Kaplan Burović: Falsifikati Kadarea

0
2394
Kaplan Burović

Albanski književnik Ismail Kadare, koji je do pre godinu dana (do 1990) sa odanošću služio socijal-fašističkoj bandi Envera Hodže, pa i busajući se u prsa za komunizam, kako se zna, tražio je politički azil u Francuskoj. Iz Pariza on nastavlja da služi toj bandi svakako. Između ostalog i sa publicističkim knjigama, koje izvodi iz njegove peći kao pekar vekne, ponavljajući stalno iste teme i probleme.

Ovih dana, Izdavačka kuća „Fayard“ Pariza, sigurno naspram uplate, objavila mu je knjigu sa sećanjima PESHA E KRYQIT (Težina krsta), gde ovaj Kadare, u vezi sa Enverom Hodžom, nastojava da igra ulogu Marka Antonija, koju je Šekspir odredio ovome u vezi ubistva Jul Cezara, u njegovoj dobro poznatoj omonimnoj tragediji.

Kao i u prethodnim knjigama, Kadare svakako nastojava da skrije istinu, pa falsifikuje, laže, denigrira i indoktrinira svoje čitaoce svojom najnakaradnom i najantinaučnom ideologijom, skroz reaksionarnom i najvulgarnijom, najantiljudskom. Za ovo možemo da navedemo mnoge primere, ali mislimo da je dovoljan i samo ovaj, koji citiramo upravo iz te njegove najnovije vekne.

U toj knjizi, izdata u Parizu 1991, na str. 107, Kadare tekstualno piše da je klasna borba: „shpikje e mallkuar sllavo-komuniste“ – „prokleta izmišljotina sloveno-komunistička“.

Je li istina ovo ? Nešto izmišljeno je klasna borba ?! I Sloveni su nam je izmislili ?! Komunisti?!

Ovaj dopis, napisan direktno na albanskom jeziku, poslat je mnogim albanskim glasilima, u Albaniji i van njenih granica, ali niko mi ga od njih ne objavi. Tada sam ga uveo u moj zbornik dopisa i studija ILIRËT DHE SHQIPTARËR (Iliri i Albanci), koji sam privatno objavio u Ženevi 1994, jer mi Albanci Albanije i dijaspore, i da ih zlatnicima plaćam, ne objavljuju ništa. Ovaj je zbornik proganjan od albanskih vlasti i stotinama primeraka, koji su im dopali u ruke, spaljeni su. Pošto njihova glavna, tzv. Nacionalna Biblioteka, nije pristala da mi kupi nijedan primerak, poklonio sam joj pet. Gde god sam stigao razdao sam je na poklon.

Kako saznajem iz dobro obaveštenih izvora, sva pet primerka, kao i sve druge moje knjige, koje sam poklonio Nacionalnoj Biblioteci u Tirani, naređenjem od vlasti, stavljeni su pod zabranu, kao nedozvoljena literatura u „demokratskoj“ Albaniji. Istovremeno se proganja i van njenih granica. Albanci je otimaju i razdiru i po biblotekama Ženeve, gde stignu.

Od kad je objavljena knjiga do danas, evo punih 23 godina, nigde Albanci o njoj nisu objavili ni najkraću vest o knjizi i njenom postojanju. Uzalud su moji prijatelji nastojali da to učine. Njihove dopise niko od Albanaca nije smeo da objavi, jer je naređenje bilo da se pokrije ćutnjom i da se spali, gde god im dopadne u ruke.

U našoj reviji YLBERI, koja je povremeno izlazila u Ženevi, jedan počasni član redakcije objavio je kratak izveštaj o toj knjizi naredne 1995.godine. Albanci su i ovu reviju spaljivali gde god im je dopala u ruke.

Godine 1999, u jeku NATO-rata protiv Srbije, eks-ambasador „demokratske“ Albanije u Turskoj prof. dr Skender Shkupi, naređenjem vlasti piše i objavljuje dugu paskvilu protiv ove knjige u glavnom organu zemlje ALBANIA, pre svega zato što se u narodu, i pored zabrane, o tom delu počelo govoriti i na glas, a zatim i kao podrška NATO-kriminalaca u ratu protiv Srbije. Eks-ambasador piše protiv knjige i autora u svim aspektima, pa naglašava da je najveća greška Envera Hodže što ga nije fizički likvidirao, ali ni najmanje ne spominje nevralgično pitanje da Albanci nisu autohtoni ni u samoj Albaniji, kamo li i na Kosmetu, da nisu ni Iliri, kamo li i Pelazgi. Posle ovoga se nastavilo ćutnjom, kao i pre, iako su mnogi pisali o problemima dela, ali im ništa nije objavljeno.

Jedan od onih koji je uspeo da se domogne ovog dela i koji je napisao dva dopisa, jedan informativni novinarski članak i jednu jako dugu studiju, gde tretira sve probleme ovog dela, jeste Albanac Robert Thomai, koji za te dopise ne nalazi izdavača ni unutar niti van Albanije, pa ih zato ove godine, 2017, postavi na svom sajtu: https://fjalecimbuese.wordpress.com/kapllan-resuli-2/. O dopisu „Falsifikati Kadarea“ on piše:

„Dopisom „Falsifikati Kadarea“ autor se zauzeo jednim izrazom Ismaila Kadare, gde on kaže da klasna borba je prokleta izmišljotina sloveno-komunistička. Autor nas razjašnjava da je klasna borba postojala oduvek, ona je definisana (razlikovala se) od engleskih, francuskih, nemačkih ekonomista, kao i komunizam teoretski. Ovo je istina; ono što treba razlikovati kod reči Kadarea, mislim da nije reč za komunističku teoriju i borbu klasa, koliko za orgazacionu ulogu postavljanja u život ove teorije. Ali i ovde opet, dodao bih, Kadare ima nepreciznost, pošto i u ovoj organizacionoj ulozi bili su svi komunisti sveta, zajedno sa onima grčkim, albanskim, francuskim, nemačkim, đeorđijanskim, kineskim, iranskim, arabskim i drugim i, bez diskusije oni ruski i jugoslovenski i drugi. Mislim da ovaj izraz Kadarea ne čini ni alfu, ni gamu i niti omegu njegovih shvatanja, utoliko manje za sve severno-istočne Slovene, već je moguće bio koji sporadični emocionalni izraz momenta. Treba priznati da je Kadare, uopšte, pokušao da približi spojne niti Albanaca sa Srbima, iako bez uspeha“.

Ovaj njegov pokušaj Kadare je dokazao kažnjavanjem srpskog emigranta u Albaniji smrću, uz punu svesnost da je potpuno nevin, pa i sa 10 godina zatvora zato što se usudio da izjavi svoju srpsku nacionalnost i da ne prihvati albansku. Preko svega i sa 10 dranja na živo. Robert Tomai ne svedoči istinu o Kadareu, već o svojoj enverovskoj privrženosti.

K.B

Ne zna Ismail Kadare da su za klasnu borbu, pre Slovena, govorili i pisali Nemci, Francuzi, Englezi ?! Ili su bili Sloveni Sen Simon, Šarl Furie, Robert Oven, Karlo Marks, Frederik Engels i puno drugih kao ovi ?! Ne zna Kadare da pre komunista, za klasnu borbu su govorili i pisali i popovi, oni koji ne samo što nisu bili komunisti i niti su i pomislili za jedan društveni komunistički poredak ?!

