Hodočašće na Jadovno 77 godina posle

2
1346

 

Foto: fbr/Ivan Radovanović

I ove godine, deveti put, Udruženje „Jadovno 1941“ organizovalo je putovanje na Jadovno i poklonjenje žrtvama tog ustaškog zločina nad Srbima. Kod Šaranove jame obeležen je Dan sećanja na Jadovno 1941. i 77 godina od stradanja više od 40.000 ljudi u kompleksu ustaških logora smrti Gospić-Jadovno-Pag.

Pre 77 godina ovo je bilo neopisivo mučeništvo za više od 40.000 stradalnika koje su vezane, žive ili maljem ubijene, bosonoge, gladne i žedne, prebijene, bacali u jame, starce, žene, decu – samo zato što su bili SRBI. Iz jama, vetrom Velebita, u svaku misao, svaki list na granama stradalnim putem mučenika dugim 7,5 kilometara razvejavao se plač, krik i vapaj stradalnika jadovničkih… To je bilo skoro fizički opipljivo, a onima koji su u koloni išli za krstom koji je na mestu sabirnog logora Jadovno u Čačića Dolcu postavljen, same su suze išle… Velebit je pun jama, ima ih oko 32 a samo su tri obeležene bar na ovaj način, krstom pravoslavnim, pomenom i skupom živih koji neće dozvoliti da se žrtve zaborave. Molitvom, mirisom tamjana koji se razlio šumom, sjajem plamena sveća, na trenutak su njihove rane zalečene, samo zbog osećaja da nisu zaboravljene… Na nama je da sećanjem i odlaskom na mesta stradanja našeg srbskog naroda, kao i zahtevom da se počinioci ovih stravičnih zločina kazne, održimo stalno opominjanje da zlo nikada ne sme da se zaboravi i ponovi. Zaboravom žrtava ubićemo ih mi sami još jednom – a to ni po koju cenu ne sme da se dozvoli. Oni niti mogu da se sami pobroje i zabeleže njihova imena, niti mogu sami da odbrane njihovo privremeno prebivalište, to moramo mi za njih da učinimo, u dobroj nameri i na svaki mogući način, podižemo spomenike, njihove zemne ostatke poštujemo i molitvom i ovakvim se hodočašćima sećamo.

I ove godine, deveti put, Udruženje „Jadovno 1941“ organizovalo je putovanje na Jadovno i poklonjenje žrtvama tog ustaškog zločina nad Srbima. Kod Šaranove jame na obeležen je Dan sećanja na Jadovno 1941. i 77 godina od stradanja više od 40.000 ljudi u kompleksu ustaških logora smrti Gospić-Jadovno-Pag. Potomci i poštovaoci jadovničkih žrtava kompleksa Jadovno ustanovili su 24.juni kao dan sećanja na Jadovno 1941.godine. Na prostoru NDH gotovo da nema nijedne srpske, romske ili jevrejske porodice čiji direktni ili indirektni srodnici nisu nevino stradali na nekom od stratišta NDH. Kompleks ustaških logora Gospić-Jadovno-Pag bio je prvi pomno planirani centar za ubijanje u NDH. Prema tome se moramo dostojno i odgovorno odnositi, jer nigde kasnije u kraćem vremenskom periodu, nije bezumlje tako trijumfovalo u tako masovnim likvidacijama. U brojne jame, bezdane i pećine bacane su maljem ubijane i klane žrtve, na najbezočniji način i svaki treći pravoslavni sveštenik – ukupno 73… Sa ovim zločinima se „tehnički“ moralo prestati zbog proširenja italijanske reokupacione zone…

Ovo antiljudsko bezumlje nije ni dostojno obeleženo ni istorijski osuđeno, niti je zabeleženo, naprotiv – pokušava se dovesti do potpune negacije i zaborava. Zato su ovde u molitvi za nevine žrtve hrvatskog genocida učestvovali potomci i poštovaoci stradanja iz Novog Sada, Beograda, Kikinde, Kozarske Dubice, Banja Luke, Ljubljane… Da se zločin ne zaboravi, i ne ponovi…

Već u aprilu 1941.godine, vlasti NDH su nizom zakonskih odredbi ozakonile zločin i počele sa osnivanjem koncentracionih logora „Danica“ kod Koprivnice, „Kerestinac“ kod Samobora i „Gospić“ u Lici. Ovi logori su bili organizovani znatno ranije pre 2.juna 1941. kada je poglavnik Ante Pavelić izdao zvanično naređenje o osnivanju logora u NDH. Ustaše su uz pomoć lokalnog hrvatskog stanovništva počele su odmah sutradan posle proglašenja NDH, 11.aprila 1941.godine, sa hapšenjima Srba iz Gospića i okoline, uz žestoke batine zatvarali su ih u kaznionicu okružnog suda. Već početkom juna su sa celog područja počeli da dovoze uhapšene ljude, žene i decu… Pošto je ubrzo Gospić bio mali da primi toliki broj logoraša, otvoreno je još četiri logora i tako formiran kompleks logora Gospić-Jadovno-Pag. Logor smrti Jadovno osnovan je u prvoj polovini maja 1941.godine na Velebitu, 22 kilometra severozapadno od Gospića, na čistini Čačić Dolac. Na 1200 metara nadmorske visine, duboko u šumi, dužine 50 a širine 25 metara, a početkom juna već je bila proširena na 90h95 metara, a zatim 24.juna 180h90 metara i osigurana sa 4 metra visokom dvostrukom bodljikavom žicom. Istovremeno, to su učinili i u kamenoj pustinji na ostrvu Pagu, gde je na rtu Slana ograđen logorski prostor – jedan za Srbe i jedan za jevreje. U kompleks logora uključili su i zbirni logor Ovčara, sabiralište na žel.stanici Gospić, sabirni logor Supačinovo na Baškim oštarijama, i brojne bezdane jame Like, Velebita i podvelebitskog podgorja. U mestu Metajna na ostrvu Pag otvorili su prvi logor za žene i decu u Drugom svetskom ratu. U ovaj kompleks logora smrti, prema višegodišnjem istraživanju dr Đure Zatezala, od 11.aprila do 21.avgusta 1941.godine, u samo 132 dana njegovog postojanja dovedeno je sa područja NDH 42.246 muškaraca, žena, dece i na najokrutniji način ubijeno je 40.123 nevina bića. Njih 2.123 zločinci nisu stigli da ubiju jer ih je u tome sprečila italijanska vojska, pa su ih na brzinu prebacili u logor Jastrebarsko kod Zagreba gde su tamo 200 pobili, a ostale otpremili u drugi logor Jasenovac, gde su oni bili prvi zatvorenici po osnivanju logora 21.avgusta 1941.godine. Telesni ostaci nikada nisu iz kraških jama ekshumirani, identifikovani i sahranjeni. Malo spomen obeležja podignutih nakon Drugog svetskog rata su u proteklom građanskom ratu potpuno uništeni. Za istinu o ovom jadovničkom stradanju i čuvanje sećanja bori se od 2009.godine Udruženje „Jadovno 1941“.

Da Vas podsetimo:  Da je Alijin sin bio sultan – sve velike vezire Srbe proglasio bi za Bošnjake

Pre odlaska na Šaranovu jamu hodočasnici su odali počast žrtvama pred spomenikom vajara Ratka Petrića, postavljen 1988, koji je bio srušen 1991. pa obnovljen 2011. godine.

„Uznosimo našim stradalnicima u pomen danas i šesti Časni krst i srećni smo što danas vidimo da onih pet postavljenih krstova od 2012. do 2017. godine nisu skrnavljeni ni dirani. To nam budi nadu da se vrtlog zla polako smiruje i da ćemo, ako Bog da, ući u mirnije vode radi bolje budućnosti naše djece i naših unuka, kome god narodu da pripadamo“, rekao je Dušan Bastašić, predsednik udruženja „Jadovno `41“, kod Šaranove jame 30.juna 2018. godine.

Vence kod Spomen-obeležja nad Šaranovom jamom položili su izaslanik predsednika Republike Srpske Miladin Dragičević, član Predsedništva BiH iz Republike Srpske Mladen Ivanić, članovi Udruženja „Jadovno 1941“ iz Banjaluke i Beograda, kao i predstavnici Srpskog udruženja za odbranu ćirilice „Dobrica Erić“. Parastos su služili sveštenici Eparhije gornjokarlovačke.

Sedam i po kilometara dug put kroz šumu do sabirnog logora Jadovno u Čačića Dolcu je bio, najblaže rečeno – bolan… Kroz misli su mi prolazile sve slike koje su se godinama sabirale prateći sve tekstove o zločinima nad Srbima na ovom i drugim vekovnim prostorima gde su živeli, segmenti filmova koje su samo zahvaljujući nekim samostalnim naporima pojedinaca snimljeni o zločinima nad Srbima i njihovom stradanju… Isto kao što ni na ovo putovanje ne bismo došli i ovo mesto stradanja pomenuli da nije pojedinaca i običnih narodnih udruženja koje se bore da se istina o stradanju širi… Izuzetan i veoma upečatljiv bio je i moj prvi susret sa Šaranovom jamom… neka neopisiva bol odjednom je eksplodirala u srcu, duši i umu, da nisam mogla da se održim na nogama… Sela sam na vlažne i mahovinom obrasle stepenice, a suze su, kao da nisam godinama plakala tekle kao reka niz lice nezadrživo…

Posle parastosa, koji su služili sveštenici Eparhije gornjokarlovačke, svi prisutni su posetili mesto nekadašnjeg sabirnog logora Jadovno u Čačića Dolcu, gde je postavljen Časni krst i služen pomen postradalima.

U povratku su nas sve vreme „obezbeđivale hrvatske snage reda“… Osećaj je bio veoma neprijatan, kolona hodočasnika ispred, a oni polako iza svih nas… Zbog nečeg drugog ili „naše sigurnosti“, ko će ga znati…
Inače, Srbi sa ovih prostora svedoče da je stanje u Gospiću i okolini „katastrofalno“.
„Kada su davali obnovu mnogi Srbi je nisu dobili… Srbima su davali otprilike 35-40% vrednosti kuće u otkupu, čak i manje. Tražili su da Srbi dođu tu da žive, a znali su da Srbi iz bezbednosnih, sigurnosnih razloga neće doći, jer su na čuvenim spiskovima… Ali, učinili su nešto drugo… raselili su Rome koji su služili hrvatsku vojsku po srpskim kućama, po dve tri kuće u svakom selu, a oni tu završavaju posao čišćenja srpskih kuća, čuvaju stoku, uništavaju međe, i služe jednom poslu konačnog uništavanja preostalog dela imovine Srba. Čak je bilo slučajeva da su tukli Srbe koji su se vratili, postoje policijski zapisnici. Svi ti Romi su deo neke veće strategije, svi su članovi HDZ-a, a kako svedoče i Hrvati sa ovih prostora i oni imaju problema sa njima, na internet portalima se mogu naći i njihovi protesti. Ti Romi su zaštićeni od HDZ-a zbog političkih glasova koje im daju…“
Od svih opština sa kojih su proterani Srbi najmanji povratak na svoja ognjišta su ostvarili Srbi na području opštine Gospić. A najviše stradalih je bilo sa ovih prostora, i u Drugom i u građanskom ratu devedesetih.

Za SRBski FBReporter ovde je govorio Ostoja Vojinović, član gradskog odbora Saveza potomaka ratnika Srbije 1912-1920 iz Kikinde:
„Iako nemam predaka koji su nedužni i samo zbog toga što su se drugačije krstili i molili na zverski način postradali ovde, došao sam ovde kako bih prisustvovao Danu sećanja i obeležavanja stradanja naše nevine braće. Koliko su oni zločinci koji su izvršili ova zlodela bili organizovani u tom svom zadatku, toliko smo se mi kao narod pokazali neorganizovani u svim prethodnim decenijama da se setimo svih ovih nevinih žrtava. I da dozvolimo da njihove kosti ostanu i dalje u jamama u koje su bačeni i ubijeni, i da u veku u kojem živimo i dalje ostane to da nisu dostojno sahranjeni. Zbog svega ovog malo su mi pomešana osećanja u smislu u kakav smo se narod pretvorili. Jer time smo se pokazali kao narod koji ne zna svoju prošlost i koji je ne pamti. Postavlja se pitanje kakvoj onda budućnosti kao narod možemo da se nadamo jer će nam se istorija ponavljati. Jadovno je jedan veliki bol i jedna strašno bolna prošlost. Raduje činjenica da je ovde prisutno jako puno mladih ljudi kojih će, uveren sam u to biti sve više iz godine u godinu, i uz čiju će se pomoć ova potisnuta i zaboravljena istina o Jadovnu probijati dalje do šireg kruga našeg naroda. Veliko priznanje i poštovanje želim da iskažem Dušanu Bastašiću zbog svega što je pokrenuo oko ovog svetog mesta, energiji koju pokazuje, i svemu što radi. Siguran sam da ću i ubuduće dolaziti ovde kako bismo se zajedno pomolili za duše nevine braće i obeležili Dan sećanja na njihovo stradanje.“

Da Vas podsetimo:  Nije Kosovo takozvano nego je takozvana republika Kosovo

Seli smo u autobuse i polako krenuli, pod jakom policijskom pratnjom put sela Smiljan, rodnog mesta našeg slavnog naučnika Nikole Tesle. Tu smo položili krst iznad zajedničke grobnice za 550 ubijenih Srba, od kojih je 170 bilo sa prezimenom Tesla, jer je svako obeležje da su tu Srbi uništeno – tabla sa njihovim imenima i pravoslavni krst koji su bili postavljeni do 1991.godine. Ustaše su prvih dana avgusta, 1941.godine na Svetog Iliju pobili sav srbski živalj u selu Smiljan, tada je srušena kuća u kojoj je rođen Nikola Tesla, i crkva u kojoj je službovao njegov otac.

Sve vreme su pevane duhovne pesme, a onda je tokom postavljanja Časnog krsta Dušan Bastašić pročitao jasnu poruku sa ovog stradalnog mesta, besedu Nemanje Devića, o Vidovdanu 2018.

Nakon postavljanja krsta ušli smo u crkvu Svetih apostola Petra i Pavla i prislužili sveće, a naša braća hodočasnici su povukli kanap i Smiljanom se razlio zvuk zvona sa pravoslavne crkve u kojoj je kršten Nikola Tesla, i u kojoj je njegov otac Milutin Tesla služio…

U Muzej, koji je organizovan u obnovljenoj rodnoj kući Nikole Tesle, nismo ulazili, a dve žene koje su tu zaposlene nisu htele da kažu ni koliko košta ulaznica već da „ako vas interesira pogledajte na internetu“.
Neki od prisutnih hodočasnika, koji su tu imali prilike ranije da uđu, rekli su da je „sve unutra preokrenuto – Tesla je prikazan kao hrvatski naučnik i sva zasluga što je on poznat – treba da pripadne Hrvatskoj“…

Iz Smiljana su hodočasnici kasno popodne stigli u selo Medak, gde je u porti manastira Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja, poslužena večera.
Ovde su nekoliko njih, posle putovanja i svega što su videli, rekla za za Narodnu televiziju Radija snage naroda, svoje doživljaj ovog putovanja.

***

Kao i prošle godine, i ove je iznad jame dok se vršio parastos bilo pripadnika hrvatske obične policije, granične policije i članova njihove SOA-e. A ovo putovanje nije prošlo bez problema.

Dva autobusa, iz Beograda i Novog Sada, zaustavljeni su na granici sa Hrvatskom, gde su dvojicu vođe puta iz jednog i drugog autobusa zaustavili bez objašnjenja sa stvarima da čekaju ispred kancelarije policije na granici. Posle pola sata otišla sam da pitam zašto su zadržani, jer dva puna autobusa ljudi čeka kada ćemo krenuti dalje na duhovno putovanje koje je na vreme i po hrvatskom zakonu uredno prijavljeno i odobreno. Pojavila sam se sa pitanjima na koja sam zahtevala odgovore, sa pres legitimacijom, tako da su „razumeli“ i jedan od graničnih policajaca je otišao da kaže svom komandiru šta hoću i zbog čega sam tu. Posle par minuta on je izašao i saopštio da su dvojica vođa putovanja slobodna i mogu da idu u autobus, a meni je rečeno da smo zadržani zbog toga što je „neko prijavio kriminalno putovanje“ pa su to oni „morali da provere“, a onda su morali da „vide da li nam je obezbeđena policijska pratnja“. Pitala sam zašto nisu odmah dali pasoše ljudima, a on je rekao da će to biti za „pet minuta“, na šta sam rekla da „se to očekuje da bude baš tako“, zahvalila se na saradnji i izašli smo…

Da Vas podsetimo:  Brankova borba za istinu o srpskim „anđelima“

Ne mogu vam opisati taj osećaj kad sam sa njima dvojicom izašla, kao da sam oslobodila čitav Velebit… Braća i sestre iz autobusa kojima sam rekla da ću otići da vidim šta je sa vođama puta bili su presrećni kad su me videli sa idem sa njima.
Ipak, ove godine, po svedočenju onih koji su prošle dolazili, hrvatski policajci na granici bili su „veoma pristojni“ za razliku od prethodne kada su „svakog pojedinačno pretresali do gole kože, kao i njihove stvari“, a oduzimano je „sve što je srpsko – zastave, bedževi, majice, ni s od srpsko nije smelo preći u Hrvatsku“…

Banjalučani su na parastos kod Šaranove jame kasnili dva sata, bili su zadržani na graničnom dva puta, drugi put i u Ličkom Petrovom selu i pregledani „od strane hrvatske granične policije u rukavicama do gole kože“. Tu su izdvojili tri hodočasnika, dva su vratili a trećeg su zadržali i rekli da dalje ne nastavlja put sa njima. To je bio penzionisani pukovnik Vojske Republike Srpske Dane Lukajić (67), kojem bi ove godine bio deveti put kako hodočasti na Jadovno. Član Udruženja „Jadovno 1941“ Dane Lukajić, uhapšen je zbog navodnog „ratnog zločina u logoru Manjača“, pet policajaca je došlo na granični prelaz i od granične policije je preuzelo pukovnika Lukajića i odvelo u zatvor „Remetinec“ u Zagreb, gde je sutradan „izveden pred tužioca“, a već drugi dan ga je na 15 minuta posetila supruga Ružica. Županijski sud u Zagrebu odredio je jednomesečni pritvor penzionisanom pukovniku Vojske Republike Srpske Danetu Lukajiću, rekli su Srni članovi porodice Lukajić.

Dušan Bastašić se nada da će se sve učiniti da se Lukajiću pomogne.
„Siguran sam da ćemo učiniti sve da se Lukajiću omogući pravedno procesuiranje i duboko vjerujem u njegovu nevinost. Nadam se da će on za nekoliko dana ponovo biti u Banjaluci, u krugu svoje porodice“, istakao je Bastašić, koji je dodao da je telefonom razgovarao sa Lukajićevom suprugom. On je rekao da se srpski član Predsedništva BiH Mladen Ivanić, koji je prisustvovao obeležavanju Dana sećanja na Jadovno, odmah angažovao nakon Lukajićevog hapšenja i da je zvao ambasade BiH i Srbije u Zagrebu.
„U zagrebačkoj štampi sam jutros pročitao da je hrvatska policija vodila tajnu istragu u vezi sa događajima na Manjači, pa me čudi zašto to nije urađeno nekom drugom prilikom kada je Dane Lukajić putovao u Hrvatsku, nego upravo na dan kad se organizuje komemorativni skup za nevino postradale Srbe u kompleksu ustaških logora Gospić-Jadovno-Pag“, dodao je Bastašić.

Oglasila se i Organizacija starešina Vojske Republike Srpske, koja je najoštrije je osudila hapšenje pukovnika Dane Lukajića, pripadnika Komande Prvog krajiškog korpusa, iznoseći sumnju da je „hapšenje čin osvete hrvatskih vlasti – jer je Lukajić bio pripadnik bezbjednosti 5. Vojne oblasti koji je učestvovao u izvlačenju snaga JNA iz Hrvatske“. Predsedništvo ove organizacije zahteva od institucija Republike Srpske i BiH da zatraže njegovo puštanje na slobodu.

Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu je nakon hapšenja člana Udruženja „Jadovno 1941“ Daneta Lukajića pozvala svoje članove da ne prelaze granicu Hrvatske dokle god ta država ne promeni svoj stav prema učesnicima komemoracija i međunarodnih konferencija o stradanju Srba, Jevreja i Roma u Hrvatskoj. Oni ističu da se „vlastima Hrvatske ne može verovati da neće i ubuduće hapsiti učesnike komemoracija i međunarodnih konferencija o zločinima počinjenim u Hrvatskoj za vreme Drugog svetskog rata“. U saopštenju se podsjeća da je pre nekoliko godina uhapšen Mile Dakić pri povratku sa Međunarodne konferencije o Jasenovcu. Dakić je proveo skoro dve godine u zatvoru u Hrvatskoj i pušten je bez ikakvog dokaza o krivici.

Na kraju, nismo se ni mogli nadati drugačijem tretmanu lijepe im njihove na ovom našem hodočašću mestima postradalih nam sunarodnika Srba u Jadovno. Ovo je bilo svedočanstvo hrvatskog etničkog čišćenja i genocida nad Srbima koje je počinjeno od strane njihovih predaka.

NIKO – NIKADA VIŠE, da ne doživi ovakvo nestajanje kakvo je doživeo srbski narod, jer, ne postoji u godišnjem kalendaru datum na koji nisu ubijani na svojim vekovnim ognjištima samo zato što su Srbi i pravoslavci. Ne znam kako sam napisala ovaj tekst, da li vam je bliže ono što se dogodilo našem srbskom rodu u Jadovnom, najbolje je lično iskustvo, zato dogodine na Jadovno… NE ponovilo nam se!

Biljana Diković

Izvor: SRBski FBReporter

2 KOMENTARA

  1. „Ал заборав је, Госпо, сав и свуда,
    заборав свиреп, неумитан, зао.
    Ни један пораз, и ниједан Јуда
    није ми никад такав удар дао

    ко ови тихи, стални заборави…“

    певаше Ракић. Али овде се не ради толико о забораву. Да би се заборавило, мора се прво знати. А истина о оном што се догодило била је свих тих деценија, исто тако органзовано као што је био и геноцид, ускраћивана генерацијама и генерацијама. Дакле, усташе су убијале, а ћопави Броз и саучесници су ту истину сахранили, кришом и тајно, у необележен гроб далеко од очију људи, баш као што су сахранили и српско национално становиште. И то је тако дубоко урасло да ево и сад, пре неколико дана, на одласку последњег воза за Бар са сада-бивше главне железничке станице у Београду, чујеш неког да се вајка: „Е, да је Тито жив…“. Кажу хоће Србима да промене свест да би их подјармили – па она је већ давно промењена, подмукло, срачунато и трајно! И треба да се опет промени, да би се као Солунци кућама, вратили себи, да би могла да памтимо своја страдања, и страдалнике Јадовна…

  2. Cigani ko cigani,samo da se zna za u buduće.Hrvati nisu surovo kažnjeni za surove zločine,što im se nikako ne može oprosdtiti,jer ih čuvaju Srbomrsci komunisti i danas dan,a zna se da su i danas na vlasti u Srbiji.Ko je sprečio drugačiji ishod,pa zna se tito i njegovi komunisti kojih je pun beograd.Iza svega su crveni teroristi.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime