ni to nije deo naše današnje priče. Iz člana 111. važan je stav 1. koji kaže da „Zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu“. Dakle svaki zaposleni može da računa makar na minimalnu zaradu. Ona se sastoji od delova „za standardni radni učinak“ i „vreme provedeno na radu“ što su nejasne formulacije ali svakako se mogu protumačiti kao klasični delovi zarade: osnovna zarada i zarada za radni učinak. Uvećana zarada je takođe pravo koje pripada zaposlenom nezavisno od minimalne zarade, i to zakonodavac izričito normira u stavovima 6. i 7. istog člana Zakona o radu: „Zaposleni koji prima minimalnu zaradu, ima pravo na uvećanu zaradu iz člana 108. ovog zakona, na naknadu troškova i druga primanja koja se smatraju zaradom u skladu sa zakonom. Osnovica za obračun uvećane zarade iz stava 6. ovog člana je minimalna zarada zaposlenog“. Zašto je ovo važno? Zato što pokazuje da minimalna zarada nije konačna zarada koju može primiti zaposleni, ona se mora uvećati po onim osnovima po kojima se uvećava svaka zarada (prekovremeni rad, rad noću, minuli rad, rad neradnim praznikom). A povrh toga zaposleni svakako prima i naknadu troškova, i to sve one naknade koje su određene pomenutim članom 118. Zakona o radu. Nije dakle sporno da minimalna zarada ne sadrži i ne može da sadrži u sebi i deo o naknadi troškova.

Da Vas podsetimo:  Idemo u EU, ali da nikad ne stignemo

Ništa od ovoga nije bilo važno sudijama prilikom odlučivanja. VKS polazi od člana 4. Zakona o platama kao „krunskog dokaza“ da zaposleni u školama nemaju pravo na regres i topli obrok. Kažu sudije VKS-a da je Zakon o platama lex specialis u odnosu na Zakon o radu i da se zato pravila Zakona o radu ne mogu primeniti, jer je njegova primena isključena samim tim što se Zakonom o platama u državnim organima i javnim službama uspostavlja drugačiji režim obračuna regresa i toplog obroka. Ovo je formalno tačno – Zakon o platama jeste poseban zakon u odnosu na Zakon o radu i tu nema nikakve sumnje – ali sudije VKS-a zaboravljaju (?) jednu važnu činjenicu, a to je da minimalna zarada nije regulisana Zakonom o platama već samo Zakonom o radu, tako da opšta pravila o minimalnoj zaradi iz Zakona o radu ne mogu biti derogirana posebnim pravilima o minimalnoj zaradi u Zakonu o platama – jer ona ne postoje. Takozvana supsidijarna (hajde da kažemo „rezervna“) primena opšteg zakona je izvesna uvek kada poseban zakon ne reguliše neko pitanje koje je regulisano opštim zakonom. Pa se tako moraju primeniti pravila o minimalnoj zaradi iz Zakona o radu koja su, da podsetim, imperativna i izričita: minimalna zarada ne obuhvata regres i topli obrok. Istovremeno, ako se gledaju norme iz Zakona o platama, jasno se vidi da zakonodavac nije predvideo situaciju u kojoj se prema obračunu plate dobija minimalna zarada, ili kao u ovim slučajevima iznos niži od minimalne zarade. I ovo možda zvuči komplikovano ali nije – odnos između propisa iste pravne snage uče brucoši pravnih fakulteta iz predmeta Uvod u pravo; to znanje se kasnije nadograđuje specifičnim pravilima iz predmeta Radno pravo na trećoj ili četvrtoj godini fakulteta, i to na uvodnim časovima. Teško je zamisliti da petoro iskusnih sudija nisu imali u vidu ovo što je napisano u prethodnim redovima. Naprotiv, čini se da su imali u vidu i da je cela presuda ispletena na način da se stvori paučina oko ove jasne stvari i da se ona (nevalidnom) kontraargumentacijom učini potpuno zamagljenom i komplikovanom.

Da Vas podsetimo:  PROFESORKA IZ UŽICA ODUŠEVILA SRBIJU: Ivana koračajući putevima srpskih vladara sa đacima uči istoriju!

Puno je još stvari nejasno povodom ove presude VKS-a. Najpre, kako je došlo do toga da uopšte odlučuje u sporu povodom izjavljene revizije? Reč je o posebnoj reviziji radi ujednačavanja sudske prakse (član 404. Zakona o parničnom postupku), jer se ovaj vanredni pravni lek inače ne bi mogao izjaviti redovnim putem. Pitanje je međutim o kakvom ujednačavanju je reč, kada je do ove presude praksa nižih sudova bila praktično jednoglasna, a sam VKS je 2020. godine (prema navodima iz medija) potvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno procenili situaciju i ispravno odlučili kada su dali za pravo zaposlenima u školama. Građanskim većem VKS-a koje je donelo presudu predsedavala je sudija Dobrila Strajina, koju su advokati prozivali kao jednu od sudija koji su promenili svoje stavove u čuvenoj dopuni stava o naplati obrade kredita od strane banaka, koja je izazvala opšti revolt prošle godine. Veoma čudna koincidencija. U biografiji pomenute sudije koja je dostupna na sajtu VKS-a, ne piše ništa o tome da je sudija ikada imala dodira sa radnim pravom (svakako da jeste u toku rada u građanskim odeljenjima sudova u kojima je radila, ali bilo bi lepo znati šta ju je posebno kvalifikovalo za predsedavanje građanskim većem u radnom sporu).

Da li je VKS poslednje utočište pravde ili je samo servis kapitala (setite se tumačenja oko bankarskih kredita) odnosno države? Da li se sudije VKS-a zovu u pomoć kada je potrebno biti Superhik, i u pravom smislu te reči otimati onima koji nemaju da bi se novac vratio onima koji su ga pribavili nezakonito? Odavno je zaboravljena maksima in dubio – pro laboris (u slučaju sumnje, odlučivati u korist radnika). Radničke muke ne vide se dobro iz fotelja u Nemanjinoj 9. A u tim foteljama danas očigledno sede ljudi kojima je milija druga, napredna maksima: in dubio – pro utilitate sua (u slučaju sumnje, odlučivati u sopstvenu korist).

To isto građansko veće VKS-a čiji članovi su doneli skandaloznu presudu 6. aprila, trebalo je 6. jula da usvoji stav povodom ovog pravnog pitanja. Na sajtu VKS-a još uvek nema podataka da li su u tome uspeli. Nekako mi se međutim čini da jesu i da su direktivu dobijenu sa vrha dosledno pretočili u nezakonito tumačenje propisa, koje će siromašne učiniti još siromašnijim a istovremeno državi uštedeti veliku količinu novca, koju će moći da razbacuje na strane investitore i slične besmislene poduhvate. Da im i Superhik pozavidi.

Piše: Mario Reljanović
Izvor:
Peščanik.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime