Dželati i žrtve

0
942

BizmarkEvropa je balkanska barutana. Iako se obično kaže suprotno tj. da je Balkan evropsko bure baruta – to nije tačno!

Vučić je pre neki dan, na otvaranju Ministarskog saveta OEBS-a u Beogradu, rekao da je Balkan i dalje bure baruta kome je potrebna jedna iskra da ponovo eksplodira. Doduše istakao je da je deo Srbije (oko 88 procenata njene teritorije) koji je pod kontrolom Beograda stabilan, ali je dovoljno da dođe do neke zapaljive situacije na području naše južne pokrajine trenutno van jurisdikcije srpske vlade ili u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, pa da stvari ubrzano krenu u opasnom, možda i krvavom smeru.

BIZMARKOVE KALKULACIJE

Premijer je u vezi sa rečenim, ako se posmatra Balkan sam po sebi, u pravu. I te kako na njemu ima opasnih problema. Međutim, posmatrano u širem evropskom kontekstu – stvari su složenije. Potrebno je preciznije objasniti izreku „Balkan je bure baruta“ ili tačnije „Balkan – evropsko bure baruta“, te uz to sagledati suštinu balkanske panevropske eksplozivnosti. Makar nehotično, u naš politički jezik ušli su mnogi zapadni stereotipi čije smo žrtve kako mi Srbi tako i drugi narodi našeg napaćenog regiona.

Navedeni citat se – na osnovu svedočanstava savremenika – pripisuje čuvenom nemačkom kancelaru Otu fon Bizmarku (1815-1898), mada on takvu misao nigde nije zapisao, niti se ona nalazi u zvaničnim stenogramima. No, makar u ograničenim razmerama, ideja da je „Balkan evropsko bure baruta“ nesumnjivo se uklapa u njegov pogled na evropsku geopolitičku tablu. Bizmark je bio veliki pristalica svenemačko-ruskog saveza, za koji je verovao da osigurava leđa tek stvorenom Nemačkom carstvu u slučaju potencijalnog sukoba sa Francuskom (a sa skepsom je gledao i na nastojanja anglosaksonskog faktora da kontinentalne sile gura u ozbiljan rivalitet i tako obezbedi po sebe pogodnu ravnotežu snaga).

S druge strane, zbog nadmetanja oko prevlasti nad Balkanom sa koga je postepeno potiskivano ozbiljno obolelo Otomansko carstvo, pretilo je da dođe do sukoba Rusije i Austrougarske. Berlin se plašio da se njegova geopolitička konstrukcija ne uruši zbog balkanskog nadmetanja dve nemačke savezničke države u doba kulminacije tzv. „Istočne krize“ (1875-1878). A i posle nje bio je u strahu da se okolnosti u tom duhu ne iskomplikuju. Zato su čeličnom kancelaru smetale turbulencije na Balkanu. Nije bio problem ako su se sukobljavale tamošnje države, već što je to moglo da se pretvori u povod za sukob Rusije i Austrougarske. Otuda, za Bizmarka je, uz već ono negativno rečeno za Balkan generalno, i Srbija ponaosob bila „šibica u plastu sena“.

Da Vas podsetimo:  Šta je preduzeto kako bi školska godina počela i odvijala se bezbedno?

BAGATELISANjE BALKANA

Tu smo stigli do onoga što je posebno bitno, a to je – od Bizmarka do danas – na velikom delu Zapada preovlađujuća, a predrasudama ispunjena percepcija Balkanaca kao inferiornih, tek napola evropskih rođaka, kojima uloga treba da bude u domenu pukog objekta u igrama relevantnih evropskih činioca („punokrvnih“ Evropljana). Srbija je pogotovo stigmatizovana, jer je shvatana kao država koja se ne miri za zadatim okvirima te je sklona „samovoljnom“ ispoljavanju državotvornih i oslobodilačkih težnji. Srbi su loši, jer pokušavaju da budu kakav-takav subjekt geopolitike, umesto da prihvate usud objekta.

Što se velikih sila tiče, kao deo takvog pogleda na svet, one na Balkanu valja da obave što žele u duhu kolonijalne „kaznene ekspedicije“. Dodele nepokornima neku ćušku ako samo zastrašivanje ili još jeftinije ubeđivanje nije dovoljno ili pak, u drugoj varijanti a do „granice pristojnosti“ (posmatrano iz ugla ohole evropske elite), a to znači ne previše, udele neki bakšiš vladajućim balkanskim strukturama. Međutim, iz ugla Nemaca koji su prednjačili na polju takve marginalizacije Balkana (Englezi su to radili drugačije), problem je ako periferne evropske sile – krajem 19. veka germanska Austrija i slovenska (ali tada predvođena prihvaćenom „evropeiziranom“ elitom) Rusija – njega dožive mnogo ozbiljnije i zbog njega uđu u veliki sukob.

ČERČILOVE BRIGE

Nemci i Britanci su smatrali da je, uz već pomenute metode, na Balkanu mnogo toga moguće postići, bez direktnog vojnog uplitanja, međusobnim huškanjem tamošnjih naroda i država. Takav stav odražava Bizmarkova ideja – izrečena 5. decembra 1876. godine u Rajhstagu – da ceo Balkan nije vredan polomljenih kostiju jednog nemačkog pešadinca. Razume se i Britanci bi se složili da to važi i za njihove vojnike, ali i da životi Balkanca ne znače mnogo. Mada, za njih je slična cena bila i života drugih kontinentalnih Evropljana, a Londonu je, za razliku od Nemaca, odgovaralo da se oni, ako to Englesku mnogo ne košta, međusobno satiru i oko Balkana. U tome su se, makar u Bizmarkovo doba, kosili stavovi Nemaca i Engleza, ali su se slagali – da to ponovim, s obzirom na još živi evroentuzijazam u redovima srpske političke kaste – oko bezvrednosti Balkanaca.

Da li se nešto u moderno doba promenilo? Sumnjam, makar kada se radi o predrasudama o bezvrednosti i problematičnosti Balkanaca. Još se topovske cevi nisu ohladile od intenzivnog delovanja tokom Drugog svetskog rata, a Vinston Čerčil je 16. avgusta 1945. u Donjem domu britanskog parlamenta, citirajući Bizmarkove reči izgovorene nedugo pred smrt, zagrmeo: „Ako u Evropi izbije novi rat, on će početi zbog neke proklete gluposti na Balkanu.“ Najveće su pretnje evropskom miru skrivene na „paklenom“ Balkanu gde žive neka „divlja plemena“, a zbog njih ginu civilizovani Evropljani.

Da Vas podsetimo:  Kako je veterinarska stanica u Inđiji postala crkva

INTERNACIONALA MRŽNjE

Da li je sve baš tako? Da li smo mi Balkanci – zbog međusobne neobuzdane mržnje koja kao paučina u ratove uvlači i druge – uistinu „rak rana“ Evrope? Naravno da nismo! Ništa manje mržnje, nego na Balkanu, nema ni između zapadnoevropskih Flamanaca i Valonaca ili, pak, protestanata i katolika u Severnoj Irskoj. Štaviše, u Bizmarkovo vreme sigurno su se više od tadašnjih Hrvata i Srba ili, pak, Srba i Albanaca, mrzeli Nemci i Francuzi. Da šire ne obrazlažem ondašnji francuski „alzaški zavet“ ili rasprostranjeno nemačko uverenje da su im Francuzi stolećima bili dušmani.

Vekovima su veliki evropski ratovi izbijali na zapadu ili u središnjem delu našeg kontinenta, a ne na Balkanu, a i Prvi svetski rat je samo igrom slučaja otpočeo u našem regionu, a ne, primera radi, u vezi sa nekom od tzv. Marokanskih kriza (1905-1906, 1911). Drugi svetski rat je u Evropi započeo napadom Nemačke na Poljsku, a i pre njega su se, da to još jednom naglasim, „civilizovani“ Evropljani satirali zbog nacionalnih i verskih razloga gore nego Balkanci tokom najmorbidnijih ratno-genocidnih epizoda. Otuda, ne slažem se sa premijerom kada ekskluzivno za Srbe (verovatno i sve Balkance) kaže: „Imamo istoriju koja nas je više učila ratu i ubijanju, nego miru i življenju.“ To za nas ne važi ništa više, nego za danas najrazvijenije evropske narode, a da je drugačije samo su u pitanju njihove predrasude prema nama, koje mi, prečesto, nacionalno mazohistički prihvatamo.

BAJKE I PREDRASUDE

Možemo da odemo i korak dalje. Nismo mi huškali Nemce na Francuze ili Engleze na Irce da se kolju i na druge načine ubijaju, ali zato mnogi sa Zapada jesu svađali i u krvave ratove gurali nas na Balkanu. Oni su sipali barut u naše bure i onda ga potpaljivali dok mi njima to nismo radili. I nema razloga to da ne kažemo, jer radi se o lako dokazivoj istini.

migrantiEvropa ima mnogo trusnih područja kao što je naše. Dugo je gotovo cela bila satkana od njih. Specifičnost je u nečemu drugom. Nikoga u Evropi ne potcenjuju kao nas, i sledstveno tome, nikoga drugog toliko ne guraju u lokalne ratove radi sopstvenih računa. Pričaju nam mirotvoračke bajke, a u praksi raspaljuju nesreće. Tu se već radi o predstavama da se Evropa civilizacijski završava tamo gde počinje pravoslavlje (i to još pomešano sa islamom). A za razliku od Rusa, koje ništa više ne vole od nas, ali ih se plaše, mi Balkanci smo relativno mali i slabi, pa nama rade ono što Rusiji priželjkuju.

Da Vas podsetimo:  Od silnih obećanja SNS spali smo na jeftiniji parizer

Tako je bilo juče, tako je i danas. Sada nam zakuvavaju budućnost na razne načine, od uvaljivanja stotina hiljada migranata iz muslimanskog sveta, do sponzorisanja lokalnih terorista (zar da poverujemo da oni, koje je NATO gajio da se bore protiv Srba, danas nesmetano idu u Siriju bez njegovog odobrenja). Ako zbog toga na Balkanu nešto pukne, mi ćemo biti žrtve, a generatori sukoba će biti baš oni koji nam usiljeno pričaju o evropskim vrednostima.

VEŠTINA MOGUĆEG

Kada je već tako, ne vidim što se naši političari prave da smo mi problem onima koji su zapravo to nama? Možda nismo u stanju da menjamo geopolitičku realnost, ali zašto bismo prihvatali neokolonijalne predrasude čije smo žrtve? Zbog toga nikakvu korist neće izvući ni ovdašnji političari a kamoli narod. Zapad je pragmatičan i radi šta mu se isplati bez obzira na ružičaste reči koje mu se upućuju.
Da se na kraju ponovo vratim pragmatičnom Bizmarku. Poznate su njegove reči (deo su jednog intervjua iz 1867. godine): „Politika je veština mogućeg“. Deo srpske patriotske javnosti mašta o onome što još nije moguće (a i to je bolje nego se prepustiti defetizmu), ali je ipak moguće mnogo više nego što u pravcu odbrane nacionalnih interesa radi oficijelni Beograd. Ima smisla da recitujemo EU pesmice da bismo kupili vreme, ali je pogrešno ako smo radi neizvesne EU perspektive spremni da u praksi pa i samo na rečima postupamo nacionalno mazohistički.

Na tako malobrojni kod nas veruju da smo probali da se odupremo i ništa nismo postigli, pa je vreme da promenimo pristup. Međutim, ako krotko prihvatamo da budemo objekat Nemačke ili bilo čije druge inostrane geopolitike, nećemo u očima Zapadnjaka postati dobri momci, već još veći gubitnici koje i dalje imaju stari, negativni imidž. Karte predrasuda su odavno podeljene i predstave koje iz toga proizlaze ne mogu se poništiti prihvatanjem velikih nacionalnih žrtava. Konačno, i da kažemo da smo krivi za sve što ne valja na svetu te još dodamo da smo spremni da sledimo svaki mig Berlina, on nam zbog toga ništa ne bi učinio. Pragmatični Evropljani krotkima otimaju šta god stignu a daju nešto samo onim koji se tako postave da je to neophodno. Zato „bizmarkovski“ težimo veštini mogućeg i kada se radi o otporu i kada je u pitanju popuštanje!

b2b3d6d04c7dcf649c2e6dc9f708eb0c_L

Dragomir Anđelković

Pečat

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime