Hotel „Vučić“

0
181
Foto: Predrag Trokicić

Ne bi li niški najslavniji hotel trebalo preimenovati u „Predsednik“, ili u „Vučić“? Dobijanje čina koji je u državnoj nomenklaturi viši tj. najviši, bilo bi za hotel („Ambasador“) kao da mu je dodeljena još koja zvezdica, a vlasnik bi dokazao trajnu privrženost predsedniku – nije samo nakratko ustupio stakleno pročelje za umetnički prikazanog najdražeg gosta. Oni koji ne vole savremenu umetnost, ili ne ljube ni samog predsednika, napisali su o hotelu dušmanske recenzije i sveli su hotel na musavo svratište u Gogoljevoj Rusiji, ili na han u ustaničkoj Srbiji, te su svi predsednikovi ljudi morali da pišu takođe izmišljene hvalospeve, ne bi li ugled hotela podigli barem na internetu. Stanovnicima Niša koliko sam video nije po volji ni kič-portret, ni ulizištvo naprednjaka koje mislim nadilazi i potrebu predsednikovu da mu se svi neodustajno i otvoreno dive, ali Nišlije su od sporednog značaja za vlasnika ove jedinstvene galerije na otvorenom: hotel će strance privlačiti više ako zdanje ostane ukrašeno našim najvećim bogatstvom, nego ako se fasada ogoljena pomoli u negdašnjoj staklastoj bezličnosti.

Ne znam je li predsednikova staklena bista već demontirana, ili će ostati kao trajni spomen da se Nišlijama ukazao u trenucima kad mu nije bilo ni do čega? Ne zna se, ili ja barem ne znam, koliko je portret koštao i ko je to platio, ali to su pitanja s onu stranu pristojnosti. A opet, ako je sve to platio vlasnik hotela, kao reklamu, tja, to ne bi smeo ako sa modelom prethodno nije potpisao ugovor: model bi mogao da pozira i pro bono, mogao bi i sam da plati, ako je ginisovski bilbord u njegovom interesu, ali je pristanak modela neophodan! Imamo li i sada Zakon o zaštiti dela i naročito lika predsednika Republike? U Titovo vreme smo imali jer je Maršal bio, da tako kažem, komercijalan u svojoj harizmatičnosti i mondenstvu, ljudi bi se bogatili prodajući značke sa Titovom likom, drugi bi prodavali milione fotografija berbernicama, mesnim kancelarijama, poštama, od prodaje goblena mnogi su se obogatili, komponovani su milioni koračnica o vrhovnom komandantu, i niko nije smeo da pisne kako je većina tih uradaka muzički bezvredna, pa hoćemo li da se istorija u celosti ponovi?! Stefana Nemanju ne možeš da pitaš sviđa li mu se rad Rukovishnikova, niti šta misli o ukidanju Železničke stanice, ali predsednika su obožavaoci morali pitati da li želi da natkrili centar Niša, mada – hteli su da ga prijatno zaprepaste. Pridružio se i najsvesniji deo niškog proletarijata, ono što su pre sto godina bili grafički radnici, to su danas trudbenici Parking-servisa, koji su dobrovoljno uzeli učešća u ovoj mobi, prenebregavši predsednikovu statistiku koliko se perača prozora u Americi svakog minuta strmoglavi na beton ili na perde prodavnice cveća u prizemlju.

Da Vas podsetimo:  Slom obrazovanja u Srbiji

Sad tek čitam da su gostioničari niške nahije džumle poželeli da se predsedniku oduže za pomoć koju im je pružao kad su ih napali korona, vanredno stanje, kojekakve restrikcije i druge nedaće, e, pa ako je tako, onda dobrotvor zaslužuje bilbord, ali ne onakav kakvih će biti na proleće kud god se okreneš, uoči izbora, te svetkovine demokratije, ne, ne, oni u Nedeljicama nisu imali vremena ni da oko crkvenog tornja obmotaju zastave „Zvezde“, Srbije i Srpske napredne stranke, ali mi znamo da predsednik dolazi, i portret mora brat bratu biti visok bar petnaest spratova! Ako Veliki župan doseže koliko, sedam spratova, treba savremeni župan da bude dvostruko viši, i trostruko moderniji!

Možda je gazda hotela bio ljubazno i pitan: „Tvojim gostima neće smetati da, dok spremačice menjaju posteljinu, peškire, naši ljudi uđu u sve sobe koje su na toj strani i da na jedno okno nalepe rever, na drugo dugme, na treće nos, obrvu, kragnu, šta kojoj sobi pripadne?“ – „Ma biće im drago, ili u najgorem slučaju svejedno, shvatiće veličanstvenost ideje i izvedbe, obradovaće se što makar kao namernici učestvuju u istoriji, jer autori tim aktom ispisuju istoriju, istoriju umetnosti, ali i istoriju još koječega. Ako ispadnu namćori koji hoće da gledaju kroz prozor, umesto kroz predsednika, takvima i nije mesto u ‘Ambasadoru’, ne zaslužuju ga!“

Meni, da sam Nišlija, ne bi bilo pravo da čim gostu vidimo leđa, ili dok još nije čestito ni napustio grad, majstori krenu da kvare instalaciju kakve nema ni u mnogo razvijenim zemljama, to mi je kao da prolazi socijalistička slava u selu, gostiju po kućama još ima, tek je podne drugog dana, a šatre se sklapaju i odnose, ringišpil isto, to Niš ne bi smeo sebi da dopusti: predsednik se osvrne da još jednom mahne domaćinima, a njegov portret već demontiraju, kreću doduše od rukava, ali nije daleko trenutak kad će jedan radnik početi da skida predsednikovu frizuru, drugi radnik čelo, i modelu kroz glavu mora proći stih iz lektire: „Iskopaše ti oči, lepa sliko…“

Da Vas podsetimo:  NVO u Srbiji - isti narativ i isti akteri iz devedesetih

Morao bi portret ostati još dugo, dugo, a umesto dobrodošlice da stoji neki usklik zahvalnosti, „Hvala što si nas posetio, predsedniče!“, ili nešto poetičnije, a kad sećanje na istorijski događaj bude počelo da bledi, jer zaborav je u srcu sveta, može se napisati, za sva vremena, „Živeo Vučić! Živela Srbija!“, čime bi se na umetnički i svakome jasan način naglasilo da su to dve strane istog zlatnog dukata!

Jer ako je brzopleto bilo odlučeno kako da se razgali čovek kome nisu sve koze na broju, ne bi taj dirljivi monument sad smeo da se brzopleto i skloni, kao da je napravljen neki gaf, ili neka preterancija; radujem se čitankama gde će đaci, u lekciji o Nišu, osim Ćele-kule moći da vide i celog, ogromnog homo sapiensa sa šakama preklopljenim kao da je Mona Liza, i sa osmehom ništa manje tajanstvenim.

autor:LJUBOMIR ŽIVKOV

https://pescanik.net/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime