Goran M. Janićijević: Za kim zvona zvone na Cetinju

0
98

Milo Đukanović je izjavio da je „SPC odzvonilo u Crnoj Gori“. A Hemingvejevom romanu postoji jedan prološko-epiloški segment „… stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni: ono zvoni za tobom“

Ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska)

Brojni tekstovi i novinski prikazi propratili su događaj ustoličenja Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (Mićovića) u Cetinjskom manastiru, međutim, činjenica da gotovo nije bilo ponavljanja i preklapanja sadržaja ukazuje na složenost i širinu teme kao i njenu dublju fenomenološku fundiranost. Čini se da je potrebno tome dodati i jedan „bilans“ javno izrečenih mišljenja i stavova bez uporišta u činjenicama i zdravom razumu tj. – ovom prilikom „prosutih nebuloza“, koje nam u ogoljenoj formi otkrivaju „bezdan neobrazovanja“ kao jednu od izvesnosti naše i budućnosti u širem smislu i na širim prostorima.

Ono što je nekada postojalo kao sinopsis viceva u sadašnjosti pokazuje svoje „ružno lice“ u domenu životnog realiteta. Ukoliko je potrebna ilustracija za takve tvrdnje dovoljno je samo pogledati snimak devojke sa crnogorskom kapom, koja egzaltirano saopštava da se „…teško boritʼ sa srpskim popovima, koji su pobili pola Jugoslavije…“ (Al Jazeera Balkans, 5. 9. 2021) Gledalac ne treba ni da pokušava da dokuči šta je „bilo u glavi“ ove „Slobode na barikadama“ i na šta je mislila jer se ovaj glagol prosto ne može dovesti u vezu sa „bezdanom be(z)smisla“ ispod pomenute kape. Pravo je pitanje: u koju je školu išla ova devojka ili mlada žena?

Verovatno u „onu“ u kojoj se mogu čuti hiperbolične tj. dijabolične konstrukcije o: …velikoj sramoti Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Vlade Crne Gore, nezapamćenoj u istoriji crnogorske države i ukupnog pravoslavlja“ (Danas, 05. 09. 2021; 12:15) kao i metaforična evokacija večite dileme o tome „za kim zvona zvone“ u kontekstu budućnosti SPC na ovim prostorima te izraza Pirova pobeda na osnovu kojeg se može zaključiti da Milo Đukanović smatra da je ako ne u ratu ono u nekoj vrsti sukoba sa Vladom CG i SPC. Ne dobacivši dalje od svoje „sledbenice sa barikada“ Predsjednik „zaokružuje dubinu svog izlaganja“ na sledeći način:

„Samo čovjek bez dostojanstva bi, kaže šef države, sebi dozvolio da na takav način helikopterskim desantom na crnogorsku prijestonicu i pod zaštitom pancirskih ćebadi bude uveden u Cetinjski manastir, i da na taj način osramoti tron Sv. Petra Cetinjskog.“

Sasvim sam siguran da je jedino dostojanstvo o kojem su u tim trenucima promišljali arhijereji i prvoprestolnici SPC i MC bilo ono, koje se kao lično pitanje postavlja pred Prestolom Božijim u liturgijskom ali i eshatološkom smislu. „Čuvar časti cetinjskog trona“ svakako je morao uvideti da se u vekovnom sedištu mitropolita cetinjskih nije odvijao nikakav politički miting već je služena Sveta liturgija sa činom ustoličenja novog Mitropolita, na čijem je osujećivanju Đukanović zdušno delao. Može li se osporiti dostojanstvo ruskim episkopima i sveštenicima, koji su po raznim gulazima liturgiju služili šapatom, kako ih ne bi otkrili logorski čuvari? Može li se takođe osporiti dostojanstvo sveštenomučeniku Luki Crmničkom, koji je sa Prečasnim darovima u rukama tokom Velikog vhoda primio dva metka iz pištolja u rukama jednog njegovog zemljaka? Brojni su primeri atakovanja na one koji su vršili i vrše Službu Božiju i većina primera zabeležena je u istoriji i agiološkoj književnosti. Treba samo čitati.

Da Vas podsetimo:  NP “Otadžbina“ poziva Srbe sa KiM da se ne sele koliko god bilo teško jer “naše vreme tek dolazi“!
Cetinje manastir
Cetinjski manastir, sedište Mitropolije crnogorsko-primorske (Foto:IN4S) )

Sveti Petar Cetinjski nije hirotonisan ni ustoličen na Cetinju već je arhijerejsko dostojanstvo primio 13. oktobra 1784. iz ruke patrijarha Mojseja Putnika u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Sremskim Karlovcima. Nakon toga 1785. skadarski vezir Mahmud-paša Bušatlija osvojio je Cetinje te Svetitelj nije mogao da prebiva u svom sedištu. Smenjivale su se kroz istoriju pravoslavlja na ovim prostorima vladavine „raznih paša“ od osmanlijskih do komunističkih. Nešto od toga zapamtili smo još od školskih dana, premda očito ne svi, budući da kolumnista Danas-a i glumac Čedomir Petrović ima svoje tumačenje istorije, reklo bi se – srodno tumačenjima prethodno pomenutih „čuvara trona i časti crnogorske“. U autorskom tekstu pod pomalo opskurnim naslovom „milo DjukanovicDa li je Isus nosio pancir?“ (Danas, 8. 9. 2021) tvrdi se sledeće: „Crna Gora je 1918. nasilnom aneksijom Srbije izgubila svoju autokefalnost.“ Nije poznato na čemu Petrović zasniva svoju tezu niti da li je čuo za Podgoričku skupštinu iz 1918. Neobavezno tumačenje proteže se i na domen terminologije tj. na izraz autokefalnost, koju je, navodno, „izgubila Kraljevina Crna Gora“. Više na „kreativnosti“ nego na znanju zasnovana je i tvrdnja o „današnjem ponašanju SPC“: „Upadajući na tuđe posede. Kod vernika, koji neće njih, hoće svoju crkvu.“ Rečenica je toliko aporična da ne zavređuje komentar.

Sve što se tiče odnosa Vlade i Predsednika, smatrajući to unutrašnjim pitanjem Republike Crne Gore, ovom kao ni drugim prilikama neću komentarisati. Moja iskustva potiču iz jedne druge, sada već prošle države – SFRJ, iz razdoblja u kojem su Patrijarh Porfirije, Mitropolit Joanikije i Predsednik Đukanović imali otprilike po 25 godina. Prvog od navedene trojice upamtio sam kao dinamičnog i razboritog mladića brojnih talenata. Studirao je na Bogoslovskom fakultetu SPC. Okvire njegove svetle budućnosti, međutim, nisam tada mogao da naslutim. Na istom mestu prvi put sam ugledao i sadašnjeg Mitropolita Joanikija, koji je još tada odavao utisak kontemplativne ličnosti skromnog i ozbiljnog držanja. Aktuelnog Predsednika Crne Gore sreo sam ispred studija Trećeg kanala RTB u Sava Centru dok smo čekali na nastupe u programu, svako u svom tadašnjem domenu: Đukanović je govorio o sportu a ja o neformalnom obrazovanju. Priznajem da je na mene tada ostavio utisak obrazovanog mladića sa manirima. Lična ubedljivost i sigurnost u ponašanju stvarali su utisak da „on zna nešto što mi ostali ne znamo“. Sa godinama življenja u složenim istorijskim prilikama postao sam veoma skeptičan prema takvim utiscima. To se proteže i na izjavu Mila Đukanovića da je „SPC odzvonilo u Crnoj Gori“. Osobito u kontekstu višeznačja metafore iz naslova Hemingvejevog romana, koja za Predsednika predstavlja „klizav teren“. Izraz je preuzet iz dela „Molitve u teškim časovima“ engleskog pisca iz XVI/XVII stoleća Džona Dona, kojeg je Crnjanski veoma cenio. U delu postoji jedan, reklo bi se, prološko-epiloški segment: „… stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni: ono zvoni za tobom.“ Možda se u tome otkriva koren svih problema aktera neuspelog sprečavanja ustoličenja Mitropolita Joanikija na Cetinju.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili nasilje prištinskih institucija

https://stanjestvari.com/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime