Gde su deca i gde im je detinjstvo?

2
1027

Kažu, detinjstvo je najlepše doba u životu – ne plaćaš račune, ne brines šta ćeš sutra jesti, ko će kupiti hleb i da li ćeš imati za benzin. Rečju, ne brineš ni zbog čega. Važno ti je samo kad ćeš izaći napolje, da li će te pozvati najbolja drugarica da ti ispriča šta joj je Miloš iz VI/3 rekao juče ili šta češ dobiti za Novu godinu.

16020-jerkovic-580x0

Ja sam ’88. godište. Ove godine ću napuniti 27, što me pomalo zabrinjava – to vam je onaj sindrom približavanja 30-oj. Nego, to sad nije tema.

Pre nekoliko dana bila sam svedok, za mene nimalo lepog prizora. U podne, po najvećem suncu na 35 stepeni morala sam u poštu, da mi uzmu pare. Inače, živim u Jerkoviću, koji je jedan od onih beogradskih krajeva koji može da se pohvali mnogobrojnim parkovima, zelenilom i mestima na kojima su starije, moja, pa i neke generacije posle, odrastale.

Na njima smo prvi put potrčale, zaigrale ”između dve vatre”, igrale fudbal sa dečacima, gledale ih, bodrile, igrale ”Amerikanca” u 9 ujutru usred jula, pa nas komšije kritikovale, prostirale ćebiće i smeštale svoje barbike u najlepše ”sobe” na igralištu, prvi put se zaljubjivale… Ali nismo imale kompjutere, internet niti Fejsbuk.

Zbog toga me je situacija od kuće do pošte baš slomila. Na tom istom igralištu zatekla sam NIKOG. Jedan momak je tek nailazio noseći košarkašku loptu ispod leve miške. Bio je sam. OK, bilo je podne i upeklo je, ali to nikako nije opravdanje. U stvari, ne bi trebalo da bude. Moji vršnjaci i ja napolju smo, naročito u toku raspusta, provodili vreme od 9 ujutru do 9 uveče, sa pauzom za ručak. I, onda kada bi nas roditelji ili bake i deke zvali kući, izmišljali smo izgovore za ”još malo” ili ”još 10 minuta”. To je imalo svojih čari. Čak i kada bi nas ponekad izgrdili što smo zakasnili 15, 20 minuta do sat, popodne bismo opet svojim šarmom iznudili od njih druženje sa prijateljima iako, možda, nismo zaslužili. E, to je bilo detinjstvo.

Da Vas podsetimo:  Svako da radi svoj posao

Svakakve lepe i ružne stvari dešavale su nam se upravo na ulici, u parku ili na drvetu dok smo brale šljivcige. Bile smo prodavačice (tukle smo se koja će da radi na kasi), manekenke, pevačice, svađale se koja će da bude Kasandra, lepile omiljene fudbalere i košarkaše toga doba u sveske na kocke, maštale o tome šta ćemo biti kad porastemo… Sve to smo radile zajedno i lagano, skoro neprimetno odrastale i sazrevale.

Danas me je pustoš na ulici malo omela. Iskreno, nisam je očekivala, ali me nimalo nije začudila. Kroz glavu mi je prošla misao: ”Gde li su ta deca?” Nemoguće je da je ceo Jerković na moru ili bazenu, a ne želim da poverujem da su kod kuće nad svojim virtuelnim životima. Drugarice su danas očigledno drugarice ”izdaleka”. Nije mi jasno kako one dele svoje tajne, kako razgovaraju kada se vide jedan na jedan. Strah me je da je Fejsbuk postao glavno mesto okupljanja jer ono što si tamo napisao i rekao videće svi tvoji prijatelji, pa se misle ”šta ima i da se viđamo, sve sam rekla”. Tamo se devojčice zaljubljuju u profilne fotografije klinaca, koji više ni ne znaju kako izgleda košarkaška lopta, dok se ti isti dečaci više ne okreću za onom koja je najbolja u odeljenju već koja je najcrnja od solarijuma.

Spuštaju ći se nizbrdo ka pošti, prošla sam pored terenčeta za fudbal. Jerkovčanima je poznatiji kao ”onaj kod staze smrti”. Tek tamo nije bilo nikoga. Na tom mestu sam se prvi put zagledala u jednog Nenada i stalno sam čekala da se okrene, pa kad da gol meni puno srce. Otkud znam, danas se to valjda radi na Instagramu kad lajkuješ fotku ispred ogledala. Ne znam.

Da Vas podsetimo:  Srpsko pravo i nemačka čizma

Na svim tim terenima prvi put sam naučila i šta znači kućni red. Nisu moji roditelji nevaspitani i neobrazovani, ali jednostavno neke stvari se ”uče i na asfaltu”. Sećam se da smo toliko galamile jednog popodneva sedeći na popularnim ”stubićima”, kad nas je Stanojka sa drugog-trećeg (više se i ne sećam) polila ladnom vodom. U tom trenutku muk, pa onda smeh, još koja rečenica i otišle bismo. E, to je vaspitanje i poštovanje koje smo ponele iz kuće.

Niko nam nije smetao, nikoga namerno nismo izbacivale iz društa, ponekad malo jesmo ogovarale (pa, ko nije?), ali baš malo. Nismo bile ljubomorne jedne na druge. Napolje smo izalzile ”apa-drapa” i nije nam bilo važno da li je odeća koju nosimo markirana niti koji puder da natakarimo na lice kako bismo već sutra bile ”najbolje ribe” na Fesju.

Bile smo deca, dečurlija, sasvim jednostavna deca koja su dobijala i petice i trojke, kojima je roditeljska reč bila amin… A, onda je usledilo neko novo vreme. Sada ga proživljavamo kao dvdesetogodišnjaci, ali barem imamo čega da se sećamo, a to je valjda najvažnije.

Ovo je za sve moje drugare i prijatelje koje i sada volim. Jeste, ne sedimo na betonu, ne igramo se barbikama i ne šutiramo na koš, ali sednemo na neku od jerkovačkih klupica, pa se ispričamo kao nikad u životu. Za to sam zahvalna prošlim danima, detinjstvu i vremenu bez interneta.

M. Stamenković

Dnevno.rs / Foto: Dnevno.rs

2 KOMENTARA

  1. ПИТАМ СЕ,ПИТАМ, ЗА КОЈУ ДЕЦУ ПИТАТЕ? НЕМА ВИШЕ МНОГО ДЕЦЕ КАО НЕКАД. МЛАДИ БРАЧНИ ПАРОВИ-НЕЗАПОСЛЕНИ, ПОДСТАНАРИ, ЊИХОВИ РОДИТЕЉИ АКО РАДЕ,ЈЕДВА СПАЈАЈУ КРАЈ СА КРАЈЕМ, БАКАМА И ДЕКАМА -ВУЧИЋ ОДУЗЕ ПЕНЗИЈУ ПА НЕМОГУ ДА ИЗДРЖАВАЈУ НЕЗАПОСЛЕНЕ, А КАМОЛИ И УНУЧИЋЕ И ПРАУНУЧИЋЕ ? ЗАТО СЕ СВИ ДОСЕТИЛИ ПА БРАЧНИ ПАРОВИ УМЕСТО „ДЕЦЕ“,ГАЈЕ КУЦЕ И МАЦЕ, А БАКЕ И ДЕКЕ УМЕСТО ДА ШЕТАЈУ И ЧУВАЈУ „УНУЧИЋЕ“, ОНИ ВОДЕ КУЧИЋЕ.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime