Ne znam zašto sanjam baš Gračanicu.
Gračanicu nekako više sanjam nego Dečane. Ne znam ni sam zašto – i u njoj i u Dečanima bio sam samo na jedno prije podne i jedno popodne. Nisam imao ličnu kartu sa kojom se mogla preći ta linija raskosovljenja, pa su me na Kosovo i Metohiju pustili tako što me nije bilo tamo gdje sam bio. A kako se to moje postojanje na Sjeveru još i mogli nekako podnositi, dok se na Jugu to teže praštalo – morali smo da se vratimo da pogodimo tačno vrijeme smjene koja me opet neće vidjeti.
Dečani su impersivni. U njima bi čovjek zaista mogao da živi čitavog života a da ih se ne nagleda. U njima se osjećaju molitve Svetoga Kralja Mučenika i oca i sina. U njima bruji glas oca Jeroteja. Gračanica je za mene, ipak, snovitija. Ona je od kamena, ali za nju se nekako uvijek budi ona Desankina misao: kada bi se mogla nekako na nebesa vazneti! Ima nešto u njenoj ljupkosti što te neprekidno sjeća da je ovdje kameno samo ono što se vaznosi i da ona i sama postoji na raskršću kamena i sna, vijekova i Zavjeta. Valjda su je zato neprekidno prenosili i zidali hercegovačke i druge Gračanice. I nikada – uz nebivalu ljepotu svake druge – ovu nisu do kraja prenijeli.
Ne znam zašto sanjam baš Gračanicu.
Čudno je, međutim, kako se u andrićevskoj metafizici koju živimo uvijek prepliću san i život. Ono što sanjamo i ono što jesmo. Možda su ovi, opet, počeli da nam čitaju snove. Pa se potrudili da nam i snove premreže razgraničenjem. Razgračaničenjem. Otvorim vijesti: nešto se dešava u mojoj Gračanici.
Oprostite: ali od kada je vijest da je neko došao u Gračanicu i još da je doveo nekoga u Gračanicu? Ne znam ko je taj čovjek a za suprugu Novaka Đokovića znam takođe ponešto iz štampe koju pročitam. I sve se to čini kao još jedan kiseli performans naše duhovne zbunjenosti: po gostu koji je došao, po dami koja ga je dovela, ali najprije i najviše: po tome što je vijest da su oni došli na mjesto koje sanjam, ali ih nikada nisam sreo u Gračanici. Niti ću, rekao bih.
U svijetu u kome živim, važna je samo Gračanica. Likovi svetitelja sijaju. Čuje se pojanje – i čak u njemu, dahovi života beskrajnih i beskrajno utkanih u Hrista, žive pokoljenja monaha i monahinja. Njihovi likovi i iemna postaju jedno sa Bogočovjekom. Sabrnai i oni o Uspenju Prsvete Bogorodice. I njihova misao i molitva u krinovima Nadežde Petrović. Sve ostalo: trica i kučina, upijača energije i osvajača sa bajonetom. Svakog živog stvora koji je pomislio da se može ugračaničiti a da se nije uHristovio.
Sanjam Gračanicu. Ona je moja stvarnost.
autor:O. Darko Ristov Đogo
