Hiljadu lica terora

0
997

Navršava se 20 godina od početka bombardovanja. Prošlo je 15 godina od martovskog pogroma. Između dve godišnjice, jedne koja je zauvek obeležila živote svih građana Srbije, i druge, koja je za nas na Kosovu i Metohiji značila ostvarenje svih naših sumnji i strahova, a to je da teror započet NATO agresijom još traje i ima hiljadu lica. Sva ubistva Srba, kidnapovanja, trgovina ljudskim organima, uništavanje i otimanje imovine, progon, dobili su svoje lice tog 17. marta. Ako ništa od navedenog nije sprečeno, nijedan počinilac za tih pet godina uhapšen, a takvo je zlo učinjeno, onda martovski pogrom nije iznenađenje. Samo se prešlo na novi nivo zla koje je vodilo ka istom cilju – etnički čistom Kosovu.

NATO vojnici su tokom agresije imali komandu da unište sve srpsko pod izgovorom humanitarne katastrofe, dok su 17. marta, njih blizu 40 hiljada, uživo posmatrali humanitarnu i svaku drugu ljudsku katastrofu, ali nisu imali komandu da zaštite srpski narod i njegove svetinje. Stavili su interes iznad prava i pravde. Nekažnjavanje pravih organizatora pogroma, odnosno nagrađivanje Albanaca 2008. godine dajući im dozvolu da jednostrano proglase nezavisnost, još jedno je lice zla koje dolazi sa Zapada.

ISTINA KAO JEDINO ORUŽJE

Nemoćni da bilo šta sami promenimo, posebno mi južno od Ibra, živimo dan za danom i čekamo kakvu će nam sudbinu skrojiti isti ti koji su nam ovoliko zla naneli, i tako pokazati još jedno svoje pogano lice. Obespravljeni, zatvoreni svako u svom getu, jedino što možemo je da pamtimo sva zlodela i da svedočimo. Naše jedino oružje je istina.

Zato pamtimo da je u Obiliću uoči 17. marta 2004. godine Srba bilo u svim delovima varošice. Živeli su u tri zgrade u centru, u Cerskoj ulici, u neposrednoj blizini Termoelektrane “Kosovo B“, u Školskom centru koji je posle bombardovanja pretvoren u kolektivni centar za raseljena lica. Samo u jednoj ulici, koju su svi u Obiliću zvali “Todorovići“, živelo je 25 srpskih porodica. Trenutno, znači 15 godina posle, u Obiliću u svojim kućama žive još dve srpske porodice – troje starih – i nekoliko njih u pomenutom centru.

Srbi iz Obilića kažu da je sve počelo oko 11 sati ujutro i da su kamenice letele na sve strane. Besni Albanci su na železničkoj stanici zatekli grupu Srba i brutalno ih pretukli. Znali su da je voz jedino prevozno sredstvo kako za Srbe iz Obilića i okoline, tako i za preostale Srbe iz opština Lipljan, Priština i Kosovo Polje. (Martovski pogrom je bio dobro organizovan i zato je zlo koje su sa sobom nosile horde albanskih ekstremista svuda bilo isto. Tačno su znali gde treba da idu, odnosno gde su Srbi. Detaljno pripremljen plan sprovodili su u delo širom Kosova, pod budnim okom „mirovnjaka“.

OBEŠENA SVINJA

Drugog dana se nasilje nastavilo. Prvo je zapaljena crkva, a onda su krenuli na Srbe u njihovim kućama i stanovima. Todorovići su preživeli užas, sam Gospod ih je zaštitio – drugog objašnjenja nema. Oni su bili najbrojnija familija u Obiliću, i ulica im je bila blokirana ekstremistima. Kako su žive glave izvukli njima ni danas nije jasno. U jednoj od njihovih kuća Albanci su obesili svinju, i ta fotografija je obišla svet.

Da Vas podsetimo:  Stroga kontrola (pred)izbornih procesa

Olga Subotić iz Obilića svedoči da su pripadnici danskog kontigenta Kfora došli u kontakt sa ekstremistima tek kada je počela evakuacija. Prstom nisu mrdnuli da zaštite narod i njihovu imovinu – da ih odbrane na njihovom kućnom pragu. Unmik policija isto.

„Više su u tom haosu pazili na sebe nego na nas. Zadržavali su te poludele Albance da bi mogli nas da potrpaju u kamione. Samo su se gurali sa njima, kao da su navijači. To je bio drugi dan nasilja, a oni ništa nisu preduzimali. Da su bar crkvu zaštitili… Vojnici Kfora su sve posmatrali sa strane jer, tako su nam govorili, nisu imali jasnu komandu kako da deluju. Od pripadnika takozvane Kosovske policije ništa nismo ni očekivali, pa oni su sa ekstremistima bili jedno-isto. Te slike užasa zauvek su promenile naše živote. Nikoga nije bilo da nas zaštiti, nikoga“ , priča gospođa Olga.

„ZA PET MINUTA NAPUSTITE ZGRADU“

Ona se seća Unmik policajca, Amerikanca, koji im je dao pola sata da se spreme i da napuste stanove. Oni su to odbili i tražili da ih zaštite. “Kada su Albanci zapali susednu zgradu čulo se vrištanje i pozivi u pomoć, a on nama, jer se uplašio za svoj život, u tom trenutku daje rok od pet minuta da napustimo zgradu. Niko od njih nije ni pokušao da spreči paljenje, sve se to odvijalo pred njihovim očima.

Pa na vrata da su stali oni ne bi mogli da uđu u zgradu, ali jasno je da su Albanci imali odrešene ruke. Ne može niko da me ubedi u suprotno. Već smo čuli da ekstremisti ubijaju i prebijaju goloruke Srbe, ako im se nađu na putu njihovog rušilačkog pohoda. Videvši sav taj užas oko sebe, napustili smo domove. Prvo su nas prebacili u policijsku stanicu a potom u bazu Kfora u Prištini. Jedna grupa Srba prevezena je na sever pokrajine“, svedoči Olga Subotić.

Zajedničko svim žrtvama martovskog pogroma je to što su tražili da ih pripadnici Kfora prebace do administrativnih prelaza. Odbijali su da iz vojnih baza odlaze u veća srpska mesta. Besni zbog svega, jer ih nisu zaštitili na kućnom pragu, nisu želeli da budu raseljena lica na nekoliko kilometara od kuće. Prevoz do prelaza Merdare tražili su Srbi iz Obilića odmah po dolasku u kamp. Bili su tu i Srbi iz Prištine, Kosova Polja, sa istim zahtevom. Želeli su da dođu do centralne Srbije i tamo pričaju svoju priču.

ČORBA OD KARFIOLA I KRIŠKA HLEBA

„Da kažemo kako su nas sačuvali moćni vojnici NATO-a. Da ispričamo kako nam je prvi obrok u kasarni bio kao da smo svatovi. Kada smo jasno izašli sa zahtevom da nas voze do prelaza, pet dana koliko je trajala ta naša borba, jeli smo čorbu od karfiola i krišku hleba, kao da smo u logoru. Hranu su nam smanjili po kazni. Trpeli smo u svoj onoj muci i nismo odustajali, ali našli su način da nas prevare“, priča Olga.

Pripadnici Kfora su pred proteranim Srbima, pod sumnjom da je organizator tog njihovog bunta, uhapsili prevodioca Ivicu Čarapića. Moja sagovornica priča da je nastao takav haos i da su oni bili spremni da se tuku sa vojskom. U tom otimanju, jer nisu dozvoljavali da odvedu Ivicu, pocepali su mu kožnu jaknu, ali su ih vojnici nađačali i pritvorili ga. Sledeći u redu za hapšenje, pod istom sumnjom, bio je otac Miroslav – prištinski paroh. Opšte je poznata priča da je, mučenik, jedva živu glavu izvukao iz Prištine, jer je bio u parohijskom domu kod crkve Svetog Nikole, koju su horde Albanaca potpuno uništile.

Da Vas podsetimo:  Medijska „nacifikacija” Srba

“Optužbe Kfora su bile sulude. Kada se situacija malo smirila – sve se to dešavalo peti dan po dolasku u bazu – počeli su pregovori. Odredili smo svoje pregovarače, a oni svoje. Bilo je tu i predstavnika Komesarijata za izbeglice i drugih organizacija. Nismo hteli da počnemo dok nisu oslobodili Ivicu, i dok nisu odustali od hapšenja oca Miroslava. Šta se dešavalo na tom sastanku, da li je bilo nekog dodatnog pritiska, ne znam, ali znam da su nam istog dana rekli da idemo do Gračanice da se malo odmorimo i onda nas voze do Merdara. Ostali smo u Gračanici, prevarili su nas“, priča Olaga i dodaje:

Kasnije su nam stranci koji su nas obilazili govorili da nisu mogli da nas voze do prelaza jer bi ispalo da Kfor raseljava Srbe. Možeš misliti. Umesto da nas zaštite u svojim kućama dozvolili su pogrom. Sem kamiona za evakuaciju nikakvu drugu pomoć od njih nismo dobili. Ako to nije namerno i plansko raseljavanje, onda ne znam šta je.

UNAKAŽENE STARICE

Povratak proteranih Srba, posle svega, bio je nemoguć. Od dolaska Kfora do pogroma, u opštini Obilić ubijeno je 15 Srba. Strah je bio ogroman. Albanci su obnovljene kuće i stanove demolirali i opljačkali pre nego što su Srbi stigli i da ih pogledaju. Tako se teror nastavio, ali u drugačijem obliku. Mali broj Srba se vratio u svoje domove. Ne samo u Obiliću, već svuda. Gospođa Olga se prisetila i kako su ih vojnici iz britanskog sastava Kfora, to je bilo pre pogroma, obilazili i pokazivali fotografije mrtvih starica: Milade iz Vučitrna i Stevke iz Obilića.

Baba Miladi su bile odsečene uši, iskopane oči, polomljen nos. Druga je po celom telu imala užasne opekotine od pegle – živu su je goreli vrelom peglom i od toga je umrla. Pitali su da li ih poznaju. I danas misli da su to namerno radili da ih zaplaše, jer tela nesrećnih starica bila su unakažena, a oni su već znali njihov identitet. Porodicu Stolić su ubili i zapali u svoj kući. Kada se posle toga desio 17. mart, sve te slike su postale još strašnije.

Svedočimo i da je za Dragišu i Zoricu Petrović iz Gračanice vreme stalo 1. maja 1999. godine. Tada je NATO bombardovao autobus Niš-ekspresa na mostu u Lužanima kod Podujeva. Među 42 poginula putnika bilo je i dvoje njihove dece, sin Nikola i ćerka Marija. Sa njima je poginula i njihova baka Smiljana. „Živimo, jer živi u grob ne možemo. To je cela naša priča. Nijedan korak napred od tog dana nismo napravili“, priča Dragiša.

Da Vas podsetimo:  Obračun kod Rio Tinta

SAHRANA UMESTO ROĐENDANA

Nikola je imao 17 godina, Marija 15. On je bio maturant, a ona je završavala osmi razred. Ubijeni su jednim pritiskom na dugme nekog nepoznatog NATO vojnika. “Niko nije kriv što su naša deca ubijena, i mnogi drugi nedužni ljudi tokom bombardovanja. NATO je priznao da je pogođen autobus pun civila i da je za njih to samo kolateralna šteta. Prekinuta mladost, naši uništeni životi, za njih su jedno veliko ništa“, kažu Petrovići.

Pominjanje Nikole i Marije izaziva blagi osmeh na licu njihove majke. Priseća se kako je Marija sa drugaricama pravila planove vezane za upis u srednju školu. Nisu sigurni za šta bi se odlučila na kraju, ali je najviše pričala o medicini.

„Njene drugarice su upisale medicinsku školu tako da bi verovatno i ona, ali to nikada nećemo saznati. Nikola je imao svoje planove. Uoči stradanja radovao se proslavi 18. rođendana. Rođen je sedmog maja, i tog dana su se sa bakom vraćali iz Prokuplja, upravo zbog proslave punoletstva. Nikola i Marija su sahranjeni sedmog maja u Gračanici. Tako smo umesto proslave rođendana i slavlja, svojoj deci spremili sahranu,“ kaže Zorica i objašnjava da su ih, kada je počelo bombardovanje, sklonili kod rođaka u centralnoj Srbiji jer su se bojali terorista OVK.

Dragiša i Zorica Petrović celivaju grob svoje dece / Foto: RTV ( printscreen )

Dragiša i Zorica žive mirno i povučeno u svojoj još uvek nedovršenoj kući. O sređivanju ne razmišljaju, kažu da nemaju volje. Žive dan za danom, a svaki dan im prolazi tako što pričaju o Nikoli i Mariji. Često su na groblju. Odlaze da ih obiđu, jer im onda bude malo lakše. Oboje su lošeg zdravlja i sve je to posledica stresa koji su preživeli. Kažu nam da retko putuju. Svaki odlazak do centralne Srbije preko Merdara za njih je stresan, zato što moraju da prođu preko mosta na kojem su ubijena njihova deca.

NAŠE JEDINO LICE

“Meni san ne dolazi na oči. Da nije terapije i pomoći psihijatra, ne znam kako bi živela. U trenutku kada su deca ubijena bila sam sama kući. Dragiša je bio u rezervnom sastavu vojske i uspeo je da dođe tek uoči sahrane. Posledice svega toga su trajne i nikada se neću oporaviti, kao ni Dragiša “, kaže Zorica.

Petrovići pričaju da ih jedino drugovi i drugarice njihove dece nikada nisu zaboravili. Za sve ostale Marija i Nikola kao da ne postoje. Dragiša se seća da su predstavnici vlasti samo jednom bili na groblju i to pre 17, 18 godina. Petroviće najviše plaši da će njihova deca, ali i ostale srpske žrtve, vremenom biti zaboravljeni.

Ovim svedočenjima stajemo na crtu svima kojima su nam zlo naneli, i kažemo da nikada nećemo zaboraviti svoje žrtve. Poručujemo im da nećemo zaboraviti ni njihova nepočinstva. Nikada nećemo prihvatiti njihovu pravdu sile, jer ona počiva na lažima, patnji, stradanju nedužnih. I zato nikada u NATO. Tako bi izdali Nikolu i Mariju, i sve one koje su pobili. Izdali bi svoju veru i sebe same. To je naše jedino lice.


Janja Gaćeša

Izvor: Novi Standard ( standard.rs )

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime