Homo televisicus

Vučićevi novi izbori

0
1317

mail 0211 2013  salje  tosa borkovicSmisao vanrednih izbora je da se svi porazi pretvore u pobede.

Da se sve što je obećano, a nikad neće biti ispunjeno, izbriše iz kolektivnog sećanja.

Da „državnik” slobodno odgurne još jedan deo naroda i započne opsežne pripreme da preda još neki deo države. Da se od malih plata i mikro penzija odvoji još za MMF-danak, jer taj zulum da se zaustavi ne može. Kako je to moguće? Jesu li Srbi ludi?

Ne, ne radi se o tome. Pre svega, problem pred kojim smo mnogo je veći od državnika „Aleksandra bez zemlje”.

Reč je o tome da u ovaj sistem više niko ne veruje. Čak ni Edita Tahiri. I svet, kao u Felinijevom „Plovi brod”, ide tamo gde se ide u velikim krizama, a svaki čas istrčavaju utvare i objavljuju da se izlazi iz recesije – dok na svetskim berzama kao u svemirskim „crnim rupama” nestaju milijarde dolara i godine i godine ljudskog rada. Iz sumraka izranjaju stotine hiljada migranata, koje pokreće taj sistem transkontinentalne pljačke i razaranja.

Da, pravi je trenutak za izbore. Vanredne. Da se u svetu za koji niko ne zna kuda ide potvrdi ispravnost puta čoveka koji ne pokazuje ni da zna da je svet u ovakvom stanju. Ali, zna da može da računa na homo televisicusa, biće koje u poslednjoj deceniji u Srbiji zamenjuje – građanina.

Sve veća većina ćuti, a homo televisicus se širi kao lišaj.

Vanredni izbori su tu kao resetovanje sve te zlokobi. Isključiš, uključiš ponovo – i kao da nikad ništa nije bilo. Istini za volju, to u Srbiji traje. Prvi superheroj tog parasveta bejaše Boris Tadić.

Nekad se političar, ko god, u iskazu držao činjenica u najpretežnijem delu. Demokratska stranka je prva naučila da je to čist luksuz. Zašto, kad se može udesiti da život bude rob svoje slike.

Čuli su oni da Englezi govore „da su činjenice tvrdoglava stvar”, ali im je izgledalo da je Toni Bler raskinuo sa tom engleskom tradicijom. Smešak, priča, dobra slika – i vlada se kao po loju. Samo treba naći našeg Tonija.

Da Vas podsetimo:  Nova uređivačka politika našeg portala

Đinđić je još razumevao da sto puta ponovljena laž na kraju postaje bumerang koji bacaču odseče ruku do lakta. Ali nije kočio Božu Đelića da svojim čvrstim glasom priča bajke o MMF-ribaru i garnira to tetkin kaučem, da Mlađa Dinkić pokazuje sjaj i bedu raspar šolja za kafu, da Labus viče na gledaoce kao čoban na stado.

Zadužen za svu tu veselu „žutu” rabotu „na polju medijskog poslovanja” bio je Dragan Đilas.

Kabinet Vojislava Koštunice je opsluživao Srđan Šaper.

A Boris Tadić je postao tačka ujedinjenja medijskih mogula. I najvažniji projekti vlasti od tad postadoše bizarni dokumentarni skečevi u kojima je Boris glumio Đanga.

Srbijom je potekla reka besplodnih priča: obećavalo se sve čega bi se medijski momci mogli setiti. Sedalo se u Titov plavi voz, vidale su se rane hrvatskih rokera koji bi u noćnim pijančenjima po Beogradu naleteli na neke nervozne momke, slikalo se sa seljacima i arheolozima dok su pustošene njive i zatvarani muzeji, hapšenje Mladića se objavljivalo na engleskom – svetska je vest pa da ne gube vreme svetske televizije, upadalo se u kadar dok se Đoković u „Areni” znoji da osvoji Dejvis kup.

Boris se rukuje s licem iz „Majkrosofta”, Boris ponosan na „Fijat”, Boris otvara „Bošov” servis, kao Napoleon Boris osvaja Brisel, Berlin, Moskvu čak. A oko njega kao na slikama Milića od Mačve okolo lete projekti za mostove, aerodrome, zvezdice Unije, veća poljoprivredna proizvodnja, projekti „hajveja”, bele lađe…

Doduše, iz sadašnje perspektive gledano, pošto su „žuti” vizionari bili gradski lenjivci, zasipanje naroda informativnim konfetama je počinjalo tek u kasno popodne, a vrhunac je dosezan u TV-dnevniku. Jedan momak je to gledao iz prikrajka i molio se: Bože, daj da postanem Boris. Ali bez Đilasa.

Da Vas podsetimo:  Evropa čeka „istragu“

Đilas zna biti neprofesionalan. Kad mu se učinilo da je glupo da beslovesnom Bokiju pravi tu zabavu, odluči da on postane – Taj. Išao je u svoje emisije, davao intervjue svojim novinama, razgovarao sa svojim novinarima, ali nešto nije valjalo. Kamera ga nije htela. I onda su mu sve te medijske skele i konstrukcije pale na glavu.

A onaj momak što je to gledao iz prikrajka jeste gubio izbore za gradonačelnika Beograda i od takvog Đilasa, ali je sačekao da Borisove priče postanu narodu toliko dosadne da bi vlast pala u ruke i Srpčetu koje iznošeno iz porodilišta, ali pošto vlast mogu da uzmu samo punoletni – pala je u krilo večitom predsedničkom Forest Gampu, njegovom „partijskom ocu” (ili „duhovnom” kako je tatko Toma govorio). I tada je krenulo Aleksandra Vučića.

Nesrećni Đilas je evakuisan iz javnosti kao gubavac. „Veliki majstor” Krstić se klanja i naglas divi umeću novog maga. Pred kamere su dovedeni svi Borisovi medijski radenici da javno kleče. Bilo je samo pitanje dana kada će novi poglavica dovesti idola „žutih” Tonija Blera. I bi.

U početku je Zorana Mihajlović kao hiperaktivno dete, a i osoba s višim činom od prvog potpredsednika tamo gde treba, uletala pred kamere kao padobranac. I mlela, mlela… Obećanja su letela kao mace u Felinijevom „Amarkordu”, a ona se tu prsila i tako garantovala istinitost. I tata Toma i dvorjanka Dragica su navaljivali na Aleksandrovu igračku. Ali, onda je tome došao kraj.

Pošto novi poglavica plemena homo televisicusa nije od lenje Borisove sorte – sada seanse počinju pre zore i belog dana, pa jutarnji dnevnici, slike u pregledima štampe, u vestima u 10 već ima svežeg materijala, u podne je od devet vesti pola iz „državnog vrha”, popodnevne vesti su impregnirane…

A onda „Aktuelno” – nova dostignuća u novinarskim žanrovima, tako da se Žika Minović rodonačelnik Odjeka i reagovanja u svojoj Katrgi kao đačić češka po glavi… TV-dnevnik je već rezime.

Da Vas podsetimo:  Razbijanje rasprostranjenog osećaja straha koji širi Vučićev režim osnovni je preduslov za izgradnju održivog demokratskog društva

I ako premijer nije negde, u Americi ili se savetuje sa Sebastijanom Kurcom, onda može i jedan – intervju sa Đurićem ili da Zoran Babić uleti sa novim podacima o čudesnim uravnoteženjima jednog od najšupljijih budžeta na evropskom kontinentu, Vulin da udari po ološu. Više niko u vladi ne drži konferencije za štampu sem prvog ministra.

Kako je nabavio te Blerove „diliverije”, nestade Velje Ilića (je lʼ živ taj čovek!), Kori Udovički se izgubi u južnoameričkim prašumama, Selaković ućutao kao riba, Vujović ponekad proviri iza maramice iz premijerovog gornjeg džepa na sakou i promrmlja mantru za umirivanje mrtvih privrednih aktivnosti… A Sertić, njemu nije ni javljeno da je ministar, pa stoji iza premijera kao bodigard, valjda.

Sad će izbori. Biće to rijaliti – 480 dana a bez minuta ćutanja. Biće oboreni svi Borisovi rekordi, i to bez – Dragana i Srđana.

Pošto je ruženje naroda uspostavljeno kao platforma – prelazi se na pojedinačna ruženja seljaka, reditelja, neradnih Srba, nedisciplinovanih turista koji više drže do Ciprasovih ostrva nego do srpskog budžeta, fudbalera, košarkaša, Rusa i Kineza, samo će da se odnekud pojavljuju Johanes Han i Edi Rama koji će podržavati „državnika” kojem nije teško da potpiše šta god – za jedno poglavlje. Bilo koje.

Biće ovo, naravno, ako se podržavaoci državničkih poteza slože sa tim da državnik može sad organizuje izbore u svojoj državi. Ako to bude – daće nam najbolje „Aktuelno” u istoriji. I reprizirati, pred ponoć.

Kako da zaspimo bez obećanja za takvu žurku.

A kao da na vidiku nema novog „momka iz prikrajka” koji veruje da bi on mogao na čelo homo televisicusa. Možda je ovo poslednji krug.

Slobodan Reljić

fakti / geopolitika

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime