Hajde da se ozbiljno ugledamo na Slovence

0
810

017-Draza-01-700x475Aljkavost sa činjenicama i citatima je zajednički imenitelj koji u „Politikinoj“ rubrici „Pogledi“ spaja protivnike odluke Višeg suda u predmetu generala Dragoljuba Mihailovića, prošle nedelje Miroslava Lazanskog, a ove – Boška Jakšića.

U nastojanju da pribavi kredibilitet svojoj argumentaciji, Lazanski se oslanja na nedostupan ili možda čak i nepostojeći izvorni dokumenat o razgovorima vođenim između Mihailovića i Nemaca u selu Divci krajem 1941. godine. Jakšić pokušava da postigne to isto neautentičnim citatom iz govora Vladimira Putina na vojnoj paradi prošlog oktobra u Beogradu. Suprotno od Jakšićeve tvrdnje, Putin nije pomenuo „narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije“, niti je u svom obraćanju koristio „zvanično ime te vojne formacije“. U prvoj minuti je rekao da su Beograd oslobodili „sovjetski vojnici i borci jugoslovenske armije,“ bez preciziranja, a u trećoj minuti je pohvalio „borce partizanskog pokreta u Jugoslaviji“ za doprinos pobedi nad fašizmom.

Moguće je da Jakšić sada bolje razume engleski nego ruski jezik, ali na ruskom reč „partizan“ je jednoznačna reči „gerilac,“ ili neko ko se bori iza neprijateljskih linija. Na ruskom, upotreba tog izraza pokriva sve formacije takvog karaktera, ne implicirajući njihov poseban politički ili ideološki karakter.

Jakšić pametno postupa ističući da ne piše ni kao pravnik ni kao istoričar, mada je to jasno i po sadržaju i stilu njegovog teksta. Nijedan pravnik ne bi se sprdao sa pojmom fer i pravičnog suđenja, odbacujući značaj impresivne neredovnosti Mihailovićevog suđenja paušalnom opaskom da su „to valjda pitanja procedure.“ Da, jesu. To je jedan od bitnih razloga zašto je Viši sud, sastavljen od pravnika umesto novinara, proglasio presudu ništavnom a generala Mihailovića neosuđivanom osobom.

Uzgred bi se moglo postaviti pitanje: da su u vreme suđenja, neposredno posle događaja, inkriminišući dokazi stvarno postojali zašto bi Brozovo pravosuđe uopšte bilo prinuđeno da pribegava staljinističkoj „proceduri“ – ako je sve svoje tvrdnje moglo da dokaže na fer i pravičnom suđenju?

Da Vas podsetimo:  DIJANA PUTOVANJA ZAMENILA PUŠKOM I UNIFORMOM: Sve više devojaka se dobrovoljno prijavljuje za vojsku!

Niti je Jakšić istoričar, što se vidi po njegovom komičnom dodeljivanju „statusa jednopetinskih antifašista“ pokretu generala Mihailovića. Dobro je što Jakšić za sebe ne tvrdi da je ginekolog jer bi onda ženama verovatno dodeljivao status jednopetinskih trudnica.

Jakšić vrši mnogo ozbiljniji ekskurs na područje istorije – gde mu očigledno mesto nije – tamo gde integritet sugrađana koji odobravaju odluku Višeg suda nipodaštava jer navodno „žele da pobegnu od istine o saradnji sa nacistima“ zato što je za vreme okupacije Srbija „imala kolaboracionističku vladu Milana Nedića, koncentracioni logor Banjicu, policijsko odeljenje za Jevreje i Cigane, masovnu denuncijaciju svih Jevreja, antifašista i komunista.“

Nažalost, pojava masovne denuncijacije jeste postojala u Srbiji, ali to obeležava mračan period posle komunističkog preuzimanja vlasti od kraja 1944. godine. Pošto nije jurista, Jakšić će bolje učiniti da se uzdrži od ocena Nedićeve vlade iz pravnog ugla; kao novinaru, za njega je dovoljno da se fokusira na činjenicu da je Srbija generala Nedića pružila utočište stotinama hiljada prognanih Srba iz NDH i hiljadama etnički očišćenih Slovenaca iz dela Slovenije pripojenog Rajhu. Logor na Banjici, kao i onaj na Starom Sajmištu u susednoj NDH, valjalo bi potsetiti i Jakšića i Natašu Kandić, bio je u nadležnosti okupatora, a ne generala Nedića. Srpski Jevreji ne dele Jakšićev utisak da su ih Srbi denuncirali nemačkim vlastima. Moguće je da Jakšić, u drugosrbijanskoj revnosti, Srbiju u tom pogledu meša sa Holandijom, Francuskom ili nekom trećom okupiranom zemljom.

Šok u redovima Brozovih preostalih pionira zbog poništenja presude u necivilizovanom procesu generalu Mihailoviću potpuno je razumljiv. Oni se licemerno pozivaju na istoriju i žale se na njenu „reviziju“ i „ponižavanje,“ ali zapravo su uplašeni od nemogućeg zadatka koji ih sada čeka ukoliko žele da moralno unište reputaciju generala Mihailovića. Pošto je presuda izrečena 1946. godine u areni režimskog lažnog suda stavljena van snage, jedino sredstvo da bi generala Mihailovića diskvalifikovali je mukotrpan proces prikupljanja i prikazivanja dokaza u skladu sa pravilima istorijske nauke. S obzirom na to da su izgubili moć da svoje ideološke žrtve diskredituju i fizički uništavaju na isti način kao što su to činili ranije, sada – ukoliko žele da dokažu nečiju krivicu – oni to moraju da rade, kako bi se u Americi reklo, the old fashioned way (na staromodan način), po proceduri koju više ne određuju njihovi pravni korifeji Miloš Minić i Andrej Višinski. Quel dommage!

Da Vas podsetimo:  KANAĐANKA ZBOG LJUBAVI PROMENILA VERU: Uzela ime Milica, pa Vladimiru rekla DA u Prizrenu!

Bez upuštanja u revolucionarni put i ratne zasluge Franca Rozmana Staneta, koji je očigledno bio sposoban čovek kada je u rat ušao kao kaplar da bi za samo tri godine postao general, sugerisao bih Bošku Jakšiću da postoje neuporedivo jači razlozi za ugledanje na Slovence. Već nekoliko godina oni marljivo istražuju istinu o stravičnim zločinima počinjenim na teritoriji Slovenije od strane dželata generala Mihailovića nad desetinama hiljada zarobljenih lica raznih profila, ali fatalno obeleženih ideološkim neprijateljstvom prema komunističkom režimu kada je sredinom 1945. godine konsolidovao nasilno ugrabljenu vlast. Za razliku od Mihailovića, oni nisu dobili ni lakrdiju od suđenja, nego samo metak u potiljak.

Dr Srđan Cvetković, autor nekoliko minuciozno istraženih studija na ovu temu, procenjuje da je u posleratnom periodu i u Srbiji po kratkom postupku stradalo nekoliko desetina hiljada nedužnih osoba.

Pošto je u pitanju najmanje desetostruka Srebrenica, a znam da srebrenički genocid Jakšićevu savest posebno tišti, predlažem Jakšiću da u sledećem tekstu pokrene pitanje ekshumacije brojnih masovnih grobnica žrtava komunističkog terora širom Srbije i da svoju zavist prema Slovencima pretoči u društveno korisnu akciju najvišeg moralnog dometa.

Stefan Karganović

Istorijski projekat Srebrenica

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime