Hrvati brišu srbsko, a “srpske znalice” ćute

Šta “srpske znalice” znaju

Iako je savremenim zvaničnim istoričarima uhlebljenim po raznim “uglednim” fakultetima i nenauč(e)nim akademijama u Srbiji dobro poznato, barem po pretpostavci, da Hrvati sve svoje planove o prodoru na istok, za početak do Zemuna, temelje na postavci da su se pojedini delovi Srbske Zemlje nalazili pod viševekovnom ili višedecenijskom austrijskom ili ugarskom okupacijom, isti ti istoričari malo čine (ama, kako “malo”, ništa, njih to ne zanima!) da istina o srbskom karakteru panonskih oblasti prodre u svet. Njima se uglavnom čini da je to svima poznato, ako ne kao istorijska istina, a ono kao “prećerizam” nekakvih tamo romantičarski raspoloženih Srba (za koje neki Radivoje Radić, valjda se tako zove, kaže da su to sve “neuki pseudoistoričari, zaneseni diletanti, nedoučeni amateri, preambiciozni radoznalci ili površni publicisti željni naučnih senzacija iz daleke prošlosti), tako da uopšte ne reaguju na pojavljivanje mnogobrojnih hrvatskih knjiga u kojima se sve što je srbsko pretvara u hrvatsko. Oni nisu reagovali ni kad se pre četvrt veka pojavilo troknjižje izvesnog dr Anta Sekulića (Tavankut, 1920 – Zagreb, 2016), posvećeno “hrvatskim mjestopisima” Bačke, Baranje i Srema. Ovaj momak, iako ranije poznat kao “izraziti meki lirski pesnik bačkih ravnih njiva, melanholije i roditeljske ljubavi”, ušao je u hrvatsku akademiju nauka (potom i u papinsku akademiju u Rimu) zahvaljujući baš ovim trima knjigama. Mada Sekulić bez ikakvog zazora piše da su svi “mjestopisi”, odnosno toponimi, odnosno nazivi svih naselja po Sremu, Bačkoj i Baranji, isključivo hrvatski, našim karijernim istoričarima i lingvistima to kao da ništa ne smeta.

“Baranjski mjestopisi”

U knjizi o baranjskim “mjestopisima” posebno je obrađena “povijest hrvatskih imena mjesta” u madžarskoj Baranji, a posebno u “hrvatskoj”; prvih ima ukupno četrdeset jedno, a drugih trideset tri. Ovakvu podelu Sekulić je izveo iz sopstvene “znanstvene spoznaje” da je Baranja “cjelovito zemljopisno područje razdijeljeno trianonskom državnom granicom na madžarski i hrvatski dio” i da je to “naša Istočna Hrvatska, dio našega hrvatskog Podunavlja, jasno omeđena prema istoku i zapadu, vrlo otvorena prema sjeveru”. Mada pominje poznati “jezikoslovni” zaključak hrvatskog romaniste i onomastičara Petra Skoka (1881-1956) da je Baranja nazvana po nekoj “utvrdi” zvanoj Castrum Borona, odnosno Baranyavar, Sekulić priznaje da “treba upamtiti da je ime Baranja uistinu slavensko, a treba imati na umu da je, primjerice, u poljskom do danas očuvana imenica baranek… janje, jaganjac; u madžarskom je janje = barany (jamačno poznata iz slavenskih jezika)”. On ne dopušta mogućnost da je koren ove reči ugarski, pošto su Ugri došli “na područje gdje su slavenski pastiri prije njih čuvali svoja stada”, a možda i zbog toga što “povjesničari priznaju prvenstvo slavenskog obitavanja na baranjskom području”.

Iako se u knjizi o “baranjskim mjestopisima” reč “slavensko” izjednačuje sa rečju “hrvatsko”, naznačeno “slavensko prvenstvo” u Baranji nije uvek lako prepoznatljivo. No, da ne bi bilo nedoumice, Sekulić će dopisati da “pouzdano, među slavenskim drevnim žiteljima ne treba tražiti srpsko-pravoslavno”. Najverovatnije zbog toga, neka od baranjskih naselja najpre se prolašavaju madžarskim ili nemačkim, čak i Beli Manastir. Za ovo “baranjsko sjedište” reći će se da je “godine 1733. slabo napučeno, ali se broj žitelja povećavao, poglavito doselidbom Nijemaca”. Uz zapažanje da je tamo “nakon Drugoga svjetskog rata podignuta industrija”, biće dodat i stav da je “većina žitelja bila hrvatska i njemačka”. Srbi se ne pominju ni u Belom Manastiru ni drugde, a ako ima onih koji nisu Hrvati ili Madžari, to nisu Srbi, to su pravoslavci. Prema pojedinačnim ispisima o baranjskim naseljima, pravoslavaca je tokom prošlog veka bilo samo u Belom Manastiru, Bolmanu, Čemincu, Dardi, Duboševici (“nekoliko pravoslavaca”), Jagodnjaku, Kneževim Vinogradima, Kneževu, Popovcu, Topolju (“dvadesetak pravoslavaca”) i Zmajevcu (“s malobrojnim pravoslavcima”). Iz takvih podataka izvlači se zaključak da su Hrvati “u složenom sastavu stanovništva uvijek bili brojni (u pojedinim razdobljima i najbrojniji) dio žiteljstva, u nizu naselja većinski dio; u brojnim pak jedini žitelji”. A kad je već tako, Sekulić će formulisati i stavove da je Baranja “oduvijek pripadala zapadnoj uljudbi” i da je “za popisa 1961. godine bila sastavni dio Hrvatske, jer je nakon Drugoga svjetskog rata, prigodom razgraničenja Hrvatske i Srbije i odluka Đilasova povjerenstva, priključena (vraćena) svojoj matičnoj državi Hrvatskoj”. Da se ne bi pomislilo da je za taj “povratak” jedino zaslužan Milovan Đilas, Sekulić će domisliti da je dunavska obala u Bačkoj “desna” i da su “u Dunavu pred Batinom našli svoj grob brojni mladi ljudi iz Bačke (jesen, 1944), poglavito hrvatski mladići”.

Ako su Srbi o tome pisali drukčije, naročito ako su “knjige o populaciji Baranje tiskane ćirilskim pismom”, to je za Sekulića samo dokaz o neuverljivosti srbskih podataka.

Budući da autor svojom knjigom o “hrvatskim mjestopisima ne potiče nesnošljivost, mržnju među žiteljima, nego želi, uz dostupne podatke, sačuvati i obraniti hrvatsko žiteljstvo na pradjedovskom ognjištu, uz ognjišta gdje se hrvatski govori i razmišlja”, on će navesti da “pouzdaniji podaci o županiji Baranji potječu s kraja 12. i početka 13. stoljeća”. I ustvrdiće pri tome da su “baranjski župani istodobno bili i mačvanski, jer je Mačva s Beogradom do godine 1737. bila u sklopu hrvatsko-ugarske države”, da bi “u prevratničkim danima 1848.-49. apsolutizam (bečki – IP) vješto pretvorio Hrvatsku, nemirnu Ugarsku i srpsko-buntovnu Srbiju u zemlje austrijske carevine”.

Dajući takve “znanstvene” podatke, naročito onaj o periodu između 13. i prve polovine 18. veka, Sekulić u prvi plan istura tezu o hrvatskom primatu nad Ugarskom i “povijesnom hrvatskom pravu” na Srbsku Zemlju, ne samo u Baranji i Bačkoj, već i u krajevima južno od Dunava, između Drine i Morave, što uključuje i Beograd. “Omeđena velikim rijekama: s juga Dravom, s istoka Dunavom, Baranja je, kao i susjedna Bačka (zagrljena Dunavom i Tisom), bila polazište raznih osvajača: od davnih neznanih žitelja (a u tu “neznanu” vrstu, po Sekulićevom tumačenju, spadaju najpre nekakvi “azijski Iliri koji su ovdje zabilježeni kao nositelji halstatske uljudbe od drugog tisućljeća prije Krista”, a zatim i Kelti, koji su “kao nositelji latinske uljudbe uskomešali, preslojili i potisnuli starosjedilačka ilirska plemena” – IP), Rimljana, Slavena, Avara do ugarskih plemena pod vodstvom Arpadovića. Ne može se mirno prosuditi koja je osvajačka skupina u prošlosti bila pogibeljnija, krvavija i nečovječnija, ali srpska se potvrdila kao najokrutnija”. Zbog toga, Sekuić će Bačku nazivati “bačka Hrvatska”, a kada pominje Vojvodinu Srbsku, ova druga reč biće jednom stavljena u navodnike i ispisana malim početnim slovom, drugi put će i Vojvodina biti među navodnicima, dok će treći put sve to biti pokriveno objašnjenjem da Vojvodina na kraju Prvog svetskog rata nije mogla biti prisajedinjena Srbiji, jer je bila ukinuta i jer nije ni postojala kao administrativna jedinica.

“Bački mjestopisi”

Govoreći o Bačkoj uopšteno, u ciglih dvesta redova, Sekulić neće propustiti da istakne kako je to područje “preživjelo sve pokrete i selidbe plemena i naroda”, da “u najdubljim slojevima… ima ostataka starčevačke kulture” i da je na nekim mestima otkriveno prisustvo Sarmata i Jaziga. “Slaveni naseljavaju Bačku od VI stoljeća, Madžari (ugarska plemena) su ondje od X stoljeća, a ostali su stigli kasnije: Srbi krajem XVII stoljeća, Nijemci, Česi, Slovaci i Rusini tijekom, XIII stoljeća”. U čitavoj toj priči on će podrazumevati da Hrvati nisu među “ostalima”, već da ih treba izjednačiti sa “Slavenima od VI. stoljeća”. I konstatovaće da to “hrvatsko žiteljstvo (starije, autohtono i doseljenici u XVII stoljeću) po vjeri je katoličko, govor mu je hrvatski (štokavski – ikavski)”. Pri tome, teško je domisliti o kakvim se “doseljenicima iz 17. veka” govori, naročito zbog uveravanja da je “nakon bečkog rata (1683-1699) na ravnicama između Dunava i Tise započeo nov život; stižu nova osvježenja slavenskome, hrvatskom žiteljstvu”.

I nemoguće je razabrati barem još četiri stvari: otkud “Hrvati” iz 6. veka, budući da se pod tim imenom oni prvi put pominju 822. godine; kakvi su to “Hrvati” koji govore štokavski, ako se zna da su preci današnjih Hrvata počeli da se štokavštinom sporazumevaju tek od sredine 19. veka, od vremena kad su uspeli da nauče srbski jezik; koji su to “katolički” Srbi s kraja 17. veka stigli kao “osvježenje hrvatskom žiteljstvu” u Bačkoj, ako je već i austrijski car i ugarski kralj Leopold I (1640-1705) istim tim Srbima priznao pravo na bogosluženje po pravoslavnom srbskom obredu i na korišćenje starog kalendara; na kraju, ako Sekulić već priča o “bačkoj Hrvatskoj”, kako to da na čitavom tom području danas nalazi samo devedeset dva “hrvatska” naselja.

A na tom spisku “hrvatskih mjestopisa” u Bačkoj srećemo i petnaestak naselja koja danas pripadaju Madžarskoj. Među njima nalazi se i Baja, najveće naselje u tom delu Bačke. Ovaj je grad posle Prvog svetskog rata pripao Madžarskoj, iako je srbska vojska uspela da ga posedne tokom svog pobedničkog postsolunskog pohoda. Međutim, zbivanja na Konferenciji mira u Parizu 1919. godine tekla su u drukčijem smeru: odlukom o razgraničenju između Madžarske i novostvorenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, grad Baja sa okolinom pripao je Madžarskoj. Srbski naučenjak Jovan Cvijić (1865-1927), predsednik jugoslovenske delegacije naučnih eksperata na toj Konferenciji, pokušao je da svojim dopunskim istraživanjima u Bajskom trokutu, u poslednjem trenutku obezbedi dokaze koji bi Bačku sačuvali kao celinu. Njegova je osnovna teza bila da to područje predstavlja deo Bačke i da je prirodno vezano za teritoriju koja je već dodeljena Kraljevstvu SHS. Cvijić za Baju kaže da je “seljačka varoš, u kojoj samo trg i nekoliko ulica oko trga imaju varoški izgled… uglavnom madžarizovan… U krajevima oko centra… preovlađuju Bunjevci i Šokci, kako se sami zovu, naše (srbsko – IP) stanovništvo katoličke vere”. Prema Cvijićevim zaključcima, u selima između Baje, Bač Almaša i Santova “Srbi i Bunjevci istina ne čine… ni relativnu većinu stanovništva, ali po broju dolaze odmah posle Nemaca”. Što se Madžara tiče, oni i “nisu pravi Madžari, kao oko Tise, već etnička mešavina mladog porekla od Bunjevaca, Slovaka, Nemaca i Madžara… bez ikakve dublje nacionalne svesti, u tom pogledu gotovo indolentna masa”. Bunjevci su, opet, “po poreklu čisto, vrlo snažno stanovništvo dinarskog tipa, slično stanovništvu Hercegovine i dalmatinske Zagore ili stanovništvu zapadne Srbije s jako razvijenim ponosom. Nije preinačeno uticajem madžarsko-jevrejske i nemačke civilizacije. Ono je to sve propustilo kroz sebe i na svoj način obradilo… Istina, živeći pod pritiskom, bez svoje škole i crkve, bez ikakvih nacionalnih prava, u državi kao što je Madžarska, ono nije dovoljno svesno”, zbog čega “su ih mogle madžarske statistike duplo i triplo smanjivati”.

Što će reći: nigde Hrvata!

Ne treba ni pomišljati da bi Sekulić i Hrvati ušli u sukob sa Madžarima zbog tih naselja jer je i njima samima jasno da su ona hrvatska isto onoliko koliko su to, na primer, Havaji. Njihov je jedini cilj da vršljajući po mestimičnom pominjanju nekog Hrvata, Bunjevca, Šokca, pokatoličenog Srbina, Madžara, katolika ili nekog drugog biskupa “zaposlenog” u srbskoj Bačkoj, proizvedu utisak o “hrvatskoj prošlosti” na tom prostoru. Zapravo, njihova “mjestopisna” priča trebalo bi da posluži kao “najautentičniji dokaz” da su “na području Bačke nekada Hrvati živjeli kao većinsko stanovništvo koje je tijekom povijesti zbog raznoraznih razloga sustavno potiskivani”. O kakvoj se “većini” i kakvom “potiskivanju” radi, najbolje nam mogu poslužiti zvanični podaci madžarske državne statistike s kraja 19. i početkom 20. veka. Tako, na primer, 1880. godine u Bačkoj je popisano 121.838 Srba i 55.243 katoličke duše Južnih Slovena. Deset godina kasnije, ista ta statistika uvela je Srbe, Bunjevce i Šokce u istu grupu i tako došla do ukupnog broja od 197.104 Srbina. Izvan te grupe ostalo je svega 1.253 Južna Slovena; možda se među njima našao i neki slučajnoi zalutali Hrvat. Godine 1900. Bunjevci i Šokci izuzeti su iz “srpske grupe” i upisani u rubriku egyeb ostali. U poslednjem ugarskom popisu iz 1910. godine popisano je 139.412 Srba, a katolika Jugoslovena svega 927. (Sa gledišta srbskog naroda, ovaj se popis ne može uzeti kao valjan, pošto su popisivači imali obavezu da sve stanovnike koji znaju da na madžarskom jeziku izgovore i jednu jedinu reč, a sa njima i članove njihovih porodica, popišu kao Madžare). Madžarima, dakle, ni na kraj pameti nije padalo da Bunjevce i Šokce smatraju Hrvatima, a nisu to činili ni sami Bunjevci i Šokci.

Istinitost tih podataka potvrdila se i pri kraju 1918. godine, u danima dok se pripremao saziv Velike narodne skupštine Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Bačkoj, Banatu i Baranji, one koja je donela odluku o prisajedinjenju Vojvodine Srbske Kraljevini Srbiji. Određeno je bilo, naime, da se jedan poslanik za tu skupštinu bira na hiljadu duša. “Koliko duša ima koja opština, iskazaće za pravoslavne Srbe dotična parohiska zvanja. Za Bunjevce iskazaće Bunjevačko-srpski Narodni odbor u Subotici, koliki je broj duša po opštinama”. Kad je Skupština sazvana, potvrđena su punomoćja za 84 Bunjevca, tri Šokca i svega dva Hrvata, što znači da je tada u Bačkoj, Banatu i Baranji bilo ne više od 84.000 Bunjevaca, 3.000 Šokaca i podosta manje od 2.000 (dve hiljade) Hrvata.

Sve je to sa ciljem da se napiše knjiga o hrvatskom karakteru Bačke, na koju zvanični srbski istoričari neće odgovoriti i koja će kasnije “poslužiti i međunarodnoj javnosti da shvate opravdane zahtjeve Hrvata koji danas žive u Vojvodini, a kojima današnja Srbija negira njihovu autohtonost na tom prostoru prijeteći im potpunom likvidacijom”.

“Srijemski mjestopisi”

Što se Srema tiče i “srijemskih mjestopisa”, za Sekulića i njegove mentore sve je jasno: ceo Srem je hrvatski, imena svih naselja (a popisano ih je oko 650), ako po poreklu nisu madžarska, jesu hrvatska, a “zemljovid županije srijemske”, najverovatnije s kraja prošloga veka, služi kao podloga za “znanstvenu” obradu svih današnjih hrvatskih pretenzija na ovaj iskonski deo Srbske Zemlje. Zbog toga, ovde se ne ukazuje na bilo koji pojedinačni “srijemski mjestopis”; autor ovoga teksta bavio se srbskim Sremom i hrvatskim nasrtajima na njega u nekoliko navrata, poslednji put u knjizi Srem 1918 – Od Sirma do Srbije, Ruma 2018, 305 strana B5.

U Sekulićevom tumačenju, “od godine 1990. napisane su mnogobrojne knjige, rasprave i članci sadržajno većinom ispunjene podacima o nasrtajima na hrvatsko narodno biće. Krvavi prodor osvajača na srijemsko područje, tragedija vukovarskih branitelja, tužne povorke prognanika duboko su ranile hrvatsku povijest, rastužile uljudbu i kršćanstvo, ponizile su, jamačno kao nikad, čovještvo. U izvješćima dopisnika, u prikazima zbivanja, u govorima značajnih i manje upućenih djelitelja pravde i uputa raspršenom i osakaćenom hrvatskom puku na srijemskom području, čitatelji i slušatelji često prepoznaju neupućenost pisca ili govornika o međama drevne hrvatske Srijemske županije, njihovim povijesnim mijenama, preinakama, prekrajanjima”. Da bi se otklonila takva “neupućenost”, Sekulić u svom radu, “s kojim želi pomoći poznavanju Srijema i hrvatskoga autohtonog žiteljstva”, ceo Srem premešta u Hrvatsku, pozivajući se vrlo često baš na “mnogobrojne knjige, rasprave i članke” napisane posle 1990. godine.

Stvarni smisao svih tih “izvora” objasnio je izdavač Sekulićevih “mjestopisa” (Školska knjiga iz Zagreba) u uvodnoj napomeni za knjigu koja je prva objavljena. Bili su to Hrvatski bački mjestopisi iz 1994. godine, a izdavačev tekst, delom i kao potvrda da su Hrvati u Jugoslaviju ušli zatrovani antisrbstvom (i tako u njoj delovali sedamdeset godina), glasi:

“Izdavanjem ove knjige vrsnog poznavatelja prošlosti prostora koji su naseljavali i još danas naseljavaju bački Hrvati, željeli smo očuvati spomen na hrvatske toponime s područja Bačke. Oni nam najautentičnije dokazuju da su na području Bačke nekada Hrvati živjeli kao većinsko stanovništvo koje je tijekom povijesti zbog raznoraznih razloga sustavno potiskivano, što je s vremenom uvelike smanjilo njihov broj na tom području. Antihrvatska politika u današnjoj Bačkoj kulminira u razdobljima od 1918. do 1941. i od 1945. do danas.

Tekst ove knjige uvjerljivo dokazuje i potvrđuje povijesnu istinu da je velik broj naselja današnje Bačke, koja su nastala u srednjem i novom vijeku bio naseljen Hrvatima. Budući da su Hrvati tijekom povijesti bili sustavno potiskivani i naposljetku gotovo potpuno istisnuti i iz ostalih krajeva njihova etničkog prostora, ova knjiga može biti poticaj našim povjesnicima da se prihvate toga časnog posla na putu utvrđivanja istine o hrvatskoj povijesti. Način na koji je knjiga napisana može biti metodološki uzorak tim budućim istraživačima hrvatske povijesti, kojim će sustavno i neodložno razložiti golem i mukotrpan posao u interesu povijesti hrvatskog naroda. To je također bio jedan od razloga zašto smo odlučili tiskati ovu knjigu.

Nadamo se da će sadržaj te knjige poslužiti i međunarodnoj javnosti da shvate opravdane zahtjeve Hrvata koji danas žive u Vojvodini, a kojima današnja Srbija negira njihovu autohtonost na tom prostoru prijeteći im potpunom likvidacijom. Dokumenti iz knjige moraju kod svih nepristranih međunarodnih čimbenika pobuditi osjećaje potrebe pravednog rješenja hrvatskog pitanja na prostoru između Dunava i Tise u današnjoj Vojvodini.

Knjiga će osnažiti stavove Hrvata Vojvodine koji se grčevito bore za svoju opstojanost na tom prostoru i dati im dodatne snage pri opravdanim zahtjevima koje postavljaju velikosrpskim vlastima.

Na kraju želimo istaknuti da smo ovu knjigu tiskali kao dug svim Hrvatima koji su od 1918. do danas uspjeli očuvati svoju hrvatsku svijest, svoj jezik i svoju rimokatoličku vjeru na prostoru što upravo od tog vremena četnici i pravoslavlje silom žele prisvojiti”.

Razložnom čoveku zaista je teško polemisati sa brojnim nesuvislim navodima Sekulićevim (i izdavačevim), ali ćutanje na srbskoj strani ne samo da ne potiskuje neistinu o tome, već srbskim neprijateljima potvrđuje, a nedovoljno informisanim Srbima nameće utisak da je tačno sve što Sekulić piše. A najveći deo Sekulićeve priče, bilo da se radi o njegovim polaznim stavovima, bilo da su u pitanju zaključci, daleko je od istine! Možda je Sekulić svega toga svestan, mada mu to za njegove krajnje ciljeve nije potrebno. Ali, naučenjaci iz Srbije, oni koji su neke lekcije iz srbske nacionalne istorije preskočili, o svemu tome ćute ne smatrajući potrebnim da makar i reč napišu; taman kao da ne znaju da ono što nije zapisano neće ni postojati.

Odreknuće od srbskog jezika

Najpre, iako se istoričarimasrbskog jezika (u Srbiji) čini da je sve svima jasno i da bi čak i prosečno obrazovanom čoveku, baš kao i Sekuliću, moralo biti poznato da “hrvatskog” jezika štokavskog narečja (“štokavsko-ikavskog”), i govornog i književnog, nema pre pojave Đure Daničića (Đorđa Popovića, Novi Sad, 1825 – Zagreb, 1882) u Zagrebu, valja stalno podsećati na ono što se, možda, među “jezikoslovcima od ugleda” dobro zna, a što su znameniti slavisti i drugi o “hrvatskom” jeziku govorili:

Jozef Dobrovski (1753-1829), Čeh, Otac Slavistike, “držao je samo kajkavski dijalekat Hrvatske, prema faktičkim odnosima onog vremena kao hrvatski, sve drugo bilo je za njega ilirski ili srpski”. Samo Hrvatsko Zagorje sa okolinom on je smatrao hrvatskim predelom, a na drugim stranama živeli su Srbi;

Ferdo Šišić (1869-1940), možda najznamenitiji hrvatski istoričar, kaže da “bijaše u prvoj četvrtini XIX vijeka ime hrvatsko ograničeno isključivo na kajkavce, naime na srednji dio županije zagrebačke do Kupe, čitavu varaždinsku (s Međumurjem), zapadni dio križevačke”;

Franc Miklošič (1813-1891), poreklom Slovenac, jedan od najvećih slovenskih filologa, kao Srbe smatra sve štokavce, sve ijekavce, sve pravoslavne, sve muslimane srbskog jezika, ali i mnoge ikavce i mnoge katolike. Prema njegovom shvatanju, štokavci su Srbi i srbski Hrvati, čakavci su Hrvati, dok kajkavci važe za Slovence;

Dubrovčanin Milan Rešetar (1860-1942) iz toga izvlači zaključak da se “mora dati pravo onome ko sa Miklošičem izjavljuje da su štokavski i srpski pojmovi koji se poklapaju”;

Francuski slavista Siprijan Rober (1807-1857) piše da “Srpska rasa zauzima trećinu Evropske Turske i ceo Jug Ugarske. U Turskoj, njene pokrajine su: Bosna, Hercegovina, deo Maćedonije, severoistok Arbanije, Crna Gora i Kneževina specijalno nazvata Srbija. U Austriskom carstvu, deo Istre, Vojnu Krajinu, Banat, Srem i Dunavsku obalu od Beča do Sent Andreje kod Budima”. Sve je to nesporno štokavsko područje, a sve stanovništvo na tom prostoru jeste srbsko. Govorni jezik toga stanovništva jeste srbski, a sve što je pisano štokavštinom napisano je srbskim jezikom.

I “hrvatski mjestopisi” napisani su, dakle, srbskim jezikom, a Ante Sekulić dobro zna da je jezik kojim se on sporazumeva “sa njima” i sa nama – srbski jezik, jezik kojim je i hrvatski književnik Miroslav Krleža, na primer, napisao najveći deo svojih radova. Ne postoji, dakle, “hrvatski jezik štokavsko-ikavski”, isto kao što se iz takve konstrukcije ne može izvesti zaključak o navodnim “hrvatskim mjestopisima Bačke, Baranje i Srijema”.

Ili, barem, takav jezik nije postojao do pojave Đure Daničića jer je i hrvatskim jezikoslovcima bilo poznato ne samo da je Matija Antun Reljković (1732-1798) govorio kako su njegovi preci “srpski štili i srpski pisali”, već i da su “svi Hrvati nekoć bili čakavci”. Njima nije bilo nepoznato da je Ljudevit Gaj (1809-1872), taj “ilirski preporoditelj” prusko-francuskog porekla, godine 1846. pisao da “sav svijet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli: nu nama još iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski već ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo”.

1852. godine pozivajući se na veliku srbsku istoriju Pavla Vitezovića Ritera (1652-1713) Serbia Illustrata u kojoj se pominje i “veličanstvo naroda serbskoga, tako glede njegove važnosti, kao što i jezika”, Gaj kaže: “Kamo sreće da je on (Vitezović – IP), koji se u svoje doba za narodni jezik borio, namjesto što je hervatski provincijalizam sa serbskim mješao i tako nepraktično na neoborive zaprjeke nagazivao – kamo sreće da je on onda, kao što smo mi sada, u novija vremena, najglavnije grane jezika (srbskog – IP), koji se u izobilju izrekah i u svojoj čistoti najbolje sačuvao, u svojoj cjelosti prigrlio i u hervatsku književnost uveo, mi bi se zaista sa svime na drugom stepenu narodnog napretka danas nalazili”.

I, kao što je pisao zadarski Srpski List, organ Srbske narodne stranke, u broju 6. od 6/19. februara 1903. godine, znalo se da su “reformatori hrvatske knjige”, na čelu sa Gajem, uzeli “srpski narodni jezik za literarni jezik Hrvata iz motiva pretežno političkih, ali nijesu nikada poricali, da je to srpski jezik. Oni su se nadali, da će oba plemena, srpsko i hrvatsko, usvojiti ilirsko ime, kao opšte narodno, i da će se poslije po sebi srpski jezik prozvati jezikom ilirskim. Tome se predlogu Srbi ne mogoše prikloniti, jer im je narodna individualnost bila suviše izražena, a političke i kulturno-narodne tradicije suviše žive, da bi se mogli, po primjeru Hrvata, preko noći odreći svoje nacionalnosti. Odreći se imena narodnog i jezika svog narodnog, može samo narod bez svoje istorijske svijesti.

Po primjeru srpskom, pošto je misao o Ilirstvu propala, novija generacija hrvatska počela je da se oduševljava za Hrvatstvo. Tu im je sad kao naručen došao u Zagreb Đuro Daničić. Pošto su hrvatski prvaci izmamili od njega pristanak, da srpski jezik nazove i hrvatskim, oni se poslije toga nisu samo na tome zaustavili, da ga tako nazivaju u granicama svoga plemena, nego su ga počeli nametati i Srbima u Trojednici i inače, dokle dopire vlast austro-ugarska.

Koliko je za preporođaj hrvatskog imena zaslužan Ljudevit Gaj, koji je kajkavštinu zamijenio jezikom srpskim, toliko je isto za taj preporođaj uradio i Đuro Daničić, veliki filolog srpski, kome Hrvati treba da podignu spomenik, jer je on više nego ikoji Hrvat učinio da se osnuje veliko Hrvatstvo.

Da je Đuro Daničić bio i politički obrazovan čovjek, on bi bio prozreo u političke težnje onih Hrvata, koji su oko njega oblijetali; a da je imao i dovoljno zdrave nacionalne sebičnosti, on bi Hrvatima… rekao (da nije) vlastan prekrštavati ime jezika koji je kršten prije više hiljada godina… Ono što je učinio Đuro Daničić, ne bi nikad učinio jedan Vuk Karadžić, ili jedan Miklošić.

I ne bi, doista. Daničić je… zaboravio pravi naziv svojeg rođenog jezika (i) nazvao je svoj jezik ‘hrvatski, ili srpski’. Kad bi Daničić sada kojom srećom ustao i kad bi vidio, u što se izvrgla njegova muka i njegovo nastojanje, vječnost bi mu kratka bila da se za to pokaje”.

O istoj toj stvari pisao je i Ami Bue (1794-1881), francuski naučenjak, autor obimne knjige o Evropskoj Turskoj. Bez ikakvih ograda on tamo ističe da Hrvati, “s obzirom na siromaštvo njihovog jezika, nisu uspeli da stvore posebnu književnost, već su bili prisiljeni da se približe Srbima i da se služe njihovim jezikom, na način koji ih je čak prisilio da predlože Srbima da se s njima ujedine, pod banalnim nazivom Ilira. Međutim, kako je ovaj podmukli predlog imao za cilj nestanak srpske nacionalnosti, Srbi su ga odbacili”.

Odbacili su ga Srbi, ali ne i “jedan Srbin”. Dopuštajući da se srbski jezik nazove “hrvatskim ili srpskim”, Daničić je, zapravo, dao prednost hrvatskom obeležju, na štetu srbskog, zbog čega se može smatrati najvećim hrvatskim lingvistom. Docnije, pod uticajem raznih političkih okolnosti, taj jezik nazivan je “srskohrvatski ili hrvatskosrpski”, a svi dogovori o njegovoj upotrebi pravljeni su na štetu srbskog naroda. Tako se i moglo desiti da, posle osamostaljenja Hrvatske i “secesije hrvatskog jezika”, vodeći lingvisti u Srbiji prihvate sve to kao neosporivu činjenicu, te da se u novonastalim okolnostima ništa više ne može za srbsku stvar učiniti.

Hrvatska senka na srbskim tragovima

Što se tiče Sekulićevih “istorijskih razloga”, njima bi valjalo protivstaviti bar po nekoliko najelementarnijih podataka o stvarnoj prošlosti Baranje, Bačke i Srema, podataka do kojih su protekom vremena već došli pojedini istoričari ili lingvisti sa strane. Pre svega, misli se tu na najstarije poznato stanovništvo u ovim krajevima, ono koje i Sekulić zove sarmatskim, jaziškim, ilirskim, a koje takozvana srbska nauka, i pored brojnih dokaza od starine, odbija da prihvati kao pretke današnjih Srba. Dok se u toj i takvoj srbskoj nauci budu odbacivala sva davna saznanja o srbskoj starini, i dalje će se dešavati sve ono sa čim se srbski narod već podugo sukobljava. Dešavaće se da hrvatski “znanstvenici” pripisuju Hrvatima sve ono što pripada Srbima: i jezik, i poreklo, i staništa, i stanovništvo, i društvene odnose. Primera radi, kad je Radivoje Pešić (1931-1993) pre tridesetak godina u jednoj televizijskoj emisiji iz beogradskog studija saopštio da se srbska ćirilica mora dovesti u vezu sa vinčanskim pismom, već naredne večeri, u televizijskom dnevniku iste te kuće, arheolog Dragoslav Srejović (1931-1996) proglasio je sve to “najobičnijom besmislicom”. Ali, zato, svega tri-četiri dana kasnije, beogradska Politika prenela je vest iz Zagreba, kojom se nagoveštava da će hrvatski znanstvenici pomeriti hrvatsku starinu za “pet tisuća godina unazad”. Hrvatska “znanstvena” logika bila je jednostavna: pošto Srbi odbacuju vinčansku kulturu, koja je blizak srodnik vučedolskoj, onoj koja je otkrivena u granicama sadašnje Hrvatske, nema razloga da se ta “ničija” kultura ne proglasi “hrvatskom”.

Mada, kad se govori o hrvatskoj “starini”, kao posebnu zanimljivost valja istaći činjenicu da se hrvatski arheolozi nisu mnogo bavili nalazima u Slavoniji i Zapadnom Sremu, jer im je uvek bilo jasno da sve što bi tamo otkrili mora pripadati starim srbskim plemenima koja su ove krajeve naseljavali mnogo pre pojave “Slovena iz VI i VII veka”, a naročito pre pojave Hrvata. Zapravo, Hrvati nemaju šta da traže u vremenu praistorijskom i protoistorijskom, što znači ni u vinčanskom, te su se njihovi arheolozi, bez obzira na to šta mislili o svojoj “starini”, uglavnom bavili otkrivanjem rimskih i starohrišćanskih spomenika i grčkih kolonija na jadranskoj obali. Ako su se i bavili praistorijom, to se najviše odnosilo na Vučedol. Koliko se ta kultura ticala njih samih, Hrvata, najviše kazuje zapis u hrvatskoj Enciklopediji Jugoslavije iz 1971. godine: “Vučedolska kultura rasprostranjena je, okvirno, od Češke preko jugozapadne Slovačke, južne Mađarske, Donje Austrije, Slovenije i sjeverne Hrvatske do u sjevernu Bosnu i sjevernu Srbiju”. Kako Hrvata u svim naređanim krajevima nije bilo ni u istorijskom periodu, doskora, sasvim je razumljivo što se otkrića iz Vučedola ne odnose na Hrvate i što se Hrvati nisu ni trudili da urade knjigu o svojoj “praistoriji”, odnosno o praistoriji brozovske Hrvatske.

Na isti način kako se savremena zvanična nauka u Srbiji odrekla Vinče, naši “naučnički predvodnici” olako odbacuju sve ono što su o srbskoj starini pisali vrlo obavešteni strani autori.

Ćute srbske “znalice”

Nije nesreća u tome što Hrvati izmišljaju svoju istoriju i svoj jezik tamo gde toga nikada nije ni bilo jer i oni moraju nekako govoriti. U pomenutom Sekulićevom troknjižju oni i sami priznaju da su “od godine 1990. napisane mnogobrojne knjige, rasprave i članci sadržajno većinom ispunjenje podacima o nasrtajima na hrvatsko narodno biće” i od tada mnoge se nazoviistine prenose iz knjiga u rasprave, iz članaka u knjige, iz izmišljotina u “znanstvenu” laž. Srbski istoričari, lingvisti i druge “(m)akadamske znalice” “od karijere” ne reaguju jer nisu u stanju da se otmu kojekavim porfirogenitalijama o “dolasku Slovena na Balkan u 6. i 7. veku”, niotkud, a gluvi su, nemi i slepi pred brojnim dokazima o srbskoj starini odvajkada ne samo na današnjoj Srbskoj Zemlji, već i južno i severno od nje, i istočno i zapadno od nje. Oni “ne vole” da znaju za takve dokaze, iako su oni dobro poznati čitavom nizu ozbiljnih naučenjaka sa strane, uključujući tu čak i Erdujheljija. Oni kao da ne žele “da se mešaju u svoj posao” i da stanu u odbranu sopstvenog naroda i sopstvene države. Da je drukčije, ne bi se moglo desiti da 8. avgusta 1997. godine budu u Gradskoj biblioteci u Subotici predstavljeni “hrvatski mjestopisi” Bačke, Banata i Srema, naročito ne onako kako je to upriličeno: podrazumeva se, naime, da istoričari iz Srbije i drugi naučenjaci nisu ni zapazili da se tako nešto desilo; još gore, njih kao da se to nije ni ticalo.

Autor: Ilija Petrović, istoričar

https://borbazaistinu.rs/