Iza nas je godinu dana od pobjede nad režimom Mila Đukanovića u Crnoj Gori i od velikog narodnog oduševljenja i slavlja. Mnogi će danas reći da je ta noć 30. avusta prošle godine bila jedna od najradosnijih za cjelokupan srpski narod. Prizori slavlja širom našega srpskog svijeta, bili su zaista veličanstveni. U jedan glas se pjevalo od Podgorice, Beograda, Banjaluke, Niša, Nevesinja, Novoga Sada. Malo je događaja u našoj novijoj istoriji koji su nas na taj način ujedinili i približili.
Godinu dana od litija i svenarodnog pregnuća
Gotovo svi su dali po neki, pa makar i simboličan doprinos i znak podrške našim sunarodnicima u Crnoj Gori. Pisali smo tekstove, crtali murale, izlazili na proteste, pomogali našoj braći koja imaju pravo da idu na glasanje iz Srbije i okolnih zemalja, sami smo išli i pružali podršku istrajnim i pregalničkim borcima protiv Đukanovićevoga DPS-a. Svi u jednom frontu, i SPC i narod i političari. Divno je bilo vidjeti kako u podršku našem narodu idu Vukanović, Stanivuković i drui političari iz Srpske, kako iz Srbije od istinskih patriota svakodnevno stižu poruke podrške i osude antisrpske i anticrkvene politike. Koliko se samo srpskih trobojka vijorilo po trgovima, poljanama i platoima. Koliko se samo naših patriotskih pjesama otpjevalo tih dana, to srpske zemlje ne pamte.
Veliki su to događaji za narod koji je 30. godina navikao da trpi pritiske, udarce i poniženja sa svake strane. Od NATO bombi, šiptarskoga divljanja, Oluje i raznih oluja, od napada na Republiku Srpsku do ovoga potonjeg napada na naše svetinje u Crnoj Gori zatvoren je pun krug antisrpskog ludila koje od 90-ih hara regionom. Zato je taj događaj veliki jer je stavljena tačka na srpske poraze, posle toliko vremena imali smo jedan događaj oko koga se u pjesmi i u slavlju možemo sabrati. Zaista se bez pretjerivanja može reći da su to bili dani kada se pisala istorija, manje zbog samoga događaja koji se zbio, a mnogo više jer smo pokazali da srpski narod može da misli i radi kao jedno i da je udar na jednoga udar na preko 10 miliona nas, koliko nas svugdje po svijetu ima.
Mnogi danas razočarani rezultatima nove vlasti
Godinu dana poslije, mnogi su potpuno razočarani rezultatima koje je ta i takva pobjeda na koncu donijela. Drugi su manje razočarani, ali rekao bih da niko nije oduševljen. Pritom, razumijevanje za nezgodne prilike crnogorske politike, ucjenjivački potencijal određenih konstituenata nove vlasti i sl, često apsolutno manjka, a često toga razumijevanja ima i suviše.
Mnogo je toga što se može zamjeriti i što nam daje utisak kao da se ništa nije promijenilo. Oni koji su bili zainteresovani za tančine i detalje u praćenju političkih prilika, već nakon 30. avgusta su znali da stvari neće ići najjednostavnije. Formiranje Vlade uz otvorenu pomoć i miješanje NATO pakta bilo je pokazatelj da nije završeno 30. avgusta, nego da se borba za srpstvo i srpski interes mora nastaviti i dalje kroz različite kanale i različitim metodama.
Mnogo šta od toga 30. avgusta je urađeno tako da zabije nož u leđa onome čestitom Srbinu koji se mrznuo noseći krst na litijama i koji se 20 godina smucao po biroima rada samo zato što se prađedovskog imena nije htio odreći. Od tih događaja nekako nas je najviše zaboljela smjena ministra Leposavića i ona famozna rezolucija o Srebrenici koja je otvorila niz napada na Republiku Srpsku. Sasvim slučajno, neki bi rekli, se poklopila sa pojačanim aktiviranjem američke politike na našim prostorima. Te dvije sramote skupštine Crne Gore zamaglile su ono svjetlo litija i 30. avgusta.
Blistavo ime Vladimira Leposavića
Veliki Vladimir Leposavić se onakvim ponositim, argumentovanim i principijelnim držanjem pokazao kao dostojan predstavnik srpskoga roda. Mnogo će vode Zetom proteći dok u crnogorsku vladu uđe bolji ministar i veći čovjek. Onaj njegov govor pred smjenu dobio je zaista epske razmjere i tim je govorom podvukao jasnu crtu između čovjeka i nečovjeka. A ovaj drugi je sa svojom sijedom kosom i poluzatvorenim očima sjedio red ispod njega i slušao kako Leposavić riječima vaja svoj spomenik u vječnosti srpske istorije. Njegov kratak ali blistav trag i rad na srpskome dobru ne smije nikada biti zaboravljen.
Nakon toga došla su pitanja popisa i Temeljnog uovora. Opet je mnogo razočaranja bilo za naš narod i to opet od onoga kome se ponajviše vjerovalo i od koga se najviše očekivalo – Zdravka Krivokapića. Upravo u svjetlu sukoba oko ta dva pitanja dočekali smo ovu godišnjicu. I negdje pred nju saznali smo da premijer neće ići na ustoličenje Joanikija na Cetinju, iako je ranije rekao da će otići čak i bez obezbjeđenja. Ništa nas to mnogo nije začudilo navikli smo da nas te poluzatvorene oči i neartikulisan govor počesto prevare i slažu. Izgleda nije se začudila ni Crkva.
Slovo o cuckom demagogu
Nemoguće je pisati nešto o ovoj godišnjici a ne osvrnuti se dodatno na premijera Krivokapića. Premijer bez podrške skupštine, na pola između političara i akreditatora, na pola između Ostroga i Brisela, izgubljen u mutnoj vodi svakodnevnih političkih prepiranja veliko je iznenađenje i razočaranje za sve koji su izgorili u borbi protiv Đukanovića. Čest je u srpskoj istoriji motiv izdaje, pa ni ovaj 30. avgust nije imun na njega. S tim što bi se neki ljudi mogli uzeti kao prototip takvoga čovjeka, slično kao Kvislnig za kvislinge.
Nema toga stava koji Zdravko nije promijenio od odnosa prema Srbiji, srbijanskom ambasadoru, Patrijarhu SPC, Temeljnom ugovoru, popisu, DF-u i tako dalje do u nedogled da ne bih nabrajao sada i oduzimao čitaocu vrijeme. Kao da je juče bilo kada sam čitao Krivokapićevu kritiku NVO sektora koji traži da se na popisu ne piše nacionalnost. Govorio je tada Zdravko kako se slobodan popis mora po prvi put održati kako je namjera NVO podla i iskvarena. Prije nekoliko dana od Krivokapića smo mogli čuti preslikani stav NVO sektora.
Za sve te svoje izjave tražio je i traži alibi u napadu na lidere Demokratskog fronta, koji istini za volju ne ostaju njemu dužni. Međutim, oni nastupaju sa svojih principijelnih izbornih pozicija i Krivokapić je znao koje oni stavove zastupaju i ranije, zato im se u tome najčešće ne može zamjeriti. Iako i oni često dižu preveliku buku, nisu taktični i sl. ali im se ne može negirati da jedini istinski zastupaju srpski interes. Pa tako ako su već lideri DF-a takvi kakvim ih predstavlja Krivokapić, šta je onda tražio sa njima na listi. Ili je ipak želja za foteljom i moći kod dugogodišnjeg profesora tinjala i čekala povoljnu priliku.
Kad smo se već dotakli toga foteljaštva, Krivokapić bi i za njega mogao postati sinonim. Takve ljubavi prema funkciji odavno naša javna scena nije gledala. Zamislite premijera koga podržava 10 poslanika od 81 i koji ne osjeća moralnu odgovornost da podnese ostavku. Iako mu je dakle traže oni koji su ga postavili na to mjesto. Kao da je juče bilo kada je za Leposavića govorio kako nije korektan i kako bi moralno bilo da sam podnese ostavku, jer mu je traži onaj ko ga je predložio. Koliko je samo kontradikcije u njegovima mlitavim i neubjedljivim nastupima. U tim govorima koji odišu populističkim pamfletiranjem opštih fraza, narodski rečeno mlaćenjem prazne slame, nema ničega vrijednog i principijenog.
Dalje moramo složno i zajedno
Za kraj, pošto je čitaoc već umoran, danas niko ne čita dalje od tri strane, da kažem da je pobjedu 30. avgusta ponajviše zamaglio upravo taj Zdravko Krivokapić. Ali je važno da nas to ne smije i ne može pokolebati, važno je da čuvamo naše jedinstvo i dišemo kao jedno od Novog Grada do Vranja, i sve će polako doći na svoje. U Nikšiću smo dobili našeg sunarodnika za gradonačelnika, ako Bog da biće i u Podgorici, sve grad po grad, korak po korak, i opet će srpstvo stati na noge u našoj junačkoj Crnoj Gori, Njegoša i kralja Nikola Petrovića.
piše: Mihailo Bratić
naslovna fotografija: Svetigora
