
Prvog novembra 2024. godine, u 11 časova i 52 minuta, u Novom Sadu je stalo vreme.
U trenutku se srušila betonska nadstrešnica Železničke stanice. Pod tonama betona nestali su životi, snovi, planovi i budućnosti. Šesnaestoro ljudi izgubilo je život. Među njima su bili mladi, deca, ljudi koji su tog dana samo čekali voz, vraćali se kući ili krenuli svojim putem, ne sluteći da će im to biti poslednji dan.
Iza njih su ostale porodice koje su zauvek promenjene. Prazna mesta za stolom. Telefoni na koje se više niko neće javiti. Rođendani, zagrljaji i obični dani koji su odjednom postali nedostižni.
Šesnaest života. Jedna tragedija. Pitanje koje ni posle dve godine ne prestaje da odzvanja: ko je odgovoran?01
U danima nakon tragedije, dok su porodice sahranjivale svoje najmilije, a Srbija pokušavala da razume šta se dogodilo, počelo je i nešto što će promeniti zemlju.
Najpre tišina. Petnaest minuta ćutanja za petnaestoro stradalih, koliko ih je u početku bilo potvrđeno. Ljudi na ulicama, raskrsnicama, ispred fakulteta. A onda su se toj tišini pridružili glasovi. Glasovi studenata, profesora, građana. Glasovi onih koji nisu želeli da se tragedija pretvori u još jednu vest koja će proći, a da odgovori nikada ne stignu.
Studentski protesti prerasli su u pokret koji je povezao gradove, generacije i ljude različitih uverenja. Fakulteti su ulazili u blokade, studenti su pešačili kilometrima, dočekivani su na trgovima, u selima i gradovima. Ljudi su im otvarali vrata svojih domova, donosili hranu, pružali podršku. U vremenu dubokih podela, mnogi su ponovo osetili šta znače solidarnost, zajedništvo i vera da promene nisu nemoguće.
Zahtevi su bili jasni: potpuna dokumentacija o rekonstrukciji stanice, odgovornost za napade na studente i profesore, rešavanje slučajeva protiv privedenih demonstranata i veća izdvajanja za državne fakultete. Kasnije je usledio i zahtev za vanrednim parlamentarnim izborima.
Dve godine donele su promene koje su mnogi smatrali nezamislivim. Politička scena Srbije više nije ista. Vlast se promenila, studenti su ostvarili značajan politički rezultat, a društvo je pokazalo da može da se pokrene kada više ne pristaje na ćutanje.
Ali postoji nešto što nijedna politička promena ne može da zameni.
Odgovor zašto je šesnaestoro ljudi izgubilo život. Pravdu za njihove porodice. Utvrđenu odgovornost onih koji su za tragediju krivi.
Jer nije dovoljno da se promeni vlast. Nije dovoljno da se smene funkcioneri, promene politički odnosi ili otvore nova poglavlja. Ako se ne utvrdi ko je odgovoran, ako postupci ne dovedu do pravde, ostaje rana koja ne može da zaraste.
Dve godine kasnije, Novi Sad ponovo zastaje. Ne samo da bi se setio onih kojih više nema, već i da bi podsetio da se ljudski život ne sme meriti političkim interesom, da bezbednost ne sme biti stvar obećanja i da odgovornost ne sme zavisiti od toga ko je na vlasti.
Šesnaestoro ljudi ne može da se vrati. Njihove porodice ne mogu da dobiju nazad ono što im je oduzeto. Ali društvo može da insistira da njihova smrt ne ostane bez odgovora. Može da traži institucije koje rade svoj posao, postupke u kojima nema zaštićenih i pravdu koja ne poznaje političke boje.
Možda je najveća promena u ove dve godine upravo to što su mnogi ljudi prestali da veruju da su nemoćni. Što su studenti pokazali da hrabrost može da pokrene čitavu zemlju. Što su građani dokazali da solidarnost nije samo reč, već odluka da ne okrenemo glavu kada se dogodi nepravda.
Ali borba za odgovornost ne završava se na godišnjicu. Ne završava se na ulici, u govoru, u izbornoj noći ili promenom političkih funkcija. Ona se završava tek onda kada činjenice budu utvrđene, kada odgovorni budu pozvani na odgovornost i kada nijedna porodica više ne bude morala da pita zašto je izgubila svoje dete, roditelja, sestru ili brata.
Prvog novembra 2024. godine, u 11.52, srušila se nadstrešnica. Dve godine kasnije, pitanje odgovornosti i dalje stoji.
I zato ne smemo da zaboravimo imena. Ne smemo da zaboravimo porodice. I ne smemo da dozvolimo da vreme postane izgovor za zaborav.
Jer sećanje nije samo pogled unazad. Sećanje je obaveza prema budućnosti.
Za šesnaest izgubljenih života. Za njihove najbliže. Za zemlju u kojoj ljudski život mora da vredi više od svakog interesa.
Da se pamti. Da se utvrdi odgovornost. Da se nikada ne ponovi!
redakcija portala koreni.rs









































