Genocid nad Srbima – osnovno obeležje hrvatskoga genetskog koda

2
643

  • “Poznam dovoljno istoriju katoličke cr­k­ve. Odatle sam znao da ta crkva nije, ni mnogo ni nikad, zazirala ni od pro­liva­nja krvi ni od klanja, pa makar u svojoj beloj doktrini uči da je svaka bogomolja one­sposobljena za službu ako u njoj usledi izliv, pa taman i jedne kaplje sanguini vel seminis humane (krvi ili semena čo­vekova). Takva se crkva mora ponovnim naro­čitim ritusom pri­re­diti za nastavak upotrebe za službu božju. Katolička crkva u svojoj beloj, beskrvnoj praksi izbegava da rukopolaže za sveće­nika mesarskog si­na, jer – obrazlaže – u krvi mu je tvrdosrdnost usled očeva zanatskog prolivanja ži­votinjske krvi. Istorijska znanost dovoljno je raščistila i kad je i gde je kato­lička dok­tri­na o jedinospasavajućoj crkvi, pa je zapoved i praksa: Nula communicatio cum infidelibus et schizmaticus (Nikakvog dodira s never­nicima i šiz­ma­ti­ci­ma!) dovela do velikih klanja i prolivanja krvi.“

Đuro Vilović (1889-1958), hrvatski publicista i književnik


PIŠE: Dragoljub Petrović

“Krvava crkva”

Da je rimokatolička crkva u Hrvatskoj bila i inicijator i pred­vodnik svih zlo­či­na nad Srbima, slikovito svedoči Đuro Vilović (1889-1958), hrvatski publicista i književnik, po obrazovanju teolog i filosof. Ovde prenosimo tek ponešto od toga.

 Jezuiti su uspeli da “osiguraju stolicu zagrebačkog nadbiskupa, hrvatskog metropolite i prvaka katoličke crkve u Hrvat­skoj, svom famulusu, svom Delpinu Alojziju Stepincu”, čoveku ko­ji je bio “dojenac jezuitskog rimskog Germanikuma… (čoveku) bez vlastite inicijative, bez ličnosti i bez svesti o odgovorno­sti, …s manjkavim znanjem, pa i onim teološkim”. U nadmudrivanju između države i Kato­ličke crkve oko Stepinčevog izbora pre­su­dila je činjenica da je on bio “dobrovoljac i potpo­ruč­nik sa So­lun­skog fronta” mada je on tamo stigao tek krajem decembra 1918. godine, kad je već bilo proglašeno Kraljevstvo Srba, Hr­va­ta i Slovenaca. Tako je “mla­di tambu­raš i vatrogasac iz Kra­šića, pa potporučnik sa Solunskog fronta imenovan za koadju­tora (cum iure successionis) zagrebačkom nadbiskupu dr. Baueru” (Đuro Vilović, Krvava crkva : Hrvatski popovi i fratri u raspa­du Jugoslavije i u pokoljima Srba, Beograd 2009, 50-52).

– Uz pristanak nadbiskupa Bauera, Stepinac je odmah preuzeo “vođstvo Ka­toličke akcije za zagrebačku nadbiskupiju”, in­stituciju zamišljenu da bude “savez, centrala i direktorat svih religioznih organizacija i udruže­nja”, sa zaduženjem da “ima voditi stare društvene religiozne organizacije i brinuti se za osnivanje novih”, kao i za “organizaciju euharističkih kongresa, sastanaka i osta­lih euharističkih manifestacija na području dijeceze”. Pod maskom takvih eu­ha­rističkih skupova održavani su politički zborovi, a na njima su se “od­vijale protujugo­sloven­ske i protudržavne demonstracije kakve nikad niko nije prire­đi­vao ni ranije ni kasnije. Govoriti o hrvatskim i separati­stičkim mani­fe­sta­cijama uz te sastanke i kongrese jedva da je i potrebno” budući da je “ka­tolicizam sam po sebi separatistička manifestacija”, i da “separatizam katolicizma prodire… unque ad divisionem succi et sanguinis (sve do deobe krvi i moždine)”. Kao školovan katolički teolog, Vilović u te probleme ima najpot­pu­nije uvide i u njegovim analizama nema ni “praznoga hoda” ni domišljanja. Dve su pojedinosti u vezi s tim posebno zanimljive:

  1. a) “Teško je bilo pronaći jednog propovednika i čuti jednu propoved u Jugo­slaviji, na kojoj ustaški kler nije zasipao svoju publiku neosnovanim ponosom nekog predziđa kršćanstva.Po­sle­d­nja je seoska bakica znala i izricala latinski antemurale christianitatis…, s važnošću, s podignućem, kao da izgovara neke sve­moć­ne, mistične reči, što imaju snagu da prenose brda i da pre­sušuju jezera. U stva­ri je to… malo pa ništa“ budući da su hri­šćansko predziđe činili Srbi (a Hrva­ti deo toga “svog zidi­ća” preneli u Gradišće, da “brane” Beč).
  2. b) “Slično je sa punim ciklusom frazurina, kao što je ona o hrvatskoj hilja­dugodišnjoj kulturi, koje nikad nije bilo u zametljivoj količini… da je katolicizam dao lavlji dio Hrvatskoj sadr­žajnosti, a napose da mu je dao držav­nost, kulturu i smisao za žrtvu.Dao mu je ustaški pokret, a taj je ustaški pokret dao pune dokaze o hrvatskoj državnosti, o hrvatskoj kulturi i o hrvat­skom smislu za žrtvu.Taj je pokret stvarni porod kato­licizma, a po njemu se lako zaključuje lik i sadržina roditelja” (Isto, 52-53).

– Ustaški pokret uglavnom je širen preko katoličkih samo­stana, a mi ovde prenosimo tek neka Vilovićeva svedočenja:

  1. a) “Samo se naivčini može činiti slučajnim da ustaše rade i ostvaruju uprav ono što treba katolička crkva u Hrvatskoj i njen kler… Samo se naivčini može činiti slučajnim to, da se ustaška praksa i ideologija do u tančine pokriva i s po­trebama i s gledištem katoličke crkve u Hrvatskoj… Očita je indicija, da je Srbe i jače udarao katolicizam nego hrvatstvo.Zanimljiva je u ovoj stvari i ta ustaš­ka okolnost da njima, famulusima nacizma i rasizma,nije bilo mnogo stalo do čistoće hrvatske rase kad su svesno i hotimice množili tu rasu sa pokato­ličenim Srbima iz Hrvatske, a kojima Budak reče na ustaškom zboru da su bal­kan­ski skot, da su dotepenci, da su Vlasi, Kucovlasi, Rumuni. To je… sve bilo u interesu katoličke crkve u Hrvatskoj, jer joj je uvek u interesu da njena pa­s­tva bude jedinstvena i homo­gena, da bude što brojnija, jer je tim brojniji bir, lukno i što­la­rina. Po ovome se vidi da su hrvatski popovi i fratri, da je kato­lička crkva u Hrvatskoj prvi ustaša. To se vidi i po dru­gim činjenicama i do­ku­mentima, od kojih će se… reći jedan deo. Punih deset godina oni su bi­li ustaše pre drugih, pre onih koji su u vre­menu NDH nastupili kao ustaše… Kao ustaški ideolozi nastu­pali su ustaški ministri i prvaci, a najizdašnije ustaški do­glav­nik, ministar i, po ustašama u mantiji i u uniformi izvikani, ‘naj­ve­ći hrvatski književnik svih vremena’ Mile Budak i, ideolo­ški naj­kr­vo­ločniji među ustašama, ministar i pretsednik zako­no­davnog Povereništva Mi­lo­van Žanić. U ovom su pogledu ve­o­ma značajni njihovi govori po ustaškim zbo­ro­vima: Budakovi na zbo­ru u Varaždinu, u Perušiću, u Brodu na Savi i u Vinkov­cima, Žanićevi u Novoj Gradiški i u Daruvaru. Samo naivnik može da veruje da Mile Budak i Milovan Žanić vode jezuite, nadbiskupe, biskupe i ostali kler, kao i celu katoličku crkvu u Hrvatskoj, a ne ona njih. Ta se crkva, opet po diktatu svojih interesa, a i svog mentaliteta, nikad nije dala voditi od laika” (Isto, 33-34).
  2. b)Pavelić je s italijanskog Lastova vrlo često krijumčarskim brodićima pre­la­zio na Korčulu i Hvar, gde su ga u kakvoj tamnoj uvali dočekivali fratri i od­vo­dili u svoje samostane;Pavelić je redovito donosio veliku i tešku prtljagu” a fratri su je, pod svojim mantijama, raznosili svuda tamo gde je bila adre­so­vana. Kao izuzetno aktivan kurir-fratar pominje se Bernar­din Sokol, nastav­nik muzike na fratarskoj gimnaziji na Badiji (Korčula), a kako je sve to rađeno, raz­jasnio je Mile Budak: “Do­lazili su u sela i gradove razni ustaše, koji su kao fra­tri pod mantijama nosili svašta i pripremali narod. Raspirivali smo usta­šku mržnju diljem čitave Hrvatske, tako da, kad je došao čas, naši nas prijatelji Nemci i Talijani ne nađoše samo sprem­ne nego već gotovo i oslobođene” (Isto, 75-77).
  3. v) Mnogi fratri zauzimali su visoke položaje u ustaškoj hi­jerarhiji, a neki se kitili i počasnom titulom “zakleti ustaša”:“U župskoj crkvi blaženog Ni­kole Tavelića u Kustošiji služio je službu božju velečasni Vilko Cecelja, zakle­ti usta­ša”; “Najprije je pod vedrim nebom odslužena misa zahvalnica. Služio ju je otac Sidonije Šolc, poznati ustaški borac”. U red “zakletih ustaša” ula­zilo se zakletvom nad križom, bodežom i revolverom, što je značilo da će to biti sredstva za privođenje zabludelih u “jedinospasavajuću katoličku crkvu” (Isto, 81), a da će sve to kasnije najčešće biti overavano maljem.
Da Vas podsetimo:  Stranke sa nacionalnim predznakom su svojom samofragmentacijom učinile sebe marginalnim političkim činiocem, i to u trenutku kada su Srbiji i Srbima na KiM najpotrebnije

– “Sarajevski nadbiskup Ivan ev. Šarić objavio je u božić­nim izdanjima Sa­rajevskog Novog Lista i zagrebačke Nove Hr­vat­ske 23. XII 1941. dugu Odu Po­glav­niku”, u kojoj ovaj visoki katolički prelat, u bazilici sve­to­ga Petra u Rimu, slavi vođu ustaških logora, “osuđenog na smrt veleiz­daj­nika”. Uistinu, kad je Pavelić boravio u Rimu, Šarića nije bilo u bazi­lici Svetoga Petra, što znači da je “samozvani pesnik zaista pružio u stihovima sa­blazan i dokumenat da je bio ustaša” i da je “tako stajao blizu Paveliću i o Boži­ću 1941, dakle još devet meseci, nakon što je Pavelić poklao do pola mi­li­ona posve nevinih ljudi Srba pravoslavne vere i počinio mnoštvo drugih javnih smrt­nih greha, dakle sablazni. Katolički mu nadbiskup za sve to peva odu i tu odu objavljuje u maksimalnoj mogućnosti ustaškog publi­citeta” (Isto, 55-57).

Ako Vilovićevo pisanje o hrvatskim rimokatoličkim zloči­nima shvatimo čak i kao pomalo teorijsko, onome o čemu svedo­či  Srboljub Živa­nović, predsednik Međuna­rod­ne komisije za istinu o Jase­nov­cu, takva se zamerka ne može staviti:

“Na jednom sastanku u Njujorku saopštio sam da smo došli do imena 371 katoličkog sveštenika koji su klali, ubijali, mučili, silovali žrtve i čini­li svakojaka druga zverstva. Tada mi je čuveni američki naučnik Majkl Bern­baum, koji je bio u komi­si­ji za istraživanje genoci­da u Ruandi, rekao da se u Srbi­ji i biv­šoj Jugoslaviji ništa ne radi, pošto oni imaju imena 1.400 katoličkih sve­šte­nika, nesumnjivih poči­ni­laca zločina. U ovom trenutku MKIJ je utvrdila da je 1371 katolički svešte­nik činio grozne, prosto neverovatne zločine u NDH. Ako se zna da ih je bilo oko 2.000, to znači da su od tri katolička sveštenika dvo­jica bili koljači. A gotovo svi su bili pripadnici franje­vačkog reda”.

Živano­vić dalje ističe da današnja hrvatska vlast “zastupa stav da je zločin po­činjen samo ako je poznata žrtva, odnosno počinilac zločina” a da on neprekidno po­stav­lja pitanje “kako će­mo utvrditi imena onih žrtava koje su, na primer, iz­gorele u Pe­ćilijevim pećima u Jasenovcu, ili koje su u kazanima ku­vane, a od nji­hove ljudske masti dobijan sapun. Držao sam taj sapun, pome­šan s peskom, u ruci, u Smederevu, gde su ga Nemci delili pre­ko Crvenog krsta. Ne zna­mo ni imena žrta­va koje su kao ostrva le­še­va koja su plovila Savom i Dunavom iz Jasenovca. Lično sam ih posmatrao, a izbacivala ih je voda na obale ove dve reke. Sa­hranjivani su na lokalnim grobljima bez ikakvih obeležja. Jedna takva masovna grobnica se na­la­zi pored Kule Nebojše u Beo­gradu. Smatra se da je u njoj sahranje­no oko 2.000 leševa. Posle oslobođenja Beograda dva kamiona tih leševa su po ne­čijem na­re­đenju odve­zena za Jasenovac, a onda se odustalo od toga, pošto ih je bilo mnogo. Sada više niko ne i zna da je tu masovna grob­nica. Mnogo leševa bilo je i na vrhu Ratnog ostrva, to je naša komisija ustanovila”.

Imajući na umu sve dovde izloženo, mogli bismo zaključiti da bi i nadbiskup Hočevar, kao visoki vatikanski dostojanstvenik, mogao ponešto znati o udelu njegove Crkve u srpskim stra­da­njima u NDH i kasnije. I moglo bi se postaviti pitanje da li Kova­čec, Ba­bić, Krasić, Bratulić, Miklenić i svi oni bojov­nici koji su se iza njih po­stro­jili u napadu na Maticu srpsku i SANU, shvataju da su saučesnici u “najvećem zločinu” (Magnissimus crimen) samim tim što su “vrlo us­peš­no” zaboravili uče­šće, makar svojih očeva ako ne i sopstveno, u samom “veli­kom zlo­činu” (Magnum crimen), pa nam, potomcima svojih žrtava, dele moralne pouke o svemu onome što su zaboravili. I, zato, ih ima smisla podsetiti makar na ponešto od onoga što su potisnuli u podsvest i tamo ga potpuno uspavali.

1) Hrvati pripadaju “jedva istorijskom narodu” (ili, kako reče Dučić, “naro­di­ću”) koji je, primera radi, u nemačkom isto­rij­skom pamćenju izjednačen sa kugom i glađu;

2) Srpsko pamćenje prepoznaje Hrvate ne samo po Jasenovcu, Jadovnu i stotinama dru­gih stratišta, već i po tome što je Hrvatska bila jedina zemlja u svetu koja je ima­la i dečje koncentracione logore. Kroz njih je, pod nadzorom i blagoslovom svoje crkve provela 110.000 dece; a ne zna se koliko ih je tamo pobijeno, (zasad su utvrđena imena i adrese za 33.000 malih logo­raša);

3) hrvatski Poglavnik (ili Sabor) dodeljivao je priznanje “vitez srboklanja” sa zlatnim satom, a jedan od dobitnika bio je Petar Brzica, koji je u “koljačkom natjecanju” 29. avgu­sta 1942. go­dine “pobijedio”, tj. poklao 1360 Srba);

4) osim rečju srboklanje, “hrvatski jezik”, jer njima drugi i ne priliči, obogaćen je i i takvim “leksičkim no­votvorima” kao što su srbosjek, srbosječi­na, srbomlat, vadioko; hrvatska “naci­o­nalna ku­hi­nja” – specijalitetima ustaški burek, srpski bu­rek, srpski mozak, srpski odojak, pita od očiju; hrvatska “naci­onalna ikonografija” – vijencem od dječjih očiju ili vi­jencem od srpskih jezika. (Ostali su zapisi da su se na isti način Hrvati “kitili” i u Tridesetogodišnjem ratu, da su poklanima sekli no­se­ve i uši i pravili od njih priveske, da su jeli decu i nabijali im glave na kočeve (o čemu je svedočio jedan švedski general). Hrvatima, dakle, nije prvina ono što su Srbima pričinili tri puta tokom 20. veka: njima je katolička crkva ugradila zločin umesto genetskoga koda (facebookreporter.org/2014/01/30).

5) po Stepinčevom (ili papskom?) blagoslovu, svaki je župnik ili fratar bio ovlašćen da daje “oprost” za svaki pokolj Sr­ba (“Idite i ubijte i srpsku mačku, pa dođite da vam dam op­rost”). Nije slučajno što je među najvećim zlikovcima bilo i 1.400 koljača u mantijama, a među njima i takvih koji su se ljutili na sudi­je što ih optužuju da su pobili “više stotina djece” kad oni mirno tvrde da su pobili samo – šezdeset troje. Na taj način, rimokatolička crkva u Hrvatskoj izvrgla se u bespri­mernu zlo­či­načku zajednicu i postala odgovorna za smrt, kako se proce­njuje, “između 30.000 i 1.400.000” ljudi samo na prostoru NDH. Ona prva cifra, Tuđmanova, besmislena je jer je samo u logorima za de­cu – a Hrvat­ska se, videli smo, i time upisala u svetsku isto­ri­ju beščaš­ća – pobijeno makar dvostruko više malih logoraša.

Druga je cifra vrlo bliska stvarnoj.

Sve je to, a svakako i mnogo drugih pojedinosti, imao na umu Jovan Dučić kad je zapisao onu surovo jednostavnu rečenicu: “Hrvati su najgori narod na svetu, ne zbog toga što se ničega ne boje, nego zbog toga što se ničega ne stide” (Jovan Dučić,  Verujem u Boga i u Srpstvo, Klivlend/SAD 1990, 22).

I zato Kovačec i njegovi “razrednici” mogu svakom pogledati u oči – jer se ničega ne stide.

Genocid

O mehanizmima koje je Vatikan osmišljavao za za­ti­ra­nje pojedinih naroda, Vilović beleži sledeće:

“Poznam dovoljno istoriju katoličke cr­k­ve. Odatle sam znao da ta crkva nije, ni mnogo ni nikad, zazirala ni od pro­liva­nja krvi ni od klanja, pa makar u svojoj beloj doktrini uči da je svaka bogomolja one­sposobljena za službu ako u njoj usledi izliv, pa taman i jedne kaplje sanguini vel seminis humane (krvi ili semena čo­vekova). Takva se crkva mora ponovnim naro­čitim ritusom pri­re­diti za nastavak upotrebe za službu božju. Katolička crkva u svojoj beloj, beskrvnoj praksi izbegava da rukopolaže za sveće­nika mesarskog si­na, jer – obrazlaže – u krvi mu je tvrdosrdnost usled očeva zanatskog prolivanja ži­votinjske krvi. Istorijska znanost dovoljno je raščistila i kad je i gde je kato­lička dok­tri­na o jedinospasavajućoj crkvi, pa je zapoved i praksa: Nula communicatio cum infidelibus et schizmaticus (Nikakvog dodira s never­nicima i šiz­ma­ti­ci­ma!) dovela do velikih klanja i prolivanja krvi. Dva su takva najpopular­nija slu­čaja: španska inkvizicija i Bartolomejska noć, dovoljno ispitana i doku­men­tovana. U toj je dokumentaciji vidljivo koliki je napor ulagala katolička crk­va u ova dva slučaja, pa i u svima drugima, da prikrije svoje uče­šće i da od sebe otklo­ni javnu sablazan i odgovornost za uništene ži­vote i prolivenu krv svoje braće lju­di, dece istog i zajedničkog oca nebeskoga, pa makar i svojih neprija­te­lja, pa da podmetne ne­ko­ga drugoga da za njena dela odgovara. U oba pomenuta sluča­ja pod­met­nula je – državnu vlast” (Đ. Vilović, Navedeni rad, 23). Njima bi se mogli priklju­čiti i po­ko­lji protestanata u Tridesetogodišnjem ratu između “evropskog Juga i evropskog Severa”, koji se “slobodno u povesti može smatrati Prvim opštim ev­rop­skim ratom u kome su poje­di­ne regije Centralne Evrope ostale bukvalno opustošene a naj­više su ubedljivo stradali Nemci. Nakon ovoga rata računa se da je oko jedne tre­ćine nemačkog stanovništva pobijeno a u pojedi­nim nemačkim oblastima čak i do čitavih 90 procenata” (facebookreporter.org/2014/01/30). Ti su pokolji vršeni pod nadzorom i blagoslovom Vati­kana i či­njeno je to na isti način kao i tri veka kasnije nad Srbima: pre nego što bi “greš­nika” obesili, pop bi ga “vratio u jedinospasa­vajuću crkvu”; ustašama je jednostav­nije bilo da “problem” reša­va­ju kamom i maljem nego vešanjem.

Da Vas podsetimo:  Srbija je svetski rekorder po rastu BDP-a, o javnom dugu da i ne govorimo

A da u NDH “nije izvršen genocid nad Srbi­ma”, “dokazao” je Aleksandar Korb, čija je diser­tacija “nagrađena nedavno najvišom oce­nom na Ber­lin­skom Univerzitetu”; Korb veli da geno­cida nije bilo ni u Magde­burgu.

Sve što se dešavalo s ustaškom crkvom i njenim paklenim zločinima, dakle, bilo je logično i razumljivo, a jedino iznenađe­nje ticalo se činjenice da je, u vreme NDH, ona “sama, bez ika­k­ve suzdržljivosti i opreza, srnula u prolivanje krvi svojim ru­ka­ma i neposredno” i nije ni pokuša(va)la da odgovornost prebaci na druge. Objašnjenje takvog ponašanja nalazimo u Vilovićevoj iz­ja­vi na suđenju kada je na pitanje o tome kako je sakupljao građu za svoju knjigu odgovorio: “Najviše iz ustaške štam­pe. To su bili najjači dokumenti, jer za vreme juna, jula, avgusta, pa i septembra me­seca 1941. godine, kler je u ustaškoj državi bio ubeđen da će po­bediti osovina. I onda su oni hteli da pokažu hrvatskom na­rodu kako Nezavisna Država Hrvatska nije toliko delo Ante Pa­velića, nego njihovo. U tim člancima oni su takoreći označa­va­li­ samo sebe kao tvorce Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog po­kreta. Tu su se istakli križari, njih je bilo organizovanih pre­ko 700 do 800 hiljada” (Veljko Đurić Mišina, Ustaše i pravoslavlje, Beograd 1989, 12-13). A pošto su križa­ri već pome­nuti, nije suvišno reći da, kada su njihovi daleki preci, u Četv­r­tom krst­a­škom ratu (1204), osvojili i spalili Carigrad, “mo­ralno opravdanje Latina za nezamisliv pokolj civila… bila (je) borba protiv pravoslavne šizme”; “nad njihovim zverstvima zgrozio se čak i tadašnji papa Inoćentije Treći”, ali su “krstašima gresi bili oprošteni kad su doneli blago Carigrada na Zapad. Zlato koje su opljačkali vitezovi-monasi reda Templara postalo je te­melj njihovog bankarstva… Venecija je izgrađena od opljač­kanih delova carigradskih palata. Ukradeni su i čuvena vajarska kom­po­zicija ko­nja na Trgu Svetog Marka, neverovatni zlatni oltar istoimene crkve i neprocenji­va biblioteka… U to vreme bilo je uobičajeno da pljačka osvojenog grada traje tri dana, a u Carigradu je trajala sledećih 57 godina” (Boris Subašić, Krstaši podelili Evropu, Večernje novosti Beograd 25. februar 2014).

Jasno je, dakle, da su koljačka is­kustva katoličke crkve i davnašnja i nepre­brojiva, mada ih Vilović, valjda u želji da svojoj knjizi prištedi koji tabak, svodi na Varto­lomejsku noć i inkvi­ziciju; mogao je tim iskustvima dodati i zlo­čine nad Srbima po Podrinju i Hercegovini u vreme Velikog ra­ta, one o kojima je pi­sao Vladimir Ćorović:

“Si­ste­mat­sko is­trebljenje srpskog naroda iz Podrinja i isto­čne Hercegovine, s namerom da se tu naseli stanovništvo lojal­no Habzburzima po­če­lo je u prvim danima Pr­vog svetskog ra­ta. Rat je bio idealna pril­ika da se aktivira plan stvaranja ‘et­nič­kog zida’ – prostora očišćenog od Srba u Bosni i Hercegovini duž granice sa Sr­bi­jom i Crnom Gorom, koja se rodila 1872. u glavama tadašnjih au­s­trougarskih upra­vitelja Bosne i Hercego­vine… Nije bila reč o nasumičnim zlo­činima, već o dr­žav­noj politici Beča. Samo ne­ko­liko dana posle objave rata Sr­biji, Aus­tro­ugarska je obnaro­do­vala ratne propise kojima su Srbi stavljeni van zakona kao ‘ne­po­uzdano stanovništvo’. Beč tada for­mira odrede ‘šuc­ko­ra’ (Schutzkorps) od oko 11.000 dobrovo­ljaca, uglavnom muslimana, koji su imali odrešene ruke u re­ša­vanju ‘srp­skog pitanja’. Odmah je stavljeno u pogon i 300 kon­cen­tracionih lo­gora za Srbe. Njihove žrtve do danas nisu popisa­ne” (Vladimir Ćorović, Crna knjiga : Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme Svetskog rata, Beograd 1996, 8), niti se zna i naj­približniji broj zatočenih i umrlih u austrougarskim logori­ma (u Aradu je bilo za­točeno i svih 20.000 Srba – to po svedočenju tamošnjeg zatočenika Đorđa Lazića -, u Šopronjeku 8.000, u Doboju je 1916-1917. sa­hranjeno vi­še od 1.000 dece ispod deset go­dina, svega je tamo umrlo oko 5.000 ljudi).

No, prema drugim izvorima, od 27. decembra 1915. do 5. jula 1917, samo kroz dobojski logor  prošla je 45.791 osoba, dok je od 1914, do 1917. godine, “po službenom saop­štenju”, u BiH umrlo 100.986 dece mlađe od 10 godina. Nažalost, nikada ni­je utvrđeno koliko je stotina hiljada Srba, tih godina, pobi­je­no ili poumiralo od gladi, dizenterije, crvenog vetra, tifusa ili na druge na­či­ne bilo umoreno po drugim bosanskim i austrougar­skim logo­ri­ma. Milivoje Ivaniše­vić, pak, tvrdi u (Republika Srpska naša najveća pobeda u 20. veku, Večernje novosti Beograd 10. januar 2016) da je u Bosni i Hercegovini tih godina stradalo 400.000 Sr­ba, ali će se, sasvim je verovatno, i te cifre pokazati kao “odo­ka­tiv­ne” budući da je u Drugom svetskom ratu na prostoru NDH stradalo makar dvostruko više odraslih logoraša, a onih malih – tek desetak hiljada više nego u BiH tokom Velikog rata. Te “proporcije” ukazuju na to da je, uz postojanje tolikoga bro­ja lo­gora i neposustalo četvorogodišnje satiranje Srba, mora­lo do­neti ne mnogo manje žrtava od onoga broja koliko se za NDH ma­kar približno mora smatrati dokazanim. S druge strane, nikad ni­je utvrđen ni broj pobijenih Srba u Mačvi, a kamoli u celom Podrinju, a za te zločine, “zbog mira u kući”, nikad nikome nije ni suđeno, iako ih mnogi zapadni istoričari “sma­traju začetkom politike sistematskog istrebljenja jednog naroda, koja je prime­nje­na širom Evrope u Drugom svetskom ratu”, a u NDH tek na­stav­kom onoga što je ta­mo četvrt veka ranije bilo samo prekinuto.

 Vatikan i genocid “u ime Boga”

“Osnovna delatnost” NDH – genocid nad srpskim narodom -, proširena je formiranjem spe­ci­jalnog Ureda za rušenje pravoslavnih crkava, u Zagrebu, u Pra­škoj ulici. Ured je funkcionisao tokom 1941. i do aprila 1942. godine a na čelu mu je bio dr Franjo Dujmović, lekar, u činu pot­pukovnika, iz Zagre­ba. Ostala su sve­do­čanstva da su po nalozima tog Ureda, pored ostalih, srušene pravoslavne crk­ve u Iloku, Oseku, Tr­njanima, Erdutu, Te­nji, Čepinu, Klokočeviku, Novoj Gradiški, Zlatniku, Kobašu, N­o­vom Topolju, Slavonskoj Požegi (Dinko Davidov, Totalni genocid : Nezavisna Država Hrvatska 1941 -­-1945, Beograd 2013, 35-36). Nasuprot tome, govori se da su u NDH “tokom oslo­bodilačkog rata ne­mač­ki fa­šistički okupatori uništili 450 pravoslavnih cr­k­a­va a oštetili 800… Dok su navedene brojke uglavnom tačne, dotle se odgovornost za uništavanje srpskih crka­va skida sa hrvatskih ustaša, pravog izvršioca vandalizma,  i prebacuje na ne­mač­kog okupatora! Ipak, pravi odnos je sledeći: više od 90% srp­skih isto­rijskih znamenitosti uništili su ustaše, a manje od 10% nemačke okupatorske jedinice, pretežno u toku ratnih su­ko­ba u Sremu”. Okupatorske vojske i nisu se osobi­to “bavile” rušenjem srpskih spomenika, tako da je, primera radi, nemački okupator sačuvao biblioteku u zgradi Narodne skupštine u Be­o­gradu, u kojoj je tokom ratnih godina delovala nje­gova vojna ko­manda. “Samo su hrvatske ustaše i njihove pri­stalice obavili najvarvarskija nedela u Evropi dvadesetog ve­ka”, što je komuni­sti­ma po­slu­žilo kao osnova da njihove zlo­či­ne pripišu “faši­stičkim okupatorima”, da najmonstruoznije zločince amnesti­ra­ju od odgovornosti i “da ustaški genocid po­tisnu u zaborav” (Isto, 20-21). U tim je rušilačkim poslovima vr­lo istaknutu ulo­gu imao đakovački biskup Antun Akšamović, za koga je ostalo zapisano da je bio vrlo agilan u nasilnom pre­vo­đenju Srba u ka­to­ličanstvo, te da je dvadeset četiri srpske pra­vo­slavne crkve ili porušio ili “preuredio za katoličke obre­de”. (Uzgred, kada su se, posle proboja Sremskog fronta, parti­zanske jedinice na­šl­e pred Akšamovićevom katedralnom crkvom u Đako­vu, dobi­le su naredbu da na nju ne smeju ni metak ispaliti, iako su u njenom zvoniku bila postavljena mitraljeska gnezda; “mudre hronike” ćute o tome kako su ta gnezda “neutralisana”). Zbog tak­voga nje­go­vog delovanja, Državna komisija za utvrđivanje ratnih zloči­na okupa­tora i nji­ho­vih pomagača proglasila ga je za ratn­og zločinca, ali to na njegovu poziciju u ustaškoj crkvi nije imalo ni­kakvog uticaja: na zahtev hrvatske vlade, Broz ga je amnestirao, a 1959. godine za sve zločine nad Srbima – odlikovao ga Or­denom bratstva i jedinstva prvoga reda! (Isto, 45-62).

Da Vas podsetimo:  Kako su naprednjaci ubili Sajam (knjiga)

Ustaški zločini i pravdanje

O ustaškim zločinstvima (k­o­ja nisu je­nja­vala, čak su se sve više “usavršavala”) pročulo se i na strani, tako da je dr Nikola Rušinović, lekar, izvanredni opunomoćenik (poslanik) u Vatikanu, maja 1942. go­dine, u pismu svome ministarstvu u Zagrebu, našao za potrebno da sve to malo ublaži. On pi­še da “ima i to­bož­njih prijatelja, koji nas strahovito napadaju, kleveću posvuda, a osobito kod Va­tikana, jer smatraju to kao naj­podesniji teren, jer među diplo­matskim korom, koji je zatvoren u zidinama Vatikana nalaze se mnogi naši ne­pr­i­jatelji, a ti pri­povijedaju urbi et orbi o razbojstvima i razbojni­cima u Hrvatskoj. Čujem, da je već sakupljeno 8.000 fotografija kao dokumenti izvršenih zvjerstava nad srp­skim pučanstvom od strane ustaša”. A da bi se stvari urav­no­te­žile, Rušinović pi­še da su mu prija­te­lji savetovali, “pa i oni iz Vatikana da sakupljamo točne podat­ke, fotografije i osta­le dokumente o zločinačkom djelovanju četničko-komu­nistič­kih elemenata nad našim življem” (Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške “NDH” Zagreb 1952, 58-59). Jedna od mera u tom pra­v­cu bilo je i stvaranje takozvane hr­vatske pravoslavne crkve, koje je, prema Rušinovićevom pismu od 9. maja 1942. godine “pri­m­lje­no jako dobro” i da “u tome Sv. Stolica gleda put k vjerskoj uniji i nestanak šizme u Hrvatskoj. To bi za njih bio ‘dragocjeni dar’ koji Hrvatska može pokloni­ti Sv. Stolici” (Isto, 118).

Taj dar bio bi višestruk:

  1. Ukidanje propisa o prelasku iz jedne vere u drugu bilo je rimokatoličkoj crkvi velika crkveno-politička pobeda, utoliko više što je za ukidanje tih propisa vođena dugogodišnja borba;
  2. Primenom državnog banditizma (terorizma) omogućila bi se rimokatoličkoj crkvi da ostvari svoju misionarsku ulogu u pogledu pokrštavanja;
  3. Pokatoličavanje pravoslavnih Srba i prisvajanje imovine srpskih pravoslavnih opština, a naročito srpskih mana­sti­ra i crkava, značajno bi povećalo prihode rimokatoličke crk­ve;
  4. Prevođenje pravoslavaca u katolike, odnosno “unapređenje­” Srba u Hrvate, bilo bi ne samo politička pobeda ustaške Hr­vatske, već bi to, posle mnogih vekova, bio prvi korak koji Ku­ri­ja čini najkraćim putem prema istoku; Vatikan je za sve to vreme bio pod stalnim pritiskom što mu se toliko blizu, tako­re­ći pod rukom, nalazi pravoslavni svet (Sima Simić, PrekrštavanjeSrba za vreme Drugog svetskog rata, Podgorica 1958, 144-145).

Da bi taj prvi korak svakako ostao upamćen, papa Pije XII “po­bo­žan”), imenom Euđenio Pačeli, zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, kao nagradu za istrebljenje pravoslavlja u NDH, dodelio je titulu “vojnog vikara hrvatskih vojnih snaga”, odnosno hrvat­skog ustaškog pokreta; nadbiskup se tim priznanjem sam po­hvalio u svom pismu upućenom 20. januara 1942. godine svim hr­vatskim bi­skupima (Psunjski, Veliša Raičević, U ime Hrista svetinje u palmenu, Be­o­grad 1944, 58).

Pa, kad je već tako, Međunarodna komisija za is­ti­nu o Jasenovcu mogla je sredinom 2012. godine saopštiti da su u zloči­ni­ma nad Srbima tokom Drugog svetskog rata, pored običnih gra­đana, domobrana, križara, prosvetnih radnika, činovnika, inte­le­k­tualaca, zdušno učestvovali i rimokatolički sveštenici. “Prema američkim izvorima preko 1.400 rimokatoličkih sve­šte­nika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vršilo je lično mučenje, ubijanje, silovanje, pljačkanje i nasilno pokrštavanje”.

Stvarni obim rimokatoličkih genocidnih rad­nji u Nezavis­noj Državi Hrvatskoj nikada nije precizno utvrđen, pa se zato može i desiti da se na raznim stranama srećemo sa najrazličnijim brojevima kojima se iska­zu­ju, primera radi, jasenovačke žrtve:

– Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupa­tora i njihovih pomagača – zločini u logoru Jasenovac, godine 1946. izvestila je Međunarodni vojni sud u Nirnbergu da broj žrtava iznosi između 500.000 i 700.000;

– Državna komisija Jugoslavije, 500.000-600.000;

– Izraelski Jad-Vašem 700.000;

– Vladimir Dedijer 700.000-1,000.000;

– Međunarodna komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu u kojoj sa područja nekadašnje Jugoslavije deluje, kao njen pred­sed­nik, dr Srboljub Živanović, antropolog) smatra da je u Jasenovcu stra­dalo više od 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i oko 80.000 Cigana. Mimo toga, u intervjuu za beogradsku Politiku od 16. marta 2012. godine, dr Živanović saopštava da je onovreme­na štampa u Hrvat­skoj (a ona je to saznavala “s izvora”) pisala da je u Jasenovcu ubijeno 1,400.000 Srba”;

– Četvrta knjiga hrvatske Enciklopedije Jugoslavije, prvo izdanje Zagreb 1960,  467, tvrdi da “prema procjeni koja se osla­nja na iskaze preživjelih, sačuvane dokumente i priznanja uhvaćenih ustaških zločinaca iz Jasenovačkog logora, broj jasenovačkih žrtava premašuje 700.000”;

– Šesta knjiga drugog izdanja hrvatske Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb 1990, 5, u prilično informativnom tekstu pukovnika Antuna Miletića kaže da “Zemaljska komisija Hrvatske za utvr­đivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 15. XI 1945, u svom izvještaju Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu, konstatira da je broj žrtava u logoru Jasenovac oko 500 000 – 600 000, a u lite­raturi se najčešće spominje oko 700 000, iako ima i ekstremnih procjena: svođenje broja umorenih u Jasenovcu na oko pedesetak tisuća ili uvećavanjem broja žrtava u Jasenovcu na milijun, pa i više i to isključivo Srba”.

Izvor: Balkanska geopolitika

2 KOMENTARA

  1. http://www.novinar.de/2009/07/26/sporazum-ustasa-i-komunista-iz-1935-godine.html
    Sporazum ustaša i komunista iz 1935 godine
    Svesni teškoće u borbi, bez obzira na podvojenost u pоgledu na društveni poredak, vođstvo hrvatskog narodnog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovsnske komunističke stranke u Kraljevini Jugoslaviji,

    +++

    ovlašćeno i sporazumno sa svima prvacima legalnih i ilegalnih formacija sklapa sledeći

    SPORAZUM

    1) Vođstvo hrvatskog narodnog oslobodilačkog ustaškog pokreta s jedne strane i vođstvo komunističke stranke s drugs strane svesni su težine svoga položaja koji dolazi od zajedničkog neprijatelja, svake jugoslovenske vlade i srpskog naroda kao nosioca srpske hegemonije (nadmoćnost) i podržavaoca svakog režima koji sputava, smeta i tupi nade:

    a) kod hrvatskog naroda da će ikada doći čas oslobođenja ispod srpskog jarma,

    b) kod komunističkih masa da traže saveznike u rušenju postojećeg stanja, ma kakve poglede taj saveznik imao na poredak i formu države po postignutom uspehu.

    2) Vođstvo jugoslovenske komunističke stranke svijesne svoje uloge, priznaje da do komuniziranja Balkanskog poluostrva ne može doći dok se ne slomi kičma srpstvu i pravoslavlju, jer je poznato da su to dva faktora koja su omela prodiranju Osmanlija na Zapad i komunizma i Austrije na Istok. Sporazumni su da uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno utire se teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrava.

    Vođstvo hrvatskog oslobodilačkog ustaškog pokreta predoseća da bi bez promene postojećeg stanja hrvatski narod podlegao jugoslovenskoj lukavosti i srpskoj hegemoniji i nudi saradnju svima porobljenima Jugoslavije i komunističkoj stranci posebno, da ubrzaju tok događaja sredstvima i načinima prema uputima svoga vođstva.

    3) Vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta obavezuje se da će sve štrajkaške demonstracije, manifestacije i sve razne izgrede koje izvode komunističke formacije potpomagati i u njima učestvovati. Vođstvo komuniegičke partije smatrajući hrvatski ustaški pokret jakim činiocem i pomagačem urušеnju postojećeg stanja, obećanje svaki podržak i potporu u ostvarivanju ustaških ideala.

    Vođstvo i jedne i druge strane obavezuje se da će izbegavati, sve svađe i zadevice između jednih i drugih; u napisima, ličnom razgovoru i itd…, a u slučajevima demonstracija, revolucija i ratova, jedne druge bez prigovora pomagati, naročito uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno, kao što je istaknuto u tačci dva ovog sporazuma.

    4) U slučaju lokalnih nesporazuma dužnost je lokalnog vođstva ustaškog pokreta i komunistrpke stranke da sve sukobe odnah likvidiraju, a svaka formacija o tome svoje starije jedinice obavjestnti. Neskladnost načelne naravi rešava vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovenske komunističke partije.

    CILJ

    Jugoslovenska komunnstička stranka kojoj je Zakon o zaštiti države od 1922. god., onemogućena akcija slobodnog kretanja i rada sa jedne, i vođstvo hrvatskog oslobodilačkog pokreta s druge strane, primaju na sebe zajednički i sporazumo DUŽNOST zajedničke borbe i međusobnog pomaganja u svakom slučaju potrebe do postignutog cilja: raspadanja jugoslovenske države i uništavanje svega što je srpsko i pravoslavno.

    Sremska Mitrovica, juni-lipanj 1935. godine

    Za komunistnčku stranku
    Moša Pijade, s.r.

    Za ustaški oslobod. hrv. pokret
    Dr. Mile Budak, s.r. advokat

    Original se nalazi: Vojno istorijski institut JNA, arhiva neprijateljskih jedinica Br. reg. 3/2; Kutija-116/1638

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime