»HRVATSKA ĆIRILICA« — GDE TOGA IMA?

Samostanski spisi pisani arvaticom; pustinja Blaca, ostrvo Brač

Današnji Hrvati ne priznaju da su njihovu kulturu najdublje                                              obeležili upravo Srbi

• Hrvati prisvajaju sve tekovine Srba, a neće da se pomi­re s činje­nicom da se danas mogu raspoznati jedino po onome što su im Srbi osta­vili.
• Natko Nodilo, istoričar: „Hrvati ni sami nisu smatrali du­bro­vačku književnost svojom svojinom“ i da se „u Dubrovniku, ako ne od početka a ono od pamtivjeka, govorilo srpski, … kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće tako u javnom životu“
• „Pravoslavna je vjera bila jedina u Dalmaciji sve do druge polovine IX vijeka“
• „Kad je dalmatinska crkva prešla pod vlast carigradskog patrijarha, počinje uskoro žestoka borba između istočne i zapadne crkve, a isto tako borba i u Dalmaciji između pravoslavlja i latinizma i to traje do spljetskog sabora 1075. godine.
• Mogu Hrvati pričati da „Povaljska listina (iz 1250) stoji u počecima razvoja hrvatskog književnog jezika“, ali to ne mogu ničim potvrditi: tamo Hrvata nije bilo ni do početka prošlog veka, niti su oni igde mogli čuti za ćirilicu, a Srbi se širili po svemu Primorju, i to od Istre — makar do Skadra…
• U istarsko-kvarnerskom području „nalazi se najstarija jezgra hrvatskog glagolizma“, ali se ne objašnjava kako to može biti moguće ako 1846. godine tamo nema nijednog Hrvata, a popisano je 134.445 Srba, pravoslavnih i katolika
• Budući da današnji Hrvati ne priznaju da su njihovu kulturu najdublje obeležili upravo Srbi, a da se „Starohrvati“ nemaju ni po čemu ozbiljnom pominjati (niti se na koga „poz[i]vati“), oni će se naći pred neveselim izborom: prisvajaju sve tekovine Srba, a neće da se pomi­re s činje­nicom da se danas mogu raspoznati jedino po onome što su im Srbi osta­vili.

Piše: Dragoljub Petrović, lingvista i slavista, prof. (uz penziji)

Pre nekoliko nedelja objavljeno je „otkriće“ da je Povaljska listina (pisana 1250. godine) najstariji pronađeni hrvatski dokument pisan ćirilicom; pre desetak godina Hrvati su proslavili petstotu godišnjicu one „svoje“ prve ćiriličke štampane knjige za koju je Rešetar, mnogo decenija ranije, rekao da je srpska; Hrvati se uporno ljute na Srbe zato što nemaju poštovanja ni za njihov „jezik“ niti, posebno, za „njegovo ćiriličko pismo“.

I taj „jezik“ i to „njegovo pismo“, naime, mogu se naći jedino u pravaškim konstrukcijama. A njih najžešće obrazlaže „beskompromisna paleografkinja“ Benedikta Zelić-Bučan, između ostaloga i tvrdnjom da su svako ćiriličko slovo od „Evanđelistarakneza Miroslava“ do njenoga vremena ispisali Hrvati i da drugih takvih „slova“ ne može biti tamo gde se danas nalaze njeni sunarodnici.

Time se ona zalaže za ono što nijedan ozbiljan hrvatski znalac (da se na druge sad ne pozivamo) ne može potvrditi. Jedan je od takvih, recimo, istoričar Ferdo Šišić koji za početak 17. veka hrvatsku granicu od severa, preko Gorskog Kotara i Velebita, dovodi do zadarskog zaleđa, Petar Matija Katančić je za neko kasnije vreme re­kao da Hrvata nije bilo istočno od Moslavine i Cetine, slično je mislio i Šišićev prethodnik Natko Nodilo (1834-1912) navodeći da „Hrvati ni sami nisu smatrali du­bro­vačku književnost svojom svojinom“ i da se „u Dubrovniku, ako ne od početka a ono od pamtivjeka, govorilo srpski, … kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće tako u javnom životu“; iz najnovijeg vremena vodeći hrvatski dijalektolozi Brozović, Finka i Šojat saglasili su se da „Hrvata nije bilo u Podrinju“, ali B. Zelić-Bučan „zna“ da ih je bilo i da su otud „prognati“.

Sve što se nađe u Hrvatskoj „morati biti hrvatsko“, a sve što je „hrvatsko moraće biti katoličko“

I tako smo se našli pred problemom: kako istinu vratiti iz progonstva? Našu Benediktu i njene podupirače to neće mnogo obeshrabriti i oni će istraja[va]ti na nečemu što je kao proklamacija usvojeno na onom Katoličkom kongresu u Zagrebu 1900. godine, tj. da će do 2000. godine sve što se nađe u Hrvatskoj „morati biti hrvatsko“, a sve što je „hrvatsko moraće biti katoličko“. I po toj liniji — „Hrvati“ se našli svuda gde se za njih nikad nije znalo i sve overavano po pravilima koja su na kongresu formulisana. (Tim skupom su „dominirali“ nadbiskup zagrebački Juraj Posilović, nadbiskup vrhbosanski Josip Štadler i biskup đakovački Josip Juraj Štrosmajer i tada utemeljili i Jasenovac i sve što se posle sa Srbima događalo.) Pa su se posle toga Hrvati pojavili u Bosni, Slavoniji, Posavini, Baranji, u Vojvodini (u Podunavlju i od Sombora do Subotice), u Dalmaciji, Hercegovini, Dubrovniku, Konavlima, Boki, u katoličkim enklavama po Kosovu (a 1945. godine to ozakonjeno komunističkom naredbom da svi jugoslovenski katolici moraju biti Hrvati bez obzira na to kako se lično izjašnjavali).

Tako je „ »hrvatski problem« izvučen na čistinu“: do onoga kongresa za Hrvate se nije znalo ni u onim oblastima koje su napred pomenute niti igde po štokavštini i oni su se tamo prvi put pojavili (po Bosni — udruženi s muslimanima, današnjim „Bošnjacima“) kao koljači srpske, ciganske, jevrejske i druge nejači, a sad bi „hteli“ da su tamo, kako ih jedna njihova perjanica uverava, „od mlađeg kamenog doba“!

O tome kako su se Hrvati „širili po štokavštini“ tokom poslednjih stotinak godina govorio sam u više navrata , a ovde ću se zadržati samo na problemu Povaljske listine i njene „hrvatske ćirilice“. Neke istorijske činjenice o tome mogu se smatrati nespornima (ili će ih osporavati jedino — Hrvati):

• „Pravoslavna je vjera bila jedina u Dalmaciji sve do druge polovine IX vijeka“;
• „Početak dalmatinske crkve biva 55. godine, kad je Tit, učenik apostola Pavla, osnovao tu crkvu, a završava se prvi period istorije njene 313. godine, kad je izdan bio milanski edikt, kojim je proglašena hrišćanska crkva slobodnom u rimskoj državi“;
• „Blagodareći ovoj Titovoj djelatnosti u Dalmaciji koju je on obratio u hrišćansku vjeru po naredbi apostola Pavla, dalmatinska crkva ušla je u broj apostolskih crkava i punim se pravom zove apostolskom crkvom“;
• Od 55. godine dalmatinska crkva nalazi se pod „vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, i ostaje tako do 732. kada prelazi pod jurisdikciju carigradskoga patrijarha“;

Tri veka borbe u Dalmaciji između pravoslavlja i latinizma

• „Kad je dalmatinska crkva prešla pod vlast carigradskog patrijarha, počinje malo vremena poslije žestoka borba između istočne i zapadne crkve, a isto tako borba i u Dalmaciji između pravoslavlja i latinizma i to traje do istog spljetskog sabora 1075. godine, kad latinsko i hrvatsko naseljenje Dalmacije napušta pravoslavnu vjeru i prima rimokatoličku“.

Mi sad ne možemo znati koji su dalmatinski krajevi prešli u katoličanstvo, ali neki podaci svedoče nam dato za etničku sliku tih prostora nije imalo nikakvog značaja: oni su do početka prošlog veka uvek bili srpski, a poneki se od njih potvrđivali i kao pravoslavni. I to se overava i starim i novim zapisima o ranoj evangelizaciji Srba, o brojnim crkvama i crkvištima od apostolskih vremena pa mnogo vekova kasnije (crkve u Donjim Biljanima, Ražancu, Posedarju, Šibuljinama, Uzdolju, Mokrom Polju, a takve su i Prečista Bogorodica Krajinska, Veliki Pijesak, Bar, Petro-Pavlov manastir, Pećina Apostola Pavla, Brsečine, Mljet, Cim, Vitrenik, Zlata peć, Sutivan, Salona, Bilice, Burnum, Krka, Kistanje, Pridraga, Založje, a pripadaju im mnoge i u dubljem kontinentalnom zaleđu, kao one od Pounja do gornjeg toka Vrbasa (Resanovci, Crljivica, Majdan, Oborci, Cimeše, Zecovi, Japra).

Osim ovih („kamenih“) spomenika, o Srbima po tim prostorima svedoče i neki neobični zapisi, a od njih jedan je posebno zanimljiv: „U ugovoru iz 1308, sklopljenom između Karla od Valoa i kralja Milutina, a koji se čuva u Parizu, prevedenom na srpski jezik pre skoro 150 godina, piše da je kralj Milutin vladao i Dalmacijom i Hrvatskom („Uroš božijom milošću kralj Dalmacije, Hrvatske, Dioklije, Srbije i Raške i gospodar cele primorske zemlje“. (Te se pojedinosti, zabeležiće Đorđe Janković, u našim istorijama ne pominju, ali se zato glatko odbacuju predanja o osnivanju manastira Krupe na Vrbasu, Dalmatinske Krupe, Krke, Dragovića, u to vreme, „kao mitomanija“, a tome će dodati i nešto što je još poraznije za takozvanu srpsku istoriju i njene mistifikacije: „višetomna Istorija srpskog naroda, izdanje Srpske književne zadruge, ne bavi se Srbima u Bosni 12–15. stoleća“.)

Sve činjenice koje se ovde pominju ukazuju na to da su Srbi naseljavali primorje, ali nije poznato da li su Hrvati „već u ranom srednjem veku nastanili i velika ostrva, kao što su Korčula, Mljet, Hvar, Brač, koja se u H stoleću navode kao srpska“. Taj se podatak ovde pominje zbog činjenice da je čakavština nesporno „priznavana“ kao hrvatski dijalekatski masiv, ali se pokazuje da ona i to može biti tek uz mnoga bitna ograničenja, među njima i uz ono da su u H veku na pomenutim ostrvima žitelji bili Srbi, jednako kao i u njihovom kontinentalnom zaleđu. I upravo o tome svedoče i Povaljska listina i, nešto stariji, Povaljski prag, ali ne u onom smislu u kome to hoće da predstave Hrvati i njihova „beskompromisna paleografkinja“ već po onomeo čemu je svedočio Mihovil Pavlinović — „u davne vieke i Poljičani su bili istočnog obreda, kao što je dobar dio dalmatinskih Zagoraca“.

Tome se mogu dodati i neke pojedinosti koje je B. Zelić-Bučan nespretno predstavila: „U tzv. starim matičnim knjigama, koje su do prve pol. XIH. st. vođene jedin­stveno za sve tri gradske župe: Sv. Dujma, Sv. Križa i Sv. Petra, eviden­ti­rala sam oko 100 upisa bosančicom, osobito u knjigama vjenčanih. Ti upisi najčešće potječu od poljičkih svećenika, koji su vjenčanje obavili u Splitu. Neki od njih bili su neko vrijeme i župnici u gradskim »varošima«. Zanimljivo je kako neki od tih župnika sebi daju atribut »Harvaćanin«, što se nikako ne odnosi na njihovo etničko porijeklo, jer i oni drugi su također Hrvati, nego upra­vo na jezik kojim su se služili, kako u liturgiji (starohrvatski), tako i ina­če i prema pismu koji su pisali hrvatskim jezikom“.Iz tih razmatranja ovde vredi izdvojiti ono o značenju „atributa“ Harvaćanin, u kome ona ne vidi „etničko porijeklo“ („Hr­vat“) nego jezik i pismo kojim su se služili.

Hrvaćanin znači Hrvatski Srbin

Takvo je domišljanje, blago re­čeno, neuteme­ljeno budući da Hrvaćanin može značiti jedino ‘»hrvatski« Srbin, Srbin iz Hrvatske’, tj. ono što je Branko Radičević, recimo, imao na umu kad je u svoje „Kolo“ sazivao Srbe sa svih prostora na kojima su se nalazili (Srbijance, Rva­ćane, Bosance, Ere, Sremce, Crnogorce, Dalmatince, Dubrovčane, Slavonce, Ba­na­ćane, Bačvane i druge „duž Dunava i Drave)“. Kako vidimo, ovde su pomenuti svi oni krajevi u kojima su Srbi bili jedini žitelji („pro­makli“ su mu Ercegovci), ali među njima nema ni Hrvata ni Kranjaca, niti drugih „naroda i narodnosti“ ko­je su svojevremeno u Brankovo Kolo „učita[va]li“ ko­munisti (a za koje sada B. Zelić-Bu­čan veli da su svuda gde su se našli ostav­ljali za sobom samo „hrvatsku ćiri­licu“).

Mogu Hrvati pričati da „Povaljska listina stoji u počecima razvoja hrvatskog književnog jezika“, ali to ne mogu ničim potvrditi: tamo Hrvata nije bilo ni do početka prošlog veka, niti su oni igde mogli čuti za ćirilicu, a Srbi se širili po svemu Primorju, i to od Istre — makar do Skadra (u nekim ranijim vremenima i mnogo dalje). U Dubrovniku 1890. godine od 11.177 žitelja 9.713 „u kući govorilo srpski“, a ni jedan jedini hrvatski; ili: na početku 20. veka na Pelješcu je bilo još „živo sećanje na vremena kada su žitelji… ispovedali staru ili pravoslavnu veru, a održalo se i predanje o crkvama koje su prethodno bile pravoslavne ili grčke, kada su pripadale »rišćanima« ili »vlasima«“.

Mavro Orbini u svojoj čuvenoj Istoriji pominje Hrvate na tri                                                       stranice

O tome Jovan Dučić zapisuje da Hrvati nikad „nisu mogli da se naviknu na ideju da su oni u Evropi jedan mali narodić, jedva istorijski. Oni prikrivaju i izobličuju i ono što o tom zna ceo drugi svet. Dubrovački zname­niti istoričar Mavro Orbini, XVI veka, sveštenik toga grada, u svojoj čuvenoj Istoriji predstavlja, kao jedinu poznatu naučno narodnu istoriju, povest Nema­njića i ostalih srpskih srednjevekovnih dinastija (Hrebeljanovića, Mrnjav­če­vića, Vojnovića-Altomanovića, Kosača, Balšića), stavljajući čak u grb Nema­nje sve gr­bove ostalih jedinica jugoslovenskih, a među njima i grb hrvatski… Opi­sujući na dugo i široko povest Srba, sa podacima koji ni danas nisu pore­če­ni, Orbini, pod imenom Povest Hrvata, ima u svojoj knjizi svega tri maglovite stranice!

A go­vo­reći kako su nekad Hrvati nudili pomoć Dubrovniku protiv kneževa herce­govačkih Vojnovića, Orbini piše da su Dubrovčani odgovorili na ovo: »Ali vi ste iz zemlje veoma daleke«… »Voi siete dal paese molto lontani«. Eto šta su Gundulić i njegovi sugrađani znali o svojoj narodnoj istoriji, a šta o Hrvatima“.

A moglo bi se reći da su Hrvati isto toliko znali i o ćirilici: osim za Povaljsku listinu, oni se otimaju i za Humačku ploču iz XI veka, vele da je njihov Supetarski ulomak iz Svetog Petra u Šumi u Istri iz XII veka, „Hrvatska kronika“ (XI–XIV v.), Kočerinska ploča (1404 – nadgrobni spomenik Vignja Miloševića, kod crkve u Kočerinu „kao spomenik nulte kategorije“), Isprava Splitskog kaptola (1410), Poljički statut (1440), Nadgrobni natpis kneza Miroslava u Omišu, Natpisi na stećcima po Hercegovini. I uz sve to — ne mogu živeti bez „hrvatskog Evanđelistara kneza Miroslava“, tj. bez Miroslavljevog jevanđelja (i zasad se oko njega otimaju sa Crnogorcima).

Kao najbolji predstavnik pravaških fantazija o „hrvatskoj ćirilici“, BZ-B zna sve ono što su svi drugi zaboravili, ali je propustila da se upozna i s pokojom pojedinošću koja njene uvide neće potvrditi. Jedna je od njih ona da pomenuti Supetarski ulomak „utvrđuje već čvrstu spoznaju da se u istarsko-kvarnerskom području nalazi najstarija jezgra hrvatskog glagolizma“, ali se ne objašnjava kako to može biti moguće ako 1846. godine tamo nema nijednog Hrvata, a popisano je 134.445 Srba, pravoslavnih i katolika; taj će podatak kasnije „popraviti“ustaški političar visokog ranga dr Mladen Lor­ković (1909–1945) navodeći da je tada tamo „živjelo 134.445 »Hrvata«!!!, 64.040 Talijana i 31.995 Slovenaca“.

Štadler i Štrosmajer pripremili franjevce da budu koljači

Drugo njeno okliznuće takođe je zanimljivo: ona nije pitala nadbiskupa vrhbosanskog Josipa Štadlera šta je imao na umu kad je rekao da njegovi franjevci „danas više nisu nikak­vi Hrvati, svi oni sebe smatraju Srbima“. Ili fra Grgu Škarića iz Širokog Brijega, koji je čak „pokušao da ubedi rimolatoličku mladež u Bosni i Hercegovini da podrži pripajanje Srbiji“, a u pismu Namesništvu u Beo­gradu 1869. tvrdio da „narod Ercegovač­ki, vasto je narod Srb­ski, brez da ikakva drugoga u istome umješana ima: i to sami oni isti priznaju iz svoji običaja; iz svoga naričja, i iz pričanja od pamtivjeka svoji pradjedova“. Oslanjajući se na takva svedočenja, tre­zveniji Hrvati priznavaće da ne znaju „šta mi tražimo u Bosni, kad neće niko tamo za hrvatstvo ni da čuje“, ali su Štadler i Štrosmajer odlučili drukčije: „odučili“ franjevce od srbovanja i ćirilice i pripremili ih za ono čime će se njih 1371-og pročuti po zlu u Drugom svetskom ratu: kao eminentne koljači svuda tamo gde bi se pojavili.

Sve što smo pomenuli ukazuje na to da se u Hrvatskoj ćirilica mogla sretati jedino tamo gde su dopirali pravoslavni Sr­bi, a kasnije nastavili da se njome služe i Srbi katolici. Budući da današnji Hrvati ne priznaju da su njihovu kulturu najdublje obeležili upravo Srbi, a da se „Starohrvati“ nemaju ni po čemu ozbiljnom pominjati (niti se na koga „poz[i]vati“), oni će se naći pred neveselim izborom: prisvajaju sve tekovine Srba, a neće da se pomi­re s činje­nicom da se danas mogu raspoznati jedino po onome što su im Srbi osta­vili. (Upornost kojom odriču bilo kakve veze sa Srbima postaje patološki obeležena i nikakve konkretne činjenice ne mogu biti priznate pred silom razloga da se istina makar zabašuri ako se baš ne može potpuno odbiti: kad Srbi postaju Hrvati, oni menjaju imena, a bolje bi se „sakrili“ da promene i prezime jer Popović, recimo, svedoči da je neki predak njegovog nosioca bio pop, ali Biskupić može svedočiti i o nečemu drugom; naša Benedikta Zelić može biti poštovalac pape Benedikta XVI, ali je pre toga bila bliža Gerasimu Zeliću, arhimandritu manastira Krupa, a posle toga i vikarnom episkopu dalmatinskom i bokokotorskom.)

Hrvati su jedino bili uspešni u zloči­ni­ma i otimanju tuđih tekovina

Kao istorijski, kulturno, duhovno (i na svaki drugi način) neuteme­ljen narod („narodić“, kako reče Dučić), Hrvati su jedino bili uspešni u zloči­ni­ma i otimanju tuđih tekovina i sad se na redu našla i srpska ćirilička tradicija, pri čemu oni ne znaju ni koja je to ćirilica, da li je „hrvatska“ ili „bosanska“ (tj. „bosančica“) i jedino im je bitno da se ona „ima smatrati njihovom svojinom“. U tim su se poslovima Hrvati solidno izveštili, ali će se pokazati da bi ih u mnogom smislu „Bošnjaci“ mogli nadmašiti, makar po tome što njima „trebaju“ najstariji ćirilički spomenici (Humačka ploča, recimo, ili Povelja Kulina bana), ali i to samo zbog toga da bi ih mogli prevesti na latinicu ili pravoslavni krst na njima zameniti polumesecom; oni su zasad uspeli da utvrde da „bošnjački jezik“ ima dublju istoriju od srpskog i još treba da pronađu „bošnjački kuran“ koji će biti stariji od Miroslavljeva jevanđelja.

Ili da dokažu da katolički istoričar i teolog Marko Vego nije znao šta priča kad je za herce­govačke stećke utvrdio da su „nadgrobni belezi pra­vo­slavnih pokojnika“. Na termin stećak, inače, arheolozi gledaju kao na tekovinu austrijske nauke usmerenu na to da se za „mramore Bosne i Hercegovine… načini razlika prema takvim spomenicima istočno od Drine, iako se svi u narodu nazivaju »mramorima­«pripis[iv]ani su tzv. bogumilima, iako se nalaze i na tlu države Nemanjića i potonje Despotovine, u portama srpskih manastira, kao što su Tvrdoš, Mileševa, Dobrun, i uz niz pravoslavnih crkava“; danas „Hrvati“ hoće da te mramore „proglase za hrvatske ili vlaške, bošnjačke, ne bi li dokazali da nisu pravoslavni“, ali se dogodilo da su ih kod Uneska zajedno „zaštitile“ Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, pri čemu je neobično da su Bosni i Hrvatskoj stećci pripadali samo dotle dok je tamo bilo Srba (u Crnoj Gori nije ih bilo nigde dok ih nekoliko nije iz Hercegovine „preseljeno“ na Cetinje — da svedoče o onome što ne može biti).

Na početku prošlog veka u Subotici bilo 26 Hrvata, a oni su postali „autohtoni“ posle Brozove naredbe iz maja 1945.

Hrvati se o tim problemima ne mogu dogovoriti ni sa sobom ni sa svojom istorijom pa su se pre koji mesec naljutili na Srbiju zato što „krši međunarodni sporazum o pravima i zaštiti nacionalnih manjina iz 2004. čije je odredbe Hrvatska u potpunosti ispoštovala“ i u Jasenovcu i svuda gde je stigla. I da bi to pritvrdila, dodaće naznaku da je „to izostanak poštovanja prema hrvatskoj zajednici koja je u Vojvodini snažna, jaka, bogata“, o čemu posebno svedoče podaci da je na početku prošlog veka u Subotici bilo 26 Hrvata, a oni postali„autohtoni“ posle Brozove naredbe iz sredine maja 1945. da svi katolici-štokavci moraju biti Hrvati bez obzira na to kako se lično izjašnjavali.

Srbiji se posebno prigovara zbog („hroničnog“) nepoštovanja činjenice da Hrvatska, kao članica Evropske Unije, „podržava i stabilnost suseda i svim zemljama Zapadnog Balkana želi evropsku perspektivu“, tj. upis u ono društvo kome ni Engleska, kao najveća zločinačka nacija u istoriji sveta, više — ne želi da pripada.

Srbija je davno utemeljila jednu drukčiju Evropu. Ova današnja mnogo je jevtinija, pravljena je po merama za koje Srbi nikad nisu imali poštovanja niti sad treba da razmišljaju o tome da li bi imalo smisla upuštati se u njeno pretemeljivanje: EU čine uglavnom zločinačke države, one druge ili nisu znale kome se pridružuju ili ih je tamo uključila jevtina pamet (kao Crnu Goru — recimo) i odlučila da i takve države pojevtine.

I, zato, neka Evropa, takva — kakva je, ostane onima koji je mnogo više zaslužuju od Srba.

https://izmedjusnaijave.rs/