Klasna borba nije izmišljotina ničija, utoliko manje komunista, kao što nisu izmišljotina klase i društveni staleži, narodi, Sloveni, Romani, Germani, Kinezi, Arabljani i drugi, sredstva za proizvodnju i odnosi u proizvodnji. Klasna borba je jedna društvena objektivnost, jedan proizvod društvenog razvoja, pa i jedan od promotora tog razvoja, podele društva u razne antagonističke klase, koje je usledilo kao rezultat odnosa što su imali i imaju ljudi sa sredstvima proizvodnje, kao rezultat podele društvenog proizvoda, a ne zato što se to ovako svidelo, bilo po volji „sloveno-komunistima“, Vladimiru Iliču Lenjinu sa drugovima. Teoriju klasne borbe Sloveni su uzeli sa Zapada, od Francuza i Nemaca, protiv kojih je Kadare nekada lajao na sva usta, obožavajuci Lenjina i ruske berjoze, pa je nastojao da ih kalemi i u albanskoj književnosti, ne samo onde gde im je mesto, već i gde im nije, pa i u porodici, između roditelja i dece, realizirajući i ono što je upravo Lenjin nazvao NAJSTRAŠNIJE: ujedinjenje državne svojime nad sredstvima za proizvodnju sa policijskim režimom.

Rađanjem privatne svojine nad sredstvima za proizvodnjuj, grabljenjem društvenog proizvoda, znoja drugih, razorio se primitivni komunalni društveni poredak, zajednica, i rodiše se klase. Žan Žak Ruso (1712-1788), koji je konstatirao ovo (I prokleo je !) u svom delu DU CONTRAT SOCIAL (1762), nije bio komunista, već jedan ideolog i partizan buržuaske klase, koja je nadvladala feudalnu klasu i uzela vlast u svoje ruke upravo zahvajujući klasnoj borbi, jednoj najdivljijoj i najkrvavijoj, najnemilosrdnijoj borbi prema svojim protivnicima, prema feudalnoj klasi. Setite se samo Francuske buržuaslke revolucije i Robespjera, okupanog u krvi kao niko drugi u istoriji. Setite se giljotinje, koja nije izum radničke klase, već buržuazije !  Da nije bio i Robespjer Sloven ?! Da nije i on bio komunista ?! Radnika klasa je nasledila mnogo čega od buržuazije. Uzela je od nje sve što je bilo pozitivno, usvojila i prakticirala, ali ne i giljotinju ! Za radničku klasu ljudsko stvorenje je bilo, jeste i biće najskupoceniji kapital. Nijedna klasa se nije ponašala i neće se ponašati humanije od nje prema svojim protivnicima ! Ono što su činili Stalin i njegova kopilad nije delo radničke klase, ponajmanje komunista. Delo je to zločinaca, koji su i javno priznali da ne samo što nisu bili komunisti, već su bili i jedna crna, kriminalna banda, omražena od radničke klase i sveg stanovništva. Vidite za ovo delo jednog od tih kriminalaca – Envera Hodže: RAPORTE E FJALIME 1980-1983, Tirana 1983, str. 388.

Klasnu borbu je činio i nastavlja da čini dan danas i sam Kadare. Vidite za ovo predmetnu knjigu, gde on izražava prezrenje za ratne veterane iz Narodno-oslobodilačke borbe albanskog naroda, pa i za kuhare (Cit. delo, str. 181), sa krvlu i znojem kojih se oslobodio od tuđinskog nazi-fašističkog ropstva, hranio se, školovao se i afirmirao se kao književnik. Nezahvalnost i izdaja ovog Kadarea je evidentna svugde. Ona je kulminantno bez presedana i za najstrožije stigmatiziranje od svih, u prvom redu od samog albanskog naroda. Najiskrenije izjavljujem da mi je mnogo-mnogo žao što sam ovo evidentirao prvi ja, jedan tuđinac (Vidite moje delo FYTYRA E VËRTETË E KADARESË – Pravo lice Ismaila Kadare, Ženeva, 1992.), jer je to bila dužnost sinova albanske radničke klase, onih kojima je Kadare zabio nož u leđa.

Nazvati klasnu borbu izmišljotinom je neznanje (Ne uvek !), kao što je neznanje negiranje egzistencije raznih naroda sveta, kao što je neznanje negiranje postojanja privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, neravnomerna i nehumana podela društvenog proizvoda, eksploatacija čoveka od čoveka, podela ljudi na klase i staleže, u bogate i siromahe.

Da kažeš da je ovo ne samo izmišljotina, već i izmišlotina Slovena (pa makar i samo njihovih komunista !), to je monstruozitet svoje vrste, unikalan u svetu i dostojan samo za jednog albanskog šovinistu, koji – pošto je ovako indoktrinirao albanski narod sa šovinizmom i rasizmom – sred Pariza nam izjavi, rastereti se: „Albanci su jedan rasistički narod !“

Ili ovo nije istina, smrdljivi bandita, Ismail Kadare ?!

Ovo je jedan od najbezobraznijih falsifikata, koji može da učini samo jedan izuzetni bezobraznik, demagog i vizantinac, jedan uličar i belosvetska vucibatina, koji bi hteo da denigrira od istorijskih istina ne samo svoj narod, već ceo svet, koji bi hteo da svojim lazima i falsifikatima iskopa oči ne samo albanskom narodu, već celom svetu, da ih ošamuti i iskoristi za njegove egoističke ciljeve, individualne i najkriminalnije, da opere sebe od učinjenih zločina i da se domogne Nobelove nagrade. U prvom redu albanski svet, onaj svet koji je do jučer zamajao i varao sa „socijalizmom“ Envera Hodže, iskoristio ga do srži, kako ga to nije iskoristio ni nazi-fašistički okupator.

Kako vidite, kod Ismaila Kadare nemamo samo jednog slepog antikomunistu, najkriminalnijeg, već i jednog šovinistu i rasistu, jednog najbesnijeg antislovena. A takav je on i protiv Kineza i bilo kojeg drugog naroda, pa i protiv svog albanskog naroda. U borbi protiv Slovena i bilo koga, on se ne libi da učini bilo koji falsifikat, pa i najbestidniji, najprlaviji, najmonstruozniji, bez ikakvih skrupula, sve što mu bude došlo pod ruku. I ne samo falsifikate, već i zločine, krvave i najkrvavije zločine, kao što ih je i učinio pod zastavom Envera Hodže !

Što je istina, ovo je pre mene evidentirao G. Ratinović njegovom studijom „Dimri i Ismail Kadaresë“ (Zima Ismaila Kadare, list RILINDIJA, Priština, 6. decembar 1988.), u jedno vreme kad sam ja bio u njegovom zatvoru, Kadareovom, očekujući u zatvorskoj ćeljiji iz dana u dan, duž preko 20 godina, da me fizički likvidira.

Njegovo analizirano delo od G.Ratinovica  – KONCERT NA DNU ZIME – vri kao crvi crkotine od antiknezskog i antijugoslovenskog šovinizma, bazdi od najabsurdnijeg rasizma jednog megalomana i epigona, jednoh monstruuma albanskog naroda, koji je kao i njegov narod zakasnio u svojoj istoriji, pa – praveći nam se kao originalan pisac – hteo bi ono što su drugi postigli talentom i trudom, a sasvim svestan da mu nedostaje sve što mu treba za to, pre svega zasluge, a zatim vrednosti, društveno-moralni, etički i profesionalni kvaliteti. Ako on još nije uspeo da sazna šta je klasna borba (Znači, ako se ne pravi !), onda što zna on i što to možemo mi da od njega naučimo ?!

A ako se pravi, razderimo mu masku !

Narodi sveta, u prvom redu sami Albanci, ne treba da se denigriraju, ne treba da prisvajanu najnakaradne i najantinaučne, rasističke stavove Ismaila Kadare, koji bi hteo da nas vuče za nos, kao što nas je vukao pod zastavom Envera Hodže, kome je služio kao najgrlati i krvavi politički komesar. Naprotiv, s kraja na kraj sveta svi treba da zauzmu stav prema njemu i da ga stigmatiziraju gde god se budu sreli sa njim. Ovo traži od njih pre svega čast i njihovo nacionalno dostojanstvo. Zatim ovo je i dužnost, klasni i životni imperativ za sve one koji su protiv izrabljivanja čoveka od čoveka.

Prof. dr Kaplan BUROVIĆ, akademik

Ženeva-Švajcarska,

dana 23. novembra 1991.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime