Hibridne nacije su pravljene isključivo na srpskom i ruskom etnoprostoru

0
1365

SVAKI istorijski narod je imao sopstveni, originalni narodotvorni put.

Sarajevski atentat

Češki sociolog Miroslav Hroh (Miroslav Hroch) posmatra stvaranje jednog naroda kao troetapni proces („narodotvorni proces”), koji ima svoju vremensku dimenziju. Prema njegovom viđenju, od javlјanja interesa za zaokruživanjem saznanja o određenoj etničkoj grupi, njenom jeziku, kulturi i zajedničkoj istoriji, preko stvaranja nacionalnog političkog programa, razvoja nacionalne kulture i stvaranja političkih institucija, do masovnog širenja nacionalno-političkog i državno-političkog programa među stanovništvo u pojedinim slučajevima bilo je neophodno da prođu i čitava dva veka.

Lav Gumilјov opisuje kako je proces stvaranja francuske nacije trajao preko hilјadu godina, još od 9. veka, što je sasvim u skladu sa tezom Rene Genona, koji definiše tradiciju kao „sveukupnost sakralnih znanja čije je praiskonsko poreklo božansko, a ne lјudsko”. Traganje za početkom prve faze narodotvornog procesa vodi u daleku prošlost, ka korenima rađanja jedne, posebne etničke zajednice.

Do ubrzavanja nacionalnog zaokruživanja dolazi posle 18. veka kada su „vera i kultovi postepeno prestajali da budu izvor nacionalnog identiteta. Na njihovo mesto su, u duhu prosvetitelјstva i romantizma 18. i ranog 19. veka, došli jezik, pa i slobodna volјa pojedinca da sam izabere svoju pripadnost. Vera je, u duhu modernih evropskih ideja, postala privatna stvar.”

Najpre jezička bliskost, a zatim i svest o zajednički proživlјenoj istoriji postaju stubovi narodnog okuplјanja. Ovo je i period rađanja nacionalnih država. U nemačkom jeziku postoje dva pojma kojima se opisuje proces stvaranja nacija i nacionalnih država: Staatsnation i Kulturnation. Ovo nam ukazuje i da su izgrađeni narodi imali potencijal da stvore sopstvene države, i da su države imale potencijal da izgrade narode. Najupečatlјiviji primer Staatsnation-a je američka nacija, u dobroj meri i francuska i engleska, dok se u grupu Kulturnation-a mogu svrstati Nemci i Italijani, na primer.

Rađanje nacionalnih država je uzrokovalo promenu granica u Evropi. Nemački istoričar Teodor Šider (Teodor Schieder) razlikuje tri tipa nastanka modernih država u Evropi. Prvi tip su takozvane narodne države zapadnoevropskog tipa. Nјih su formirali „državni narodi” i kao primeri se mogu navesti Francuska i Engleska.

Drugi tip su „ujedinjene narodne države”, nastale ujedinjenjem više administrativno-političkih celina u kojima su živeli pripadnici jednog naroda u jednu celinu. Primeri su Italija i Nemačka. Treći tip su države nastale otceplјenjem od većih, multinacionalnih carevina. Po Šideru, tu spadaju – Srbija, Irska i Finska. U istorijskom smislu, posmatrajući jedan period u prošlosti, ovakav zaklјučak je sasvim tačan. Međutim, otvara se pitanje: zašto posmatrati samo jedan, uski period u ocenjivanju karaktera državotvornog procesa? Nastanak države je, kao i rađanje naroda proces, u nekim slučajevima dug i više vekova, a pojedine borbe koje su tokom tog procesa vođene trajale su i po nekoliko decenija.

Zato nastaje problem političkog vrednovanja ove kategorizacije. Koristeći Šiderovu tipologiju, po kojoj je Srbija dobila svoju samostalnost otceplјenjem od otomanske državne celine, moglo bi se zaklјučiti da su Srbi 1878. konačno ostvarili svoju težnju (i pravo) da imaju sopstvenu, samostalnu i međunarodno priznatu državu. Međutim, to je bilo daleko od istine.

Dok se za „narodne države zapadnoevropskog tipa” i „ujedinjene narodne države” može reći da su svojim nastankom uglavnom završile proces teritorijalnog zaokruživanja, u slučaju trećeg tipa država to nije bio slučaj. Srbi nisu ostvarili svoju težnju 1878. godine i znatno veći broj Srba je ostao da živi van nezavisne države Srbije. Nešto slično se tokom ranijih perioda dešavalo i sa delovima nemačkog i italijanskog naroda, koji su potpadali pod tuđu okupaciju, pa se zatim oslobađali, sve dok nije došlo do konačnog ujedinjenja u drugoj polovini 19. veka. Gledano sa teorijskog aspekta, bilo je teško objasniti zašto je Srbima bilo uskraćeno pravo da stvore „ujedinjenu narodnu državu”, da ostvare svoje prirodno pravo da žive u jednoj državi, na način na koji su to učinili Nemci i Italijani.

Međutim, gledano sa geopolitičkog aspekta, sasvim je jasno zašto je do toga došlo. Još od samog početka aktuelizacije „srpskog pitanja” na međunarodnom planu, krajem 18. veka, ono je postalo geopolitičko pitanje. Otuda će i težnja srpskog naroda da, poput ostalih evropskih naroda, svoj narodotvorni proces kruniše istitucionalnim i teritorijalnim zaokruživanjem moderne srpske države postati problem u odnosu između Srbije i velikih sila.

Možda je najbolјe obrazloženje postavlјanja velikih sila prema „srpskom pitanju” dao francuski ministar spolјnih poslova Šarl Moris Talјeran (Charles Maurice de Talleyrand-Périgord), koji još na samom početku Prvog srpskog ustanka, saopštava turskom poslaniku u Parizu „da se ne sme dopustiti da tako veliko stanovništvo, na strateški tako značajnom položaju dobije svoju državu silom otetu od sultana.” Ipak, posle sedam decenija odlučne i grčevite borbe Srbija je postala međunarodno priznata, pa je nikla nova država na strateški značajnom položaju. Politička bitka se zato od druge polovine 19. veka vodi oko pitanja kako sprečiti dalјi rast te države.

Tumačenje kako Srbija nastaje „otceplјenjem od multinacionalne carevine” je zato i pokušaj njenog ograničavanja na teritoriji koju zauzima neposredno posle Berlinskog kongresa. Srbima se uskraćuje pravo da imaju svoju „ujedinjenu narodnu državu”, a od tada, pa sve do početka Prvog svetskog rata, klјučna oblast na kojoj se vodi ova bitka je Bosna i Hercegovina.

U istoriji se može naći nekoliko primera kako su sprečavane težnje jednog naroda da se homogenizuje na određenom, geografski omeđenom, prostoru.

Vavilonjani su, još od 6. veka pre nove ere praktikovali „kolektivna preselјenja”, pa su „selili jedne narode sa neke teritorije, a druge doselјavali”, jer „kada bi se jedan narod našao na sasvim drugoj teritoriji, bilo je mnogo manje šansi za pobunu, za revolt. To nije bila zemlјa tog naroda, to je sada bila tuđa zemlјa gde su oni bili došlјaci i nisu imali motiva da se bore”.

Efekti ove strategije bili su poznati i Vizantiji. Jedna od teza o dolasku Albanaca na Balkan, koja je bila prilično raširena među srpskim istraživačima i istoričarima u 19. veku, jeste da su Albanci kavkasko pleme, koje se doselјavalo na Balkan u periodu od 7. do 10. veka na inicijativu same Vizantije, kako bi štitili njenu zapadnu granicu.

Da Vas podsetimo:  Šta je to "Zvezdina porodica" i kako se postaje "simbol srpstva"

U delu „O upravlјanju carstvom (De administrando Imperio),  car Konstantin VII Porfirogenit (Κωνσταντίνος Ζ΄ Πορφυρογέννητος), opisujući unutrašnje okolnosti u tadašnjoj Vizantiji, na nekoliko mesta spominje Albance, ali ne kao narod koji živi na Balkanu, na zapadnoj granici Vizantije, već kao kavkaski narod koji je naselјavao prostor koji se danas može odrediti kao severozapadni deo Azerbejdžana i koji je imao izrazito uređenu strukturu unutrašnjih odnosa, te da su se u razgovorima morale odavati posebne počasti plemenskim glavešinama.

Jedan od načina je predstavlјalo i širenje etnoprostora jednog naroda na uštrb drugog.

Najbrutalniji primer predstavlјa Veliki istočni plan (Generalplan Ost), koji je, prema raspoloživim dokumentima i svedočenjima tokom Nirnberškog procesa najverovatnije pripreman između 1939-1942. godine. Bio je to tajni plan, osmišlјen u uskom krugu, kojim je rukovodila Glavna bezbednosna služba Rajha (Reichssicherheitshauptamt). Posle Drugog svetskog rata, iako je većina dokumenata o radu ove službe uništena, ipak je na osnovu svedočenja rukovodioca ovog „projekta” dr. Hansa Eliha (Standartenführer Dr. Hans Ehlich) i raspoložive dokumentacije mogla da se izvrši rekonstrukcija o tome šta se želelo postići Velikim istočnim planom.

Cilј je bio teritorijalno širenje Nemačkog Rajha na istok, uz promenu etničke strukture stanovništva. Tako bi novi „životni prostor” (Lebensraum) bio pod dominacijom nemačkog faktora. Do promene etničke strukture je moglo doći uništavanjem stanovništva, njihovom germanizacijom, ili proterivanjem. Plan se odnosio na Polјake, Ruse, Beloruse, Ukrajince (Maloruse), Čehe, Jevreje i pripadnike baltičkih naroda. Konačna verzija plana se sastojala iz dva dela: malog i velikog plana. „Mali plan” (Kleine Planung) je podrazumevao preduzimanje određenih aktivnosti još tokom rata i izvođenja ratnih operacija, dok se „Veliki plan” (Grosse Planung) odnosio na akcije koje su trebalo da se sprovode po završetku rata u periodu od trideset godina.

Da bi postojala nemačka etnička većina na određenim teritorijama, predlagano je da se „geramanizuje” polovina Čeha, trećina ukrajinskih Malorusa i četvrtina Belorusa, kao i da se većina slovenskog stanovništva protera daleko na istok, iza Urala.

U „Velikom planu” se konstatuje da od 45 miliona stanovnika srednje i istočne Evrope koji nisu Nemci, čak 31 milion je „rasno nepodoban” (svi Jevreji, četiri petine Polјaka, tri četvrtine ukrajinskih Malorusa, dve trećine Belorusa), dok preostalih 14 miliona mogu da ostanu u okviru Nemačke, ali da služe kao jeftina radna snaga.

Na novouspostavlјeni „životni prostor” bi zajedno sa Nemcima bili preselјavani i Česi i Letonci, na primer, što bi u novom okruženju ubrzalo njihovu germanizaciju. U predratnom periodu u Nemačkoj se od strane nacista počinje koristi pojam Untermensch, što je trebalo da označi „podlјude”, „lјude niže vrednosti” ili „inferiorne grupe”. U takvom ambijentu se i razmatraju planovi o likvidaciji, deportovanju ili asimilaciji desetina miliona lјudi! Slovenski narodi su, pored Jevreja i Roma u ovoj skupini.

Prethodnica „Velikom istočnom planu” bila je (geo)politička koncepcija „Prodor na istok” (Drang nach Osten). Diskutabilno je kada se po prvi put javlјa ideja o „Prodoru na istok”. Pojedini istoričari je stavlјaju u rani Srednji vek i vreme prvih velikih sukoba sa Velikomoravskom kneževinom i potom Mađarima; drugi povezuju ovu ideju sa Bizmarkovom Pruskom, dok treći naglašavaju period posle ujedinjenja Nemačke i priprema za Prvi svetski rat kao klјučno razdoblјe razvoja ideje.

Prva teorija, koja smešta početak „Prodora na istok” u srednjovekovni period, zapravo pokušava da napravi vezu sa procesom takozvanog Ostsiedlung-a, naselјavanja istočnih teritorija nemačkim narodom još od 10. veka. Ovaj migracioni proces, koji je, gledajući sa današnje istorijske distance trajao nekoliko vekova i uticao na stvaranje političko-kulturnog područja Srednje Evrope, ipak ne bi trebalo mešati sa „Prodorom na istok” koji je usledio kasnije.

Do „kretanja” nemačkog stanovništva tokom Ostsiedlung-a dolazilo je, između ostalog, i zbog poziva mnogobrojnih slovenskih vladara da upravo nemačke zanatlije i trgovci nasele njihove zemlјe. Tako su ubrzavali privredni razvoj i punili državnu kasu, u čemu im je nemačko stanovništvo bilo od velike koristi. Ovo je uzrok srednjoevekovnih selјenja germanskog stanovništva u Šleziju, Sudete ili Podunavlјe.

Pored toga, u pojedinim periodima nemački protestanti su proterivani sa teritorije Svetog rimskog carstva, pa su se prinudno preselјavali na područje Baltika, Karpata, Transilvanije ili oblasti Ruske carevine na primer.

Treći način se odnosi na stvaranje hibridnih identiteta, koji su pogodni za geopolitičku instrumentalizaciju. Šta se može podrazumevati pod ovim pojmom?

Hibridni identiteti predstavlјaju pokušaje stvaranja Staatsnation-a oko veštački stvorenih konstrukcija. Prema Vitniju Smitu (Whitney Smith), simboli koji su uticali na narodotvorni proces mogu se podeliti na pet kategorija: javne događaje (kao npr. proslave, pogrebi, procesije u većinski katoličkim državama), verbalne simbole (parole, gesla, pesme, himne), ikonografske simbole (slike, ikone, posebni znakovi identifikacije, zastave), spomenike i, na kraju, na samu državu i njene elemente (teritorija koju je obuhvatala ili na kojoj je nastala, zakoni, posebne institucije).

On takođe opisuje i četiri načina na koja se „nacionalni simbolizam” može manifestovati kao: aktivni simbolizam (korišćenje simbola na javnim proslavama ili događajima), verbalni simbolizam (primetan u javnim istupima, pevanju pesama, uzvikivanju parola), konkretni simbolizam (mesto koje u svesti stanovništva zauzima zemlјa, ili pojedine oblasti, reke, planine), grafički simbolizam (upotreba simbola na zastavama, plakatima,slikama).

U izgradnji hibridnih identiteta se koriste aktivni, verbalni i grafički simbolizam, kako bi se u svesti stanovništva izgradio tačno određeni, nametnuti, konkretni simbolizam. Zato se smišlјeno usmeravaju i povezuju javni događaji, verbalni i ikonografski simboli, sa identitskim spomenicima i državnim atributima i tako obezbeđuje široka penetracija hibridnog identiteta na određenom geografskom prostoru. Tipično za hibridne identitet jeste i da se njihovo formiranje indukuje spolјa, od strane zainteresovanih geopolitičkih igrača, sa cilјem fragmentacije određenog prostora.

Da Vas podsetimo:  Sramota je takva vremena i takve junake ne pamtiti

Da bi se gradili hibridni identiteti, koriste se različitosti koje jedan deo stanovništva u oblastima u kojima živi ispolјava u odnosu na svoju identitsku maticu, prema sopstvenom civilizacijskom ognjištu. To mogu biti religijske, kulturno-jezičke, ekonomske ili političke razlike. Instrumentalizacija ovih razlika u geopolitičke svrhe dovodi do toga da se hibridni identitet uvek zasniva na radikalnom antagonizmu prema civilizacijskom ognjištu.
Na ovom mestu treba napomenuti da je sasvim moguće da bi pomenute različitosti stanovništva na određenom području rezultirale početkom jednog novog, originalnog narodtvornog procesa i u krajnjoj liniji dovele do stvaranja novog naroda. Međutim, taj proces „odvajanja” od šire identitetsko-prostorne celine bi tekao svojim „prirodnim tokom”, trajao dugo i verovatno ne bi dovodio do stvaranja radikalnih antagonizama. Ishod ovog „prirodnog toka” ne bi značio da se nova nacija udalјava od svog civilizacijskog ognjišta.

Bosanski hibridni identitet

Primeri pokušaja stvaranja hibridnih identiteta vidlјivi su na postjugoslovenskom i postsovjetskom području i, uočlјivo je, odigravaju se isklјučivo na srpskom i ruskom etnoprostoru!

Ograničavanje uticaja Srbije u Bosni i Hercegovini posle Berlinskog kongresa (u tom trenutku Srbi su činili većinu na ovom području) vodio je preko pokušaja stvaranja bošnjačke nacije. U novopripojenoj oblasti austrijska uprava je imala katastrofalne rezultate, a pune tri decenije je različitim mehanizmima pokušavala da ograniči ili u potpunosti opstruira bilo kakve interese većinskog srpskog stanovništva. Bitno poglavlјe u austrijskoj strategiji predstavlјalo je i plansko naselјavanje muslimanskog stanovništva u etnički čiste, srpske sredine u istočnoj Bosni.

Otac bošnjačke nacije je Benjamin Kalaj (Benjamin von Kállay), mađarski političar, habzburški diplomata i austrougarski upravnik Bosne i Hercegovine 1882–1903. godine. Kalaj je izvesno vreme proveo u Beogradu kao austrougarski konzul, dobro je poznavao Balkan i autor je jednog zapaženog dela o srednjovekovnoj istoriji Srba. Pored toga, kao mađarski političar, Kalaj je bio blizak habzburškom šefu diplomatije Đuli Andrašiju. Sa jedne strane, Andraši se oslanjao na Kalaja u donošenju odluka koje su se ticale Balkanskog poluostrva, dok su, s druge strane, Kalaju bila širom otvorena sva vrata u Beču. On je brzo zainteresovao sve važne centre moći u Beču za svoju ideju o „bošnjačkoj naciji”, a od 1882. godine, kada postaje guverner BiH, pruža mu se prilika i da je realizuje.

Čim je posle okupacije došao u Bosnu, shvatio je da treba zavaditi pravoslavce i muslimane, jer su pojedinci ove dve konfesije počeli da organizuju otpor austrijskoj vlasti , nastavlјajući borbu koju je Hadži Loja započeo. Kalaj je umesto srpstva hteo da živi srednjovekovno bosanstvo i bosansku državnu i narodnu svest, stvarajući tako bosanasku naciju.

Službeno je umesto srpskohrvatskog jezika uveden naziv bosanski jezik. Ukinut je srpski jezik, srpska štampa, progonjeni srpski učitelјi, zabranjena srpska istorija. Kalaj je zabranio ʹIstoriju Srbaʹ koju je sam napisao.

Kalaj i Josip Štadler su uveli u Bosnu jezuitski red i marginalizovali franjevce, jer su bili bliski sa srpskim narodom. Čuvena su Štadlerova semeništa (škole) iz kojih su potekli ustaški zločinci Pavelić, Artuković i mnogi drugi.

Zabranjena je bila ćirilica, a štampan je latinični list ʹBošnjakʹ, što je postao naziv za bosanske muslimane.

U Beogradu su vladali austrofili Milan i Aleksandar Obrenović kada je u Beč stigla crkvenoškolska delegacija 1896. godine, da se žali caru na Kalajevu vlast i samovolјu. Da bi dezavuisao krivicu bosanskog namesnika pred carem, Aleksandar je na nagovor Milana odlikovao Kalaja najvišim ordenom i tako prepustio bosanske Srbe šikaniranju od strane Hrvata i muslimana.

Srpski vojnici u Prvom svetskom ratu

Seme nacionalne mržnje stalno se uvećavalo, podsticanjem verskih trzavica od strane okupacijskih vlasti.

Ideja je bila da se na ovakav način od bosanskih muslimana stvori „tampon zona” u Podrinju, kojom će biti odelјeno srpsko stanovništvo iz zapadne Srbije i istočne Bosne, što će ostaviti dalekosežne posledice na srpsko-muslimanske međuetničke odnose u ovom delu Bosne čak i u dalekoj budućnosti.

Kalajeva ideja svodila se na to da se u BiH formira jedan narod, bošnjački, koji će pripadati trima konfesijama. Da bi se ova ideja sprovela, bilo je neophodno izvršiti potpunu centralizaciju i reformisati unutrašnji sistem u BiH.

Najviše je ovaj plan Kalaja bio usmeren na sabijanje srpskih interesa i težnji, s obzirom na to da su tada Srbi činili apsolutnu većinu u BiH. Međutim, on je imao ambiciju i da utiče na modernizaciju islamskog društva koje će se „otrgnuti” od uticaja Istanbula i „pripojiti” Beču.

Inače i samoj „bošnjačkoj naciji” bilo je namenjeno da se razvija u „srednjoevropskom duhu” i da u svakom pogledu bude orijentisana ka sedištu Habzburške monarhije. To je i jedan od razloga zbog kojih tokom perioda austrougarske uprave neverovatnom brzinom raste katolički uticaj u BiH.

Razvoj društva utemelјenog na „srednjoevropskom duhu” bio je nemoguć bez katoličanstva, zato što je osnova „srednjoevropskog duha” upravo oslanjanje na katoličanstvo. Celokupan Kalajev projekat je, kada se meri prema glavnom cilјu koji je trebao da postigne – doživeo fijasko. Međutim, ovaj dvodecenijski eksperiment je ostavio trajne posledice po srpske interese u Bosni i Hercegovini.

S jedne strane, bosanski muslimani su „gurnuti” ka zapadnoj, katoličkoj interesnoj sferi. To će značiti da će se u narednom periodu bosanski muslimani kretati između tradicionalne vezanosti za Istanbul i uticaja koji su, uglavnom preko Zagreba, dolazili iz Vatikana i Beča. Svim ovim centrima moći biće u interesu da se spreči bilo kakvo vezivanje za Srbe i Srbiju, pa će na razne načine podsticati antagonizaciju bosanskih muslimana prema Srbima. S druge strane, pokušaj stvaranja „bošnjačke nacije” podrazumevao je i pisanje nove istorije BiH, koja se temelјila na katoličkoj istoriografiji.

Od faktičkog sticanja nezavisnosti 1995. godine (formalnopravno BiH je postala međunarodno priznata tri godine ranije), u muslimanskom delu BiH se promoviše upravo istorijska konstrukcija sazidana na temelјima koje je kopao Benjamin Kalaj. Istina, ona je pod islamskim uticajem delimično modifikovana, pa se pored nepovolјnog odnosa prema Srbima, prilično nepovolјno piše i o bosanskim Hrvatima (što nije bio slučaj u originalnoj, austrougarskoj verziji).

Da Vas podsetimo:  Vatreno ili svevideće oko: Saradnja Srbije i emiratske firme uvod u digitalnu autokratiju?

Kao „etalon bošnjačke istoriografije” uzima se delo britanskog istoričara Noela Malkolma iz 1994. godine: Kratka istorija Bosne.

Malkolm se u svom radu oslanjao na austrougarske smernice, kao i na ranije radove Ive Pilara, Muhameda Filipovića i Nedžada Hadžidedića, u kojima su one korišćene. Malkolmova stručnost i reputacija u naučnoj javnosti se ne može osporavati, ali treba napomenuti da je Malkolmov rad pisan i štampan u jeku građanskog rata u BiH, pa su zbog toga u njemu prisutni elementi propagande koji je trebalo da posluže ubeđivanju britanske naučne i šire javnosti u tadašnje stavove britanske diplomatije.

Nešto slično, Noel Malkolm će ponoviti nekoliko godina kasnije, publikujući svoj rad o Kosovu, baš u vreme kada je kabinet Tonija Blera pokušavao ubediti širu britansku javnost u neophodnost preduzimanja vojne akcije protiv SR Jugoslavije.

Uglavnom, prema ovom istorijskom okviru srpski narod u Bosni i Hercegovini nije ni živeo u srednjovekovnom razdoblјu. On se počeo naselјavati tek pošto su Osmanlije zauzele Bosnu 1463. godine. U prvom talasu, najpre su dolazili srpski stočari, među kojima je bilo i dosta Vlaha. To je bila jedna od kopči za spajanje srpsko-vlaških doselјenika sa Vlasima starosedeocima koji su već živeli u Bosni, bili su tamnije kompleksije (pojedinci ih označavaju i kao „martloke”) i govorili su romanskim jezikom.

Vremenom, srpski element se pokazuje dominantnim, pa vlaško stanovništvo, starosedelačko i novopridošlo, prihvata srpski, slovenski jezik, običaje i veru. U prilog ovoj tezi se često navodi niz toponima u Bosni kojima se ukazuje na prisustvo Vlaha (pre svega planina Vlašić), a tako se objašnjava i otkuda se kod bosanskih muslimana nazivom „Vlah” označavaju Srbi (u žargonu, to je pogrdan naziv za bosanske Srbe). Ove Srbe-Vlahe podsticali su i Turci, kako bi ojačali pravoslavni element nauštrb katoličkog, koji je predstavlјao pretnju islamizaciji i interesima Otomanske imperije u ovom delu Balkana.

Srbi se, dakle, u muslimanskoj istoriografiji predstavlјaju kao strano stanovništvo, koje se u Bosnu doselјava tek posle 16. veka i „okupira” je, pa se zbog toga i politička borba muslimanskog stanovništva koja dobija na zamahu posle Drugog svetskog rata proglašava legitimnom i opravdanom.

Ovakve ocene su neistinite i u potpunoj suprotnosti sa ogromnom većinom istorijskih, antropoloških i etnografskih istraživanja koje je niz južnoslovenskih i inostranih naučnika preduzimao još od polovine 19, pa sve do kraja 20. veka. Međutim, one su odlično poslužile za homogenizaciju muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i otvaranje njihovog narodotvornog procesa. Dokle će to trajati u budućnosti, ostaje da se vidi. U političkoj praksi se pokazalo da je moguće određeno vreme usmeravati narodotvorni proces na ovakvim, veštački konstruisanim, hibridnim tezama, ali da ga nije moguće tako prevesti do sledeće faze i razviti.

Sa Austrougarskom je posle 1878. godine došlo i do neverovatne legitimizacije nasilјa, što će se u Bosni od tada odomaćiti kao potpuno uobičajeno sredstvo u rešavanju sporova. „Na iskustvu rata u kraškom području Hercegovine 1882, mladi oficir Konrad Hecendorf će pisati raspravu kako jedino grubo nasilјe može umiriti taj narod, u čijem ratu učestvuju i žene.”

Još i pre dolaska austrougarske vojne i civilne uprave, u Bosni su pripadnici tri vere živeli odvojeno i paralelno, kao tri različita društva. Ruski putopisac Aleksandar Gilјferding opisuje kako su sredinom XIX veka pripadnici sve tri vere u Bosni živeli u ubeđenju kako su „lјudi iste vere jedan narod i da su dužni da se uzajamno pomažu”.

Predstavnik druge vere se često gledao kao neprijatelј, ili, u najmanju ruku, prema njemu nije građen nikakav prijatelјski odnos. U Bosni je nesumnjivo postojala odlična podloga, dugo kroz istoriju stvarana, za rast nasilјa i kolektivne agresivnosti. Ipak, klјučni doprinos usmeravanju ovih pojava u budućnosti daju akcije i odluke Austrougarske.

Etnički inženjering kojem je pribegavao zvanični Beč, nije samo podrazumevao pokušaj stvaranja bošnjačke nacije i pisanje nove istorije, već i surove odmazde prema civilnom stanovništvu i masovna preselјavanja stanovništva s cilјem osiguravanja geopolitičkih cilјeva Habzburške monarhije. Najveću akciju masovnog preselјavanja muslimanskog stanovništva austrougarske vlasti su sprovodile u Podrinju, u regionu istočne Bosne.

Istovremeno, na srpsko stanovništvo u ovom području su stalno vršeni pritisci kako bi se iselјavalo u Srbiju. Time se menjala etnička slika u Podrinju, koje je predstavlјalo geopolitički „meki trbuh” Austrougarske u Bosni. Obe obale granične reke Drine naselјavalo je srpsko stanovništvo, pa je ova granica bila erozivna i propustlјiva.

S cilјem ograničavanja srpskog uticaja u Podrinju, austrougarska uprava će pokušati da realizuje i projekat doselјavanja nemačkog stanovništva u Semberiju. Nesrećna austrougarska politika dostići će svoj vrhunac tokom Prvog svetskog rata, kada se u Bosni organizuju koncentracioni logori za Srbe. „Samo u onom dobojskom bilo je zatvoreno 46.000 Srba, od čega 17.000 žena i dece.”

Veliki broj Srba bio je interniran u logore na području Mađarske i Češke, gde su pomrli od gladi ili tifusa. Od bosanskih Hrvata i muslimana stvaraju se posebni odredi, takozvani Schutzcorps, koji su brojali preko 11.000 pripadnika, a čije aktivnosti su bile vezane za svakodnevno terorisanje srpskog stanovništva. Nešto slično ponoviće se tokom Drugog svetskog rata. Jedina razlika biće u tome što sve nije bilo organizovano u Beču, već u Berlinu, a zapaženu ulogu u izvršavanju zadataka imali su hrvatski ustaški odredi iz Hrvatske (BiH je priklјučena fašističkoj marionetskoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj).

Bosansko-hercegovački muhamedanci su, prateći sopstvenu religijsku vertikalu i istorijsko nasleđe, ispolјavali niz različitosti u odnosu na srpski, pravoslavno-hrišćanski korpus. Međutim, i jedni i drugi su narod sa istim korenom, čak sličnim običajima i tradicijama, koje potiču iz jedinstvenog sakralno-geografskog milјea, a koje su potom „uvezli” u islamski i hrišćanski „ram”.

I jedni i drugi govore isti jezik. Pravlјenje zasebnog „bošnjačkog” ili „bosanskog identiteta” se moglo odvijati bez radikalne antagonizacije prema srpskom. I ako bi dolazilo do sporova i nesuglasica, inače normalnih i uobičajenih pojava u ovakvim procesima, ne znači da bi bilo i krvavih međuetničkih obračuna koji su dugoročno poremetili odnose.

Dušan Proroković

www.fakti.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime