„GENOCIDOM“ PROTIV REPUBLIKE SRPSKE

1
178
slika: https://regnum.ru/news/polit/3370216.html

Političke napetosti u BiH i u regionu tokom jula meseca kulminirale su do usijanja. Kao da su vrele julske temperature uticale na podizanje političke temperature i dovele do ključanja odnosa između Srba i Bošnjaka u BiH, te Srba i Albanaca u Srbije i na kraju do zaoštrenosti odnosa između Srba i nekih drugih u regionu, podstaknuti spoljnim uticajima.

Postala je uobičajna situacija da se početkom jula, tačnije od 11.jula, kada se obeležava godišnjica stradanja Bošnjaka u Srebrenici 1995.godine, koje je od strane Haškog Tribunala (HT) okarakterisano kao genocid, i kao takva pravna karakterizacija prihvaćena od strane kompletnog bošnjačkog naroda, gde god živeo, kao i od strane velike većine zapadnih zemalja, zemalja u regionu, te islamskih zemalja u svetu. Srbi u RS, skoro svi redom, kao i većina srpskog naroda u Srbiji, karakterizaciju zločina u Srebrenici iz jula 1995. godine prihvata kao strašan ratni zločin, kao masakar, u kome su stradali ratni zarobljenici tzv. Armije BiH. Ovo je prelomna i ključna tačka na kojoj počinju ukupna sporenja i sukobljavanja, kako na pravnom i političkom, tako na istorijskom, vojnom, nacionalnom, etničkom i diplomatskom planu.

Zagrejavnje političke atmosfere u regionu počelo je u Crnoj Gori u junu 1995. godine, kada je parlament Crne Gore usvojio novu Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, u kojoj se potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocid u julu 1995 godine, i u kojoj se „zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjivanja genocida u Srebrenici…“ Zatim je skupština samoproglašene države Kosovo, 7.jula izglasala rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici, koja podrazumeva „zabranu negiranja genocida i predstavlja čin solidarnosti sa patnjama Bošnjaka iz BiH“. Tokom obeležavanja “godišnjice genocida“ – stradanja Bošnjaka u julu 1995. godine u Srebrenici u Potočarima, emocije su snažno bujale, mogli su se čuti novi ratni pokliči. Kada se činilo da se sredinom jula smiruju strasti usledio je novi „žalac“ koji je uznemirio duhove u BiH i u regionu, a to je nametnuti zakon o zabrani i kažnjavanju negiranja genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, koji je doneo Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko, koji je inače ranije podneo ostavku na tu funkciju, ali je posegnuo za pomenutom odlukom kako bi bio uistinu upamćen kao glavni kočničar sprovođenja Dejtonskog sporazuma i remetilački faktor u odnosima među narodima u BiH, sve suprotno poverenoj mu misiji.

Odluka Visokog predstavnika je dočekana očekivanim reakcijama bošnjačkog naroda i bošnjačkih političara, kao dobrodošla, obećavajuća, odluka koja će dovesti do pomirenja (čitaj poniženja srpskog naroda), odluka koja će pružiti satisfakciju žrtvama i sl. Većina zemalja u regionu, kao i većina zapadnih zemalja su sa odobravanjem i podrškom dočekali odluku Visokog predstacvnika. Srbi u RS i njihovo rukovodstvo su vrlo burno reagovali na ovu odluku, osuđujući poteze Visokog predstavnika, i smatrajući da će nametnuti zakon pogoršati stanje odnosa u BiH i prinuditi RS na vlastiti samostalni put daljeg opstanka i razvoja van granica BiH.

Da Vas podsetimo:  Primeri čojstva kod Srba – od Karađorđa do ustaškog pokolja

Bilo kako bilo nametnuti zakon je otvorio „pandorinu kutiju“. Istini za volju ovakav zakon u institucijama BiH nikada ne bi mogao biti donesen, iz dobro poznatih razloga. Šta god ko mislio o odluci Visokog predstacvnika, jedno je sigurno da će ova odluka pogoršati stanje odnosa među narodima u BiH i u regionu, neće olakšati bol žrtava i njihovih bližnjih, jer u ostrašćenoj političkoj borbi i netoleranciji žrtve bivaju zaboravljene, i stvara se klima za nastanak novih sukoba, pa i novih žrtava.

BiH još uvek nije mesto i društvo u kome mogu da se testiraju i primenjuju najviši demokratski standardi i procedure, koliko god to zvučalo neobično i van standardnih političkih procesa. Nametanje zakona o zabrani i kažnjivosti negiranja genocida u Srebrenici iz jula 1995. godine, i da je reč u potpunosti o njegovoj opravdanosti, proizvešće više štete nego koristi.

Tačna je i činjenica da je sud „utvrdio da je zločin koji je počinjen u Srebrenici i okolini u julu 1995. godine, zločin genocida“ i da se sa tog formalnog stanovišta stvar smatra završenom. Istina je i to da jedino određeni sud može izreći pravovaljanu pravnu kvalifikaciju određenih zločina kroz odgovarajuću presudu, koja kada postane pravosnažna treba da ima pravnu snagu da izdrži i opravda izrečenu kvalifikaciju kažnjivog dela. Polazeći od činjenice koja ukazuje na osporavanje legaliteta i legitimiteta HT, kroz različita pravna tumačenja i rasprave među najuticajnijim i najuglednijim pravnicima u svetu, te od činjenice neprincipijelnosti u radu HT i njegovoj praksi, došlo je do poplave osporavanja samog rada HT i njegovih presuda. Posebno je osporavana presuda za genocid koja je izrečena skoro desetorici srpskih političkih i vojnih lidera i starešina VRS različitog ranga. Prilikom odmeravanja kvalifikacija zločina u Srebenici iz jula 1995. godine, sudska veća HT, po mišljenju velikog broja pravnih stručnjaka, kao i po poliitičkim ocenama političara, pre svega iz reda srpskog naroda, te izveštaja različitih nezavisnih komisija, domaćih i međunarodnih koje su se bavile ratnim događajima i ratnim stradanjima u i oko Srebrenice tokom rata u BiH, sudska veća HT su se rukovodila više političkim zahtevima i interesima samih utemeljivača toga suda, nego pravnim argumentima i odredbama Konvencije o genocidu.

Sve ovo je dovelo do formiranja većinskog, preovlađujućeg i konzistentnog stava među srpskim političarima i većini srpskog naroda, koji glasi „u Srebrenici se nije dogodio genocid“.

Da Vas podsetimo:  KOSTI KĆERI I SINOVA SRPSKE MAJKE IZNOSILE IZ SARAJEVA: Egzodus Srba iz grada na Miljacki

I pored navedenih sudskih presuda, različitih ocena i stavova o tome da li se ili nije u Srebrenici desio genocid, institucije RS, institucije Srbije, kao i većina građana sa pijetetom gleda na sve žrtve zločina u Srebrenici i na dostojan način i s poštovanjem se odnosi prema tim žrtvama. Nijednog trenutka RS nije osporavala ili ometala komemorativne skupove u Potočarima, koji su upravo skupovi kojima se obeležava „zločin genocida, koji su prema Bošnjacima počinile srpske snage“ i odaje poštovanje svim žrtvama takvog zločina. Niko ne može Srbima zameriti da ne priznaju tuđe žrtve, da ne osuđuju zločine koji su počinili pripadnici srpskog naroda nad žrtvama drugih naroda u ratu na prostoru bivše SFRJ, a time i u BiH. Srbi zahtevaju i žele da i srpske ratne žrtve dobiju isti tretman kao i žrtve ostalih naroda. Osnovni razlog protivljenja srpskog javnog mijenja presudama HT u kojima se govori da su srpske snage počinile genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, jeste taj, što se u potpunosti zaboravljaju ili zanemaruju srpske žrtvve, koje mnogi protivnici srpskog naroda u proteklom ratu smatraju „opravdanim, neophodnim i poželjnim“.

Evidentno je potpuno različito kvalifikovanje žrtava koje su se desile tokom rata u bivšoj SFRJ i u BiH, gde se srpske žrtve minimiziraju, negiraju, nipodaštavaju, a svaka žrtva drugih naroda, a posebno Bošnjačkog uzdižu na nivo „žrtava genocida“.

Navodna namera Visokog predstavnika koji je nametnuo zakon o zabrani negiranja genocida, bila je da doprinese pomirenju, obezbedi satisfakciju žrtvama, da jača dijalog i poverenje među narodima i građanima, izrodila se u svoju suprotnost. Društvo u BiH se još više podelilo. Stvorene su nove političke trzavice ne samo u okvirima BiH, nego i u samoj RS.

Ono što se mora imati na umu jeste: (1) formalno pravno postoje pravosnažne presude za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici (koje i kao takve mogu biti podvrgnute reviziji u skladu sa Pravilom 119 Pravilnika o postupku i dokazima, u HT); (2) osim suda ne postoji nijedna druga institucija ni pojedinac, ni komisija koji mogu na bazi zakona i pravnih odredbi dati valjanu pravnu kvalifikaciju da li je zločin u Srebrenici bio ratni zločin ili genocid; (3) već formirani i etablirani stavovi o navedenim zločinima i presudama ne mogu se promeniti nikakvim dodatnim zakonskim aktima i merama, kažnjavanjem verbalnog delikata, niti se može zabraniti pravnoj struci i nauci da se bavi ovim pitanjima; (4) ne može se i ne sme dozvoliti da bilo ko na bazi izrečenih presuda i nametnutog zakona od strane Visokog predstavnika, karakteriše i osuđuje Srbe kao genocidne (kako ih već bošnjački političari nazivaju „genocidašima“) niti same institucije RS kako one iz ratnog perioda, tako i ove postdejtonske, negirati ili pak zahtevati reviziju Dejtonskog sporazuma ili ukidanje RS; (5) odnos prema žrtvama, bile one okarakterisane kao žrtve ranog zločina, zločina protiv čovečnosti ili pak zločina genocida mora biti dostojanstven i sa pijetetom, bez omalovažavanja ili negiranja, te u tom smislu uvek omogućiti sve komemmorativne skupove.

Da Vas podsetimo:  Vreme je za novi pristup

Sve institucije i svi politički subjekti u RS moraju na vrlo suptilan i odmeren način pokrenuti odgovarajuću raspravu o nametnutom zakonu, kako u institucijama RS, tako i na nivou BiH, kako bi se iznašao balans među narodima i građanima, kako već stradale žrtve i odnos prema njima ne bi bile uzrok novih stradanja. Potrebno je objektivizovati dosadašnju praksu preispitivanja ratnih događaja, podržati celovit i objektivnan pokušaj definisanja karaktera rata u BiH, obeležavanja ratnih stradanja i komemorativnih skupova, bez nametanja zakonskih zabrana uz punu slobodu rada naučnih i stručnih pravnih institucija. Bar narodi i građani bivše SFRJ imaju iskustvo zabrana verbalnih istupa usmerenih protiv države, vlasti i partije, „tihovanja“ – nošenja svojih ideja i shvatanja u vlastitim njedrima, bez javnih istupa. Novim zabranama, nametanjem silom i represijom nove svesti i novih odnosa, bez da se pruži šansa faktoru vreme, da mnoge stvari sazre i da novi zakoni budu izraz sveopšteg konsenzusa i javno izraženih stavova. Ako i dalje Visoki predstavnik – protektor bude nastavio da podgreva „bosanski ekspres lonac“, a onda iznenada skine poklopac, doći će do sveopšte erupcije i raspada društva.

Ne samo zlonamerni nego i dobronamerni ljudi u RS, vide da se nametanjem zakona navedene vrste utire put razvlašćivanju RS, i u konačnom smislu njena revizija pa i ukidanje u izvornom obliku. Zato rukovodstvo RS, pozicija i opozicija moraju biti apsolutno jedinstveni u odbrani RS, njene dejtonske pozicije u okvirima BiH. Vlasti opozicija se ne smeju skukobljavati niti optuživati ko je kriv za to što je Visoki predstavnik nametnuo pomenuti zakon. Nametanje zakona nema veze ni sa vlašću ni sa opozicijom, on ima veze sa odnosom glavnih aktera međunarodnih odnosa i odnosa na prostoru Balkana prema srpskim nacionalnim interesima, kao i sa trasiranom sudbinom i pravcima kretanja srpskog naroda u projektima velikih sila u preoblikobvanju Balkana i jugoistočne Evrope.

autor:Vinko PANDUREVIĆ

https://srpskistav.com/

1 KOMENTAR

  1. Procedura i forma čine stubove svake pravne institucije !
    U okviru ORGANIZACIJE UJEDINJENIH NACIJA , prema potrebi, moguće je stvoriti i privremenu pravnu instituciju . Zna se tačno koji dio O U N , po kakvoj proceduri i u kojoj formi stvara instituciju suda. Haški Tribunal za sudjenje ratnim zločincima na teritoriji bivše SFRJ. nije stvoren ni po formi, ni u proceduri, niti od dijela koji je za to zaduzen, pa je ispao ne samo nepravedan i nakaradan, nego i NELEGITIMAN !! I to se mora uvjek potcrtati kada se govori o Haškom tribunali…… NELEGITIMAN !!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime