
Sistem jugoslovenskog gulaga Goli otok, jedna od najbrutalnijih mera za obračun sa političkom opozicijom poznatih istoriji, formiran je 1949. godine, a prvi zatvorenici počeli su da stižu 9. jula.
Među logorašima sistema Goli otok nisu bili samo komunisti i staljinisti, partizanski narodni heroji, španski borci, državni zvaničnici, već i znameniti ljudi poput sina proslavljenog srpskog vojvode Živojina Mišića – Vojislava Mišića, kao i dece komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini generala Dragoljuba Mihailovića – Gordane i Branka Mihailovića.
Jedan od logoraša bio je i glumac Vlastimir Vlasta Velisavljević zbog pokušaja bekstva u Ameriku.
Brutalnost ovog sistema logora ogleda se ne samo u fizičkom mučenju kojeg je bilo u ogromnoj meri, već i u mentalnoj torturi koja je ponižavala ljudskost do nezamislivih granica. Goli otok je značio smrt za ljudsko dostojanstvo. Ovaj politički logor je formiran po uzoru na Staljinov sistem gulaga „Solovki“ za kažnjavanje neposlušnih.
Goli otok je napravljen tako da bude gladijatorska arena u kojoj je tadašnja Udba, odnosno Ozna, organizovala međusobna mučenja i ubijanja izgladnelih i premorenih zatvorenika, aplaudirajući takvim spektaklima.
Više od 80 odsto logoraša Srbi
U vremenu od 1948. do 1956. godine kroz Goli otok prošlo je oko 16.000 političkih zatvorenika koji su tu stizali bez suđenja i prava na odbranu.
U sistemu logora Goli otok nalazili se i ženski logor ostrvo Sveti Grgur, kao i logori Ugljan, zatim Bileća, Stolac i Ramski rit, a tu su priključeni i zatvori u Požarevcu i Staroj Gradiški. Nakon 1956. godine Goli otok je pretvoren u zatvor.
Prosečna starost golootočana bila je 36 godina, a geografski ih je najviše bilo iz Crne Gore, Srbije i BiH. Više od 80 odsto njih bili su Srbi.
Stopa smrtnosti bila je veoma velika, a prema svedočenjima, samo u jednoj godini umrlo je 260 zatvorenika. Veliki broj zatvorenika umro je i od epidemije tifusa 1951. godine. O uzrocima smrti se nije vodila evidencija, ali je činjenica da je bilo i mnogo onih koji su, usled nezamislive torture, sebi oduzimali život.
Pet kategorija zatvorenika na Golom otoku
Na Golom otoku bilo je pet kategorija zatvorenika:
- U prvoj su bili stari komunisti, španski borci i učesnici sovjetske Oktobarske revolucije.
- U drugoj funkcioneri Komunističke partije Jugoslavije.
- U trećoj politički zatvorenici niže kategorije.
- Četvrtu su činili ljudi koji nisu imali nikakve veze sa politikom i komunizmom niti o tome bilo šta znali, ali su osuđeni na osnovu nečije prijave, odnosno klevete. Dešavalo se da potpuno nevini ljudi zbog pričanja viceva ili nekog komentara, gledanja ruskog filma, ili pisanja sastava u školi, završe u tom najmračnijem mučilištu.
- U petoj kategoriji bili su zatvorenici koje je ubacivala policija kao špijune, a njihova uloga nije bila poznata ni islednicima.
„Španska voda“ i druge surove metode mučenja
Mučenje i prebijanje počinjalo je odmah po dolasku. Novi logoraši prolazili su kroz špalir za „dobrodošlicu“ koji su činili već „revidirani“ zatvorenici koji su ih tukli da bi dokazali svoju promenu mišljenja. Oni koji još nisu „revidirali“ stav imali su pravo samo da pljuju novopridošle, uz povike: „Ua, bando!“, „Dole izdajnici!“, „Ubijte Staljinove sluge!“…
Špalir je obično brojao 2.500 ljudi. Golootočani su mučeni raznim metodama – izgladnjivanjem, žeđu i prenošenjem kamena sa jedne na drugu stranu ostrva po najvećem suncu.
Poznata je i „španska voda“ – zatvoreniku u ležećem položaju preko poveza na očima, nosu i ustima, sipaju vodu, pri čemu čovek biva svestan da umire i spreman je da prizna sve. Zatvorenici su vezivani za genitalije i tako vučeni po zemlji, a vrhunac mentalne torture bila je zabrana spavanja.






































