Ispovijest za list Srpsko kolo jedine žene koja je kao ratni izvještač prepješačila čitavu Republiku Srpsku Krajinu svjedočeći istinu. Profesionalna znatiželja nadvladala je strah od svih opasnosti.
Razgovarao: Trifko Ćorović
Novinarku Gordanu Janićijević gledaoci u novije vrijeme pamte kao urednicu kultne emisije Srpki sv(ij)et koja je u 146. izdanja do prošle godine emitovana na nacionalnoj televiziji IN4S. Naziv ove emisije kao da je bio magnet za političare kako domaće tako i strane, pa je sintagma srpski sv(ij)et dobila neku sasvim drugu konotaciju.
Međutim, mnogi ne znaju da je Gordana Janićijević jedina žena koja je u vrijeme ratnih dešavanja izvještavala sa svih srpskih ratišta, a najviše iz Republike Srpske Krajine. Profesionalna znatiželja nadvladala je strah od svih opasnosti.
U razgovoru za Srpsko kolo Gordana opisuje kako joj je Božja volja predodredila sudbinu u kojoj je bila svjedok mnogih dešavanja vezanih za opstanak i propast Republike Srpske Krajine. Sve ono što je doživljavala revnosno je bilježila i sakupila u rukopisu još uvijek neobjavljene knjige Krajina koja nekad bejaše.
– Istina je da sam knjigu napisala, ali je objavila nisam. Blagoslov za rad na knjizi dobila sam davne 1996. od blaženopočivšeg patrijarha Pavla. Pitala sam ga kada će knjiga izaći, rekao mi je: „Kada dođe vrijeme.” Tako se ja tješim 26 godina.
Kako se uopšte desilo da se usred rata nađete u Republici Srpskoj Krajini?
– U vrijeme raspada zemlje i početka rata, radila sam u RTV Politika. I, vjerovatno, kao devedeset odsto ljudi, pojma nisam imala šta se zapravo dešava. Postojala je TV Beograd, nije bilo mnogo snimaka sa terena, bili su uglavnom fono izvještaji. Moj zet je bio na vukovarskom ratištu i dva mjeseca nismo imali nikakvu informaciju da li je uopšte živ. Dvoje djece, beba i stariji sin, koji je imao malo više od godinu dana, plače i zove oca. Ja se pogubila. I odlučila sam da pokrenem sve veze i odem u Vukovar. Bila je nedjelja veče. U utorak sam bila u Vukovaru sa grupom američkih novinara koje je doveo Dejan Karaklajić. U Vukovaru – nijedno cijelo drvo. Kod famozne Ciglane – 140 leševa čeka na obdukciju. I dvanaestoro dječjih leševa. Tada sam upoznala divnog prof. dr Zorana Stankovića. I to je bio taj prelomni trenutak kada sam imala dug razgovor sa samom sobom. Ako sam novinar – treba da budem novinar kome je mjesto na terenu. Treba da pišem i izvještavam o onome šta se događa i što vidim. Na dan proglašenja RSK, na Sv. Nikolu 1991. bila sam u Petrinji da vidim svoju jedinu „vezu” preko Drine – porodicu moje drugarice Mare Čučković iz Donje Bačuge kod Petrinje. Vodila me je jedna sjajna žena, Hrvatica, udata za Srbina. I, tako je počelo. Zet je, hvala Bogu bio u Ernestinovu, na drugoj liniji.
ESEJI UGUŠILI ŽIVU SLIKU
Kako je izgledao novinarski život u ratnim okolnostima u Krajini?
– Za domaće novinare i dopisnike beogradskih medija – je sve bilo uobičajeno. Osim što su postali ratni izvještači. U Knin su dolazili novinari RTS-a, Jedinstva, Pobjede, TV Novi Sad… i ja. Oni su dobijali automobile, ja nisam vozač, pa sam putovala autobusom dok su saobraćali, a poslije sam se snalazila. Naši novinari su pisali eseje, a hrvatski dopisnik iz Gospića, recimo, u jednoj ruci drži mikrofon u drugoj kišobran, jer pada snijeg. Izvještaj – minut i po. Norma. Naši imaju pokrivalicu i raspisanog novinara koji čita svoj esej. Pa čak i da nije postojala namjera, da sam recimo ja sjedala u nekoj evrovizijskoj razmjeni, u Briselu, recimo, o situaciji u Gospiću prije bih uzela novinarku sa slikom sa lica mjesta.
Kakvi su bili Vaši prvi utisci?
– Ja sam ratom bila šokirana. Srbi su bili potpuni diletanti. Totalni. Niko u Beogradu nije bio svjestan šta se dešava na par stotina kilometara dalje. Ni političari, a kamoli običan svijet. Nije postojala realna slika, niti je, čini mi se, bio definisan politički cilj i odgovarajuća strategija. Vjerovalo se u nekakvu Jugoslaviju koje faktički, nije bilo ni prije, a pogotovo poslije Titove smrti. Mediji su bili nedopustivo nesposobni i inertni. Jedan od rijetkih koji je prepoznao svu ozbiljnost situacije i potrebu da se dođe do što više informacija sa ratom zahvaćenih terena bio je tadašnji direktor Politike Živorad Žika Minović. To je čovjek zahvaljujući kome je napisana bar trećina moje knjige. On mi je bio najznačajnija podrška. Ne mogu da se požalim ni na tadašnjeg uredika Aleksandra Tijanića koji mi nijednom nije napravio problem da ostanem duže od predviđenog roka. Čak se dešavalo da zbog nekog događaja prekida program da bi puštao moj izvještaj.
KOGA BRIGA ZA ESNAFSKA PITANjA
Bili ste član UO NUNS. Kako bi ocijenili medijsku sliku u Srbiji i da li esnafska udruženja štite struku na pravi način?
– Ušla sam u tu priču 1997. da pokušam da osnujemo sindikat novinara jer se oba udruženja nisu bavila položajem novinara, kolektivnim ugovorom, zaštitom prava novinara. Tada nisam znala da je Branislav Čanak iz sindikata Nezavisnost to pravo pribavio svojoj organizaciji i bavio se samo benefitima. Esnafska pitanja ga nisu zanimala. Nisu nam uplaćivali staž, čak ni honorare. Tada je definitivno počeo sunovrat novinarstva. Kriterijumi su pali odlaskom stare garde urednika, novih nije bilo, jer su urednici izvršavali naređenja nadređenih, a ne učili mlade novinare zanatu. Od tada pa do danas novinarstvom se može baviti kome god to padne na um. Dno dna!
Da li je po Vašem mišljenju bilo sloge u Krajini imajući u vidu da je ratna nesreća spojila mnoge ljude i njihove sudbine?
– Upravo je to najveći srpski usud. Ja sam bila šokirana kada sam shvatila koliki animozitet i u takvim uslovima postoji između Ličana i Dalmatinaca, pa Ličana i Kordunaša. Nekako su mi Banijci bili najblaži. U samom Kninu, pa faktički i u cijeloj RSK, postojao je latentni sukob između Babića i Martića. Slavonija i Baranja su fizički bile daleko, pa su i tamo imali, doduše, blaže sukobe. Paspalj nije bio dorastao funkciji koja mu je dopala… U sve njihove sukobe, uplitala se srpska DB i „dosoljavala”, ali i kadrirala i sada dolazimo do drugog srpskog usuda – loših i nesposobnih, poltronski nastrojenih kadrova. Nažalost, prošlo je 30 godina od rata, a loše kadriranje imamo i danas.
Koje ste sve ličnosti sreli u Krajini?
– Mnoge. Neke domaće sam pomenula, ali bilo je mnogo stranaca koji su nas „mirili”. Neću ih pominjati jer o njima pišem, a i dr Milan Gulić je mnoge od njih naznačio u recenziji. Pomenuću jedan detalj. Iz Beograda sam zakazala intervjue sa gradonačelnikom Osijeka Zlatkom Kramarićem i sutradan sa tadašnjim osječkim županom Branimirom Glavašem. Iz vukovarskog pres centra me dovezu do mosta na Dravi, tu me sačeka vozač g. Kramarića, inkognito uđem u Osijek, uradimo dobar intervju, vratim se u Vukovar i spremam za sutrašnji sa Glavašem. Te noći uhapse gradonačelnika Vukovara Slavka Dokmanovića, Glavaš odmah pobjegne i ja ostanem bez intervjua…
Možete li nam iznijeti neke svoje lične utiske o njima?
– Generalno, mi smo od tih stranaca očekivali mir i rješenje. Krajnje naivno. Mislim da nismo imali pojma o novoj geostrateškoj preraspodjeli sfera uticaja poslije rušenja Berlinskog zida. Ispostavilo se da su bili licemjeri sa zadatkom. Da, upoznala sam oca sadašnjeg generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga Tornvalda. I on je bio u nekoj mirovnoj misiji. Srela sam i Vensa i Ovena. Postavila sam neko konkretno pitanje, nisu mi odgovorili, ustala sam i rekla da nisam zadovoljna odgovorom i zamalo da izbije diplomatski skandal. Poslije konferencije za štampu bukvalno me hodnikom današnje Palate Srbija jurio Miodrag Perišić, tadašnji savjetnik Dobrice Ćosića. Bio je i biser sa ambasadorom SAD u Zagrebu Piterom Galbrajtom. Često je dolazio u Knin i novinari, kao novinari, uz osmijeh psovali su ga svjetski. Poslije dvije–tri godine, u jednom trenutku je tečno progovorio srpskohrvatski. Mnogima nije bilo prijatno.
Ko je na Vas ostavio najpozitivniji utisak?
– Portparol UN Filip Arnold. Pošto sam često boravila u Vukovaru u vrijeme reintegracije mnogo mi je pomagao. Umro je u međuvremenu.
Pripremili ste puno novinarskih priloga. Šta bi izdvojili kao najupečatljivije trenutke?
– Boravak u Vinkovcima 13. marta 1992. na pregovorima o razmjeni zarobljenika. Skinula sam tekst sa trake i napravila ga u formi drame. Toplo preporučujem, ako se knjiga, jednog dana, pojavi. Ali, ja ne bih bila ja, kada ne bih izdvojila i najnevjerovatniji događaj u cijeloj mojoj novinarskoj karijeri. I zove se Najneverovatnija ratna priča. To tek preporučujem.
Kakva je bila komunikacija sa JNA? Da li ste imali susrete sa paravojnim formacijama?
– Imala sam zaista sjajnu saradnju sa JNA. I u Beogradu i na terenu. Znate, žensko na ratišu! Svi su se trudili da mi maksimalno pomognu. Bila sam u Bruškoj u kampu za obuku Kapetana Dragana, a u Obrovcu sam bila na ručku kod Arkanovih jedinica. Na meniju je bio, šta bi drugo, do vojnički pasulj. Srela sam u Benkovcu i Olivera Mandića, PR Arkanovih jedinica. Oni su svi formalno bili pod komandom Teritorijalne odbrane.
Da li je bilo cenzure?
– Samo sam jednom doživjela pravu cenzuru. Na Trgu republike u Beogradu, bio je miting podrške Milanu Babiću. Pročitano je i pismo podrške popa Đujića. Onda je Miloševićev kabinet zvao Žiku Minovića, a on odmah Radio Politiku. Moje kolege ne priznaju da se to čulo sa naših talasa. Onda je taj dio isječen sa magnetoskopa što je gotovo nemoguća misija.
PORIJEKLO
– Odrasla sam u staroj, čestitoj srpskoj porodici u Umčarima. Pradjeda je poginuo na Solunskom frontu, djed je bio za kralja tako sam ja u porodici slušala drugačiju priču od one zvanične. Komunisti su nas poslije rata ojadili i mislim da se nikada nismo oporavili. Upravo djed mi nije dozvolio da odem na osnivačku skupštinu nove Demokratske stranke jer je na njenom čelu bio Dragoslav Mićunović o kome je djed Kostadin imao ružno mišljenje. Zapravo, imao je informacije o kojima ja nisam imala pojma. Opet, starinom, tatini su krajem 18. vijeka došli iz Crne Gore. Od Vasojevića su. Mamini su od Bjelopavlića sa Slapa. Naš predak Josip Pavićević bio je iguman Ostroga, podigao je Donji manastir, bio Njegošev duhovnik i mijenjao ga je u crkvenim poslovima kada je vladika bio van Crne Gore. E, kada saberete sve ove gene, valjda sam sve ovo morala da radim. Samo što bi bilo lakše da sam bila muškarac.
Da li ste imali neke neprijatne situacije tokom rada na terenu?
– Par puta sam bila u nebranom grožđu. Zbog neobilježenog puta, zamalo da uđemo u Osijek. Onda smo se noću vraćali iz Han Pijeska i umakli za dlaku, pa smo nosili humanitarnu pomoć za vrijeme bombardovanja Pala… A kada je probijen koridor poslije one tragedije banjalučkih beba, bila sam u konvoju cisterni sa benzinom i naftom i bilo je dovoljno da samo neko preko Save ispali rafal u jednu cisternu.
Da li su Krajišnici do sada znali da iskažu neku vrstu zahvalnosti za Vaš rad?
– O tome uopšte nisam razmišljala. Upoznala sam mnogo dragih ljudi sa kojima sam i danas u kontaktu i to je sasvim dovoljno. Radila sam svoj posao.
Kakav je bio Vaš novinarski put nakon pada Krajine, da li Vam je reporterski staž u ratnim uslovima donio neke benefite?
– Kako tada, tako i sada. Bila honorarac, i sada čekam da nastavimo emitovanje Srpskog sv(ij)eta. Bila podstanar, ostala podstanar. Od oko 33 godine koliko radim, imam upisanih 18,5 i penzija će biti socijala, pa ću, ako me zdravlje posluži, raditi dok sam živa. Prosto, problem je u meni. Nisam umjela da se „snađem”, da uđem u neku partiju budem poslušna, a ne svoja, a ne volim ni kafane, ni klanove, poltrone…
Krajina koja nekad bejaše – trag u vremenu
Gordana Janićijević je objasnila da je poslije Oluje počela da prikuplja tekstove sa namjerom da ih sabere u knjigu – trag o vremenu.
– Jedan od najdivnijih ljudi, i vrhunski novinar Dragan Vlahović, pokojni, nažalost, jedini je kome sam ispričala šta namjeravam. Rekao mi je da nisam svjesna u šta se upuštam, ali me je ohrabrio i podsticao sve vrijeme. Dobila sam blagoslov od patrijarha Pavla. Potreba za jednom takvom knjigom je nastala jer sam nešto istraživala o životu u porobljenoj Srbiji za vrijeme Velikog rata kada su skoro svi sposobni muškarci, među njima i moj pradjeda Petar (nije se vratio), bili na frontu i kada su zapravo žene bile te koje su četiri godine održavale Srbiju, radile uz svoje i sve muške poslove i skoro ništa o svemu tome nisam našla. Nešto o tome sam našla u Korenima i u knjizi Tuđinče hilandarskog monaha oca Jovana (Radojičića), inače mog Umčarca. Smatrala sam da ja treba da napravim miks ratnih i pozadinskih dešavanja u Krajini u to ratno vrijeme. Prvobitno, knjigu sam naslovila Krajina koje više nema, ali je taj isti naslov, nekoliko godina kasnije, pišući recenziju za neku knjigu na ovu tematiku, dao Vanja Bulić.
Recenziju za knjigu Gordane Janićijević napisao je istoričar dr Milan Gulić preporučujući je kao izuzetno svjedočanstvo.
„O Krajini koje više nema, a „koja nekad bejaše”, i Krajišnicima, koji su sada daleko od svoje Krajine, pisala je u vrijeme svih tih događanja i postojanja Krajine i mlada beogradska novinarka Gordana Janićijević… Prokrstarila je Krajinu uzduž i poprijeko, vidjela sve ono dobro što je u njoj bilo, ali i mnogo lošeg što je, na kraju, i doprinijelo da ona nestane sa karte. Vidjela je srušene kuće, zgarišta, svjedočila o ljudskim tragedijama, dubinama podjela, o ljudima i neljudima, razgovarala sa vojnicima jugoslovenske i krajinske vojske, a obrela se u dva navrata i na „drugoj strani”. Na dan proglašenja Republike Srpske Krajine bila je u Petrinji, na Baniji, i svjedočila o nečemu što danas nema svoje mjesto u koricima knjiga, a bilo je važno „običnim ljudima”, stanovnicima toga kraja – o nedostataku struje, vode, otežanom snabdijevanju, ali i pljačkama u nedjeljama bezvlašća…” – stoji, između ostalog u recenziji dr Milana Gulića.
Srpski sv(ij)et je sintagma koja je danas u regionu označena kao neki velikosrpski projekat. Šta je Vaš srpski svijet?
– Nacionalna IN4S tv je počela sa emitovanjem na Vidovdan 2020. Srpski sv(ij)et je emitovan vikendom i vodio ga je kolega Velja Čupić. On je malo tvrđe nacionalno opredijeljen. Ja sam počela da radim radnim danima 15. septembra i glavni i odgovorni urednik Gojko Raičević mi je dao potpunu slobodu. Srpski svijet sam doživjela kao priliku da radim na „uvezivanju” Srba iz regiona, ali i dijaspore. Bavila sam se svim temama koje su bile manje-više zabranjene, a spadaju u srpski identitet, kulturu sjećanja, zabranjene istine o Srbima, jeziku, pismu… Dolazili su ljudi usred korone iz Banjaluke, Istočnog Sarajeva, Novog Sada, Kragujevca, Pala, cijele Crne Gore. Javljali su se gledaoci iz Melburna, Toronta, Čikaga, sa Floride, iz Evrope… Uradila sam 146 emisija od sat i 45 minuta i jednom pauzom od pet minuta. Bilo je bar 130 različitih gostiju. Pokazali smo da nismo homofobični pa nam je gost, i to sjajan, bio pokojni (rametli) Muamer Zukorlić, Goran Šarić… Prosto, ovakva emisija je nama Srbima baš neophodna jer se decenijama gomilaju neriješeni problemi i nekakva naša popustljivost i snishodljivost. Dakle, srpski svijet je sve što je srpsko: lijepo, ružno, problem, rješenje… I nikada nisam dozvolila da se Srbi međusobno blate. U mom srpskom svijetu nema pozicije i opozicije. Toga ima na svim drugim kanalima. Moramo da radimo na uspostavljanju, njegovanju i poštovanju institucija sistema uz, kako sam već rekla – najkvalitetnije moguće kadrove.
Iz Vašeg ugla kako izgleda perspektiva Srba u regionu?
– Položaj Srba u cijelom regionu je baš težak. Bez obzira na našu dobru volju, na pomoć, miroljubivost. Nažalost, naše komšije su i dalje u retorici devedesetih, makli nisu. Na mržnji prema nama se dobijaju izbori i pravdaju privredni ne neuspjesi, nego debakli. Tragično je što je i običan svijet uvučen u to vrzino kolo mržnje i bezizlaza. Bila bih srećna da sam veći optimista, ali nama, zbog svjetskog pregrupisavanja moći, tek predstoje problemi i pritisci. Ja se nadam, uz Božju pomoć, da bi neko zlo moglo i da nas mimoiđe.
