- “Poznam dovoljno istoriju katoličke crkve. Odatle sam znao da ta crkva nije, ni mnogo ni nikad, zazirala ni od prolivanja krvi ni od klanja, pa makar u svojoj beloj doktrini uči da je svaka bogomolja onesposobljena za službu ako u njoj usledi izliv, pa taman i jedne kaplje sanguini vel seminis humane (krvi ili semena čovekova). Takva se crkva mora ponovnim naročitim ritusom prirediti za nastavak upotrebe za službu božju. Katolička crkva u svojoj beloj, beskrvnoj praksi izbegava da rukopolaže za svećenika mesarskog sina, jer – obrazlaže – u krvi mu je tvrdosrdnost usled očeva zanatskog prolivanja životinjske krvi. Istorijska znanost dovoljno je raščistila i kad je i gde je katolička doktrina o jedinospasavajućoj crkvi, pa je zapoved i praksa: Nula communicatio cum infidelibus et schizmaticus (Nikakvog dodira s nevernicima i šizmaticima!) dovela do velikih klanja i prolivanja krvi.“
Đuro Vilović (1889-1958), hrvatski publicista i književnik
“Krvava crkva”
Da je rimokatolička crkva u Hrvatskoj bila i inicijator i predvodnik svih zločina nad Srbima, slikovito svedoči Đuro Vilović (1889-1958), hrvatski publicista i književnik, po obrazovanju teolog i filosof. Ovde prenosimo tek ponešto od toga.
– Jezuiti su uspeli da “osiguraju stolicu zagrebačkog nadbiskupa, hrvatskog metropolite i prvaka katoličke crkve u Hrvatskoj, svom famulusu, svom Delpinu Alojziju Stepincu”, čoveku koji je bio “dojenac jezuitskog rimskog Germanikuma… (čoveku) bez vlastite inicijative, bez ličnosti i bez svesti o odgovornosti, …s manjkavim znanjem, pa i onim teološkim”. U nadmudrivanju između države i Katoličke crkve oko Stepinčevog izbora presudila je činjenica da je on bio “dobrovoljac i potporučnik sa Solunskog fronta” mada je on tamo stigao tek krajem decembra 1918. godine, kad je već bilo proglašeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako je “mladi tamburaš i vatrogasac iz Krašića, pa potporučnik sa Solunskog fronta imenovan za koadjutora (cum iure successionis) zagrebačkom nadbiskupu dr. Baueru” (Đuro Vilović, Krvava crkva : Hrvatski popovi i fratri u raspadu Jugoslavije i u pokoljima Srba, Beograd 2009, 50-52).
– Uz pristanak nadbiskupa Bauera, Stepinac je odmah preuzeo “vođstvo Katoličke akcije za zagrebačku nadbiskupiju”, instituciju zamišljenu da bude “savez, centrala i direktorat svih religioznih organizacija i udruženja”, sa zaduženjem da “ima voditi stare društvene religiozne organizacije i brinuti se za osnivanje novih”, kao i za “organizaciju euharističkih kongresa, sastanaka i ostalih euharističkih manifestacija na području dijeceze”. Pod maskom takvih euharističkih skupova održavani su politički zborovi, a na njima su se “odvijale protujugoslovenske i protudržavne demonstracije kakve nikad niko nije priređivao ni ranije ni kasnije. Govoriti o hrvatskim i separatističkim manifestacijama uz te sastanke i kongrese jedva da je i potrebno” budući da je “katolicizam sam po sebi separatistička manifestacija”, i da “separatizam katolicizma prodire… unque ad divisionem succi et sanguinis (sve do deobe krvi i moždine)”. Kao školovan katolički teolog, Vilović u te probleme ima najpotpunije uvide i u njegovim analizama nema ni “praznoga hoda” ni domišljanja. Dve su pojedinosti u vezi s tim posebno zanimljive:
- a) “Teško je bilo pronaći jednog propovednika i čuti jednu propoved u Jugoslaviji, na kojoj ustaški kler nije zasipao svoju publiku neosnovanim ponosom nekog predziđa kršćanstva.Poslednja je seoska bakica znala i izricala latinski antemurale christianitatis…, s važnošću, s podignućem, kao da izgovara neke svemoćne, mistične reči, što imaju snagu da prenose brda i da presušuju jezera. U stvari je to… malo pa ništa“ budući da su hrišćansko predziđe činili Srbi (a Hrvati deo toga “svog zidića” preneli u Gradišće, da “brane” Beč).
- b) “Slično je sa punim ciklusom frazurina, kao što je ona o hrvatskoj hiljadugodišnjoj kulturi, koje nikad nije bilo u zametljivoj količini… da je katolicizam dao lavlji dio Hrvatskoj sadržajnosti, a napose da mu je dao državnost, kulturu i smisao za žrtvu.Dao mu je ustaški pokret, a taj je ustaški pokret dao pune dokaze o hrvatskoj državnosti, o hrvatskoj kulturi i o hrvatskom smislu za žrtvu.Taj je pokret stvarni porod katolicizma, a po njemu se lako zaključuje lik i sadržina roditelja” (Isto, 52-53).
– Ustaški pokret uglavnom je širen preko katoličkih samostana, a mi ovde prenosimo tek neka Vilovićeva svedočenja:
- a) “Samo se naivčini može činiti slučajnim da ustaše rade i ostvaruju uprav ono što treba katolička crkva u Hrvatskoj i njen kler… Samo se naivčini može činiti slučajnim to, da se ustaška praksa i ideologija do u tančine pokriva i s potrebama i s gledištem katoličke crkve u Hrvatskoj… Očita je indicija, da je Srbe i jače udarao katolicizam nego hrvatstvo.Zanimljiva je u ovoj stvari i ta ustaška okolnost da njima, famulusima nacizma i rasizma,nije bilo mnogo stalo do čistoće hrvatske rase kad su svesno i hotimice množili tu rasu sa pokatoličenim Srbima iz Hrvatske, a kojima Budak reče na ustaškom zboru da su balkanski skot, da su dotepenci, da su Vlasi, Kucovlasi, Rumuni. To je… sve bilo u interesu katoličke crkve u Hrvatskoj, jer joj je uvek u interesu da njena pastva bude jedinstvena i homogena, da bude što brojnija, jer je tim brojniji bir, lukno i štolarina. Po ovome se vidi da su hrvatski popovi i fratri, da je katolička crkva u Hrvatskoj prvi ustaša. To se vidi i po drugim činjenicama i dokumentima, od kojih će se… reći jedan deo. Punih deset godina oni su bili ustaše pre drugih, pre onih koji su u vremenu NDH nastupili kao ustaše… Kao ustaški ideolozi nastupali su ustaški ministri i prvaci, a najizdašnije ustaški doglavnik, ministar i, po ustašama u mantiji i u uniformi izvikani, ‘najveći hrvatski književnik svih vremena’ Mile Budak i, ideološki najkrvoločniji među ustašama, ministar i pretsednik zakonodavnog Povereništva Milovan Žanić. U ovom su pogledu veoma značajni njihovi govori po ustaškim zborovima: Budakovi na zboru u Varaždinu, u Perušiću, u Brodu na Savi i u Vinkovcima, Žanićevi u Novoj Gradiški i u Daruvaru. Samo naivnik može da veruje da Mile Budak i Milovan Žanić vode jezuite, nadbiskupe, biskupe i ostali kler, kao i celu katoličku crkvu u Hrvatskoj, a ne ona njih. Ta se crkva, opet po diktatu svojih interesa, a i svog mentaliteta, nikad nije dala voditi od laika” (Isto, 33-34).
- b)Pavelić je s italijanskog Lastova vrlo često krijumčarskim brodićima prelazio na Korčulu i Hvar, gde su ga u kakvoj tamnoj uvali dočekivali fratri i odvodili u svoje samostane;“Pavelić je redovito donosio veliku i tešku prtljagu” a fratri su je, pod svojim mantijama, raznosili svuda tamo gde je bila adresovana. Kao izuzetno aktivan kurir-fratar pominje se Bernardin Sokol, nastavnik muzike na fratarskoj gimnaziji na Badiji (Korčula), a kako je sve to rađeno, razjasnio je Mile Budak: “Dolazili su u sela i gradove razni ustaše, koji su kao fratri pod mantijama nosili svašta i pripremali narod. Raspirivali smo ustašku mržnju diljem čitave Hrvatske, tako da, kad je došao čas, naši nas prijatelji Nemci i Talijani ne nađoše samo spremne nego već gotovo i oslobođene” (Isto, 75-77).
- v) Mnogi fratri zauzimali su visoke položaje u ustaškoj hijerarhiji, a neki se kitili i počasnom titulom “zakleti ustaša”:“U župskoj crkvi blaženog Nikole Tavelića u Kustošiji služio je službu božju velečasni Vilko Cecelja, zakleti ustaša”; “Najprije je pod vedrim nebom odslužena misa zahvalnica. Služio ju je otac Sidonije Šolc, poznati ustaški borac”. U red “zakletih ustaša” ulazilo se zakletvom nad križom, bodežom i revolverom, što je značilo da će to biti sredstva za privođenje zabludelih u “jedinospasavajuću katoličku crkvu” (Isto, 81), a da će sve to kasnije najčešće biti overavano maljem.
– “Sarajevski nadbiskup Ivan ev. Šarić objavio je u božićnim izdanjima Sarajevskog Novog Lista i zagrebačke Nove Hrvatske 23. XII 1941. dugu Odu Poglavniku”, u kojoj ovaj visoki katolički prelat, u bazilici svetoga Petra u Rimu, slavi vođu ustaških logora, “osuđenog na smrt veleizdajnika”. Uistinu, kad je Pavelić boravio u Rimu, Šarića nije bilo u bazilici Svetoga Petra, što znači da je “samozvani pesnik zaista pružio u stihovima sablazan i dokumenat da je bio ustaša” i da je “tako stajao blizu Paveliću i o Božiću 1941, dakle još devet meseci, nakon što je Pavelić poklao do pola miliona posve nevinih ljudi Srba pravoslavne vere i počinio mnoštvo drugih javnih smrtnih greha, dakle sablazni. Katolički mu nadbiskup za sve to peva odu i tu odu objavljuje u maksimalnoj mogućnosti ustaškog publiciteta” (Isto, 55-57).
Ako Vilovićevo pisanje o hrvatskim rimokatoličkim zločinima shvatimo čak i kao pomalo teorijsko, onome o čemu svedoči Srboljub Živanović, predsednik Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu, takva se zamerka ne može staviti:
“Na jednom sastanku u Njujorku saopštio sam da smo došli do imena 371 katoličkog sveštenika koji su klali, ubijali, mučili, silovali žrtve i činili svakojaka druga zverstva. Tada mi je čuveni američki naučnik Majkl Bernbaum, koji je bio u komisiji za istraživanje genocida u Ruandi, rekao da se u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji ništa ne radi, pošto oni imaju imena 1.400 katoličkih sveštenika, nesumnjivih počinilaca zločina. U ovom trenutku MKIJ je utvrdila da je 1371 katolički sveštenik činio grozne, prosto neverovatne zločine u NDH. Ako se zna da ih je bilo oko 2.000, to znači da su od tri katolička sveštenika dvojica bili koljači. A gotovo svi su bili pripadnici franjevačkog reda”.
Živanović dalje ističe da današnja hrvatska vlast “zastupa stav da je zločin počinjen samo ako je poznata žrtva, odnosno počinilac zločina” a da on neprekidno postavlja pitanje “kako ćemo utvrditi imena onih žrtava koje su, na primer, izgorele u Pećilijevim pećima u Jasenovcu, ili koje su u kazanima kuvane, a od njihove ljudske masti dobijan sapun. Držao sam taj sapun, pomešan s peskom, u ruci, u Smederevu, gde su ga Nemci delili preko Crvenog krsta. Ne znamo ni imena žrtava koje su kao ostrva leševa koja su plovila Savom i Dunavom iz Jasenovca. Lično sam ih posmatrao, a izbacivala ih je voda na obale ove dve reke. Sahranjivani su na lokalnim grobljima bez ikakvih obeležja. Jedna takva masovna grobnica se nalazi pored Kule Nebojše u Beogradu. Smatra se da je u njoj sahranjeno oko 2.000 leševa. Posle oslobođenja Beograda dva kamiona tih leševa su po nečijem naređenju odvezena za Jasenovac, a onda se odustalo od toga, pošto ih je bilo mnogo. Sada više niko ne i zna da je tu masovna grobnica. Mnogo leševa bilo je i na vrhu Ratnog ostrva, to je naša komisija ustanovila”.
Imajući na umu sve dovde izloženo, mogli bismo zaključiti da bi i nadbiskup Hočevar, kao visoki vatikanski dostojanstvenik, mogao ponešto znati o udelu njegove Crkve u srpskim stradanjima u NDH i kasnije. I moglo bi se postaviti pitanje da li Kovačec, Babić, Krasić, Bratulić, Miklenić i svi oni bojovnici koji su se iza njih postrojili u napadu na Maticu srpsku i SANU, shvataju da su saučesnici u “najvećem zločinu” (Magnissimus crimen) samim tim što su “vrlo uspešno” zaboravili učešće, makar svojih očeva ako ne i sopstveno, u samom “velikom zločinu” (Magnum crimen), pa nam, potomcima svojih žrtava, dele moralne pouke o svemu onome što su zaboravili. I, zato, ih ima smisla podsetiti makar na ponešto od onoga što su potisnuli u podsvest i tamo ga potpuno uspavali.
1) Hrvati pripadaju “jedva istorijskom narodu” (ili, kako reče Dučić, “narodiću”) koji je, primera radi, u nemačkom istorijskom pamćenju izjednačen sa kugom i glađu;
2) Srpsko pamćenje prepoznaje Hrvate ne samo po Jasenovcu, Jadovnu i stotinama drugih stratišta, već i po tome što je Hrvatska bila jedina zemlja u svetu koja je imala i dečje koncentracione logore. Kroz njih je, pod nadzorom i blagoslovom svoje crkve provela 110.000 dece; a ne zna se koliko ih je tamo pobijeno, (zasad su utvrđena imena i adrese za 33.000 malih logoraša);
3) hrvatski Poglavnik (ili Sabor) dodeljivao je priznanje “vitez srboklanja” sa zlatnim satom, a jedan od dobitnika bio je Petar Brzica, koji je u “koljačkom natjecanju” 29. avgusta 1942. godine “pobijedio”, tj. poklao 1360 Srba);
4) osim rečju srboklanje, “hrvatski jezik”, jer njima drugi i ne priliči, obogaćen je i i takvim “leksičkim novotvorima” kao što su srbosjek, srbosječina, srbomlat, vadioko; hrvatska “nacionalna kuhinja” – specijalitetima ustaški burek, srpski burek, srpski mozak, srpski odojak, pita od očiju; hrvatska “nacionalna ikonografija” – vijencem od dječjih očiju ili vijencem od srpskih jezika. (Ostali su zapisi da su se na isti način Hrvati “kitili” i u Tridesetogodišnjem ratu, da su poklanima sekli noseve i uši i pravili od njih priveske, da su jeli decu i nabijali im glave na kočeve (o čemu je svedočio jedan švedski general). Hrvatima, dakle, nije prvina ono što su Srbima pričinili tri puta tokom 20. veka: njima je katolička crkva ugradila zločin umesto genetskoga koda (facebookreporter.org/2014/01/30).
5) po Stepinčevom (ili papskom?) blagoslovu, svaki je župnik ili fratar bio ovlašćen da daje “oprost” za svaki pokolj Srba (“Idite i ubijte i srpsku mačku, pa dođite da vam dam oprost”). Nije slučajno što je među najvećim zlikovcima bilo i 1.400 koljača u mantijama, a među njima i takvih koji su se ljutili na sudije što ih optužuju da su pobili “više stotina djece” kad oni mirno tvrde da su pobili samo – šezdeset troje. Na taj način, rimokatolička crkva u Hrvatskoj izvrgla se u besprimernu zločinačku zajednicu i postala odgovorna za smrt, kako se procenjuje, “između 30.000 i 1.400.000” ljudi samo na prostoru NDH. Ona prva cifra, Tuđmanova, besmislena je jer je samo u logorima za decu – a Hrvatska se, videli smo, i time upisala u svetsku istoriju beščašća – pobijeno makar dvostruko više malih logoraša.
Druga je cifra vrlo bliska stvarnoj.
Sve je to, a svakako i mnogo drugih pojedinosti, imao na umu Jovan Dučić kad je zapisao onu surovo jednostavnu rečenicu: “Hrvati su najgori narod na svetu, ne zbog toga što se ničega ne boje, nego zbog toga što se ničega ne stide” (Jovan Dučić, Verujem u Boga i u Srpstvo, Klivlend/SAD 1990, 22).
I zato Kovačec i njegovi “razrednici” mogu svakom pogledati u oči – jer se ničega ne stide.
Genocid
O mehanizmima koje je Vatikan osmišljavao za zatiranje pojedinih naroda, Vilović beleži sledeće:
“Poznam dovoljno istoriju katoličke crkve. Odatle sam znao da ta crkva nije, ni mnogo ni nikad, zazirala ni od prolivanja krvi ni od klanja, pa makar u svojoj beloj doktrini uči da je svaka bogomolja onesposobljena za službu ako u njoj usledi izliv, pa taman i jedne kaplje sanguini vel seminis humane (krvi ili semena čovekova). Takva se crkva mora ponovnim naročitim ritusom prirediti za nastavak upotrebe za službu božju. Katolička crkva u svojoj beloj, beskrvnoj praksi izbegava da rukopolaže za svećenika mesarskog sina, jer – obrazlaže – u krvi mu je tvrdosrdnost usled očeva zanatskog prolivanja životinjske krvi. Istorijska znanost dovoljno je raščistila i kad je i gde je katolička doktrina o jedinospasavajućoj crkvi, pa je zapoved i praksa: Nula communicatio cum infidelibus et schizmaticus (Nikakvog dodira s nevernicima i šizmaticima!) dovela do velikih klanja i prolivanja krvi. Dva su takva najpopularnija slučaja: španska inkvizicija i Bartolomejska noć, dovoljno ispitana i dokumentovana. U toj je dokumentaciji vidljivo koliki je napor ulagala katolička crkva u ova dva slučaja, pa i u svima drugima, da prikrije svoje učešće i da od sebe otkloni javnu sablazan i odgovornost za uništene živote i prolivenu krv svoje braće ljudi, dece istog i zajedničkog oca nebeskoga, pa makar i svojih neprijatelja, pa da podmetne nekoga drugoga da za njena dela odgovara. U oba pomenuta slučaja podmetnula je – državnu vlast” (Đ. Vilović, Navedeni rad, 23). Njima bi se mogli priključiti i pokolji protestanata u Tridesetogodišnjem ratu između “evropskog Juga i evropskog Severa”, koji se “slobodno u povesti može smatrati Prvim opštim evropskim ratom u kome su pojedine regije Centralne Evrope ostale bukvalno opustošene a najviše su ubedljivo stradali Nemci. Nakon ovoga rata računa se da je oko jedne trećine nemačkog stanovništva pobijeno a u pojedinim nemačkim oblastima čak i do čitavih 90 procenata” (facebookreporter.org/2014/01/30). Ti su pokolji vršeni pod nadzorom i blagoslovom Vatikana i činjeno je to na isti način kao i tri veka kasnije nad Srbima: pre nego što bi “grešnika” obesili, pop bi ga “vratio u jedinospasavajuću crkvu”; ustašama je jednostavnije bilo da “problem” rešavaju kamom i maljem nego vešanjem.
A da u NDH “nije izvršen genocid nad Srbima”, “dokazao” je Aleksandar Korb, čija je disertacija “nagrađena nedavno najvišom ocenom na Berlinskom Univerzitetu”; Korb veli da genocida nije bilo ni u Magdeburgu.
Sve što se dešavalo s ustaškom crkvom i njenim paklenim zločinima, dakle, bilo je logično i razumljivo, a jedino iznenađenje ticalo se činjenice da je, u vreme NDH, ona “sama, bez ikakve suzdržljivosti i opreza, srnula u prolivanje krvi svojim rukama i neposredno” i nije ni pokuša(va)la da odgovornost prebaci na druge. Objašnjenje takvog ponašanja nalazimo u Vilovićevoj izjavi na suđenju kada je na pitanje o tome kako je sakupljao građu za svoju knjigu odgovorio: “Najviše iz ustaške štampe. To su bili najjači dokumenti, jer za vreme juna, jula, avgusta, pa i septembra meseca 1941. godine, kler je u ustaškoj državi bio ubeđen da će pobediti osovina. I onda su oni hteli da pokažu hrvatskom narodu kako Nezavisna Država Hrvatska nije toliko delo Ante Pavelića, nego njihovo. U tim člancima oni su takoreći označavali samo sebe kao tvorce Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog pokreta. Tu su se istakli križari, njih je bilo organizovanih preko 700 do 800 hiljada” (Veljko Đurić Mišina, Ustaše i pravoslavlje, Beograd 1989, 12-13). A pošto su križari već pomenuti, nije suvišno reći da, kada su njihovi daleki preci, u Četvrtom krstaškom ratu (1204), osvojili i spalili Carigrad, “moralno opravdanje Latina za nezamisliv pokolj civila… bila (je) borba protiv pravoslavne šizme”; “nad njihovim zverstvima zgrozio se čak i tadašnji papa Inoćentije Treći”, ali su “krstašima gresi bili oprošteni kad su doneli blago Carigrada na Zapad. Zlato koje su opljačkali vitezovi-monasi reda Templara postalo je temelj njihovog bankarstva… Venecija je izgrađena od opljačkanih delova carigradskih palata. Ukradeni su i čuvena vajarska kompozicija konja na Trgu Svetog Marka, neverovatni zlatni oltar istoimene crkve i neprocenjiva biblioteka… U to vreme bilo je uobičajeno da pljačka osvojenog grada traje tri dana, a u Carigradu je trajala sledećih 57 godina” (Boris Subašić, Krstaši podelili Evropu, Večernje novosti Beograd 25. februar 2014).
Jasno je, dakle, da su koljačka iskustva katoličke crkve i davnašnja i neprebrojiva, mada ih Vilović, valjda u želji da svojoj knjizi prištedi koji tabak, svodi na Vartolomejsku noć i inkviziciju; mogao je tim iskustvima dodati i zločine nad Srbima po Podrinju i Hercegovini u vreme Velikog rata, one o kojima je pisao Vladimir Ćorović:
“Sistematsko istrebljenje srpskog naroda iz Podrinja i istočne Hercegovine, s namerom da se tu naseli stanovništvo lojalno Habzburzima počelo je u prvim danima Prvog svetskog rata. Rat je bio idealna prilika da se aktivira plan stvaranja ‘etničkog zida’ – prostora očišćenog od Srba u Bosni i Hercegovini duž granice sa Srbijom i Crnom Gorom, koja se rodila 1872. u glavama tadašnjih austrougarskih upravitelja Bosne i Hercegovine… Nije bila reč o nasumičnim zločinima, već o državnoj politici Beča. Samo nekoliko dana posle objave rata Srbiji, Austrougarska je obnarodovala ratne propise kojima su Srbi stavljeni van zakona kao ‘nepouzdano stanovništvo’. Beč tada formira odrede ‘šuckora’ (Schutzkorps) od oko 11.000 dobrovoljaca, uglavnom muslimana, koji su imali odrešene ruke u rešavanju ‘srpskog pitanja’. Odmah je stavljeno u pogon i 300 koncentracionih logora za Srbe. Njihove žrtve do danas nisu popisane” (Vladimir Ćorović, Crna knjiga : Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme Svetskog rata, Beograd 1996, 8), niti se zna i najpribližniji broj zatočenih i umrlih u austrougarskim logorima (u Aradu je bilo zatočeno i svih 20.000 Srba – to po svedočenju tamošnjeg zatočenika Đorđa Lazića -, u Šopronjeku 8.000, u Doboju je 1916-1917. sahranjeno više od 1.000 dece ispod deset godina, svega je tamo umrlo oko 5.000 ljudi).
No, prema drugim izvorima, od 27. decembra 1915. do 5. jula 1917, samo kroz dobojski logor prošla je 45.791 osoba, dok je od 1914, do 1917. godine, “po službenom saopštenju”, u BiH umrlo 100.986 dece mlađe od 10 godina. Nažalost, nikada nije utvrđeno koliko je stotina hiljada Srba, tih godina, pobijeno ili poumiralo od gladi, dizenterije, crvenog vetra, tifusa ili na druge načine bilo umoreno po drugim bosanskim i austrougarskim logorima. Milivoje Ivanišević, pak, tvrdi u (Republika Srpska naša najveća pobeda u 20. veku, Večernje novosti Beograd 10. januar 2016) da je u Bosni i Hercegovini tih godina stradalo 400.000 Srba, ali će se, sasvim je verovatno, i te cifre pokazati kao “odokativne” budući da je u Drugom svetskom ratu na prostoru NDH stradalo makar dvostruko više odraslih logoraša, a onih malih – tek desetak hiljada više nego u BiH tokom Velikog rata. Te “proporcije” ukazuju na to da je, uz postojanje tolikoga broja logora i neposustalo četvorogodišnje satiranje Srba, moralo doneti ne mnogo manje žrtava od onoga broja koliko se za NDH makar približno mora smatrati dokazanim. S druge strane, nikad nije utvrđen ni broj pobijenih Srba u Mačvi, a kamoli u celom Podrinju, a za te zločine, “zbog mira u kući”, nikad nikome nije ni suđeno, iako ih mnogi zapadni istoričari “smatraju začetkom politike sistematskog istrebljenja jednog naroda, koja je primenjena širom Evrope u Drugom svetskom ratu”, a u NDH tek nastavkom onoga što je tamo četvrt veka ranije bilo samo prekinuto.
Vatikan i genocid “u ime Boga”
“Osnovna delatnost” NDH – genocid nad srpskim narodom -, proširena je formiranjem specijalnog Ureda za rušenje pravoslavnih crkava, u Zagrebu, u Praškoj ulici. Ured je funkcionisao tokom 1941. i do aprila 1942. godine a na čelu mu je bio dr Franjo Dujmović, lekar, u činu potpukovnika, iz Zagreba. Ostala su svedočanstva da su po nalozima tog Ureda, pored ostalih, srušene pravoslavne crkve u Iloku, Oseku, Trnjanima, Erdutu, Tenji, Čepinu, Klokočeviku, Novoj Gradiški, Zlatniku, Kobašu, Novom Topolju, Slavonskoj Požegi (Dinko Davidov, Totalni genocid : Nezavisna Država Hrvatska 1941 --1945, Beograd 2013, 35-36). Nasuprot tome, govori se da su u NDH “tokom oslobodilačkog rata nemački fašistički okupatori uništili 450 pravoslavnih crkava a oštetili 800… Dok su navedene brojke uglavnom tačne, dotle se odgovornost za uništavanje srpskih crkava skida sa hrvatskih ustaša, pravog izvršioca vandalizma, i prebacuje na nemačkog okupatora! Ipak, pravi odnos je sledeći: više od 90% srpskih istorijskih znamenitosti uništili su ustaše, a manje od 10% nemačke okupatorske jedinice, pretežno u toku ratnih sukoba u Sremu”. Okupatorske vojske i nisu se osobito “bavile” rušenjem srpskih spomenika, tako da je, primera radi, nemački okupator sačuvao biblioteku u zgradi Narodne skupštine u Beogradu, u kojoj je tokom ratnih godina delovala njegova vojna komanda. “Samo su hrvatske ustaše i njihove pristalice obavili najvarvarskija nedela u Evropi dvadesetog veka”, što je komunistima poslužilo kao osnova da njihove zločine pripišu “fašističkim okupatorima”, da najmonstruoznije zločince amnestiraju od odgovornosti i “da ustaški genocid potisnu u zaborav” (Isto, 20-21). U tim je rušilačkim poslovima vrlo istaknutu ulogu imao đakovački biskup Antun Akšamović, za koga je ostalo zapisano da je bio vrlo agilan u nasilnom prevođenju Srba u katoličanstvo, te da je dvadeset četiri srpske pravoslavne crkve ili porušio ili “preuredio za katoličke obrede”. (Uzgred, kada su se, posle proboja Sremskog fronta, partizanske jedinice našle pred Akšamovićevom katedralnom crkvom u Đakovu, dobile su naredbu da na nju ne smeju ni metak ispaliti, iako su u njenom zvoniku bila postavljena mitraljeska gnezda; “mudre hronike” ćute o tome kako su ta gnezda “neutralisana”). Zbog takvoga njegovog delovanja, Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ga je za ratnog zločinca, ali to na njegovu poziciju u ustaškoj crkvi nije imalo nikakvog uticaja: na zahtev hrvatske vlade, Broz ga je amnestirao, a 1959. godine za sve zločine nad Srbima – odlikovao ga Ordenom bratstva i jedinstva prvoga reda! (Isto, 45-62).
Ustaški zločini i pravdanje
O ustaškim zločinstvima (koja nisu jenjavala, čak su se sve više “usavršavala”) pročulo se i na strani, tako da je dr Nikola Rušinović, lekar, izvanredni opunomoćenik (poslanik) u Vatikanu, maja 1942. godine, u pismu svome ministarstvu u Zagrebu, našao za potrebno da sve to malo ublaži. On piše da “ima i tobožnjih prijatelja, koji nas strahovito napadaju, kleveću posvuda, a osobito kod Vatikana, jer smatraju to kao najpodesniji teren, jer među diplomatskim korom, koji je zatvoren u zidinama Vatikana nalaze se mnogi naši neprijatelji, a ti pripovijedaju urbi et orbi o razbojstvima i razbojnicima u Hrvatskoj. Čujem, da je već sakupljeno 8.000 fotografija kao dokumenti izvršenih zvjerstava nad srpskim pučanstvom od strane ustaša”. A da bi se stvari uravnotežile, Rušinović piše da su mu prijatelji savetovali, “pa i oni iz Vatikana da sakupljamo točne podatke, fotografije i ostale dokumente o zločinačkom djelovanju četničko-komunističkih elemenata nad našim življem” (Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške “NDH” Zagreb 1952, 58-59). Jedna od mera u tom pravcu bilo je i stvaranje takozvane hrvatske pravoslavne crkve, koje je, prema Rušinovićevom pismu od 9. maja 1942. godine “primljeno jako dobro” i da “u tome Sv. Stolica gleda put k vjerskoj uniji i nestanak šizme u Hrvatskoj. To bi za njih bio ‘dragocjeni dar’ koji Hrvatska može pokloniti Sv. Stolici” (Isto, 118).
Taj dar bio bi višestruk:
- Ukidanje propisa o prelasku iz jedne vere u drugu bilo je rimokatoličkoj crkvi velika crkveno-politička pobeda, utoliko više što je za ukidanje tih propisa vođena dugogodišnja borba;
- Primenom državnog banditizma (terorizma) omogućila bi se rimokatoličkoj crkvi da ostvari svoju misionarsku ulogu u pogledu pokrštavanja;
- Pokatoličavanje pravoslavnih Srba i prisvajanje imovine srpskih pravoslavnih opština, a naročito srpskih manastira i crkava, značajno bi povećalo prihode rimokatoličke crkve;
- Prevođenje pravoslavaca u katolike, odnosno “unapređenje” Srba u Hrvate, bilo bi ne samo politička pobeda ustaške Hrvatske, već bi to, posle mnogih vekova, bio prvi korak koji Kurija čini najkraćim putem prema istoku; Vatikan je za sve to vreme bio pod stalnim pritiskom što mu se toliko blizu, takoreći pod rukom, nalazi pravoslavni svet (Sima Simić, PrekrštavanjeSrba za vreme Drugog svetskog rata, Podgorica 1958, 144-145).
Da bi taj prvi korak svakako ostao upamćen, papa Pije XII “pobožan”), imenom Euđenio Pačeli, zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, kao nagradu za istrebljenje pravoslavlja u NDH, dodelio je titulu “vojnog vikara hrvatskih vojnih snaga”, odnosno hrvatskog ustaškog pokreta; nadbiskup se tim priznanjem sam pohvalio u svom pismu upućenom 20. januara 1942. godine svim hrvatskim biskupima (Psunjski, Veliša Raičević, U ime Hrista svetinje u palmenu, Beograd 1944, 58).
Pa, kad je već tako, Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu mogla je sredinom 2012. godine saopštiti da su u zločinima nad Srbima tokom Drugog svetskog rata, pored običnih građana, domobrana, križara, prosvetnih radnika, činovnika, intelektualaca, zdušno učestvovali i rimokatolički sveštenici. “Prema američkim izvorima preko 1.400 rimokatoličkih sveštenika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vršilo je lično mučenje, ubijanje, silovanje, pljačkanje i nasilno pokrštavanje”.
Stvarni obim rimokatoličkih genocidnih radnji u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nikada nije precizno utvrđen, pa se zato može i desiti da se na raznim stranama srećemo sa najrazličnijim brojevima kojima se iskazuju, primera radi, jasenovačke žrtve:
– Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – zločini u logoru Jasenovac, godine 1946. izvestila je Međunarodni vojni sud u Nirnbergu da broj žrtava iznosi između 500.000 i 700.000;
– Državna komisija Jugoslavije, 500.000-600.000;
– Izraelski Jad-Vašem 700.000;
– Vladimir Dedijer 700.000-1,000.000;
– Međunarodna komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu u kojoj sa područja nekadašnje Jugoslavije deluje, kao njen predsednik, dr Srboljub Živanović, antropolog) smatra da je u Jasenovcu stradalo više od 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i oko 80.000 Cigana. Mimo toga, u intervjuu za beogradsku Politiku od 16. marta 2012. godine, dr Živanović saopštava da je onovremena štampa u Hrvatskoj (a ona je to saznavala “s izvora”) pisala da je u Jasenovcu ubijeno 1,400.000 Srba”;
– Četvrta knjiga hrvatske Enciklopedije Jugoslavije, prvo izdanje Zagreb 1960, 467, tvrdi da “prema procjeni koja se oslanja na iskaze preživjelih, sačuvane dokumente i priznanja uhvaćenih ustaških zločinaca iz Jasenovačkog logora, broj jasenovačkih žrtava premašuje 700.000”;
– Šesta knjiga drugog izdanja hrvatske Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb 1990, 5, u prilično informativnom tekstu pukovnika Antuna Miletića kaže da “Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 15. XI 1945, u svom izvještaju Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu, konstatira da je broj žrtava u logoru Jasenovac oko 500 000 – 600 000, a u literaturi se najčešće spominje oko 700 000, iako ima i ekstremnih procjena: svođenje broja umorenih u Jasenovcu na oko pedesetak tisuća ili uvećavanjem broja žrtava u Jasenovcu na milijun, pa i više i to isključivo Srba”.
Izvor: Balkanska geopolitika
http://www.novinar.de/2009/07/26/sporazum-ustasa-i-komunista-iz-1935-godine.html
Sporazum ustaša i komunista iz 1935 godine
Svesni teškoće u borbi, bez obzira na podvojenost u pоgledu na društveni poredak, vođstvo hrvatskog narodnog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovsnske komunističke stranke u Kraljevini Jugoslaviji,
+++
ovlašćeno i sporazumno sa svima prvacima legalnih i ilegalnih formacija sklapa sledeći
SPORAZUM
1) Vođstvo hrvatskog narodnog oslobodilačkog ustaškog pokreta s jedne strane i vođstvo komunističke stranke s drugs strane svesni su težine svoga položaja koji dolazi od zajedničkog neprijatelja, svake jugoslovenske vlade i srpskog naroda kao nosioca srpske hegemonije (nadmoćnost) i podržavaoca svakog režima koji sputava, smeta i tupi nade:
a) kod hrvatskog naroda da će ikada doći čas oslobođenja ispod srpskog jarma,
b) kod komunističkih masa da traže saveznike u rušenju postojećeg stanja, ma kakve poglede taj saveznik imao na poredak i formu države po postignutom uspehu.
2) Vođstvo jugoslovenske komunističke stranke svijesne svoje uloge, priznaje da do komuniziranja Balkanskog poluostrva ne može doći dok se ne slomi kičma srpstvu i pravoslavlju, jer je poznato da su to dva faktora koja su omela prodiranju Osmanlija na Zapad i komunizma i Austrije na Istok. Sporazumni su da uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno utire se teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrava.
Vođstvo hrvatskog oslobodilačkog ustaškog pokreta predoseća da bi bez promene postojećeg stanja hrvatski narod podlegao jugoslovenskoj lukavosti i srpskoj hegemoniji i nudi saradnju svima porobljenima Jugoslavije i komunističkoj stranci posebno, da ubrzaju tok događaja sredstvima i načinima prema uputima svoga vođstva.
3) Vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta obavezuje se da će sve štrajkaške demonstracije, manifestacije i sve razne izgrede koje izvode komunističke formacije potpomagati i u njima učestvovati. Vođstvo komuniegičke partije smatrajući hrvatski ustaški pokret jakim činiocem i pomagačem urušеnju postojećeg stanja, obećanje svaki podržak i potporu u ostvarivanju ustaških ideala.
Vođstvo i jedne i druge strane obavezuje se da će izbegavati, sve svađe i zadevice između jednih i drugih; u napisima, ličnom razgovoru i itd…, a u slučajevima demonstracija, revolucija i ratova, jedne druge bez prigovora pomagati, naročito uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno, kao što je istaknuto u tačci dva ovog sporazuma.
4) U slučaju lokalnih nesporazuma dužnost je lokalnog vođstva ustaškog pokreta i komunistrpke stranke da sve sukobe odnah likvidiraju, a svaka formacija o tome svoje starije jedinice obavjestnti. Neskladnost načelne naravi rešava vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovenske komunističke partije.
CILJ
Jugoslovenska komunnstička stranka kojoj je Zakon o zaštiti države od 1922. god., onemogućena akcija slobodnog kretanja i rada sa jedne, i vođstvo hrvatskog oslobodilačkog pokreta s druge strane, primaju na sebe zajednički i sporazumo DUŽNOST zajedničke borbe i međusobnog pomaganja u svakom slučaju potrebe do postignutog cilja: raspadanja jugoslovenske države i uništavanje svega što je srpsko i pravoslavno.
Sremska Mitrovica, juni-lipanj 1935. godine
Za komunistnčku stranku
Moša Pijade, s.r.
Za ustaški oslobod. hrv. pokret
Dr. Mile Budak, s.r. advokat
Original se nalazi: Vojno istorijski institut JNA, arhiva neprijateljskih jedinica Br. reg. 3/2; Kutija-116/1638
http://www.zlocininadsrbima.com/Ustaski.aspx УСТАШКИ ЗЛОЧИНИ НАД СРБИМА