U nedavnom intervjuu beogradskoj „Politici“ srpski član Predsjedništva BiH obradovao je ocjenom da je sa predsjednikom RS saglasan u ciljevima i da su im samo metodi različiti. Uz izraze jedinstva u vezi s popisom i referendumom o datumu dana RS itd. kao primjer razilaženja naveo je odnos prema „trećem entitetu“. Dok Dodik podržava obnovu hrvatske republike Herceg-Bosne uz nos Bošnjacima, Ivanić smatra da se uopšte ne treba miješati u komšijske svađe i prepustiti im da ih sami rješavaju. Ko je u pravu?
Treći entitet je i „Herceg-Bosna“ i „Bošnjakistan“
Prije svega sintagma „treći entitet“ dovodi do zbunjujuće igre riječi. Kada god se pomene, uvijek svi misle na hrvatski, a nikad niko na bošnjački entitet, iako bi taj dio BiH, maliciozno nazivan „Muslimanija“ ili „Bošnjakistan“, automatski nastao od ostataka Federacije BiH. Drugim riječima, ne može jedno, a da istovremeno ne bude i drugo. Međutim, Hrvati traže zaseban entitet, a Bošnjaci ne. Hrvati se dvije decenije, sa pauzama, bore za obnovu svoje ratom nastale i Vašingtonskim sporazumom nestale Herceg-Bosne, dok Bošnjaci svoj eventualni entitet odavno i ne pominju.
Stari Izetbegović je samo u nekoliko navrata javno govorio o bošnjačkom entitetu. Prvi put na jednom od predizbornih mitinga kada je rekao da će „Muslimani uzeti onoliko Bosne koliko mogu prosperitetno kontrolisati“. Zatim je Kutiljerovu trodjelnu BiH bio i potpisao u Lisabonu, a rješenje „jedan kroz tri“ bilo je osnova teritorijalne podjele i u svim kasnijim mirovnim planovima prije Dejtonskog. U više svojih intervjua, iskreno ili ne, rekao je da „nema Bosne ako je Srbi neće“. Najzad, krajem 1993, na ivici kapitulacije tzv. ABiH, na Radio Sarajevu je rekao da „muslimanski borci ne ginu za neku apstraktnu ideju BiH, nego za opstanak svoga naroda“, a sunarodnici su ga podržali grafitima po zidovima sarajevskih zgrada: „Potpiši Alija, nek je naša pa makar ko avlija“.
Muslimani za „Muslimaniju“, Bošnjaci hoće čitavu Bosnu
Negdje u to vrijeme Bošnjački sabor, uprkos Alijinom uvjeravanju da SAD neće vojno intervenisati jer Klinton traži 5000 muslimanskih žrtava da bi animirao američku javnost, većinom je bio za to da Muslimani, netom preimenovani u Bošnjake, nastave borbu za jedinstvenu BiH. Od tada do danas i svaki pomen bošnjačkog entiteta od svojih doživljavaju kao nacionalnu izdaju, a od drugih kao uvredu. SDA, navodno, nikad nije ni bila nacionalna partija, sve bošnjačke stranke su protiv nacionalnih torova i svi Bošnjaci bore se za građansku državu. Pri tome sebe nazivaju temeljnim narodom u Bosni iako su se u njoj posljednji pojavili, svoj nacionalni jezik nazivaju bosanskim umjesto bošnjačkim, tvrde da su jedini branili BiH kao da Srbi i Hrvati nisu branili svoje dijelove, popisnom podvalom hoće da pokažu da su natpolovična većina, te tako nedvosmisleno otkrivaju svoje hegemonističke ambicije. Šta hoće druga dva ustavno ravnopravna naroda nije ih briga, a tako se ne može graditi ni konfederacija ili unija, a pogotovo nešto čvršće od toga.
Naposlijetku ni unitarna BiH, ni entitet
Vašingtonskim sporazumom Herceg-Bosna je ukinuta, a Bošnjaci nisu dobili ni jedinstvenu Bosnu, ni svoj entitet, nego Bošnjačko-hrvatsku federaciju na polovini teritorije BiH, kojom su obostrano nezadovoljni. Hrvate su tim sporazumom prevarili da će Federacija kasnije ući u konfederaciju sa Hrvatskom, a Bošnjake u Dejtonu, krišom, da će RS naknadno biti ukinuta. Tako je na obmanama dva naroda nastala FBiH u kojoj Bošnjaci, kao znatno brojniji, hoće da dominiraju, a Hrvati da se u njoj zaštite entitetskom autonomijom. Ako domaćinima i kreatorima i Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma odgovara takva nestabilna, jer konfliktna i zapaljiva FBiH i BiH, domicilnim narodima sigurno ne. Zato je zainteresovanost Republike Srpske za zbivanja u drugom entitetu sasvim prirodna. Pitanje je samo da li treba da bude aktivna ili pasivna …
Bolje je samo seiriti sa distance
Bojazan Mladena Ivanića da bi petljanje u komšijske svađe moglo Srpskoj da se obije o glavu potiče iz jednog ranijeg neformalnog razgovora sa Zlatkom Lagumdžijom. Kada je ondašnji premijer RS nabacio pitanje trećeg entiteta, njegov sarajevski kolega, na mjestu predsjednika Savjeta ministara BiH, uzvratio je pitanjem: „Koliko teritorije bi Srpska bila spremna da ustupi Hrvatima da formiraju treći entitet?“ Od tada Ivanić zazire od ove teme i smatra da bi bilo najmudrije da Srbi sa distance posmatraju kako se antisrpski saveznici međusobno glože. Opasnosti od teritorijalnih zahtjeva prema RS, međutim, realno nema. Bošnjaci rezolutno odbijaju „treći entitet“, ne samo kao hrvatski nego i kao svoj, ali ne zbog deficita teritorije. Na osnovu brojčane prednosti, demografske ekspanzije i curenja Hrvata, oni Federaciju smatraju perspektivno svakako više ili manje svojom i jedinu prepreku vide u postojanju RS. Zato teritorijalne kompenzacije nikad i ne traže zvanično, izvan neformalnih ćaskanja Mladena i Zlatka.
Ili je bolje neprijatelj manje
Dodik, naprotiv, smatra da je i pametnije i principijelnije da podrži Hrvate da i oni, baš kao i Srbi, a posljedično i Bošnjaci, dobiju svoje parče Bosne i da se tako otkloni hronično destabilizujuća asimetrija BiH – „tri naroda u dva entiteta“. Najzad, Srpska je na taj način u Federaciji dobila jednog neprijatelja manje. Na toj osnovi Dodik je uspostavio intenzivnu saradnju sa Draganom Čovićem i pružio mu snažnu i efikasnu podršku kada se ovaj bio našao u informativnoj i političkoj blokadi Sarajeva. Međutim, kada je prilikom formiranja vlasti u zajedničkim organima trebalo da uzvrati, lider HDZ za BiH je pod pritiscima spoljnog faktora i zagrebačke centrale stranke, ipak prihvatio da poslanici SDS, iako malobrojniji od SNSD-ovih, budu uključeni u većinu. Ivanić je Dodiku spočitnuo i ružnu izjavu biskupa Komarice i još gori potez hadezeovca Vekića, kao dokaz hrvatske nelojalnosti. Sve u svemu, kao što je Ivanić, pokazalo se povodom popisa, ispao naivan u saradnji sa Izetbegovićem, tako je isto prošao i Dodik u saradnji sa Čovićem. Ni, jedan drugom to ne propuštaju da pripomenu, čak i kad su, kao sada, u dobrim odnosima.
Domaće obmane i naivnosti, ili daljinsko upravljanje
Uzrok dvostruke obmane ipak treba prije svega tražiti u manipulacijama „međunarodne zajednice“. Spolja podsticani građanski rat u BiH imao je, pored ostalog, za cilj da Muslimane udruži sa Hrvatima protiv Srba. Kada je logika nacionalnog konflikta sugerisala da je jedino rješenje da svaki od tri naroda zaokruži svoj dio BiH, neizbježno je došlo i do raspada muslimansko-hrvatskog ratnog saveza. Ali, SAD i Njemačka su požurile da ih Vašingtonskim sporazumom ne samo pomire i obnove njihovo savezništvo nego i da ih utjeraju u zajednički entitet. Kada je Ante Jelavić 2000-te održao referendum o hrvatskoj samoupravi, visoki predstavnik ga je proglasio ilegalnim, a njegova policija je upala u Hercegovačku banku i odnijela finansijsku osnovu za obnovu Herceg-Bosne. Neuspjeh Dragana Čovića samo je potvrdio da su Hrvati, jalovom upornošću Vašingtona i Vatikana, još uvijek osuđeni da neravnopravno dijele entitet sa Bošnjacima.
Zašto je Fikret Abdić protjeran
Naprotiv, poduhvat Fikreta Abdića na čelu APZB da uspostavi separatni mir i saradnju sa Srbima bio je promptno spolja miniran. Činjenica da je prema rezultatima izbora iz 1990. bio mnogo popularniji i nacionalno-vjerski neuporedivo umjereniji od Alije Izetbegovića, nije mu pomogla. Biznismen, menadžer, tehnokrata i uz to harizmatični lider, Babo je po svemu bio otjelovljenje osobina koje je preferirao Zapad i bio bogom dan da ga podrže da preuzme palicu od islamiste Alije, koji je gubio na tri fronta. Ipak, podržana američkim oružjem i logistikom, te hrvatskim snagama, Alijina Armija BiH ostvarila je svoju jedinu ratnu pobjedu protiv svojih sunarodnika u Cazinskoj krajini, a Abdić prognan kao izdajnik i četnik.
U očima islamofobnog Zapada muslimani nikako ne smiju ostati sami, a Srbi i, pogotovo, Hrvati biće i dalje taoci takve politike. Kako nedavno reče Stiven Majer, politika SAD u BiH neće se mijenjati, kako minulih 25 godina tako i u narednih još toliko, pogotovo ako narednih osam godina u Bijeloj kući zasjedne Hilari Klinton.
U susret izborima za Bijelu kuću
Ona će se baviti „nedovršenim poslovima u Bosni“, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci moraće da sačekaju dok majstori za „zamrznute konflikte“ ne odu da bi mogli sami da riješe svoje probleme. Njima se izgleda još ne žuri, a nama se valja naoružati strpljenjem u održavanju permanentne nacionalne mobilizacije, uz oslonac na Srbiju, Rusiju, Kinu i samostalniju EU. Važno je da Dodik i Ivanić do tada sačuvaju jedinstvo i opstanak Republike Srpske. A da li će u međuvremenu da zauzimaju stranu u sukobima u Federaciji, ili samo da seire preko entitetskog plota, gotovo da je svejedno.
Nenad Kecmanović
fsksrb.ru
