Ferhadija – juče, danas, sutra

1
943

12-img_0908-1024x658Pre 26 godina u Banjaluci srušena je Ferhat-pašina džamija. Islamska zajednica Banjaluke 2001. godine dobila je saglasnost za ponovnu izgradnju džamije. Pri polaganju temeljca iste godine došlo je do nereda u kojima je jedan Bošnjak izgubio život. Ceremonija je nakon toga obavljena u tajnosti. Radovi su završeni i za sedmi maj je zakazano otvaranje ….

Da li ste nekada bili u Banjaluci. Nije daleko. Tačno 331 kilometar ima od Beograda do tamo. Ide se auto – putem kroz Hrvatsku. Skrenete kod Okučana, pređete most, granicu, malo kroz naselja pa opet na autoput i eto vas u gradu u kom vas, ako dolazite iz Beograda i Srbije vole više nego bilo gde drugo, uključujući Srbiju i Beograd. Bašta hotela “Bosna” u Banjaluci prepuna je i ovog jutra. Stolovi i posluženje su miljama daleko od dobrog, ali ako tu ne popijete kafu ne broji vam se da ste i dolazili u Banjaluku. Hotela i bašte sećam se iz vremena neposredno nakon Dejtonskog ugovora. Tada je hotel vodio Panta, čovek koji je stajlingom i ponašanjem odudarao od svega oko njega. U kockarnici koja je uredno šljakala i ličila na sve sem na kockarnicu Panta je imitirao Bogarta uz objektivan nedostatak nekog ko bi mogao da odigra Sema. Pred prvi mirovni koncert nakon međusobnog klanja tri konstitutivna naroda “Indeksi” su odseli baš u tom hotelu, najviše zbog činjenice i da nije bilo drugog.

Elem, dok je Davorin Popović, poznatiji kao Pjevač maskiran tamnim cvikerima i podignutom kragnom teksas jakne nakon neprospavane i amarom zalivene noći žurio na prvi intervju, slučajni prolaznik neprijatne spoljašnosti na semaforu koji vodi ka pešačkoj zoni ga je posle dugog i neprijatnog zagledanja upitao: Da li ste vi Davorin Popović?” Kroz glavu mi je prošlo – gde odmah da ispadne neki problem. Nije nebitno da spomenem da je medijsko ludilo u službi rata isfabrikovalo priču o Davorinu kao čuvaru logora za Srbe u Sarajevu. Neprijatnu tišinu prekinuo je Pjevač potvrdnim odgovorom. Čovek se osmehnu i izgovorio:” Nemate pojma koliko mi je drago što ste u Banjaluci.”

Tenzija je nestala, Pjevač je već na semaforu čoveka ponudio pićem, a u nedostatku istog kartama za koncert i ta atmosfera je potrajala sve do prvih taktova u “Boriku”. Davorina više nema, Banjaluka je i dalje tolarantna sredina i to dokazuje upravo danas.
“Dan D”

Mnogo je gostiju u Banjaluci, što anonimnih, što onih globalno prepoznatljivih. Obezbeđenja i novinara ima isto koliko i gostiju. Svi su došli da isprate otvaranje rekonstruisanje Ferhat-pašine džamije. Džamija je izgradena 1579. godine a 1950. uvrštena u kulturnu baštinu SFRJ, da bi se nakon toga našla na listi spomenika svetske baštine pri UNESCO-u. Godine 1993, baš 7. maja, nepoznati počinioci su eksplozivom delimično uništili džamiju. Invalid prve kategorije kojeg srećem na početku pešačke zone koja se simbolično naziva Gospodskom ulicom tvrdi da to Srbi uradili nisu:

Da Vas podsetimo:  Lajk, šer pa u zatvor

”Podmetnuli su nam to, niko ovde nije imao razloga da ruši džamiju”. Krupne šake u kojima se gubi štaka koja menja nogu koju je izgubio u akciji otvaranja puta ka Srbiji nemirno pale cigaretu koju mu nudimo. ” Šta ima da prave otvaranje, mi smo im pomogli da obnove tu džamiju, neka se mole oni koji hoće. Oni nama ni danas ne daju da cveće stavimo u Sarajevu u Dobrovoljačkoj ulici gde su mučki pobili vojnike. Nikada više ništa ne treba da imamo sa njima, nama naše, njima njihovo i mirna Bosna. A ovi što nas gone da opet živimo zajedno ne razumeju, ako nas na to nateraju ništa se dobro neće desiti. Ni nama, ni njima. Činjenica da je srušeno još 17 džamija na teritoriji koju je kontrolisala tadašnja vlast Republike Srpske teško da ide u prilog teoriji koja odgovornost za rušenja prebacuje na nekog drugog, ali kompleksnost odnosa u naseobine koju zovu Bosna i Hercegovina iz ove perspektive vidi se u punom koloritu. Među prvima koji su osudili varvarski čin rušenja džamije, bio je Milan Mladenović koji je iz protesta otkazao nastup u Banjaluci. Ni Milana više nema. Baš kao ni preteranog interesa beogradskih umetnika za realnost državne zajednice u kojoj funkcionišu samo entiteti i meduljudski odnosi zasnovani na starom prijateljstvu ili novom interesu. Idealan prostor za belosvetske mešetare koji apostrofirajući svoju ulogu u očuvanju mira kreiraju dodatnu nestabilnost bez želje da iznađu trajno rešenje ovaj prostor. I sve to za ozbiljnu lovu, ozbiljne privilegije plus privatne kombinacije kojima su niski, srednje visoki i visoki predstavnici skloni. Gore od samog čina rušenja džamije jeste raščišćavanje prostora i odnošenje ostataka na deponiju koje je usledilo. ” Banjaluka je tih godina je ličila na Divlji zapad. Kriminalci su harali gradom maltretirajući građane, otimajući, rušeći i pljackajući sve, pa i duh Banjaluke. Odrođena Paljanska vlast prezrivo je gledala na nas”, tako govori kibicer šahovskog meča u glavnom gradskom parku. Tu na velikim poljima penzioneri krckaju svoje dane. Lice gospodina Sime, sa kojim razgovaramo tamno je od ranog sunca, uokvireno još uvek bujnom sedom kosom. Bore svedoče o životu koji nije bio lak.

Njegov sin je u Kanadi, tamo radi u nekoj fabrici, unuci idu u školu a glavni događaj je njihov dolazak na raspust. Dok partija teče a grupa od desetak kibicera glasno komentariše poteze dva igrača pokušavam da izvučem još neku reč od Sime. Kaže da mu je žao kada su srušili džamiju:” Ne mislim ja mnogo o tome, ali navikao sam da je Ferhadija tu, samo budala može da ruši, problem je nešto napraviti.” Danas se, predratni koalicioni partneri, SDA i SDS opet nepristojno dodiruju i to na imaginarnom nivou vlasti koja je po ocenama svih koji nešto o tome znaju nefunkcionalna i baš oni pokušavaju da ubrzaju put Bosne i Hercegovine ka EU. Kako to mogu da urade oni koji miting ne mogu da završe bez podsećanja da iza njih stoji Erdoganova Turska i oni koji nisu bili u stanju da pronađu i osude varvare koji su srušili spomenik u Banjaluci nikom nije jasno. Ali Bosna i Hercegovina i jeste zemlja paradoksa. Jer gde drugo na otvaranju rekonstruisanog verskog objekta govore političari, premijeri u ostavci, predstavnici drugih konfesija, svi sem domaćina. Gde drugo neki od njih mogu da vređaju domaćina, veličajući lik pokojnog Alije Izetbegovića, čoveka koji je tvorac Islamske deklaracije, dokumenta koji bi bez problema moga da bude priručnik ISIS-ovim borcima. Banjaluka je čitav ovaj performans pratila sa bezbedne udaljenosti. Starije Banjalučane koji su išetali na pijacu, jutarnju kafu i porciju sunca zamenili su oni mladi. Žamor muzike, udarci potpetica i smehnadjačali su tenziju koju je sa sobom teglio Davatoglu. Studentica ekonomskog fakulteta, Olivera obučena u crne helanke i patike sa štiklom koje ne razumem, na pitanje o džamiji sleže ramenima: “Ja se džamije ni ne sećam, imam 22 godine. Nemam nikakav problem da je otvore i da radi. Nervira me ova gužva.” Na pitanje o kolegama muslimanima, kaže da ih kod nje na njenom smeru nema. Njen otac je bio u ratu, danas radi u policiji Republike Srpske. Majka joj nije zaposlena, pomaže bratu i snaju oko njihove dece. Snaja radi u banci, a brat ima servis za mobilne telefone. U Sarajevo ne ide, u Novom Sadu ima rođake pa bi volela da na master ide na Novosadski univerzitet. Nivo interesovanja za politiku je minimalan, praktično se vidi samo kada se pojavi „pretnja” Srpskoj. ” To je moja domovina, ne Bosna, Republika Srpska je moja domovina, ja je volim baš kao što Francuz ili Nemac vole svoju domovinu. Ne vidim razlog da se osećam drugacije”, kaže ona.

Da Vas podsetimo:  Hrvati — narod koji se sakrivao od istorije

Kolona crnih automobila uz gomilu ljudi u crnom sa žicama koje im vire iz ušiju na prvi pogled nije slutila na dobro. I zaista nosila je problem.

Turski premijer u ostavci na bini se ponašao kao sultan. Pominjanje jedinstvene Bosne i Hercegovine, pozivanje na 79 miliona Turaka i slične političke nekorektnosti bez obzira što su dominantno bile okrenute potrebi ličnog repozicioniranja brzo su dominantnu indiferentnost Banjalučana pretvorile u zabrinutost. Davatogluove reči su za čas popunile naslovne strane portala, a na društvenim mrežama hit je postala fotografija na kojoj Davutoglu govori dok se predsednik Republike Srpske drži za glavu. Nemam pojma šta je u tom trenutku mislio čovek koji je na političku scenu došao kao „sveži dašak sa Balkana”, ali je odlukom da ne govori nakon svega toga i da džamiju ostavi vernicima bila jednako mudra koliko i nesvojstvena Srbima naručito ovim prekodrinskim. Dan je bio na izmaku kada smo seli u ćevabdžinicu “Mujo”. Vremešni objekat na deset koraka odGospodske ulice sakrio se između novih zgrada. Za stolom pored mene sede novinari iz nekih stranih redakcija. Kamere i fotoaparati ih odaju. Glasno se smeju i razgovraju. Konobarica srednjih godina ih gleda sa podozrenjem dok vodi žestoku borbu sa žvakacom gumom u sopstvenim ustima. Ne mogu a da je ne pitam zašto gleda tako goste iz inostranstva gleda tako. “Ne znate vi njih, govori mi, dođu ovde, jedu, piju, smeju se i onda napišu da ništa ne valja. Pa što se onda bolan smiješ, što mi se zahvaljuješ, što namiguješ svakoj curi koja prođe pored tebe. Tako će i danas da bude, videceš, nastavlja ona, i dodaje: “Ima da mi opet budemo krivi za nešto. A sve smo ih lijepo i normalno primili, bio i predsjednik naš. Pričao ko je šta htjeo, ali neće ni to valjat.” Poručujem banjalučke ćevape, realno više volim sarajevske mada mi već duže vreme ne prijaju ni jedni ni drugi. Stranci se pakuju u one velike džipove koji su preplavili Balkan krajem prošlog veka. Završavam svoju porciju, gasim žed “koka-kolom” i preko Gospodske se vraćam ka parkingu hotela gde me čekaju kola za povratak. Kandelabri osvetljavaju grad, mnogo je zgrada sa staklenim fasadama. Banjaluka se menja. Ispred crkve preko puta kancelarije predsednika Srpske deca se igraju na travnjaku. Neonska reklama za novi kazino u hotelu “Bosna” obasjava ceo parking na kome su nam i kola. Ulazim da vidim na šta to liči. Nema ni Pante ni njegove nekadašnje kockarnice. Devojke koje rade imaju prekratke suknje, a obezbeđenje utrpane majce. U kafeu pričam sa svojim imenjakom Brankom, kaže mi da je njegov mladi sin gadao TV kada je čuo govor Davatoglua. Apostrofira nedostatak keša kao osnovni problem Srpske, ali veruje da će se pronaći neko rešenje koje ne uključuje nepristojan pritisak na postignuti nivo samostalnosti. Skreće mi pažnju na neki pokušaj razgovora na relaciji Incko – Dodik. Iskreno, ja ga nisam video. Pričamo i o najavljenim protestima, nedostatku jasne politike opozicije, Partizanu, izborima u Srbiji. Domaća muzika, nepoznatih mi izvođača, nadjačava naš razgovor. Vreme je za pokret. Dok kazaljka na cajgeru tangira 160 km na sat, razmišljam o tome gde sam bio. Ni sam ne znam odgovor na to pitanje. Verovatno samo zato jer sam bio kod kuće. I to ne zato što sam poreklom irođenjem iz Bosne i Hercegovine. Već onako, znate ….

Da Vas podsetimo:  Pokazuje li valuta čije je Kosovo? Dinar kao devizno sredstvo plaćanja na KiM

Branko Miljuš

ekspres.net

1 KOMENTAR

  1. Brano jesi li to ti bivsi Sarajlija,sto te onaj bivsi asistent na FPN Vojislav prozva u nedeljniku Duga 1979 za knigu Nesvrstani i nesvrstana politika.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime