Gdje je matica crnogorskih Srba: Beograd ili Podgorica

0
657

Piše: Mihailo Bratić

Da je nova crnogorska vlada nastavila sa narativom i politikama DPS-a, gotovo na svim poljima, pokazuju i nova diplomatska čarka sa Srbijom. Naime, na komentar ministra spoljnih poslova Srbije Nikole Selakovića, stigao je ekspresan odgovor iz Podgorice, od njegovog kolege Radulovića. Tema se, kao što je javnost upoznata, ticala položaja srpskog naroda u Crnoj Gori i jednog važnog pitanja koje se provuklo negdje kad sržno u cijeloj priči, a to je: Gdje je matica crnogorskih Srba: u Beogradu ili Podgorici?

Gdje je matica crnogorskih Srba? (Foto: Savo Prelević)

Komparativna analiza: gdje je matica Srba iz BiH?

Kada se govori o Srbima u BiH onda to pitanje nije problematično i tu dilema ne postoji, matica je Srbija. Razlozi za to su brojni. Bosna i Hercegovina prije svega predstavlja jedan državni okvir koji je kroz, sada već vijekove, nametan kao „nužno zlo“ srpskome narodu. Nikada se nije razvila jedna vrsta identifikacije sa državom, državnim granicama i nije se razvio neophodan osjećaj solidarnosti među stanovništvom. Da stvari stoje tako najbolje su pokazali krvavi ratovi, ne samo iz 90-ih, nego i Drugi svjetski rat, gdje je stanovništvo BiH masovno stradalo od svojih komšija drue nacionalnosti i vjere. Zato je Bosna uvijek na ivici dezintegracije i istorijski je imanentno nestabilna.

U takvom sistemu odnosa politika se svodi na pogađanje nacionalnih elita gdje svaka ima pravo veta na državne odluke. To je suštinski i ugrađeno u sistem funkcionisanja dejtonske BiH kroz predsjedništvo i druge zajedničke organe. Slična je paradigma odnosa u Makedoniji u slučaju Albanaca.

Crna Gora: nenametnuti okvir i nametnuta nacija

Međutim, sa Crnom Gorom su stvari dosta drugačije. Crna Gora istorijski nije bila nametnuti okvir srpskom narodu. Naprotiv, Srbi su konstitutivan element istorijske Crne Gore i upravo u borbi protiv nametnutih, okupatorskih sistema se rodila i razvijala i širila Crna Gora Petrovića. U toj borbi je vremenom, kroz dugotrajne kulturne procese izgrađen osjećaj zajedničke sudbine sa svim drugim srpskim krajevima. Tako da u devetnaestom vijeku možemo bez dileme govoriti o apsolutno izgrađenoj modernoj srpskoj naciji u Crnoj Gori. Brojni su dokazi za to, od školskoga sistema, do trobojke kao narodne zastave koju definiše i Ustav iz 1905, od odluke Skupštine Crne Gore iz 1906. da se proglasi srpskom, do hiljadu puta ponovljene fraze o Srbiji i Crnoj Gori kao dvije srpske kraljevine.

Da Vas podsetimo:  TAMO I OVDE, ZAJEDNO!

Stvari se komplikuju u periodu između dva svjetska rata, kada se u određenim, Hrvatima veoma bliskim krugovima, javljaju separatističke ideje koje tangiraju i identitetsku ravan, a ne samo političku i dinastijsku. Nesrećno i razočaravajuće iskustvo Kraljevine Jugoslavije donekle je pomoglo tim idejama. No one su u svakom slučaju bile na margini društvenih tema i događanja vezane za uzak krug ljudi oko Drljevića, Štedimlije i drugih.

Nakon bure Drugog svjetskoga rata i uspostavljanja režima Komunističke partije Jugoslavije, Crna Gora je dobila status federalne jedinice, socijalističke republike i dobila je proširenje na primorske krajeve – Boku Kotorsku. Uz to Crnogorci su dobili status nacije na liniji Đilasovog teksta iz 1945. godine objavljenog u Borbi. Ta nacionalnost, tada proglašena je najbliža onome što danas zovemo dualnim identitetom. Tako je i sam Đilas govorio o srpskom porijeklu Crnogoraca, ali posebnim istorijskim okolnostima koje su dovele do faze da se može govoriti o nacionalnim Crnogorcima. Taj akt, apsolutno mimo volje svoga glavnoga protagoniste će dovesti do posljedica koje ni sam Đilas nije mogao predvidjeti i koje su na njega djelovale razočaravajuće. No, bilo kako bilo tada je crnogorsko nacionalno pitanje institucionalizovano na identitetskoj ravni dualizma.

I posle Jugoslavije – Jugoslavija

Burni raspad Jugoslavije ostavio je, naravno velike posljedice i na Crnu Goru. Pojava Liberalnog saveza, Slavka Perovića, važna je tačka u razumijevanju današnje Crne Gore. Naime, to je bila partija čiji su ideološke inspiracije Sekula Drljević, Savo Brković i ostali. Dakle, partija koja nastupa sa izrazito separatističkih identitetskih pozicija i koja polako širi antisrpski narativ Crnom Gorom. Istini za volju njena snaga nije bila naročito velika, oko 9-10%, ali je bila važna jer je otvorila jedno ideološko polje i ostavila prostora da mu se priklanjaju i veći igrači. To se i desilo sa DPS-om, koji se od 2000-ih ideološki apsolutno pozicionirao na liniju Slavka Perovića.

Te transformacije i ideološko-identitetske vratolomije su pokrenule jedan proces diferenciranja srpskog i crnogorskog elementa. Popisi stanovništva su najbolji pokazatelj toga stanja. Naime, da se zaključiti, da kako određene elite ubacuju u sadržaj crnogorstva radikalno separatističke, drljevićevske elemente, tako dolazi do porasta broja nacionalnih Srba u Crnoj Gori. Suštinski pojam nacionalnog crnogorstva se kod jednog dijela stanovništva kompromitovao i počeli su i na popisu da se izjašnjavaju kao Srbi. Time su željeli sačuvati osjećaj zajedništva sa ostatkom srpskoga naroda i odbraniti se od perfidne ideje poništavanja srpskih elemenata u tradiciji i kulturi Crne Gore.

Da Vas podsetimo:  Klinton ih voli mlade ili šta hoće „Vašington post”?

Ti procesi su na koncu doveli do cifre od 30% nacionalnih Srba u nezavisnoj Crnoj Gori iz 2006. godine.

Kakva je obnovljena državnost?

Veoma važno pitanje je kakva je državnost Crne Gore iz 2006. godine. Istoričar Aleksandar Raković, u svojoj studiji o „Crnogorskom separatizmu“ iznosi stav da se ne radi ni o kakvoj obnovljenoj državnosti, nego da je ta državnost sasvim nova. Kao dokaze uzima ukidanje trobojke, kao potez koji su prije toga jedino preduzeli italijanski okupatori 1941. godine. Zatim pročlašavanje za himnu pjesme „Oj svijetla majska zoro“ sa određenim strofama više puta pominjanog Sekule Drljevića i drugi.

Ne treba zanemariti ni kakav je odnos prema Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve, koja baštini istinske tradicije i vrijednosti Njegoševe i istorijske Crne Gore. Sve to pravdaju tezom da zbog toga što pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi,Mitropolija nije dovoljno crnogorska i sl. Isti ti zaboravljaju činjenicu da u Glasu Crnogorca iz 1915. godine kada Crnogorci uđu u Skadar, piše kako se služila liturgija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi iako takva institucija tada nije postojala. Što pokazuje da su svoju crkvu tadašnji Crnogorci smatrali jednako srpskom kao što su i sebe smatrali Srbima.

Zaključak: gdje je matica crnogorskih Srba?

No, da sumiramo. Da li Crna Gora sa svojom novom državnosti iz 2006. godine može biti matica za Srbe koji u njoj žive? Mnogi bi rekli da ne može, da je ta institucionalna ustrojenost takva da ne omogućava reafirmaciju srpstva u Crnoj Gori. Donekle, događaji posle izbora 30. avgusta idu na ruku takvim stavovima. No, zvaničnici Crne Gore vode čitavi verbalni rat da bi dokazali suprotno. U tome i jeste problem, što taj verbalni rat i to pamfletiranje ministara i ostalih Radulovića ostaje na verbalnom nivou. Nema konkretnih poteza koji će pružiti ruku istorijskog pomirenja Srbima, koji će iščupati antisrpske zasade u Crnoj Gori i koji će premostiti postojeće podjele. Rezolucija o Srebrenici, smjena Leposavića, nedostatak volje da se vrati ambasador Srbije, stalno povređivanje teritorijanog integriteta Srbije priznavanjem Kosova, čestitanje dolaska na funkciju svakom kosovskom zvaničniku, onemogućavanje predstavnika srpskih partija da uđu u vladu. Sve su to potezi kojima se gura prst u oko Srbima odnosno trećini stanovništva te zemlje.

Da Vas podsetimo:  Da je Alijin sin bio sultan – sve velike vezire Srbe proglasio bi za Bošnjake

Ako se nastavi ići tim putem onda istorijska identifikacija Srba sa Crnom Gorom može itekako biti doveden u pitanje. Naročito kada neko ko je očigledno izraziti anti- Srbin, kao ministar Radulović osjeća potrebu da dijeli lekcije gdje je srpska matica. On, jednako kao i premijer i jednako kao nejaki demagog i politički komendijant Aleksa Bečić nemaju pravo da uopšte ulaze u to pitanje. Oni ako hoće da Srbima istinska matica bude Crna Gora trebaju raditi na tome da se isprave nepravde prema tome narodu, da se iskorijeni duh DPS-a, koji izgleda i danas ustrojava odluke vlade i skupštine.

Inače, ako do takve vrste pomirenja utemeljenog u istini i pravdi sa Srbima ne dođe Crna Gora će postati država u kojoj 30 posto stanovništva nije zadovoljno nijendom odlukom, u kojoj se 30 posto stanovništva, cijela jedna nacija, politički segregira i nipodaštava kao akter političkog života. Kada u jednoj državi dođe do takve situacije onda se prirodno javlja pitanje granica sistema, odnosno pitanje koliko je tih 30 posto spremno da trpi stalno nadglašavanje. Taj put DPS-a, Demokrata i URE (koje ne treba razlikovati ni po jednom pitanju, jer se radi o potpuno istoj ideologiji), ozbiljno urušava granice Crne Gore i princip većinskog odlučivanja u istoj. Tako da me ne bi začudio zahtjev da se formira gornji dom parlamenta u kome će nacionalni predstavnici imati pravo veta.

Ako se želi izbjeći taj nesreći i nazadni put podjela i BiH-zacije Crne Gore, mora se ozbiljno poraditi na reafirmaciji srpskog naroda i na pravljenju jednog bazičnog konsenzusa koji će Crnu Goru učiniti mogućom državom. Danas će nastaviti putem DPS-a samo onaj ko je najveći neprijatelj stabilnosti i opstanka Crne Gore. Sa druge strane Srbi i predstavnici srpskih partija moraju ozbinije poraditi na tome da sačuvaju koalicioni potencijal iako im to nije nimalo lak posao. Zato im je danas potreban najveći mogući stepen političke mudrosti, sposobnosti i visprenosti jer se nalaze pred istorijskim zadatkom za cijelo srpstvo.

Naslovna fotografija: Shutterstock

izvor:http://kompasportal.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime