Ustavom i Porodičnim zakonom deklarisana ravnopravnost roditelja u vršenju roditeljskog prava nad zajedničkom decom samo je prazna pravna norma, koja se ni približno ne sprovodi u praksi.
Sudovi koji donose odluke o samostalnom vršenju roditeljskog prava posle razvoda bračnih i vanbračnih zajednica, u oko 96% slučajeva, samostalnim starateljstvom nad decom daruju majke. Centri za socijalni rad u 99% slučajeva, mišljenja su da starteljstvo nad detetom treba pripasti majci. Očevi uglavnom dobijaju neko vreme izraženo u nekoliko časova, koliko će lični odnosi sa decom trajati u toku sedmice. Država sprovodi zakonom zabranjenu diskriminaciju.
Da stvar bude još gora, čak ni takve odluke sudova se ne poštuju od strane majki, a državni organi interni i nesposobni da izvrše sopstvene odluke na štetu dece.
U Republici Srbiji ima oko 650.000 dece, po procenama svako drugo dete je ili otuđeno ili je u procesu otuđenja. Ovaj podatak jasno ukazuje da se gotovo svakodnevno vrši nasilje nad decom, i da to nasilje retko ko želi uopšte i da prepozna.
Otuđenje deteta od roditelja je proces i posledica psihološke manipulacije nad detetom, koje pokazuje neosnovani strah, nepoštovanje ili neprijateljstvo prema roditelju ili drugom članu porodice, pa čak i ne postojanje emocija prema drugom roditelju. To je prepoznatljiv i široko rasprostranjen oblik psihičkog zlostavljanja i nasilja u porodici, nasilja nad detetom i članovima odbačene porodice. Najčešće je glavni razlog roditelj (majka u 99%) koji želi da isključi druog roditelja iz života svog deteta, koji koristi razne metode, od psihološkog „trovanja” odnosa deteta sa drugim roditeljem, pa do prikrivenog ili otvorenog sprečavanja telefonskih kontakata i ličnih odnosa deteta sa drugim roditeljem, koji često ne poštuje sudske odluke o režimu ličnih odnosa deteta i drugog roditelja, a takvo ponašanje često dovodi do dugoročnog ili čak trajnog otuđenja deteta od jednog roditelja i drugih članova porodice, a kao posebno negativno iskustvo u detinjstvu rezultira značajno povećanim rizicima mentalne i fizičke bolesti dece.
Sudovi koji donose odluke o samostalnom vršenju roditeljskog prava posle razvoda bračnih i vanbračnih zajednica, u oko 96% slučajeva, samostalnim starateljstvom nad decom daruju majke. Centri za socijalni rad u 99% slučajeva, mišljenja su da starteljstvo nad detetom treba pripasti majci. Očevi uglavnom dobijaju neko vreme izraženo u nekoliko časova, koliko će lični odnosi sa decom trajati u toku sedmice. Država sprovodi zakonom zabranjenu diskriminaciju.
Neizvršenje pravnosnažne i izvršne presude, kojom je uređen način održavanja ličnih odnosa između deteta i roditelja sa kojim ono ne živi, može imati negativne posledice po njihov odnos, a što dalje može dovesti u pitanje i mogućnost roditelja da nesmetano vrši roditeljska prava i ispunjava roditeljske dužnosti. Nedelotvornim ponašanjem države, odnosno državnih organa, u smislu da sudovi ne izvršava sopstvene presude, tužilaštva ne pokreću krivične postupke, policija ne podnosi krivične prijave, a centri za socijalni rad ne pokreću postupke radi zaštite dece i očeva od ovog oblika nasilja u porodici, samo dovodi do kršnja člana 65. i člana 32 Ustava, kao i člana 8 Konvencije o ljudskim pravima.
Nedostatak saradnje između roditelja koji su razdvojeni nije okolnost koja sama po sebi može osloboditi vlasti od pozitivnih obaveza koje imaju prema članu 8. Konvencije, a koji im nalaže da preduzmu mere koje bi pomirile suprotstavljene interese stranaka, imajući u vidu najvažnije interese deteta
Centri za socijalni rad, sudovi, tužilaštva i policija su institucije koje su potpuno infiltrirane ideologijom radikalnog feminizma. Muškarac tamo nema nikakva prava. Muškarce i očeve u postupku razvoda, kao i u ostalim postupcima pred gore navedenim institucijama tretiraju onako kako se pre 100 godina tretirali Crnce u južnjačkim državama SAD u doba segregacije. Kao što su „CRNCI” imali deklarativno ljudska prava, tako slična prava imaju očevi. Kako su crnci bili optuživani za sve i svašta, pa i za ono što nisu učinili, tako danas osuđuju očeve. Muškarac je kriv i kada je žrtva nasilja u porodici.
Ovde nisu oštećena samo deca. Oštećena su deca, očevi, uža i šira porodica dece sa očeve strane. Dakle, Centri za socijalni rad, tužilašta, policija i sudovi pomažu majkama u sprovođenju nasilja nad decom i očevima, štite ih i podstiču na vršenje nasilja. Svojim (ne)činjenjem institucije i organi države vrše nasilje nad decom i očevima.
Ko je kriv za ovakvo stanje? Kriva je država koja putem svojih organa, institucija sistema, sprovodi politiku razaranja porodica, uništavanja života dece i muškaraca. Kriva je sadašnja vlast i sve prethodne vlasti koje sprovode politiku radikalnog feminizma.
autor:Goran Bujić
ja sam jedan od ovih oceva