Gde je nestala srpska diplomatija?

3
1979

„Ozbiljna diplomatija je umeće i odlika velikih državnika.“

Još od antičkih vremena kada se pojavljuju prvi začeci diplomatskih aktivnosti u vidu odnosa između grčkih polis pa sve do zlatnog doba renesanse kada se prvi put u istoriji pojavljuje institut stalne diplomatije ova funkcija državne vlasti služila je kao ključni mehanizam za pozicioniranje država u međunarodnoj areni, kao instrument zaštite, promocije i afirmacije nacionalnih interesa u sistemu međunarodnih odnosa.

U ozbiljnim zemljama diplomatija važi za srž spoljne politike, njome se bavi čitav niz iskusnih stručnjaka jer ona predstavlja način da se mirnim putem odbrane i sačuvaju vitalni interesi države. Ona ne postoji samo radi reda i nije sama sebi cilj, već je tu da bi služila implementaciji i realizaciji strateških spoljnopolitičkih opredeljenja države i garantovala njen opstanak kao suverenog i nezavisnog subjekta međunarodnog poretka. Zbog toga se u ozbiljnim državama diplomatijom ne bavi svako. Njome se bave samo iskusni političari, osobe sa dubinskim poznavanjem međunarodnih odnosa, ljudi od profesionalnog integriteta i sa jasno iscrtanim državotvornim stavovima.

Da li nabrojano važi i za srpsku diplomatiju?

Odgovor na ovo pitanje podrazumeva odgovor na pitanje da li uopšte postoji nešto što može da se nazove „srpska diplomatija„? Prefiks „srpska“ ovde označava diplomatiju, vođenu u skladu sa strateškim, najvažnijim interesima naše države, diplomatiju usmerenu ka promociji, unapređenju i zaštiti tih interesa.

„Srpska“ diplomatija tako podrazumeva samo i isključivo onu aktivnost u spoljnoj politici koja teži ka stvaranju najpovoljnijih mogućih prilika za afirmaciju naših nacionalnih interesa u međunarodnim odnosima. Srpska diplomatija je diplomatija koja pokušava da iskoristi sve raspoložive međunarodne faktore kako bi u najvećoj mogućoj meri postigla strateške cilje suverene države, a to su unapređenje svojih međunarodnih potencijala, jačanje geopolitičkih kapaciteta, očuvanje državnog suvereniteta i nepovredivosti nacionalnih granica.

Uzimajući ovo u obzir lako možemo zaključiti da u poslednjih 20 godina Srbija nema svoju, „srpsku“ diplomatiju. Zvanična diplomatija naše države tokom poslednje dve decenije bila je ništa drugo nego goli servis za“ispunjavanje zapadnih diktata i ultimatuma„. Primera za to imamo nekoliko. Setimo se samo 2010. godine kada su se naši diplomati pokazali kao puki izvršioci naloga koji su stizali iz zapadnih ambasada, a o čemu nam dosta govore i depeše Vikiliksa. Tako smo pomoću njih saznali da je upravo Boris Tadić ubeđivao Amerikance da prioritet njegove vlasti nije odbrana KiM već ubrzani korak ka članstvu Srbije u NATO i EU. Upravo je Tadić bio jedan od glavnih protagonista u realizaciji plana Martija Ahtisarija da Beograd ćutke prihvati razmeštanje EULEKS-a na KiM iako je Narodna Skupština odbacila taj plan kao neprihvatljiv.

Štaviše, na mig Londona i Vašingtona tadašnji Tadićev pulen Vuk Jeremić daje u ime države Srbije saglasnost da se dalji pregovori o „konačnom status KiM“ sa UN-a prebace pod okrilje autokratske EU. Posledice te antidržavne odluke osećamo i danas. Ona je otvorila vrata svim daljim pogubnim potezima sa kojima se Beograd korak po korak odricao suvereniteta u južnoj pokrajini. Ona je otvorila vrata Briselskom sporazumu, gubitku državnih ingerencija na KiM i označila početak procesa razvlašćivanja Srbije na delu svoje teritorije.

Politikom podilaženja evroatlantskim interesima tadašnja državna vlast propustila je i priliku da pred najvažnijom međunarodnom pravosudnom institucijom, Međudržavnim sudom u Hagu, ospori separatističke pokušaje Prištine, potvrdi nelegalnost jednostrane secesije Šiptara i afirmiše svoje neprikosnoveno, Poveljom UN i Rezolucijom 12 44 garantovano pravo na zaštitu teritorijalnog integriteta. Tadašnje dejstvovanje Srbije pred Međunarodnim sudom pravde predstavlja jedan ozbiljan diplomatski fijasko. Pogledajmo i zašto.

Da Vas podsetimo:  Draža Mihailović ponovo među Srbima

Pre svega treba napomenuti da je odluka o pokretanju postupka pred Međunarodnim sudom pravde, koju je na inicijativu Srbije donela Generalna skupština UN-a bio potreban i dobar potez naše diplomatije. U trenutku kada su mnoge zemlje sveta krenule da pod pritiskom pokrovitelja kosovske nezavisnosti – Amerike, Britanije i Francuske – priznaju Prištini svojstvo suverene države od Beograda se očekivalo da kao matična država i titular Rezolucije 12 44 sve svoje spoljnopolitičke kapacitete, svoju celokupnu diplomatsku mašineriju stavi u službu odbrane celovitosti i jedinstva državne teritorije. U tom svetlu i traženje od najvišeg sudskog organa UN da se izjasni o jednostranom otcepljenju Prištine deluje kao potpuno legitiman, neophodan i strateški važan čin. Međutim, čim pogledamo sa kakvom merom neozbiljnosti i nedostatkom državotvornog stava je tadašnja politička vrhuška Srbije pristupila tom procesu shvatićemo da on nije bio zamišljen kao vid ozbiljne diplomatske borbe, proistekle iz svesti o potrebi angažovanja svih državnih resursa u odbrani Kosova i Metohije već kao potez, koji je povučen reda radi. Potez kome nije bio bitan cilj – međunarodna osuda secesionističko-militarističke politike kosovskih Albanaca i očuvanje KiM – već potreba da se pred domaćom javnošću čelni ljudi na vlasti predstave kao neko ko (uistinu samo deklarativno i na rečima) brine o nacionalnim interesima Srbije. Što bi se reklo „eto, da građani ne kažu da nismo ništa uradili„. Septembra 2008. godine Vuk Jeremić na sastanku sa Kondolizom Rajs izjavljuje da srpska strategija s Međunarodnim sudom pravde predstavlja samo pametan diplomatski i politički potez koji će omogućiti srpskoj vladi da umiri domaću javnost i izađe iz kosovskog problema kako bi se fokusirala na evroatlantske integracije.

Ključna (zapravo katastrofalna) greška Beograda bio je način formulacije pitanja koje je prosleđeno Međunarodnom sudu pravde. Ono je glasilo da li je deklaracija o nezavisnosti tzv. Kosova u skladu sa međunarodnim pravom. Odgovor suda glasio je da pomenuta deklaracija nije u suprotnosti sa važećim sistemom međunarodnog prava, zasnovanim na Povelji UN, niti u suprotnosti sa Rezolucijom 12 44 i Ustavnim okvirom za privremenu samoupravu UN-a na Kosovu i Metohiji.

Šta iz ovog možemo da zaključimo?

Prvo. Nema sumnje da je tokom zasedanja bilo ozbiljnih i stalnih pritisaka Zapada, u prvoj vrsti SAD i Velike Britanije. To je u velikoj meri i uzrokovalo da je Sud ozbiljno ograničio domet pitanja koje mu je bilo predloženo u odlučivanje. Umesto da donese jasan stav o tome da li Kosovo i Metohija kao autonomna pokrajina u sastavu Srbije ima pravo na jednostrano otcepljenje odnosno da li Albanci kao nacionalna manjina u Srbiji imaju pravo na unilateralnu secesiju i formiranje sopstvene i nezavisne države na srpskoj teritoriji Sud je krenuo linijom manjeg otpora. Zapravo, sud je u svojoj odluci samo konstatovao da važeće međunarodno pravo ne sadrži nijednu odredbu koja bi izričito dozvoljavala ili zabranjivala jednostrane deklaracije o nezavisnosti. One per se (same po sebi) nisu nedozvoljen instrument da određeni entitet na deklarativnom nivou ispolji svoju volju za određenim političkim statusom. Laičkim jezikom rečeno, svaka proizvoljna grupa ljudi, kako god se ona nazivala, može da usvoji akt u kojem definiše svoj pravni i politički položaj. To je osnovni postulat prava na slobodu govora. Primera radi, i stanovnici bilo koje opštine u Srbiji ili zajednica stanara u nekoj zgradi mogu da donesu deklaraciju u kojoj iznose svoje zahteve, pa i pripadnici bilo kog naroda ili manjine na planeti mogu da usvajaju sopstvene deklaracije o nezavisnosti. Međutim, drugo (i za slučaj KiM) ključno pitanje je da li su posledice, koje proizilaze iz takvih deklaracija, u skladu sa međunarodnim pravom ili nisu. Pitanje o kojem je Međunarodni sud pravde morao da odlučuje Srbija zbog nedržavotvornog ponašanja njenih najviših zvaničnika i nedostatka ozbiljne diplomatije nije postavila. Počinjena je fatalna greška jer smo propustili priliku da pred Međunarodni sud pravde izađemo sa preciznim i konkretnim pitanjem, koje ne bi dozvoljavalo različita tumačenja, koje ne bi bilo podložno bilo kakvim naknadnim modifikacijama i koje ne bi pružalo prostor Sudu da sledi politički interes Zapada. Propustili smo priliku da od najvišeg sudskog organa UN dobijemo potvrdu svog neotuđivog suverenog prava na teritoriju Kosova i Metohije.

Da Vas podsetimo:  Freedom House: Srbija beleži najveći pad sloboda u Evropi

Činjenica je da je država Srbija te 2010. godine propustila šansu da u ruke dobije po svoje nacionalne interese pozitivno mišljenje najviše i najvažnije institucije međunarodnog pravosuđa. Činjenica je da nam je ispred nosa utekla odluka koja bi predstavljala čvrst argument u prilog odbrane našeg teritorijalnog integriteta na Kosovu i Metohiji. O tome na kraju krajeva govore i odvojena mišljenja četvorice sudija, među kojima je potrebno posebno izdvojiti stavove sudija Petra Tomke iz Slovačke i Leonida Skotnjikova iz Rusije. Mišljenje njih dvojice u celini razobličava suštinu problema, kritikujući odluku sudske većine o ograničenju postavljenog pitanja. Kako navode, u postupku je bilo neophodno odlučiti o tome, da li je ključna pravna posledica usvojene deklaracije kojoj su težili kosovski Albanci (sticanje nezavisnosti) uopšte u saglasnosti sa kako opštim međunarodnim pravom tako i Rezolucijom 12 44 (kao lex specialis). Pojednostavljeno, pitanje o kojem je moralo da se odluči bilo je da li su bili ispunjeni uslovi da Albanci kao etnička zajednica na KiM posegnu za pravom na samoopredeljenje, tj. da krenu u proces odvajanja od Srbije. Ukoliko nastavimo da čitamo odvojena mišljenja ove dvojice sudija dobićemo i odgovor na to pitanje. On je jasan i egzaktan: „Nijedna odredba Rezolucije 12 44 ne može i ne sme da se tumači na način da bi bilo kojoj strani pružala pravo na jednostrane poteze, što podrazumeva i uni“lateralno proglašenje nezavisnosti“.

Osvrnimo se sada ukratko na sledeće pitanje: „Može li Srbija da ima bilo kakvu korist od ovakvog savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde?“ Odgovor će možda iznenaditi mnoge, ali on glasi: Da, može!“. Pogledajmo i kako.

Prvo treba istaći da savetodavna mišljenja Međudržavnog suda nisu pravno obavezujuća. Prema tome, ono ni u čemu ne obavezuje Srbiju da mora da se povinuje zaključcima o afirmativnom pogledu na nezavisnost tzv. Kosova. Stav zapadnog dela međunarodne zajednice, koji se agresivno forsira nakon donošenja sudske odluke je da je njome „stavljen pečat na međunarodni legalitet i legitimitet kosovske državnosti“ i da se države UN-a ohrabre da ubrzaju proces priznanja te separatističke tvorevine.

Međutim, uprkos nedostatku obavezujuće prirode mišljenja Međunarodnog suda pravde imaju izuzetno veliku političku i moralnu težinu, pre svega jer (moraju da) ih donose svetski priznati pravni stručnjaci od visokog profesionalnog integriteta.

Na taj način se osigurava kvalitet argumenata, iznetih u odvojenim mišljenjima. Upravo u tome Srbija treba da pronađe način kako će odluku Međunarodnog suda pravde da koristi u svrhu odbrane svojih stavova u međunarodnoj zajednici.

Aktuelnoj vlasti je neophodno postaviti pitanje: „Ako je već prethodni režim odlučio da se povinuje onima čiji cilj je otimanje KiM i dalje komadanje Srbije zbog čega taj fijasko nije barem malo ublažen pružanjem jedne stručne analize savetodavnog mišljenja? Analize čiji cilj bi bio da se iz sudske odluke izvuku svi oni delovi i argumenti koji idu u prilog odbrani srpskih stavova? Zašto ni punih sedam godina nakon usvajanja te odluke Srbija nema kompletan sažetak pravno-političkih posledica savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde?“ Mnogi će reći „Srbiji to ništa ne koristi. To je nebitna stvar, detalj.“. Ali upozoravam, u ozbiljnoj diplomatiji i najmanji detalj može biti or presudnog značaja.

Da Vas podsetimo:  Kada se krvarilo, a niotkuda pomoći – ko je pritekao?

Zato odgovor nije u tome da to nije moglo i nije trebalo biti urađeno. Odgovor je u očitom politikantskom i podaničkom stavu pojedinih ljudi u vlasti, u nesposobnosti i nespremnosti da se pravilno shvate promene u međunarodnoj areni, da se prepoznaju strateške prilike za očuvanje i reafirmaciju srpskih državnih interesa na internacionalnom nivou i da se u skladu sa tim prilikama vodi spoljna politika.

Prethodna vlast nije obavila domaći zadatak svake ozbiljne i samostalne države, nije umela i nije htela da iskoristi sve raspoložive diplomatske i pravne mehanizme, pre svega na nivou UN-a koji bi za cilj imali povratak uticaja i jačanje prisustva države Srbije na KiM.

Primetno je da u određenom delu aktuelnog državnog rukovodstva ipak postoji svest o štetnosti načina na koji je spoljnu politiku u domenu odbrane KiM vodio prethodni režim Ali se postavlja pitanje šta je nova vlast (od kako je preuzela državno kormilo)

učinila da anulira sve pogrešne poteze prethodnog evro-atlantističkog režima? Odgovor je, nažalost, jako malo. No, pogledajmo šta (još uvek) može da učini.

Bez daljeg odlaganja mora se sazvati tim domaćih i međunarodnih pravnih stručnjaka koji će pripremiti predlog precizne strategije delovanja državnih organa prilikom nastupanja u međunarodnim odnosima i institucijama UN-a; strategiju koja će se baviti pitanjem kako u odbrani srpske pozicije o KiM efikasno koristiti one delove savetodavnog mišljenja koji idu u našu korist. To su pre svega pravni argumenti četvorice sudija koji su glasali protiv većinske odluke, a čiji stavovi predstavljaju integralni deo savetodavnog mišljenja kao i oni segmenti većinske odluke koji afirmativno govore o Rezoluciji 12 44. To su pre svega delovi gde se potvrđuje obavezujuća snaga tog dokumenta i njegova relevantnost u procesu rešavanja kosovskog pitanja. Uvažavajući taj princip delovanja Srbija mora da pokrene jednu sveobuhvatnu diplomatsku ofanzivu na međunarodnom planu gde će sistematskim i veštim lobiranjem za svoje interese i snagom argumenata stvarati sve veće i ozbiljnije prepreke daljem prodiranju tzv. Kosova u svetske institucije, pre svega u UNESKO i ostala tela koja deluju u okviru sistema Ujedinjenih nacija.

Ta ofanziva treba da podrazumeva odlučan i snažan diplomatski otpor pokušajima međunarodne legitimizacije kosovske nezavisnosti, što u prvoj vrsti obuhvata prekid pristrasnih i netransparentnih pregovora pod dirigentskom palicom Brisela i njihovo prenošenje na UN. Podsećam da rezolucija Generalne skupštine sa kojom je pitanje KiM prebačeno na EU nije obavezujuće prirode. Shodno tome naša država ima mogućnost da, imajući u vidu epohalne promene međunarodnih okolnosti, koje idu nama na ruku, pokrene proces donošenja nove rezolucije sa kojom će pregovore o južnoj pokrajini vratiti pred UN gde, a to treba uvek imati na umu, naše interese štiti veto Rusije i Kine.

Nemamo te raskoši da dozvolimo sebi još jedan diplomatski poraz kada je u pitanju odbrana državne teritorije. Nikada više!

Mr Danijel Igrec

vidovdan.org

3 KOMENTARA

  1. pa na koga to vi komunisti kukate,na svoje ili je neko drugi na vlasti u srbiji od 1945 do ovog časa.njegov je otac partizan kao i tadićev,konačno to priznajte da su na vlasti sve vaša deca,nema ni jednog osvedočenog srbina.zar su jeremićevi i sa jedne i sa druge strane četnici ili komunisti udbaši.kako reče vaš komunistički predsednik jović,dugo smo većali koga će mo postaviti da vodi te tzv opzicione stranke koje smo napravili.mora se reći i to da bez obzira na to što je odradio kanalisanje srpskog nezadovoljstva po udbinom zadatku,on je bio ministar inostranih poslova kod miloševića a ne 2010.sledeće,u srbiji nema srpske diplomatije od 1945,već komunistička.komunisti u srbiji su se stideli što su poreklom srbi,i uvek su isticali da su komunisti jugosloveni,ne znam koja je to srpska diplomatija,to je komunistička.onmi su nekada a i sada samo vodili internacionalnu politiku interesa,da bi se uspostavio komunizam u celom svetu.tako da je sve do osrpskoj diplomatiji u srbiji od 1945 samo podmetačina.uostalom da su čuvali srpske interese oni ne bi dozvolili da bilo ko pokloni šiptarima kosovo na tacni i legalno ga odvoji od srbiji i pokloni šiptarima.još im je pride petar stambolić dodao leposavić.eto to je istina.

  2. Hm,hmm…diplomatiju, MIP, je trajno unakazio ministar “ inostranih dela“..Vuk Draskovic..iza njega,redjali su se “ eseloni“ …ulicara,za embahade i konzulate..

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime