Hipici i „babe” pod krovom SANU

1
1375

Kada je Aleksandar Vučić početkom jula obznanio da ima nameru da pokrene „široki društveni dijalog” o Kosovu i Metohiji, to su odmah pozdravili Vuk Drašković, Čedomir Jovanović i Jelena Milić, ali i predsednik SANU, akademik Vladimir Kostić, te akademici Tibor Varadi i Dušan Kovačević. Pozitivan odziv ovakvog, po svemu šarolikog društva, uticao je na Vučića da samozadovoljno konstatuje kako je on već uspeo u svom naumu da inicira široki društveni „dijalog” o Kosovu, jer već „svi pričaju o tome”.

U ovom slučaju će Vučić prilično lako uspeti da uveri prosečnog građanina da je kao predsednik države dovoljno vešt da oko nacionalne teme broj jedan okupi predstavnike dijametralno udaljenih polova srpskog društva ili njegovom rečju „sve”. Jer u svesti prosečnog građanina, čiji je društveni i politički sud uglavnom intuitivan, društveni polovi koje simbolišu Vuk, Čeda i Milićka, s jedne strane i akademci s druge strane, deluju udaljenije i suprostavljenije, pre svega, moralno i profesionalno, nego što su to u stvarnosti. Pri tome, akademici ne bi sami po sebi imali onaj društveni ugled kakav stiču kada se nađu nasuprot onih koji predstavljaju simbole moralnog, nacionalnog i profesionalnog posrnuća Srbijine politike.

Kako posle svega da čoveka ne zainteresuje tajna Vučićeve čarobne vrednosne formule iz proklamacije o kosovskom „dijalogu”, koja je podjednako uspela da zagreje Vukove, Čedine i Milićkine „lepljive prste” i duše i umove jednog uglednog lekara, pravnika i književnika.

Najpre treba imati u vidu da se ovo šaroliko društvo nije zagrejalo za nekakvu neutralnu inicijativu, koja treba da dovede do društvenog dijaloga kome inicijator nije unapred odredio cilj. Insistiranjem na „faktičkom stanju”, na tome da treba „da prestanemo da kao noj zabijamo glavu u pesak i budemo realni”, da „rešenje ne leži u našim mitovima i sukobima”, da „isključujemo sukob kao poslednju opciju”, da nam „istorija nije do sada ništa dala osim krvi i ratova”, „da ne čekamo da će nam u ruke doći i ono što smo odavno izgubili”, da treba „ljubiti zemlju po kojoj koračaju naša deca”, da treba da budemo „dovoljno odgovorni da razumemo želju i snagu Albanaca”, Vučić je inicirao jedan „dijalog” o kome se može reći mnogo toga, osim da je vrednosno i ciljno neutralan 1)

To postaje još jasnije kada se Vučićev poziv za „dijalog” posmatra iz ugla pojmova koji su izostali iz njegovih usmenih i pismenih objava, a koji su morali da se nađu u rečniku jednog predsednika države kada službeno govori o Kosovu i Metohiji. Objavljujući pokretanje opštedruštvenog „dijaloga” o Kosovu, Vučić ni jednom nije pomenuo Ustav Republike Srbije, teritorijalni integritet i suverenost, mada se nad Ustavom zakleo da će „sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i celine teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo.” Jednom rečju, Vuku, Čedi i Milićki, kao i akademcima Kostiću, Kovačeviću i Varadiju, nije mogla da ostane nejasna prava Vučićeva namera kada je u pitanju „dijalog” o Kosovu. Inicijator pod „dijalogom” podrazumeva buduću višemesečnu političku, propagandnu i „stručnu” kampanju totalne anestezije biračkog tela, kako bi ono pod dejstvom „faktičkog stanja”, „realnosti” i „evropske budućnosti” umrtvljeno dočekalo potpunu de jure amputaciju Kosova i Metohije od državno-pravnog poretka Republike Srbije.

Da su se hladnokrvne glave akademika i političara lako probile kroz gomilu Vučićevih sentimentalizama, namenjenih vrućim glavama široke publike i da su „dijalog” shvatili upravo onako kako ga shvata i inicijator, pokazuju njihove unisone izjave. Tako je Vuk Drašković Vučićevu inicijativu shvatio kao šansu da „prihvatimo i priznamo kosovsku stvarnost… potpišimo sporazum o svestranoj normalizaciji naših odnosa sa njima”.2) Slično Draškoviću, akademik Tibor Varadi je Vučićev predlog o „dijalogu” shvatio kao priliku da se Srbija izbori za „teritorijalnu autonomiju” na severu Kosova, jer „da se Kosovo ‘vrati’ i postane deo Srbije, mislim da u ovom času, mada to nije lako reći, nije realno”. Da bi opravdao svoj stav akademik Varadi je pokazao takvu stručnu dovitljivost, kakve se ne bi dosetio ni i pravnik Draškovićevog ranga. Ovaj zastupnik Srbije u sporovima pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu upozorio je građane Srbije kako bi „trebali da se suočimo sa tim da Kosovo de fakto pravno danas nije deo Srbije”.3) Bilo bi zanimljivo da čujemo od profesora međunarodnog privatnog prava šta podrazumeva njegova originalna konstrukcija „de fakto pravno” i kako bi se ona primenila, primera radi, na odnos Izraela prema statusu Palestine.

Da Vas podsetimo:  Oklevetani patriotizam

Čini se da je među političarima Vučićev koncept „dijaloga” o Kosovu ipak najbolje razumeo Čeda Jovanović, izjavivši kako „epilog dijaloga” vidi u skladu sa porukom da „Srbija mora da živi“. Šta Čeda podrazumeva pod Srbijom vidi se iiz njegove poruke da su Srbija i Kosovo „dve paralelne stvarnosti. Kosovo je priznalo 120 država sveta, ono ide nekim svojim putem. Nismo mi ti koji sada svoju poziciju mogu da grade na ‘crvenim linijama’”. I Čeda je kao Vučić amputaciju Kosova i Metohije od Srbije opravdao pozivanjem na našu decu i želju da se u Srbiji „rodi prva generacija u miru.”4) U poimanju prošlosti i budućnosti Srbije, kao i u licemerju da opravda amputaciju Kosova i Metohije od Srbije, intelektualne i moralne visine jednog Čedomira Jovanović dostigao je akademik i dramski pisac Dušan Kovačević. Prepuštajući srpsku decu sa Kosmeta Haradinajevom staranju ili kao Vučić – brizi NATO pakta, Kovačević predlaže da zbog brige za budućnost dece u ostatku Srbijice odmah prihvatimo sve što se od nas traži. Zato što „albanski narod ima želju da objedini teritorije na kojima živi, u federacji ili konfederaciji. Za 20 ili 30 godina Albanci bi mogli da žive na najvećoj teritoriji sa najmnogoljudnijim stanovništvom, ako uzmemo u obzir ostale države na Balkanu. Ako tu priču oko Kosova ne rešimo za pet godina, rešavaćemo je za 10 ili 20 godina sa stalnom latentnom opasnošću da preko noći počne rat.” Ovaj bivši ambasador Srbije i član Krunskog saveta princa Aleksandra svoju državničku mudrost, po principu – ne dam samo onome ko ne traži, temelji na filosofiji peace brothers hipi-pokreta: „Valjalo bi da učinimo sve da nas neko ne isprovocira da uđemo u novi rat i da to bude naša crvena linija u dijalogu o Kosovu unutar našeg društva”. Tako se srpskoj javnosti pisac „Balkanskog špijuna” preporučuje u ulozi nacionalnog geronta (geront-starac, član Geruzije, jednog od najvažnijih organa vlasti u Sparti) sa istoriosofskim promišljanjima pozajmljenim iz riznice znanja „dece cveća”. 5)

U ulozi NATO društvenog cenzora, Jelena Milić je na vreme opomenula sve one stranke koje su dužnici različitih zapadnih poverilaca, da „poziv predsednika Aleksandra Vučića na dijalog o Kosovu treba odgovorno prihvatiti”. Pri tom ističući kako je neminovno „geografsko smanjenje Srbije” zapravo „kazna međunarodne zajednice za zločine koje su srpske snage činile na  Kosovu 1999. godine”.6) Autoritet Milićkine opomene onima koji odbiju Vučićev „dijalog” o Kosovu dodatno je ojačao svojom izjavom predsednik SANU, akademik Vladimir Kostić, pozivajući „da političke organizacije, institucije, crkva, ugledni naučnici, ali i obični građani iznesu svoje ideje”. Sledeći trag Milićke, ovaj ugledni neurolog je sa katedre predsednika Akademije skrenuo pažnju svekolikom Srpstvu da je „dijalog o Kosovu pitanje na kom se prelama budućnost srpskog naroda”, dodajući kako je „dijalog je dobra ideja jer šta je alternativa”. U rešenju problema viševekovnog srpsko-albanskog spora i akademik Kostić je dosegao tek do visina mirovne filosofije hipi-pokreta: „Dijalog i razgovor a ne rat, jeste put po kome treba da se ide kako bi se prevazišli viševekovni nesporazumi dva naroda”.7)

Iako niko normalan ne želi rat, rat je itekako deo naše stvarnosti, jer ga, između ostalog, posebno voli „duboka država”, koja je, rečju DŽ. DŽatrasa, naslednica vojno-industrijskog kompleksa SAD.8) To što rat želi „duboka država” već samo po sebi dovoljno pokazuje da je mirotvorstvo balkanskih marioneta „duboke države”, među kojima su i Čeda, Vuk i Milićka, čisto licemerje. Uz to, drugi nebrojeni dokazi pokazuju da Čeda i Vuk pripadaju grupi najvećih mrzitelja srpske dece i njihove budućnosti. Otuda što je u herojskom otporu protiv NATO pakta poginulo oko 1500 vojnika i oficira, dok su desetine i desetine hiljada preduzimljivih i pametnih mladih ljudi, uglavnom nepovratno, napustile Srbiju spašavajući se od nekolonijalne pljačke i nepotizma Čede, Vuka i ostale bratije. Iz Srbije je samo u SAD, Australiju i Kanadu u periodu naše postpetooktobarske EUropeizacije, od 2002. do 2012. godine, emigriralo 150 000 ljudi.9) „Američki san”, koji je bez dana radnog staža u struci ostvario Čeda Jovanović i većina ostalih pripadnika Srbijinog establišmenta, oterao je iz Srbije u tuđinu stotine hiljada mladića i devojaka. U zemlji u kojoj se prema izveštajima referentnih ustanova broj narkomana svake godine ubrzano uvećava i gde bi, prema tvrdnjama stručnjaka, „trebalo da bude što manje afirmativnih komentara i primera tih estradnih zvezda koje troše razne supstance, a eto nije im ništa”,10) Čedomir Jovanović se kao političar javno zalaže za legalizaciju „lakih opijata”. Uz argument da je „i sam pušio džoint”. Svoju brigu za decu i natalitet Jovanović iskazuje valjda i time što se zalaže za legalizaciju istopolnih brakova i davanje prava homoseksualnim parovima da usvajaju decu.11)

I dok je pravo lice humanosti i tobožnje patriotske brige Čede, Vuka i Milićke uglavnom poznato i najširoj publici, mirotvorstvo akademika ne podleže takvoj sumnji. Nesporeći da je rat najveća tragedija u ljudskoj istoriji, jezik brojki pokazuje da su ratovi devedesetih godina, koji su Srbima bili nametnuti od strane različitih separatista i Zapada, u neporedivo manjoj meri fizički desetkovali srpski nacionalni korpus od emigracije. Pri tom, ratovi su završeni, a emigracija iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore traje nesmanjenom brzinom. U tzv. odlivu mozgova Srbija je svetski vicešampioni, odmah iza Papue Nove Gvineje. Primeri Poljske, Bugarske, Rumunije i Hrvatske pokazuju da bi najveći odliv radnoaktivnog stanovništva zadesio Srbiju kada bi ova postala član EU.

Da Vas podsetimo:  EXPO 2027 = Skok u bunar

Glavni razlozi zbog kojih Srbija ostaje bez lekara, inženjera, farmaceuta, stomatologa, dobrih majstora, vozača, kuvara su nezaposlenost, korupcija, negativna selekcija, partokratija, bezakonje, koji u zbiru daju utisak besperspektivnosti. Sledstveno, da li su profesori Kostić i Varadi, u svojoj brizi za biološki opstanak srpskog naroda, ikada javno osudili konkretne pojave korupcije i nepotizma na univerzitetu ili u srpskom zdravstvu? Da li su digli svoj glas zbog toga što srpsko visoko obrazovanje zbog sudske opstrukcije još nosi žig nezavršene „afere Indeks”? Da li su ovi akademici ikada javno reagovali zbog falš-diploma i falš-doktorata visokih partijskih kadrova. zbog akreditacija koje se dele kapom i šakom „divljim” univerzitetima, fakultetima i odeljenjima, od Tutina do Kladova, zbog toga što je Vlada protivno zakonu priznala diplome univerziteta muftije Zukorlića? Da li ste ikada čuli akademika Kovačevića da je svoju brigu za opstanak srpske mladeži iskazao tako što je osudio konkretne primere nepotizma i nenamenskog korišćenja budžetskih sredstava u srpskoj kulturi i umetnosti, da li je javno osudio ulogu Željka Mitrovića u uništavanju srpskog etosa? Da li ste ikada čuli da su navedeni akademici, braneći evropske radnopravne standarde, ustali protiv neokolonijalnog Zakona o radu, protiv ropske eksploatacije radnika npr. u Juri? Da li ste ikada čuli Dušana Kovačevića, Tibora Varadija i Vladimira Kostića da su braneći evropski princip pravne jednakosti i jednakih šansi osudili partijsko zapošljavanje u državnim ustanovama i preduzeća? Da li ste čuli da su navedeni akademici, braneći evropsku vrednost slobode naučnog i umetničkog rada, ustali protiv nove inkriminacije negiranja i umanjenja genocida i ratnih zločina? Jer mladež iz Srbije ne odlazi zbog ratnih pretnji i nekakve nacionalističke i ratnohuškačke politike, već zbog svih onih društvenih zala o kojima su kao zaliveni ćutali navedeni akademici. O tome upečatljivo svedoči autorski tekst Davora Miloševića, jednog od onih mladih intelektualaca koji su napustili Srbiju: „Verovali smo u odlazak Miloševića, u povratak Kosmeta, u dolazak demokratije, slobode i kapitalizma, završetak tranzicije, u odlazak DS, u dolazak SNS… I kada su svi otišli, došli i prošli, ispalo je da se demokratija u Srbiji ogleda u tome što svako može da radi šta hoće ako ga ne uhvate ili ima veze, da je zakona za nemoćne sve više, da je slobode sve manje… Mladi jesu školovani i pošteni, ali nisu naivni. Shvatili su šta se oko njih dešava i šta im se sprema, ali nisu spremni da pristanu na namenjenu sudbinu. Poslednji okidač bio je dolazak SNS na vlast, kao jedinih koji nisu do sada vladali. Žalosno je kada se ispred zgrade skupimo mi mladi, ili mlađi, sneg da očistimo, imamo više diploma od celokupnog saziva Narodne skupštine”.12)

Da Vas podsetimo:  Srbi nisu deo Zapada, kada to shvatimo – pobedili smo

Ćutanje o konretnim primerima bezakonja, blizikaštva i korupcije pokazuje da akademici Kostić, Kovačević i Varadi imaju antimoral kompradorske pseudoelite. Otuda je njihova briga za budućnost Srbije stvarna onoliko koliko i briga jednog Čede, Vuka ili Vučića. Pošto su deo kompradorske pseudoelite od ovih akademika se i ne može očekivati da brane poziciju koja je suprotna interesima zapadne plutokratije. Shodno tome, odbranom „dijaloga” koji treba da dovede do amputacije Kosova i Metohije iz ustavnopravnog poretka Srbije, navedeni akademici ne obezbeđuju mir Srbiji, već sebi i svom potomstvu mirnu i udobnu budućnost pod zaštitom zapadne plutokratije. Odričući se Kosova i Metohije oni kupuju sebi poziciju u marionetskoj upravi u ostatku Srbijice. Jednom rečju, Kostić, Varadi i Kovačević prema svojoj državi i njenim interesima imaju odnos jevanđeljskog najamnika: „A najamnik, koji nije pastir, kome ovce nisu svoje, vidi vuka gdje dolazi, i ostavlja ovce, i bježi; i vuk razgrabi ovce i raspudi ih. A najamnik bješi, jer je najamnik i ne mari za ovce.“ (Jn. 10:12-13)
Posle krvi i ratnih pobeda, Srbi su se biološki obnavljali. O tome najbolje svedoči obnova stanovništva posle Prvog svetskog rata. Posle epohe najamnika u teritorijalno osakaćenoj Srbijici ostaće samo onaj ko mora ili tačnije samo onoliko koliko je dovoljno za finansiranje najamničkih pseudoelita.

Prema tumačenju neprevaziđenog istoriosofa O. Špenglera „čovek čini istoriju, a žena je istorija”. Ove „dve istorije, ženska i muška, se bore oko gospodstva”. „Žena”, dodaje Špengler, „prezire ovu drugu istoriju, čovekovu politiku, o kojoj zna samo da joj otima sinove.” Jer, „šta je za nju bitka koja uništava pobedu u hiljadu porođajnih muka? Čovekova istorija žrtvuje istoriju žene”.13)

Proglašavanjem antiratne politike za panaceju svih geopolitičkih problema Srbije, akademici Kostić, Kovačević i Varadi su se prema Špengleru pokazali kako muškarci sa identitetom „babe”. Pod „babskim identitetom” Špengler razume „antipolitičku nastojenost mislilaca, doktrinara i sanjalica o čovečanstvu”, koja nije ništa drugo nego pokušaj imitacije odnosa žene prema istoriji. I dok je uloga žene u istoriji, inače opredeljena njenim bićem, važna koliko i uloga muškarca, u „babskom” identitetu nema ničeg vrednog, originalnog i stvaralačkog. Tako smo na čelu SANU i u njenim redovima dobili akademike sa identitetom „pola žena pola riba”: najamnici „od ovog sveta” koji propagiraju mirovnu filosofiju hipi-pokreta sa uporištem u njihovom džepu i „babskom” identitetu. I takvi nam se preporučuju za brižne svenacionalne geronte, što je dovoljan dokaz da građani Srbije, kao reče S. Kojić,14) odbranu države treba da preuzmu u svoje ruke. Jer, za razliku od akademika-najamnika i političara-najamnika oni nemaju rezervnu Otadžbinu.

Zoran Čvorović

fsksrb.ru

______________________________

1) www.blic.rs/vesti/politika/ekskluzivno-autorski-tekst-predsednika-aleksandra-vucica-za-blic-zasto-nam-je/v7xgl6q
2) rs.n1info.com/a289141/Vesti/Vesti/Draskovic-Vreme-je-da-priznamo-kosovsku-stvarnost.html
3) www.rts.rs/page/stories/ci/story/1/politika/2821686/varadi-teritorijalna-i-personalna-autonomija-za-srbe-na-kim.html
4) www.nspm.rs/hronika/cedomir-jovanovic-vucicev-poziv-na-dijalog-o-kosovu-ide-ka-mestu-na-kome-ldp-ceka-od-kada-postoji.html
5) www.blic.rs/vesti/politika/dusan-kovacevic-srbija-nema-dece-za-novi-rat/4jzvl9k
6) rs.sputniknews.com/politika/201707301112107253-Milic-Jelena-Kosovo/
7) www.rts.rs/page/stories/ci/story/1/politika/2820882/kostic-na-dijalogu-o-kosovu-se-prelama-buducnost-srpskog-naroda.html
8) www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/ostalo/ako-bude-rata-ne-krivite-vojno-industrijski-kompleks-situacija-je-jos-gora-nego-sto-mislite/
9) www.politika.rs/scc/clanak/328368/Srbi-razvejani-u-159-zemalja-sveta
10) rs.sputniknews.com/vesti/201706261111691255-droga-krokodil-/
11) www.telegraf.rs/vesti/politika/1499279-ceda-otkrio-da-li-je-smrkao-ova-ispovest-lidera-ldp-a-sokirala-je-srbiju-video
12) www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:646079-Zasto-mladi-sve-vise-odlaze-iz-Srbije
13) O. Špengler, Propast Zapada, knj. 4, Beograd, 1990, str. 82-84.
14) www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/politika/pravo-gradjana-na-odbranu-drzave/

1 KOMENTAR

  1. Hmhmm….ima,tu dosta likova,koji su se “ uigravali“, u farmerkama i jaknama “ vijetnamkama“, sa I talijanskih i Nemackih NATO otpada,posle Bijen DijenFua,sa obaveznom “ torbicom pederusom“… Kasnije sa porukom.“ Da,ali rat nece biti kod nas,nego kod vas“…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime