Piše: Tihomir Burzanović
Postoje trenuci kada politika prestane da bude ideologija i postane pitanje gole pameti. Čini se da je upravo takav trenutak došao za Srbe u Crnoj Gori.
Izbor nikada nije bio jednostavniji.Ili sa Andrijom Mandićem u Brisel. Ili sa Milanom Kneževićem u beskrajno kružno putovanje od studija beogradskih televizija do političkih ćorsokaka, čiji kraj mnogi vide tek onda kada ispred sebe ugledaju traktore na putu prema Prijepolju i Brodarevu. Zvuči surovo? Istorija je još surovija.
Na Balkanu je već previše naroda koji su tapšani po ramenu, proglašavani herojima, a onda ostavljani da sami broje kolone izbjeglica. Dok su im politički tutori držali patriotske govore, oni su pakovali život u prikolice.
Zato je najopasnija politička profesija na Balkanu biti tuđi heroj. Mandić je, sviđalo se to nekome ili ne, prvi put ponudio nešto što srpska politika u Crnoj Gori nije imala decenijama – strategiju opstanka, a ne strategiju inata.
Njegov „novi srpski odgovor“ nije nastao iz romantičarske mašte, već iz jednostavne računice.
Kako sačuvati Srbe u Crnoj Gori?
Ne kako osvojiti televizijski termin.
Ne kako dobiti najviše lajkova.
Ne kako biti najveći Srbin u udarnom dnevniku.
Već kako obezbijediti da srpska djeca za dvadeset godina žive u svojoj zemlji, a ne da ih roditelji ispraćaju preko granice.
To je suština. Sve drugo je politički folklor.
S druge strane, ponovo slušamo staru ploču. Srpski jezik. Ustav. Diskriminacija. Revolucionarna retorika. Dobro. A šta poslije?Hoće li neko sutra dobiti veću platu? Hoće li se otvoriti fabrika? Hoće li se vratiti omladina iz inostranstva? Hoće li srpske opštine dobiti više investicija? Naravno da neće.
Ali će zato političari dobiti još nekoliko gostovanja po televizijama.Jer ništa ne podiže rejting kao proizvodnja stalne nacionalne drame. Ima samo jedan problem. Narod od rejtinga političara nikada nije živio.
Posebna je komedija priča o srpskom jeziku.
Ko danas u Crnoj Gori brani Srbima da govore srpskim? Ko im zabranjuje knjige? Ko im zabranjuje škole? Ko kontroliše kojim će jezikom razgovarati sa djecom? Niko. Ispada da Srbi više koriste srpski jezik nego što koriste sam Ustav. A istini za volju, prosječan građanin je Ustav otvorio otprilike onoliko puta koliko je otvorio priručnik za popravku svemirske letjelice.
Da li bi bilo pravednije drugačije urediti status jezika? To je legitimno političko pitanje. Ali nije pitanje od kojeg zavisi da li će Srbi u Crnoj Gori opstati. Opstanak zavisi od nečeg mnogo prizemnijeg. Posla. Plata. Institucija. Ekonomske sigurnosti.Političkog uticaja.
Isto važi i za trobojku.
Neko se ponaša kao da će Srbi zaboraviti svoju zastavu ako nije tema svakog drugog političkog saopštenja.
Neće.
Srpska trobojka je starija od većine savremenih balkanskih političara.Pod njom su se borili njihovi preci. Pod njom su sahranjivani. Pod njom su pobjeđivali. Ona ne zavisi od dnevne politike. Ali zato mnogi političari zavise od nje. Kada nemaš ekonomiju, mašeš zastavom. Kada nemaš program, otvoriš pitanje simbola. Kada nemaš rezultate, proizvedeš krizu. Stari balkanski recept.
Mandić je shvatio nešto što mnogi ne žele da priznaju. Srbi u Crnoj Gori nemaju rezervnu državu. Oni imaju samo ovu. I zato je mnogo pametnije biti snažan u institucijama nego glasan ispred njih. Mnogo je pametnije uvoditi Crnu Goru u Evropsku uniju nego uvoditi narod u nove političke avanture. Jer Evropa nije nagrada političarima. Evropa je sigurnosni mehanizam za građane. To je prostor u kojem se prava osvajaju zakonom, a ne barikadom.
Najveća ironija cijele priče jeste što oni koji najglasnije pozivaju na nacionalnu odlučnost vrlo često žive daleko od posljedica sopstvenih riječi.
Kada se ugase kamere, oni odlaze u udobne stanove, restorane, vikendice, na Zlatibor, Kopaonik ili u beogradski noćni život. A Srbin iz Pljevalja, Berana, Andrijevice ili Nikšića ostaje tamo gdje je i bio.Sam sa posljedicama tuđe hrabrosti.Istorija nas je već učila kako izgleda kada politički lideri obećavaju pobjedu, a narod završi u kolonama.
Te tragedije ne treba pojednostavljivati niti ih svoditi na jedan uzrok. Ali upravo zato vrijedi zapamtiti jednu lekciju: zapaljiva retorika i nerealna očekivanja najčešće najskuplje koštaju obične ljude.
Zato Mandićev zaokret nije znak slabosti. On je znak političke zrelosti.Jer je shvatio da je mnogo veća pobjeda sačuvati narod nego dobiti aplauz najradikalnijeg dijela javnosti. Zato je dilema jednostavna. Hoće li Srbi biti narod koji će 2028. godine, kao ravnopravan dio Crne Gore, ući u Evropsku uniju i svoja prava ostvarivati kroz institucije?Ili će opet slušati profesionalne patriote koje ih ubjeđuju da je svaki kompromis izdaja, svaki dogovor kapitulacija, a svaka politička razumnost kukavičluk?
Balkan je već platio previše takvih lekcija.
Možda je došlo vrijeme da Srbi u Crnoj Gori prestanu da budu statisti u tuđim političkim predstavama. Jer između Brisela i traktora ne postoji sredina. Postoji samo pitanje ko će snositi posljedice izbora.A iskustvo nas uči da ih nikada ne snose oni koji najglasnije pozivaju na političko junaštvo. Njih traktori, po pravilu, uvijek zaobiđu.
A, jedan poznavalac prilika na Balkanu iz Beograda, reče ovih dana u Budvi: „Ili Brisel, ili marš u prošlost“.
