Her Volfgang se pavi lud?

0
902

„Dok smo krajem 90-ih videli evropeizaciju Balkana sada vidimo balkanizaciju Evrope“ – rekao je Volfgang Petrič u opširnom intervjuu „Politici“ od 26. juna o.g.

volfgang-petric.jpg-retrogradno
Volfgang Petrič

Ako je već tako, kog đavola ćemo mi onda tamo? Nije li nam, kao evropskijim od EU, bolje da ostanemo tu gdje smo, a da oni krenu na put ka nama. Naravno, uz uslov da ispune uslove, zadovolje standarde i otvore poglavlja za koja je odavno je rečeno da ni oni sami ne bi zadovoljili, a stavljaju ih pred nas. Naravno, ova kontradikcija i služi Petriču samo za to da Srbiji „podigne rep“ prije nego što nam u istom intervjuu saopšti da bi „Srbija mogla da bude primljena u EU tek za deset godina“.

Ali, šta ćemo ako Srbija već „za pet godina bude spremna“, kako je onomad najavila Jadranka Joksimović? Da li će nam onda reći: E sad još samo da se pridružite sankcijama prema Rusiji i priznate Kosovo, pa ste sve obavili. Šta će oni tek ako Srbija tada i na to pristane, a u međuvremenu EU ukine sankcije Rusiji i prizna Kosovo? Da li će nam iz Brisela poslati nove uslove da, recimo, Dačić pobjedi na Pjesmi Evrovizije ili da Dodik pređe na islam. Ali, ako EU ostane koliko-toliko ozbiljna organizacija, ispada da će spremnu Srbiju držati bar još pet godina na stend baju. A sjetimo se, koliko puta su nam ponovili: „Brisel vas jedva čeka i termin prijema zavisi isključivo od vas“.

Ukratko, Brisel nas i dalje istovremeno i vabi i odbija jer je iskustvo starih sa novim Evropljanima pokazalo da kao kandidate mogu da ih jašu i mamuzaju, ali kad postanu punopravni članovi, hoće i da odlučuju, ravnoravno sa NJemačkom, Fancuskom i dr. Šta tek da očekuju od divljih Balkanaca?

Di Velt: „Petrič je prijatelj OVK.“

Novinarka „Politike“ Petriča je zatim upitala za neuspješna haška suđenja za zločine nad Srbima na Kosovu, uz napomenu da i u zapadnim medijima (njemački Di Velt, npr.) slovi za „simpatizera OVK bliskog njenim vođama“. Petrič je neprijatno podsjećanje na veze sa Haradinajem lakonski odbacio kao „rekla-kazala“, a za Hag dao „objašnjenje“: „Činjenica da su procesi protiv kosovskih Albanaca u Hagu doveli do mnogih oslobađajućih presuda, često u atmosferi u kojoj se svedoci nisu osećali bezbednim, bila je jako frustrirajuća.“

U prevodu sa tog evro-novo-govora, to je značilo da su svi svjedoci sa zapečaćenog spiska tužilaštva ili likvidirani ili kao sljedeći na redu za likvidaciju promijenili iskaze date u istrazi. Na stranu što je Hag poslije toga sve optužene oslobodio i što nije preduzeo ništa da se taj tipično mafijaški obračun sa svjedocima, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, rasvijetli, nego Petrič taj skandal naziva „frustrirajućom atmosferom“. I još cinično „vidi šansu da se to ispravi na sudu za zločine OVK koji počinje da radi u Prištini“. Šansu on valjda vidi u tome što se isti oni koji su, ućutkivanjem svjedoka, oslobođeni u Hagu, sada nalaze na predsjedničkoj i premijerskoj funkciji. Petrič kao pravnik dobro zna da se i ne može dva puta suditi za isto zlodjelo, pa kaže da je „najvažnije da u Prištini dođe na vlast nova politička elita“. A te nove, kao što i sam zna, nigdje ni od korova, izuzev ako misli na Albina Kurtija. Uostalom Petrič je bio delegat EU u Rambujeu, a ultimatum Srbiji bio je alibi za bombardovanje, sličan onom koji je Beč uputio Beogradu 1914.

Da Vas podsetimo:  Lajk, šer pa u zatvor

„Američka moć je blagotvorna, a ruska – zloćudna“

„Politika“ ga zatim pita „zašto je tako naoštren prema ulozi Rusije na Balkanu“. A Petrič veli „zato što Rusija sebe vidi u geopolitičkom sukobu sa Evropom, te da su destabilizacija EU i ometanje balkanskih zemalja da se usaglase sa EU, korisne za Rusiju.“ Koliko se sjećam, bilo je sasvim drugačije. Rusija je, naprotiv, podržavala proevropski kurs Srbije i smatrala da ona može da bude ruski link u saradnji sa EU. Onda su, međutim, SAD prekršile Bušovo obećanje Gorbačovu da se NATO neće širiti na Istok. Postavile su rakete duž spoljnih granica Rusije i obojenom revolucijom srušile demokratski izabrani proruski režim u Ukrajini. Tako su Evropu uvukli u konfrontaciju sa Rusijom, a kada se Unija opirala, Viktorija Nuland je kratko i jasno rekla: „Ma ko još j… EU“.

Pokazalo se da je bila u pravu, pogotovo kada je Vašington uspio i da Evropljane upregne u primjenu ekonomskih sankcija protiv Rusije, od kojih NJemačka trpi najveću štetu, i epidemijom rusofobije zarazi stari kontinent. Putin je logično zaključio da je „EU postala vazal SAD“, da „ne donosi samostalne odluke i nije partner za pregovore“, da „adresa EU nije Brisel nego Vašington“ itd. Ali, Unija je gubitkom autonomije izgubila i samopouzdanje i unutrašnju koheziju i međunarodni autoritet na Balkanu, koji smatra svojim zapuštenim geopolitičkim zabranom. A uz Rusiju, pojavilo se još samostalnih igrača (Kina, Turska). Za to nisu krivi Putin, Si i Erdogan, nego Merkelova i Oland. Petrič lupa na pogrešna vrata.

Duginova geopolitička ponuda

Ali, Petrič ide i dalje, pa kaže: „Ja se snažno suprotstavljam mešanju bilo kakve velike moći u unutrašnje poslove manjih država kada je očigledno jedini interes iza toga politička moć“. Elem, kada SAD i vazalna EU drže Balkan pod papučom onda to ima dobrotvorne svrhe, a kad se tu pojavi bilo ko drugi, onda samo širi golu moć. Naravno, Petrič bi na to odgovorio da su EU pa i NATO bili slobodan izbor balkanskih zemalja. Pri tom bi, međutim, zanemario da je taj izbor napravljen u zlatno doba EU kada je djelovala kao obećana zemlja. Zatim, da su kasnije sve njene članice učestvovale u bombardovanju Srpske i Srbije. Pa onda da je ta organizacija više od decenije u krizi na ivici raspada izgubila prestiž i privlačnost, čak i za privilegovane Britance. Dalje, da zbog toga EU najprije treba da se konsoliduje u sadašnjem formatu da bi primala novake. Pa, da u međuvremenu Brisel maltretira kandidate sve novim uslovima i neizvjesnim rokovima. Da li treba dalje nabrajati razloge što po svim anketama većina Srba u Srbiji i Srpskoj neće u EU, a pogotovo u NATO? Što je većina Makedonaca glasala za stranku koja je protiv evroatlantskih integracija. Što bar polovina Crnogoraca takođe nije za to. Najzad, evroazijske integracije (energija, investicije, trgovina) za Balkan su razvojno perspektivnije nego evroatlantske, i nisu ogoljeno širenje moći.

A onda Petričevo ohrabrenje: „Istovremeno, Srbija je slobodna da neguje kulturne i ekonomske odnose sa Rusijom, što bi čak doprinelo poboljšanju odnosa EU sa njom!“ Ova njegova širokogruda dozvola može se objasniti njemačko-austrijskom ijnicijativom da se, uprkos Amerikancima, otkoče industriji NJemačke neophodni Južni i Sjeverni tok 2, koji je prethodno zakočio Brisel. Ali, zašto samo kulturni i ekonomski odnosi, a ne i vojni i politički? Zato što ne treba dirati u presudni evroatlantski monopol na prijetnju silom u regionu! Čuveni ruski geopolitičar Dugin, koji je blizak Putinu, međutim, poziva: „Uđite u Evroazijski savez i dajte Rusiji međunarodni legitimitet da štiti vaš suverenitet. A Putin, vidjeli smo u Siriji, ne napušta svoga saveznika“. Neki drugi potrošene partnere mijenjaju kao čarape.

Da Vas podsetimo:  Od Beča, preko Hitlera, do NATO-a: Austrougarska objavljuje rat Srbiji

Da li je Dejton nametnut ili je rezultat konsenzusa?

Dio intervjua posvećen je drugoj srpskoj zemlji. „Dejtonski sporazum je nadživeo svoju korisnost. To je bio konsenzusni sporazum koji su spoljne sile nametnule odmah nakon rata kao jedini mogući sprazum prihvatljiv za sve tri strane, ali je ukorenio etničke podele. Sada nam treba sporazum koji dolazi iznutra i odražava želje domaćih ljudi – sopstvena odgovornost uz poštovanje prava entiteta“ – reče her Volfgang i osta živ. U tri rečenice pet kontradikcija. Prvo, ako je Dejton preživio, onda je to alibi za njegovo kršenje, a sve sankcije koje je OHR primjenjivao prema pojedincima i institucijma tokom minulih 25 godina, uključiv i 2017, nosile su obrazloženje „nepoštovanje Dejtonskog sporazuma“. Da li su onda oni, u stvari, radili pravu stvar što su ignorisali preživjeli Dejton, pa ih treba rehabilitovati? Ili je sporazum postao anahron tek od dana publikovanja Petričevog intervjua? Drugo, ako je Dejton nametnut, što prvi put čujemo od jednog visokog predstavnika UN/EU, to je takođe pokriće da ga svi krše. Ali, po čemu je opet nametnut ako je jedini bio prihvatljiv za sve tri strane i donesen konsenzusom. Treće, kako je to Dejton ukorijenio etničke podjele kada znamo da su postojale i ranije i da Titovo bratstvo-jedinstvo i Mikulićevo socijalističko zajedništvo naroda nisu preživjeli demokratiju, kao što ni Kalajevo bosanstvo nije nadživjelo crno-žutu monarhiju. Četvrto, da je bio moguć „unutrašnji sporazum domaćih ljudi“ koji bi bio bolji od Dejtona, oni valjda ne bi čekali četvrt vijeka da im to Petrič kaže, nego bi ga sami postigli. Dva neuspjela pokušaja – Prudski i Butmirski, završila su još dubljim podjelama. Peto, na entitetima, kao i na kantonima, je i zasnovana teritorijalno-etnička podjela, pa ako ih Petrič već poštuje, što je onda protiv toga da se ukorijene.

Ova petljavina treba da kamuflira da je Petrič i danas za antidejtonsku centralizaciju i unitarizaciju BiH koju je Srpskoj beskrupulozno nametao sistematskim otimanjem nadležnosti još prije 15 godina, odnosno tokom mandata šefa OHR-a u Sarajevu. E u tome mu je, a da ko bi drugi, glavna prepreka – Dodik. Petrič se poziva na svojevremeno dobru saradnju sa tadašnjim premijerom RS te za ilustraciju navodi da su prije nekoliko godina sjedili za istim stolom na svečanosti u Banjaluci. Domaćinu priredbe pok. Kopanji poslovno su smetale Dodikove nesuglasice sa OHR-om, pa ih je čak stavio jednog do drugog. Sticajem okolnosti bio sam blizu: sve se svelo na usiljenu razmjenu nekoliko šturih rečenica. No, to licemjerno podsjećanje na bolje dane sa Dodikom poslužilo je samo za jedno „ali …“ „Moram priznati da je Dodikova secesionistička referendumska politika nešto što ne mogu podržati jer ne želim da RS postane međunarodno izolovana državica“.

Referendumo-fobija je strah od demokratije

E to je to! Da ne bi bila „izolovana državica“, treba je utopiti u BiH, a ovu, podrazumijeva se, u EU i NATO. A i kako bi to bila u izolaciji pored Srbije, Rusije, Kine, BRIKS-a i Evroazijskog saveza. I po čemu bi referendum o datumu proslave rođendana RS bio manifestacija secesionizma, za koji se Dodik nikada nije zalagao. Borio se samo za vraćanje entitetskih nadležnosti, odnosno protiv falsifikatora Dejtona – Ešdauna i Petriča, prije svih ostalih. Međutim, nakon neočekivanog ishoda referenduma o Bregzitu i neplaniranog izbora Trampa evroatlantisti su obolili od referendumofobije i elektorofobije. Bauk referenduma (najviši izraz neposredne demokratije) i višestraničkih izbora (minimum posredne demokratije) kruži Zapadom. A Dodik neplanirano dobija izbore i nedopustivo najavljuje nove referendume. Ima li većeg grijeha u očima evroatlantističkih činovnika poput Petriča, trenutno na poziciji šefa američkog Maršalovog fonda za Austriju? „Kako EU može riješiti išta, ako ne može srediti neki problemčić koji im pravi neki provincijalni lider zvani Dodik“!? – rekao je revoltirani Petrič još 11. 08. 2014 u intervjuu sarajevskom „Avazu“. On je otišao iz BiH još prije deceniju i po, a Dodik je nastavio ondje gdje ga je ostavio, sprema referendume o vraćanju nadležnosti i kampanju za četvrti mandat, jer više od 90 odsto građana RS ne doživljava BiH kao svoju.

Da Vas podsetimo:  Nepoštovanje života i smrti

Ima, eks v.p. Volfgang rješenje: „Dodik je izgubio legitimitet kao partner u Beogradu. Srbija je posvećena pristupanju EU i stabilnom regionu, tako da je Beograd dovoljno mudar da se suprotstavi aspiracijama nezavisnosti Srpske. EU nikada ne bi prihvatila takav potez.“ Ne bi se baš reklo da je Dodik izgubio legitimitet u Beogradu, jer eno ga svake nedjelje pored Vučića na nekoj državnoj manifestaciji. Vučić je dva puta bio protiv referenduma u Srpskoj, ali jednom ga je Dodik odložio, a drugi put ipak održao. Tokom rata, kada je Milošević bio svesrpski vožd, a Srpska nikad zavisnija od Srbije, Skupština RS je odbila Vens-Ovenov plan i pored svih nagovora Slobe, Dobrice, patrijarha Pavla na licu mjesta na Palama. A to što EU nešto „nikada ne bi prihvatila“, neću da budem prost poput državne podsekretarke SAD pa da kažem … Ne prihvata ni Banjaluka mnoge poteze Brisela, pa bože moj. Ne radi se o EU nego o RS, a nju ni Srbiju kao nečlanice ne obavezuju stavovi Brisela.

Kome želi da se zaboravi prošlost?

Na jednom mjestu Petrič čak teoretiše o nacionalizmu i patriotizmu i poziva se na distinkciju Timotija Sajdera. „Nacionalisti gledaju u zamišljenu slavnu prošlost koja nikada nije postojala i na istorijske nepravde koje su im učinjene … Patrioti gledaju u budućnost i žele da njihova država ispuni svoje ideale i vrednosti i uspe u svetu …“ Sažeto, to je mantra „zaboravite prošlost i okrenite se budućnosti!“, koju nam neprestano šiljaju oni koji su nas bomardovali osiromašenim uranijom. Austrija je najprije anektirala Bosnu, a u Velikom ratu napala Srbiju. Hitler je svoju domovinu Austriju, na oduševljenje zemljaka, priključio Trećem rajhu i okupirao Srbiju. Poslijeratni predsjednik Austrije Valdhajm bio je kamuflirani esesovac koji je počinio ratne zločine u Srbiji. Austrija je pomogla secesiju Slovenije i među prvima priznala nezavisnost Hrvatske i Kosova.
Nije čudo što bi Petrič, kao Austrijanac, želio da se mnogo toga zaboravi iz njegove nacionalne istorije. Naša slavna prošlost, međutim, nije zamišljena, nego postoji. Izuzev ako Gavrilo Princip nije bio terorista. Volfganga Petriča, lično, Srbi su zapamtili kao jednog od najsurovijih protektora u BiH, a Bošnjaci po tome što su ga raskrinkali kao lobistu „Dojče telekoma“, koji je htio za bagatelu da zgrabi „BH telekom“. Nameće se pitanje: da li je zbog jednog ili dva komplimenta proevropskoj Srbiji i Vučiću kao regionalnom lideru, zaslužio opširan intervju na udarnim stranicama „Politike“.

Nenad Kecmanović

www.fsksrb.ru

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime