Prevarilo ih je sunce. Prevario ih je, nakon teške sarajevske zime, prvi sunčan dan koji je najavljivao proljeće. A proljeće nisu dočekale. Prevarilo ih je i dogovoreno primirje. Da je ispoštovano, danas bi Nataša i Milica bile odrasle žene, možda već i majke. Da je ispoštovano, ne bismo mi, kojima je posao da zovemo, imali potrebu da tragamo za Radom Učur.
A već dvije i po decenije Radu zovu i traže srpski novinari s’ obje strane Drine, ne bi li ostavili više tragova i upečatljivu priču o zločinu nad djecom Srpskog Sarajeva. A ni poslije toliko godina, Rada ne može da govori o smrti svoje kćerke.
– Izvinjavam se. Teško mi je. Ne mogu da govorim o tome. Nadam se da me razumijete – rekla nam je Rada.
Nakon teške muke da joj se obratimo i nakon tog kratkog razgovora, saznajemo da je Rada prije nekoliko godina, baš na taj nesrećni 11. mart, izgubila i supruga. Razmišljamo, razgovaramo, dolazi godišnjica, njen najtužniji dan u godini, dan u kojem je ostala bez svoje porodice.
Jesmo li dodali so na ranu? Da li je pomislila, kao što se to obično misli, da ubiramo novac na tuđoj nesreći? Da li je razumjela da godinama tragamo za porodicama žrtava, da im tražimo da posvjedoče, da svaka žrtva zaslužuje bar jednu priču koja će ostati zapisana bar na srpskom jeziku?!
MUSLIMANSKI TEROR NA GRBAVICI
Grbavica je jedno od najvećih sarajevskih naselja. Za vrijeme rata, nalazila se u sastavu Republike Srpske. Teror pripadnika takozvane Armije Republike Bosne i Hercegovine nad stanovništvom Grbavice i stanovništvom drugih srpskih naselja, poznat je samo onima koji su rat proveli na tim teritorijama, jer na području Srpskog Sarajeva nije bilo onih čuvenih televizija koje su imale osposobljene ekipe, koje se na Markalama, recimo, nađu u toku leta granata ka toj pijaci. Takve betmene zapadnjačke redakcije u Srpsko Sarajevo nisu slale.
Nataša Učur i Milica Lalović, tog 11. marta ratne 1995. godine, izašle su ispred svoje zgrade. Iako je na snazi bilo primirje, kao da su osjećale potrebu za zaštitom, mjesto za igru našle su pored grupe srpskih vojnika. Snajperista „merhametli armije“ vrebao je sa zgrade „Lorisa“. Na nišanu su mu bile devetogodišnja Nataša i desetogodišnja Milica. Na nišanu su mu morali biti i pomenuti srpski vojnici. Kod snajperskog oružja greške nema, kažu upućeni.
Ipak, snajperista nije pucao na vojnike. Dva pucnja bila su dovoljna za nejaka dječija tijela.
– Konstatovali smo teške povrede na glavi. Nataša Učur izdahnula je nekoliko minuta po prijemu u bolnicu. Odmah nakon toga u bolnicu je dovezena i Milica Lalović. Nažalost, nije bilo mogućnosti da je spasimo. Djevojčica je već bila mrtva – rekao je za tadašnju Srpsku radio-televiziju doktor Slavko Ždrale.
OTAC OBJAVIO ČITULJU
Bivša novinarka Srpskog Oslobođenja, čija se redakcija nalazila na Grbavici kaže da se sjeća tog dana.
– Nakon niza tmurnih, bio je to prvi sunčan dan. Znate kakve su sarajevske zime. Sjećam se da je u našu redakciju, da bi objavio čitulju, došao Natašin otac. Vjerujte, bio je crn od boli. Kasnije sam saznala da supruga i on dugo nisu mogli postati roditelji. Nataša im je bila jedino dijete – rekla nam je novinarka nekadašnjeg Srpskog Oslobođenja.
Natašinog i Miličinog imena na spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva nema. Ova dva imena među današnjim Sarajlijama nemaju nikakvo značenje. Međutim, Natašina i Miličina sudbina poslužila je sarajevskoj politici. Nisu zaboravljene kao brojevi u politizaciji žrtava građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Svijetu su predstavljene kao žrtve „srpske agresije“.
MJESTO MANIPULACIJA I LAŽI
Godine 2012. u glavnoj sarajevskoj ulici, u znak sjećanja na ubijene Sarajlije, postavljen je performans, niz od 11.541 crvene stolice. Taj broj ubijenih Sarajlija podatak je Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, na čijem čelu je gospodin Mirsad Tokača.
Tog dana u svijet još jednom je otišla slika o stradanju građana Sarajeva koji su ubijeni u „srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu“. Svi najznačajniji svjetski mediji prenijeli su sliku „Crvene linije”. Slučajno ili namjerno, mediji se nisu bavili razvrstavanjem ubijenih po osnovu izvršilaca ubistva, odnosno zaraćene strane koja je odgovorna za smrt određenog lica.
Sve srpske civilne žrtve stradale od strane pripadnika takozvane Armije Republike Bosne i Hercegovine, kako na teritoriji Sarajeva koja se nalazila pod muslimanskom kontrolom, tako i na ogromnoj teritoriji nekadašnjeg Srpskog Sarajeva, svijetu su predstavljene kao žrtve „srpske agresije“.
„Crvena linija“ je jedino mjesto u Sarajevu na kojem Nataša i Milica nisu zaboravljene.
ZNALI SU KOGA TREBA UBITI
Svjedočeći o tome kako je snajperskom puškom gađao civile na Grbavici, a na pitanje novinara kako je znao da ubija Srbe, a ne Muslimane u tom naselju, jedan pripadnik „Ševa”, terorističke organizacije koju je formirala muslimanska vlast u Sarajevu, rekao je:
– „Birali smo babe u crnini, to zasigurno nisu bile muslimanke.“
Činjenice kažu da na meti muslimanskih snajperista nisu bile samo žene u crnini. Boško i Admira dokaz su tome. Dokaz tome su Nataša i Milica, koje nisu znale da su odabrane.
A zašto je „merhametlija“ odabrao djevojčice, pitanje je ili za đavola ili za psihijatra.
A ovaj drugi im nije ostao dužan. Na polovini teritorije „jedne i jedine“, stvorio je novu srpsku državu. Nažalost, u temelje te nove države, ugrađene su i ove tužne priče, žrtve kojih nije smjelo biti – nevini dječiji životi.
Možda je suvišno, jer se podrazumijeva, ali ipak ćemo dodati – za ovaj zločin nikad niko nije odgovarao.
Autor: Peđa Kovačević
Izvor: Zločini nad Srbima
