“Kada bi se u jame hercegovačke, u te tamne bezdanice bez sunčeva zraka, u okrilje žalosti i mraka, slile sve suze koje za srpskim mučenicima proliše majke i sestre, očevi i braća, kćerke i sinovi, e preljevala bi voda iz tih bezdana”, to mi reče jedan čestiti starina u selu Čavšu na obodu Popovog polja gdje ustaše zločin počiniše.
Istu priču mogli bi čuti na svakom koraku tužne i žalosne, ali nikad pokorene, nikad utamničene zemlje Hercegove koja još rane izvidala nije.
U zoru 2.marta 1942. godine srpsko selo Brestice napali su muslimani susjednog gatačkog sreza. U tom napadu poginulo je 46 Brestičana, a 43 ranjeno. Među ubijenim bilo je i 17 žena, kao i maloljetnika.
Šesnaestogodišnji Gligor Bratić došao je u Brestice da oda počast svojim precima i da se prisjeti priče o kobnoj zori o kojoj mu je pokojni đed Jovo često govorio.
U danu kada su stradali brojni mještani sela za život se izborila beba stara 40 dana, a koju je majka ostavila na „sigurnom“. Uprkos velikom snijegu i mrazu Jovo Bratić je preživio i dobio pet potomaka, pišu danas kolege iz Radio Bileće.
„Pokojni đed mi je pričao da je te noći bio veliki snijeg i opkolili su selo i čekali ko će prvi da izađe. Izašla je žena koja je prema đedovoj priči osjetila smrad duvana i rekla je da su opkoljeni. Kada su izašli vidjeli su puške i počela je pucnjava. Čim je pala prva žrtva svi su počeli da bježe i tada je nastao haos, jer su bili na goleti. To je bilo strateški urađeno da bježe i da ih na brdu sačekaju. Na tom otvorenom prostoru mnogi su izgubili život“, priča potomak Željka, Jova i Sima Bratića, Gligor Bratić.
Gligor kaže i da su te kobne noći poginuli njegov prađed Simo i njegova braća, gledajući jedan drugog kako se bore za posljednji uzdah.
Moja prababa je tom stazom, noseći moga pokojnog đeda, naišla na ranjenog muža i rekla mu da ide da sakrije moga đeda koji je tada bio beba. Kada se vratila prađed je sebi već oduzeo život. Bojao se da će doći Ustaše i da će ga mučiti, zato je to uradio“, priča Gligor.
Gligor je poručio da ovakve priče moramo prenositi sa koljena na koljeno da se zapamte sve žrtve naših predaka. Ovakvu poruku poslali su i okupljeni kod spomen obilježja žrtvama iz Brestica.
„Ustaše, njih 1.200 napalo je ovo malo selo, 24 kuće. Kako je istoričar Savo Skoko istakao u napadu na selo učestvovalo je 400 specijalaca, 600 rezervista i 1.200 žena i djece za pljačku. Sreća da je ono što je ostalo živo izrodilo potomke da čuvamo uspomenu na njih. Mještani okolnih sela kada su čuli prve puške požurili su u pomoć. Pomoć je stigla iz Hodžića, Korita, Preraca i Trnovice i napadači su imali velike žrtve“, kaže profesor Radoslav Milošević.
Načelnik opštine Bileća Veselin Vujović rekao je da poučeni posljednjim i svim prethodnim ratovima možemo izvući pouku, da uvijek moramo biti jedinstveni.
Jedinstvo, sabornost, pamćenje i zapamćenje… neka to za nauk ostane. I da se zlo nikad ne ponovi.
RATOMIR MIJANOVIĆ
