Hipokrizija Tribunala u Hagu

0
571

Nakon izricanja drugostepene presude generalu Ratku Mladiću vrijeme je za svođenje računa o Tribunalu u Hagu, za izvođenje opštih sudova i zaključaka o njemu. Ako bismo te sudove i zaključke saželi u samo nekoliko riječi, koje bi izrazile samu suštinu ovog konstrukta Zapada, bile bi to riječi koje stoje u naslovu ovog teksta. Dakle, hipokrizija Tribunala u Hagu.

U najopštijem smislu hipokrizija ili dvoličnost predstavlja ne samo ljudsku osobinu nego i osobinu koja, kako ćemo vidjeti u nastavku, može biti svojstvena i instituciji da u svojim javnim nastupima navodi kako se drži pojedinih standarda ili drugih karakteristika kao nespornih vrijednosti, ali ih u stvarnosti ne samo krši nego ih razgrađuje i uništava.

Sve je, ali baš sve, plod hipokrizije kada je riječ o Tribunalu u Hagu. Počeću od samog čina njegovog stvaranja koji je protivpravan, a javnosti se sve vrijeme o tome govori sasvim suprotno. Naime, Tribunal za bivšu Jugoslaviju stvorio je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN), kršeći Povelju Ujedinjenih nacija. Nijednom normom tog vrhovnog opšteg pravnog akta UN nije dato pravo SB UN da osniva međunarodne sudove bilo kojim povodom, pa ni kada SB UN vrši svoje funkcije očuvanja svjetskog mira prema Poglavlju VII Povelje UN. Čak ni Generalna skupština UN nema to pravo, jer Povelja UN ga ni njoj nije dala. Ovo stoga što se,

 

 

Sve je, ali baš sve, plod hipokrizije kada je riječ o Tribunalu u Hagu. Počeću od samog čina njegovog stvaranja koji je protivpravan, a javnosti se sve vrijeme o tome govori sasvim suprotno. Naime, Tribunal za bivšu Jugoslaviju stvorio je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN), kršeći Povelju Ujedinjenih nacija

saglasno međunarodnom pravu, sudovi osnivaju odgovarajućim međunarodnim ugovorima koje zaključuju države potpisnice tih ugovora, na koji način je osnovan i stalni Međunarodni krivični sud, za koji su države njegove članice usvojile Rimski statut.

S obzirom na to da je stvoren na protivpravan način, ne čudi nelegalan rad Tribunala u Hagu, kroz stvaranje protivpravnih konstrukcija kakva je tzv. udruženi zločinački poduhvat, zatim tzv. presuđene činjenice ili pravno nedozvoljena retroaktivna primjena inkriminacije zločini protiv čovječnosti.

Pošast

Jedna od najvažnijih protivpravnosti je ona zvana udruženi zločinački poduhvat. Tu konstrukciju ne propisuje nijedan izvor međunarodnog prava, pa ni Statut Tribunala u Hagu, niti je prihvaćena u danas važećem Rimskom statutu Međunarodnog krivičnog suda. A nije mogla biti prihvaćena u tom statutu, kao prvoj svjetskoj kodifikaciji međunarodnog krivičnog prava, upravo zbog njene pravne i moralne izopačenosti, usljed čega se radi o pravoj pošasti. Ta pošast je stvorena isključivo samovoljom Tužilaštva i sudećih vijeća Tribunala u Hagu. Sa njom je počelo u predmetu “Tužilaštvo protiv Duška Tadića”, za šta je naročito važna presuda žalbenog vijeća u tom slučaju od 15. jula 1999. godine. Naravno, da bi sudsko vijeće moglo da stvori takvu konstrukciju bilo je neophodno

E, ali onda tužilac i sudsko vijeće smisle unutar te nelegalne konstrukcije morbidnu ideju da su optuženi, navodno kreiravši poduhvat protjerivanja bosanskih muslimana i Hrvata, znali, odnosno za njih je bilo prirodna i predvidiva posljedica da će se desiti takvi pojedinačni događaji da tamo neki njima nepoznati Srbin u mjestu stotinu kilometara udaljenom od njih ubije muslimana, pa su optuženi odgovorni za svaki od takvih njima nepoznatih događaja

Da Vas podsetimo:  Srpski toponimi: Kafe “Bristol” Krf

da je najprije osmisli Tužilaštvo Tribunala u Hagu i da je proizvoljno unese u svoju optužnicu, što je ono i učinilo. Nakon što su mu u tom slučaju udareni temelji, tzv. udruženi zločinački poduhvat se mogao primjenjivati u predmetima koji su za Zapad i NATO bili najvažniji, a to su predmeti protiv dr Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića. Za svaku od presuda u tim predmetima suština je ista. Ona se svodi na gole, nijednim dokazom potvrđene tvrdnje da su optuženi navodno “bili uključeni i da su aktivno promovisali stvaranje paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura”, te da su te navodno paralelne strukture, a to znači cijela Republika Srpska, jer državne, vojne, policijske i političke strukture (Vlada i Narodna skupština) nisu ništa drugo do sama Republika Srpska, bile kreirane da bi navodno “omogućile širenje ciljeva opšteg udruženog zločinačkog poduhvata da se trajno uklone bosanski muslimani i bosanski Hrvati”. Na ovaj način Tribunal u Hagu je pravno neutemeljeno iznosio u svojim presudama da su državni organi Republike Srpske (njena Narodna skupština, Vlada, MUP, Vojska Republike Srpske – VRS) navodno zločinački. Samo pomoću ove protivpravne konstrukcije Tužilaštvo i sudeća vijeća Tribunala u Hagu mogli su optužiti i osuditi, recimo, dr Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića, za izvršena pojedinačna ubistva, razbojništva i druga krivična djela iako nijedan od njih nema bilo kakve veze sa tim, niti uopšte zna da su se dogodili i ko je njihov izvršilac, a ko žrtva. E, ali onda tužilac i sudsko vijeće smisle unutar te nelegalne konstrukcije morbidnu ideju da su optuženi, navodno kreiravši poduhvat protjerivanja bosanskih muslimana i Hrvata, znali, odnosno za njih je bilo prirodna i predvidiva posljedica da će se desiti takvi pojedinačni događaji da tamo neki njima nepoznati Srbin u mjestu stotinu kilometara udaljenom od njih ubije muslimana, pa su optuženi odgovorni za svaki od takvih njima nepoznatih događaja.

“Ja sam Jevrej”

Ovakve pravne morbidnosti stvorene su, dakle, u praksi Tribunala u Hagu i primjenjivane u predmetima protiv optuženih Srba iz Republike Srpske, čime je presuđivano ne samo tim pojedincima nego i Republici Srpskoj. I na kraju svega toga, u Rezidualnom mehanizmu Tribunala u Hagu u postupku izdržavanja zatvorskih kazni lica srpske nacionalnosti koja su osuđena zbog te protivpravne konstrukcije, od njih se u suštini traži da izraze kajanje za to, što je uslov da bi im bio odobren uslovni otpust. Drugim riječima, iako su ta lica u postupku do donošenja presude negirala izvršenje djela koja su im stavljena na teret i negirala postojanje tzv. udruženog zločinačkog poduhvata, sada,

U praksi je to značilo da, ako je tribunal u nekom ranijem predmetu, u presudi protiv sasvim drugog optuženog, rekao da postoji navodni udruženi zločinački poduhvat, onda se to u predmetu protiv narednog optuženog političkog ili vojnog rukovodioca Republike Srpske više ne treba utvrđivati, već se uzima i svima nameće kao presuđeno

Da Vas podsetimo:  Rio Tinto i Srbija – šta nije poznato?

ako hoće da im se odobri uslovni otpust, treba ne samo da izdrže dvije trećine kazne nego i da još izraze kajanje za tu protivpravnu konstrukciju kako bi time dokazali da su se “uspješno rehabilitovali”. Ukoliko to ne učine, predsjedavajući Rezidualnog mehanizma odbija njihov zahtjev, kao u slučaju Radoslava Brđanina, uz “obrazloženje” da “nije pokazao da je uspješno rehabilitovan”.

Zato je licemjerno kada Tribunal u Hagu, kao i njegov Rezidualni mehanizam, govore o tome da se rukovode vladavinom prava. Tu njihovu hipokriziju naprosto razbijaju sve prethodno izložene činjenice, kao i ono što slijedi u nastavku.

S obzirom na takvu morbidnu suštinu tzv. udruženog zločinačkog poduhvata, ne čudi što je Tribunal pribjegao još jednoj takvoj konstrukciji. Radi se o tzv. presuđenim činjenicama, to jest navodnim činjenicama koje su kao takve utvrđene u ranijim presudama Tribunala u Hagu. Jednoj takvoj (kvazi)činjenici, onoj o navodnom planu Republike Srpske i njenih organa i institucija o navodnom “širenju ciljeva opšteg udruženog zločinačkog poduhvata da se trajno uklone bosanski muslimani i bosanski Hrvati”, obilato je pribjegavao Tribunal u Hagu u svim svojim predmetima protiv optuženih lica iz političkog i vojnog rukovodstva Republike Srpske. U praksi je to značilo da, ako je tribunal u nekom ranijem predmetu, u presudi protiv sasvim drugog optuženog, rekao da postoji navodni udruženi zločinački poduhvat, onda se to u predmetu protiv narednog optuženog političkog ili vojnog rukovodioca Republike Srpske više ne treba utvrđivati, već se uzima i svima nameće kao presuđeno.

Sa ovakvom praksom nastavio je Sud BiH u svojim predmetima protiv optuženih lica srpske nacionalnosti. Od brojnih takvih primjera ovdje navodim pravnosnažnu presudu u predmetu tog suda broj H-KR-08/549-2 od 10.9.2009. godine kojom je optuženi oglašen krivim da je “u svojstvu rezervnog milicionera svjesno i voljno učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu civilnih i vojnih vlasti opštine Prijedor, s ciljem progona osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti i vršenja zločina nad njima”. Da pravna i opšteljudska tragedija budu veće, sve ovo se kaže u pomenutoj presudi iako Krivičnim zakonom BiH nije uopšte propisana inkriminacija udruženog zločinačkog poduhvata, što znači da je Sud BiH tom presudom optuženog oglasio krivim za nešto što domaćim zakonom nije propisano kao krivično djelo.

Sud BiH u svojoj praksi krši i načelo zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona. On to čini u predmetima protiv optuženih pripadnika MUP-a i VRS osuđujući ih za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iako je obaveza propisivanja ove inkriminacije kod nas nastala tek u martu 2002. godine, kada je objavljena odluka Predsjedništva BiH o ratifikaciji Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda kojim je propisano to krivično djelo. Uprkos tome, Sud BiH neustavno retroaktivno primjenjuje tu inkriminaciju u svojoj praksi i na događaje koji su se desili tokom građanskog rata u BiH, tj. znatno prije 2002. godine, što čini jer je to isto prije njega na protivpravan način činio i Tribunal u Hagu u svojim predmetima.

Da Vas podsetimo:  VISOKI PREDSTAVNIK I „SUVERENOST“ BIH: EVO KAKO SE PISAO NOVI DEJTON

Za kraj ove kratke retrospekcije hipokrizije Tribunala u Hagu ostavio sam događaje u Srebrenici iz jula 1995. godine, koje je Tribunal u Hagu pravno neosnovano okvalifikovao kao genocid, iako dokazi izvedeni pred njim ukazuju da se ne radi o genocidu, već o ratnom zločinu protiv

Kada je riječ o smrtno stradalima, sudija Nijambe ispravno ukazuje da je pretresno vijeće u svojoj presudi protiv generala Mladića propustilo da utvrdi ko su bile žrtve strijeljanja, a ko je poginuo u borbi prilikom proboja muslimanske vojne kolone

ratnih zarobljenika. Sigurno najbolja analiza te neistine dolazi iz samog Tribunala u Hagu, iz usta i pera njegove sudije Priske Matimbe Nijambe. Ona je u dva navrata, najprije u predmetu protiv generala Zdravka Tolimira, a zatim i prije neki dan u predmetu protiv generala Ratka Mladića, u svom izdvojenom neslažućem mišljenju savršeno argumentovano ukazala da nije bilo prisilnog premještanja bosanskih muslimana iz Srebrenice niti je u tom pravcu postojao navodni udruženi zločinački poduhvat bilo kog organa ili institucije Republike Srpske. Kada je riječ o smrtno stradalima, sudija Nijambe ispravno ukazuje da je pretresno vijeće u svojoj presudi protiv generala Mladića propustilo da utvrdi ko su bile žrtve strijeljanja, a ko je poginuo u borbi prilikom proboja muslimanske vojne kolone. Ukazavši na ove propuste, sudija Nijambe je s pravom ukazala i na propust pretresnog vijeća koje se u tom pogledu opet oslonilo na tzv. presuđene činjenice kako bi po svaku cijenu ustanovilo da su svi smrtno stradali navodno bili žrtve zločina i da su svi navodno bili civili, čime je palo u sopstvenu protivrječnost jer je i samo utvrdilo da je muslimanska vojna kolona imala borbene gubitke. Izostanak takve analize u prvostepenoj presudi je, kako je s pravom zaključila sudija Nijambe u paragrafu 735, imao za posljedicu da je propušteno da se utvrdi stvaran broj žrtava i njihova veza sa bilo kojim zločinom, a kamoli genocidom.

Međutim, neistinu koja se o događajima u Srebrenici želi nametnuti iz Tribunala u Hagu ne razobličuje samo sudija tog suda Priska Matimba Nijambe. Nju razobličuje i dokument kakav je Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992 – 1995, koji je predstavljen 11. juna ove godine. Riječi gospodina Gideona Grajfa, svjetski poznatog stručnjaka za ova pitanja koji je predsjednik navedene komisije, naprosto odzvanjaju, razbijajući time i hipokriziju Tribunala u Hagu u vezi sa događajima u Srebrenici iz jula 1995. godine. Jer, i time završavam, gospodin Grajf je gostujući 11. juna 2021. godine na RTRS-u rekao: “Ja sam Jevrej, znam šta znači genocid. Pripadam narodu koji je bio žrtva totalnog genocida u istoriji ljudske vrste. Niko mi ne treba govoriti šta je to genocid. Ovaj događaj nije bio genocid. Ne uopšte, dokazali smo to, ne kažem to zato što mi tako mislimo, nego zato što smo dokazali da nije bio genocid i da se ne može zvati genocidom”.

IZVOR: Nova Srpska Politička Misao

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime