Haške istine i selektivna pravda

autor:Aleksandar Vranješ

Zašto se samo Srbima u BiH nameće apsolutno prihvatanje takozvanih „haških istina”, dok za druge taj kriterijum ne važi? I uz to preko nametnutog verbalnog delikta, pripadnicima srpskog naroda se preti zatvorom, dok su druga dva naroda amnestirana za ta dela
Na početku svog najpoznatijeg romana Andrić je opisivao krajolik oko mosta u Višegradu. Malo uzvodno od ćuprije, na obali Drine, vidjele su se okrugle udubine, dvije po dvije, u pravilnim razmacima, kao da su u kamenu urezani tragovi kopita nekog konja natprirodne veličine. Kako se tu voda zadržavala dugo poslije kiše, lokalna djeca igrala su se oko tih kamenih sudova ispunjenih mlakom vodom.

Opisujući dječiju igru, Andrić je, s namjerom ili ne, ponudio potencijalnu formulu suživota u Bosni i Hercegovini. Naime, djeca su imala svoje mitove o porijeklu tih udubina. Za srpsku djecu to su bili tragovi kopita Šarca, konja njihovog junaka Kraljevića Marka, dok su turska djeca bila apsolutno ubijeđena da su te udubine nastale pod težinom krilate bedevije koju je jahao niko drugi do njihov narodni junak Alija Đerzelez.I, što je najzanimljivije, piše Andrić, oni se oko toga nikada nisu prepirali. Toliko su i jedni i drugi bili ubijeđeni u tačnost svog vjerovanja da o tome nikada nisu raspravljali, niti su pokušavali jedni druge da razuvjere. Jednostavno, imali su svoje istine i mirno su, za ljetnjih dana, u tim ovećim čancima punim mlake kišnice, zajedno čuvali ulovljenu sitnu ribu, bez obzira na različita vjerovanja.Često se sjetim ove Andrićeve priče, za koju istinski vjerujem da predstavlja moguću formulu koegzistencije i opstanka današnje BiH. Niko ne treba ni da pokušava da razuvjeri druge u njihova vjerovanja, već treba prihvatiti da u BiH postoji više paralelnih istina i da se njihovo poimanje i prihvatanje suštinski razlikuju kod svakog od tri naroda. Svako nametanje vlastitog vjerovanja drugima kao apsolutne istine u Bosni i Hercegovini stvara konflikt, kao i pokušaji da se vjerovanja onih drugih zabrane ili sankcionišu.

Isključivost nagriza BiH

Zato ova Andrićeva formula nema nikakvu šansu da bude ravnopravno primijenjena sve dok pripadnici jednog naroda insistiraju na tome da se druga dva povinuju njihovim istinama i vjerovanjima, a svoja da zaborave. Takva isključivost ozbiljno nagriza temelje državne zajednice BiH, koji, doduše, nikada nisu bili naročito čvrsti, čak ni za vrijeme SFRJ. Narativi o skladnom suživotu naroda u BiH za vrijeme Jugoslavije ispostaviće se kao zablude u koje su mnogi željeli da vjeruju, ali nisu umjeli ili mogli da spriječe konflikt, koji je, očigledno, bio neminovan.

Moja generacija, rođena osamdesetih godina, nije mnogo upamtila Jugoslaviju. Bar ne dovoljno da bi se socijalizovala uz tadašnje političke simbole i time usvojila tadašnji sistem vrijednosti, koji je krajem osamdesetih već bio na zalasku. Politička socijalizacija moje generacije bila je uslovljena roditeljskim tumačenjem tih istih simbola, revitalizacijom nacionalnih identiteta krajem osamdesetih i građanskim ratom koji je uslijedio.

Sjećam se jedne situacije iz rane mladosti, iz dvorišta Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” u Banjaluci. Bio je kraj 1988. godine kada nam je stari učitelj Bogdan Preradović rekao da otvorimo bukvare za prvi razred na stranici s pričom pod nazivom “Drug Tito gleda sve nas”.

Ta jednostavna i nižim uzrastima namijenjena indoktrinirajuća pričica o tome kako se djeca u jednom jugoslovenskom razredu prepiru oko toga koga tačno posmatra Titov portret iznad školske table na kraju se završava intervencijom učitelja, koji, kao deus ex machina, rješava ovu tešku dilemu zaključkom: “Drug Tito gleda sve nas.” Iako je moja generacija bila pretposljednja koja se u banjalučkoj dvorani “Borik” zavjetovala tada već pokojnom Brozu, polažući pionirsku zakletvu 29. novembra te iste godine, nismo se mnogo emotivno identifikovali s tim čovjekom čiju smo uramljenu fotografiju svakodnevno gledali iznad školske table.

Naš dobri učitelj starog kova svakodnevno se trudio da nam približi simbole narodnooslobodilačke borbe, predstave o komunističkom dobru i zlu i važnosti Broza za naše spasenje, kao da smo, u najmanju ruku, bili prvi razred srednje škole. Ali sve je bilo uzalud – vrijeme bratstva i jedinstva ubrzano je isticalo.

Nakon časa na kojem nam je učitelj ispričao jeftinu priču o tome koga Broz tačno gleda s portreta na kojem je visio iznad školske table, uslijedio je veliki odmor. U školskom dvorištu izdvojio sam se s dvojicom tadašnjih najboljih prijatelja, Igorom i Emanuelom. Prvi je bio pripadnik ukrajinske manjine u BiH, a drugi Hrvat. Naravno, u tom trenutku nisam znao ništa od toga. Jedino mi je bilo čudno kada nam je Emanuel prepričavao detalje sa svojih odlazaka na vjeronauku u trapistički samostan “Marija Zvijezda” na periferiji Banjaluke.

Niko nije volio Tita

Uglavnom, tako izdvojeni, valjda pod utiskom prethodnog predavanja o Brozu, povjerili smo se jedni drugima. Prvi sam ja šapnuo da lično ne volim Tita, što je naišlo na njihovo odobravanje, pa su i oni istu tajnu podijelili sa mnom. Tim činom sedmogodišnji dječaci nisu manifestovali političke stavove, nego su jednostavno jedni drugima saopštili raspoloženje koje je vladalo u njihovim kućama, a koje se kosilo s ideologijom na zalasku. To će mi postati jasnije nešto kasnije.

Nakon tri godine, Igor i Emanuel su sa svojim roditeljima napustili Banjaluku, učitelj Bogdan je otišao u penziju, a u školu su došla druga djeca i nastavnici, uglavnom srpske izbjeglice iz Slavonije. O Titu više nismo ni učili ni raspravljali. Nas koji smo ostali, oblikovali su novi simboli, a politička socijalizacija vezala se za srpsku trobojku, dvoglavog orla Nemanjića i himnu “Bože pravde” naše države Republike Srpske. I danas te iste simbole osjećamo kao i tada.

Pored toga, oblikovao nas je i građanski rat koji se rasplamsao 1992. godine. Ne mogu da kažem da pamtim sve detalje, mnogo toga o ratu saznao sam i naučio tek mnogo godina kasnije. Roditelji su se trudili da ostanemo djeca što duže, iako su ratne okolnosti učinile da odrastamo neprirodnom brzinom.

Jedan od osjećaja koje pamtim iz tih traumatičnih godina jeste da je smrt postala toliko redovna pojava da smo je doživljavali kao neku vrstu obične datosti. Smrt bližnjih, prijatelja, komšija, kumova i rođaka bila je toliko učestala da više nije izazivala onaj prirodni, trenutni šok kad se sazna za nju. Bila je to doslovno svakodnevna stvarnost koja je, pored tuge, izazivala poštovanje i kolektivno saučešće, bez obzira na to koji je srpski vojnik nastradao. A poslije smrti dvanaest beba u Banjaluci, svaka naredna smrt bila je nekako manje traumatična, da ne kažem obična.

Oblikovani simbolima, traumama i herojskim pričama, te odrasli sa spoznajom da su u temelje naše Republike Srpske utkani mnogi životi, i vojnika i civila, i savremenika i predaka, da su mnogi ostali bez svojih najbližih, bez gradova i kuća, te da danas živimo u slobodi koju su nam omogućili vojnici i oficiri Vojske Republike Srpske, izgradili smo trajan odnos prema Odbrambeno-otadžbinskom ratu i svim pripadnicima srpskog naroda koji su podnijeli žrtvu.

Ne postoji pravosudna presuda bilo kojeg političkog suda na svijetu koja bi mogla promijeniti taj odnos. Kasnije, kada je u Dejtonu nastala državna zajednica BiH, u kolektivnoj svijesti srpskog naroda Republika Srpska je ostala jedina njegova država, dok je BiH postala samo administrativna obaveza koju ni danas ne doživljavaju kao nešto svoje s čim se emotivno identifikuju.

Zločinac Delić – heroj Bošnjaka

S druge strane, ovakvi doživljaji nisu samo svojstveni pripadnicima srpskog naroda koji pamte vrijeme rata. Takav odnos prema svojim simbolima, herojima i žrtvama imaju i ostali narodi u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci su 2010. godine uz počasti sahranili svog ratnog komandanta, generala Rasima Delića, bez obzira na to što je u tom trenutku već bio osuđen u Hagu za ratne zločine. Danas, kada se ovaj primjer navodi kao ključni dokaz bošnjačke nedosljednosti i dvostrukih standarda, Bošnjaci rođeni poslije rata utrkuju se na društvenim mrežama da dokažu da je Delić bio heroj i pravednik koji je branio Bosnu od tobož agresora. Pritom se i ne zapitaju zašto je osuđen i da li mu je kazna od tri godine zatvora, na koje je osuđen po osnovu komandne odgovornosti nad mudžahedinima koji su klali pripadnike srpskog naroda, možda ipak bila sramotno niska.

Naprotiv, Delić je i danas heroj za bošnjačku javnost, kao i svaki pod njegovom komandom Arapin, Pakistanac, Turčin ili Iranac koji su kao pripadnici odreda El Mudžahid tzv. Armije BiH odsijecali i šutirali srpske glave po Ozrenu. Nismo vidjeli da su predstavnici Kolektivnog zapada kritikovali ili osudili sahranu osuđenog ratnog zločinca Rasima Delića uz državne počasti.

Kada je u Dejtonu nastala državna zajednica BiH, u kolektivnoj svijesti srpskog naroda Republika Srpska je ostala jedina njegova država

Kada se osvrnemo na Hrvate u BiH, primjetno je da ih veoma vrijeđa kada im Bošnjaci prebacuju “udruženi zločinački poduhvat”. Naime, Haški tribunal je pravosnažno osudio generala HVO Slobodana Praljka na 20 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene nad Bošnjacima, utvrdivši da je bio pripadnik udruženog zločinačkog poduhvata. Pored Praljka, njime je, prema presudi Tribunala, bilo obuhvaćeno još pet hrvatskih oficira Herceg-Bosne, a kao učesnici su navedeni i pripadnici državnog i vojnog vrha Republike Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko.

Zamislimo koliko su uopšte realne šanse da pripadnici hrvatskog naroda u BiH danas ovu hašku konstrukciju prihvate kao apsolutnu istinu o ulozi njihovog vojnog i političkog vrha u građanskom ratu?

Zapitajmo se zatim da li bošnjački srednjoškolci danas uče da je Rasim Delić bio ratni zločinac. U udžbeniku “Historija za četvrti razred gimnazije”, kao ni u dodatnim nastavnim materijalima za izučavanje rata u osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo iz 2018. godine, nigdje se ne pominje presuđeni ratni zločinac Rasim Delić. Slično je i u školama u Mostaru i Širokom Brijegu. Ni hrvatski srednjoškolci ne uče da je, prema presudi Haškog tribunala, gotovo kompletno hrvatsko rukovodstvo bilo obuhvaćeno udruženim zločinačkim poduhvatom u okviru kojeg su počinjeni zločini protiv čovječnosti.

Zašto se onda jednima u BiH nameće kriterijum neophodnosti apsolutnog prihvatanja takozvanih “haških istina”, dok za druge taj kriterijum ne važi? I uz to preko nametnutog verbalnog delikta, pripadnicima srpskog naroda se prijeti kaznama zatvorom, dok su druga dva naroda izgleda amnestirana za ta djela.

Mogu li se, na kraju, svi narodi u BiH dogovoriti o tome da li haške presude predstavljaju konačnu istinu o građanskom ratu, koje bi se svi slijepo pridržavali, ili to važi samo za Srbe, dok druga dva naroda ne prihvataju da im Hag piše istoriju? Nedosljednost u tom pogledu više je nego vidljiva, ali čemu onda tolika histerija zbog načina na koji srpski narod doživljava lik i djelo pokojnog generala Ratka Mladića ili bilo kojeg drugog oficira ili političkog lidera Srba iz vremena građanskog rata u BiH?

Moje sjećanje na rat poslužilo je samo da pokažem da srpske stavove i odnos prema Republici Srpskoj, Odbrambeno-otadžbinskom ratu, poginulim i živim herojima nisu oblikovali ni Kolektivni zapad, ni NATO pakt, ni politički sudovi, ni vojna sila, već uvjerenje da je stvaranje Republike Srpske bilo visokomoralan civilizacijski čin čiji su cilj bili odbrana i očuvanje života i slobode pripadnika srpskog naroda. Istog onog naroda koji je teško postradao u dvadesetom vijeku od istih tih komšija i stranog okupatora. Zato to danas niko ne može da promijeni. Odnos srpskog naroda prema svojoj vojsci tokom građanskog rata može da se opiše samo riječju – ponos.

Nasleđe VRS

Na sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH, održanoj 12. maja 1992. godine u Banjaluci, formirana je Vojska Republike Srpske, a za njenog komandanta imenovan je general Ratko Mladić. Kosta Nikolić je u svojoj knjizi Bosna i Hercegovina, rat koji su mnogi želeli prenio dio njegovog tadašnjeg govora:

“Želim da govorim sad o ovom istorijskom trenutku što vidim sve nas na tački sa koje su trebali krenuti naši preci. Sa ove tačke, po mom dubokom ubjeđenju, vode dva puta u budućnost. Prvi put, kojim ja želim da idem i predlažem da krene naš narod, put je osmišljenog i organizovanog i upornog, teškog i krvavog rada. To je put časti i opstanka. Na njemu će biti i žrtava, nisu počele ni padati, rat nismo ni počeli voditi. Nije niti počelo. Ako se borimo, preživjet će neko. Drugi put je stihija, pasivnost, neorganizovanost, mudrovanje i pametovanje, put neborbe ili put borbe nekakve kakve ko hoće. To je put našeg nestanka. Put izdaje i nečasti.”

U tom govoru čulo se i da Vojska Republike Srpske neće biti osvajačka vojska, već da će isključivo braniti i odbraniti srpske tragove i srpsku nejač, te da će donijeti slobodu svom narodu i omogućiti mu da živi sa svojim okruženjem na svojim vjekovnim ognjištima.

I tako je i bilo. To što neko i danas smatra da sve to treba oduzeti srpskom narodu i Republici Srpskoj samo doprinosi ubrzanom kraju Bosne i Hercegovine. Naposlijetku, srpski narod se nikada neće odreći Republike Srpske, svojih heroja i svoje vojske koja je formirana da odbrani srpski narod, nakon više od dva mjeseca od kada su Bošnjaci otpočeli građanski rat u BiH, ubistvom starog svata Nikole Gardovića u blizini Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji u Sarajevu, prvog marta 1992. godine.