DRŽAVA JE KRIVA ZA OTUĐENjE DETETA!

1
272

Ustavom i Porodičnim zakonom deklarisana ravnopravnost roditelja u vršenju roditeljskog prava nad zajedničkom decom samo je prazna pravna norma, koja se ni približno ne sprovodi u praksi.

Sudovi koji donose odluke o samostalnom vršenju roditeljskog prava posle razvoda bračnih i vanbračnih zajednica, u oko 96% slučajeva, samostalnim starateljstvom nad decom daruju majke. Centri za socijalni rad u 99% slučajeva, mišljenja su da starteljstvo nad detetom treba pripasti majci. Očevi uglavnom dobijaju neko vreme izraženo u nekoliko časova, koliko će lični odnosi sa decom trajati u toku sedmice. Država sprovodi zakonom zabranjenu diskriminaciju.

Da stvar bude još gora, čak ni takve odluke sudova se ne poštuju od strane majki, a državni organi interni i nesposobni da izvrše sopstvene odluke na štetu dece.

U Republici Srbiji ima oko 650.000 dece, po procenama svako drugo dete je ili otuđeno ili je u procesu otuđenja. Ovaj podatak jasno ukazuje da se gotovo svakodnevno vrši nasilje nad decom, i da to nasilje retko ko želi uopšte i da prepozna.

Otuđenje deteta od roditelja je proces i posledica psihološke manipulacije nad detetom, koje pokazuje neosnovani strah, nepoštovanje ili neprijateljstvo prema roditelju ili drugom članu porodice, pa čak i ne postojanje emocija prema drugom roditelju. To je prepoznatljiv i široko rasprostranjen oblik psihičkog zlostavljanja i nasilja u porodici, nasilja nad detetom i članovima odbačene porodice. Najčešće je glavni razlog roditelj (majka u 99%) koji želi da isključi druog roditelja iz života svog deteta, ko­ji ko­ri­sti razne me­to­de, od psi­ho­lo­škog „tro­va­nja” od­no­sa de­te­ta sa dru­gim ro­di­te­ljem, pa do pri­kri­ve­nog ili otvo­re­nog spre­ča­va­nja telefonskih kontakata i ličnih odnosa de­te­ta sa dru­gim ro­di­te­ljem, ko­ji če­sto ne po­štu­je sud­ske od­lu­ke o re­ži­mu ličnih odnosa de­te­ta i dru­gog ro­di­te­lja, a takvo ponašanje često dovodi do dugoročnog ili čak trajnog otuđenja deteta od jednog roditelja i drugih članova porodice, a kao posebno negativno iskustvo u detinjstvu rezultira značajno povećanim rizicima mentalne i fizičke bolesti dece.

Da Vas podsetimo:  Godine koje su pojeli petooktobarski mrmoti

Sudovi koji donose odluke o samostalnom vršenju roditeljskog prava posle razvoda bračnih i vanbračnih zajednica, u oko 96% slučajeva, samostalnim starateljstvom nad decom daruju majke. Centri za socijalni rad u 99% slučajeva, mišljenja su da starteljstvo nad detetom treba pripasti majci. Očevi uglavnom dobijaju neko vreme izraženo u nekoliko časova, koliko će lični odnosi sa decom trajati u toku sedmice. Država sprovodi zakonom zabranjenu diskriminaciju.

Neizvršenje pravnosnažne i izvršne presude, kojom je uređen način održavanja ličnih odnosa između deteta i roditelja sa kojim ono ne živi, može imati negativne posledice po njihov odnos, a što dalje može dovesti u pitanje i mogućnost roditelja da nesmetano vrši roditeljska prava i ispunjava roditeljske dužnosti. Nedelotvornim ponašanjem države, odnosno državnih organa, u smislu da sudovi ne izvršava sopstvene presude, tužilaštva ne pokreću krivične postupke, policija ne podnosi krivične prijave, a centri za socijalni rad ne pokreću postupke radi zaštite dece i očeva od ovog oblika nasilja u porodici, samo dovodi do kršnja člana 65. i člana 32 Ustava, kao i člana 8 Konvencije o ljudskim pravima.

Nedostatak saradnje između roditelja koji su razdvojeni nije okolnost koja sama po sebi može osloboditi vlasti od pozitivnih obaveza koje imaju prema članu 8. Konvencije, a koji im nalaže da preduzmu mere koje bi pomirile suprotstavljene interese stranaka, imajući u vidu najvažnije interese deteta

Centri za socijalni rad, sudovi, tužilaštva i policija su institucije koje su potpuno infiltrirane ideologijom radikalnog feminizma. Muškarac tamo nema nikakva prava. Muškarce i očeve u postupku razvoda, kao i u ostalim postupcima pred gore navedenim institucijama tretiraju onako kako se pre 100 godina tretirali Crnce u južnjačkim državama SAD u doba segregacije. Kao što su „CRNCI” imali deklarativno ljudska prava, tako slična prava imaju očevi. Kako su crnci bili optuživani za sve i svašta, pa i za ono što nisu učinili, tako danas osuđuju očeve. Muškarac je kriv i kada je žrtva nasilja u porodici.

Da Vas podsetimo:  Ima li kraja nasilju nad ženama?

Ovde nisu oštećena samo deca. Oštećena su deca, očevi, uža i šira porodica dece sa očeve strane. Dakle, Centri za socijalni rad, tužilašta, policija i sudovi pomažu majkama u sprovođenju nasilja nad decom i očevima, štite ih i podstiču na vršenje nasilja. Svojim (ne)činjenjem institucije i organi države vrše nasilje nad decom i očevima.

Ko je kriv za ovakvo stanje? Kriva je država koja putem svojih organa, institucija sistema, sprovodi politiku razaranja porodica, uništavanja života dece i muškaraca. Kriva je sadašnja vlast i sve prethodne vlasti koje sprovode politiku radikalnog feminizma.

autor:Goran Bujić

http://xn--j1aat.xn--90a3ac/

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime