Ego bogataša ne zna za „dosta“

0
65

Problem počinje kada čoveku više ništa nije dosta. Tada kuća prestane da bude dom – i postane dokaz.

Autor: Milica Ivanović

Čovek dugo misli da mu fali još samo jedna stvar. Najpre krov. Onda veći krov. Lepša kuća. Bolja lokacija. Još jedan stan – za decu. Još jedan – za svaki slučaj. U tom „za svaki slučaj“ stane čitav jedan život potrošen na strah.

Ne kupujemo samo stvari. Kupujemo osećaj da smo se obezbedili. Da nas bolest, starost, samoća i smrt neće pronaći ako smo dobro zaključali vrata i ostavili dovoljno novca na računu.

Pronađu nas.

Život nema obzira prema imovinskoj karti.

Zatekne čoveka u trosobnom stanu, apartmanima i u vili sa bazenom. Zatekne ga sa dugovima i sa milionima. Urednog, isplaniranog, osiguranog. Dođe bolest i ne pita koliko kvadrata imaš. Dođe izdaja i ne zanima je na kom si spratu. Dođe praznina i sedne nasred najskuplje dnevne sobe.

Tada se vidi koliko je telu malo potrebno, a koliko ego ume da bude gladan.

Telu treba krevet. Kupatilo. Nešto toplo da pojedeš. Sto za kojim nećeš jesti stojeći. Prozor. Malo mira. I neko kome možeš da kažeš da ti je dan bio težak, a da ga to zaista zanima.

Sve preko toga može biti lepo. I treba da bude lepo.

Nema ničeg plemenitog u siromaštvu. Nema mudrosti u tome da čovek nema za lek, grejanje ili pristojan ručak. Lepo je steći. Lepo je živeti udobno. Lepo je imati kuću, dvorište, knjige, dobru fotelju i vrata koja se zatvore pred svetom kada ti ga je dosta.

Problem počinje kada čoveku više ništa nije dosta.

Tada kuća prestane da bude dom. Postane dokaz. Stan više nije mesto za život, nego broj koji se pominje pred ljudima. Novac više ne rešava probleme, nego pravi nove – kako da ga sačuvaš, uvećaš, sakriješ, opereš, prebaciš, ostaviš svojima.

Da Vas podsetimo:  Ko će ostati da potone sa SNS brodom?

Čovek misli da poseduje. A onda poseduje njega.

Mnogi ne grabe zato što im treba. Grabe zato što se plaše.

Plaše se da će ponovo biti mali. Da će ih neko zaboraviti. Da će izgubiti položaj, moć, ulaz kod pravih ljudi. Plaše se da će ih svet videti bez funkcije, kola, pratnje i titule.

Zato gomilaju.

Još jedna parcela. Još jedan račun. Još jedna kombinacija. Još jedno radno mesto za svog čoveka. Još jedan tender. Još jedan potpis ispod stola.

Čovek koji je ukrao prvi milion retko stane jer je rešio svoje potrebe. Ne krade više zbog novca. Krade jer ne zna ko je bez njega.

Tu više nema gladi.

Tu je rupa.

A rupa ne može da se napuni. Može samo da se zatrpa stvarima, ljudima, funkcijama i bukom, pa da se čovek neko vreme pravi da je nema.

Zato neki imaju sve, a žive kao progonjeni. Sve im je pretnja. Tuđ uspeh. Tuđa reč. Novi čovek. Stari svedok. Promena vlasti. Pogrešan papir. Telefon koji zazvoni kasno. Ne spavaju oni na novcu. Spavaju na strahu.

Čovek koji nema meru nema ni mir. Može da podigne zidove, ugradi kamere, kupi obezbeđenje i zatamni stakla – ali sebe nosi unutra. Od sebe nema telohranitelja.

S godinama, nekima postane jasno.

Ne svima.

Neki stare, a ne sazru. Samo postanu stariji pohlepni ljudi. Grčevitiji. Sumnjičaviji. Uplašeniji da će neko uzeti ono što su oni uzimali drugima.

A neki se zaustave. Pogledaju oko sebe i prvi put ne pitaju šta još mogu da imaju, nego šta im zaista treba.

Ne pitaju koliko nešto vredi, nego čemu služi. Ne rade da bi zadivili ljude koje ne vole. Ne kupuju da bi izazvali zavist. Ne troše dane na predmete koji će jednoga dana završiti u tuđim rukama, na oglasu ili u kontejneru.

Da Vas podsetimo:  NI ČASTI NI OBRAZA! Dok studenti GODINAMA uče na državnim fakultetima, POLITIČARI ekspresno diplomiraju na privatnim

Počnu da biraju. Jedan razgovor umesto deset poznanstava. Jedan miran ručak umesto stola punog ljudi koji se međusobno ne podnose. Jednu kuću u kojoj se živi umesto pet koje se obilaze. Jedan čist obraz umesto računa koji niko ne sme da proveri.

To nije odricanje. To je mera. Na kraju čovek ne ponese ništa. To svi znamo, pa ipak živimo kao da će kovčeg imati fioke.

Ostanu zidovi. Papiri. Ključevi koje neko drugi uzme. Odeća koju neko razdeli. Predmeti oko kojih smo se svađali, a koje će naslednici gledati kao teret.

Od čoveka ostane nešto drugo.

Kako je govorio ljudima koji nisu mogli ništa da mu daju. Da li je ponižavao slabije. Da li je bio tu kada je nekome bilo teško. Da li je iza njega ostao strah ili olakšanje.

Ostane poneka rečenica. Nečije sećanje. Možda nečiji osmeh. Sve ostalo je popis stvari.

Nije mudrost nemati.

Mudrost je imati, a znati kada je dosta. Steći, a ne pretvoriti se u ono što poseduješ. Urediti život, a ne napraviti od njega skladište. Razumeti na vreme da čoveku nije potrebno malo zato što treba da bude skroman.

Potrebno mu je malo zato što je prolazan.

Telo to zna. Ego se do poslednjeg daha pravi da ne zna.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime